Autorka: msr Nina Stokić
Kroz javno čitanje radova studenata dramaturgije Akademije umetnosti u Novom Sadu, na samom fakultetu, potom i u okviru programa Sterijinog pozorja, kao primeru dobre festivalske prakse i afirmacije mladih autora, publici bivaju predstavljenja dramska ostvarenja, tačnije, njihov prvi impuls. Nimalo jednostavan proces približavanja pozorišnim upravama i konačna scenska realizacija tekstova kao opšte mesto teatarske politike, neretko dovodi do previda dramskih tekstova i njihovog, u prvi mah, u manjoj ili većoj meri, izraženog potencijala. Zatim, šta se dešava kada tekstovi studenata više nisu samo radovi osućeni na, u najboljem slučaju, fioke teatarskih kuća, već tekstovi koji imaju da kažu nešto važno za sve nas? Kakva je sudbina dramskih tekstova koji ne pripadaju maniru izolacije od stvarnosti ali ni rušilačkoj angažovanosti?
Da „glas sa pozornice čuju oni koji se najčešće slažu sa autorom“, te da ostaje nada da će osim roditelja i prijatelja tekst naići na podršku nekog pozorišta, poruka je autora drame „Beskućnici“, kao jednoj od pet pročitanih na 65. Sterijinom pozorju 2020. godine, pod mentorstvom prof. Marine Milivojević Mađarev.[1] Tema drame, građevinska mafija, Uroš Čupić ističe, pored toga što je jedan od aktuelnih problema naše svakodnevice, problem je sa kojim biva dobro upoznat kroz sudbinu prevarenog prijatelja koji ostaje bez stana, dok se prodavcu gubi svaki trag. Junakinja njegove drame, žrtva identične prevare, Vera, prerušena u spremačicu, uspeva da pronađe svog „dželata“, iako ishod biva „žrtvina Pirova pobeda“. Drama svoj prostor pronalazi u rubrici Nova drama časopisa „Scena“ iz 2021. godine, i premda određena kao duodrama čiji su ključni junaci Vera i Andrej/Vladimir, pored glasa njegove supruge, uključeno je i lice Beskućnika, koji otključava jedan dublji, promišljen nivo ispisivanja ove drame i njen literarni potencijal.
Uramljena fakultetska diploma iz poslovne psihologije na zidu kancelarije direktora, ambijent prepun knjiga, brošura, tropskih biljaka i ulazak užurbanog markantnog direktora čije odelo odmah sugeriše uspešnost, početna je slika drame. U tom jedinstvenom prostoru dramske radnje zatičemo Veru, „sitnu“ spremačicu, čija pojava ne odaje utisak bilo kakve osmišljenje strategije. Nasuprot nervoznom direktoru, ona mirno daje savet pri izboru kaputa: „Izbor uvek postoji, gospodine. Ili ćete levo ili ćete desno. Ili crno ili belo. Ili pošteno ili kvarno…“ (Čupić 2021: 172). Kroz replike ovakvog tipa, postepeno se pripema delovanje Vere, odnosno, suptilno se ukazuje na pronicljivost i povlašćeno znanje junakinje. Ona blagonaklonim gestovima reaguje na pojavu Beskućnika, koji je u više navrata ranije pokušavao da uđe u poslovni prostor, dok za Andreja on jeste uličar, kockar, rasipnik, jedinka čiji je adut anonimnost:
„Samo se pretvara. Oni imaju svoj ekosistem, neku čudnu hijerarhiju koja je nama strana, ali verujte mi – poznaju društvene okolnosti bolje od mene i vas. Oni, za razliku od ostalih, imaju vremena na pretek, pa često razmišljaju i analiziraju, a na kraju tog procesa uvek ispadnu žrtve“ (Čupić 2021: 173).
Da čovek čiji kašalj i ludački smeh dopiru do njih nije običan beskućnik, te da bi se prema njemu trebalo drugačije ophoditi shvata i Vera, ali na drugačiji način, izolovan od paranoično-egoističnog stava njenog nadređenog. Vera ga pravda autoritetom pozivanja na Boga, pri čemu Beskućnik popevši se na stolicu, poput proroka, izriče opomenu: „Bog nije korumpiran. Bog nije država. On ne zaboravlja. Bog je carstvo! Bog sve pamti!“ (Čupić 2021: 173). Osim što se identifikuje sa beskućništvom, budući da joj je dom, kako u početku tvrdi, izgoreo u požaru, Vera izražava specifičnu vrstu strahopoštovanja pred licem lišenog ljudskog dostojanstva, svedenog na ukazivanje na zemaljsku nepravdu i nepokolebljivu snagu božanske pravde. Pored toga što pripada socijalnoj margini, Beskućnik traži novac, te njegov lik biva konstruisan u svetlu figure prosjaka, kao junaka čija pojava dodatno usložnjava dramski svet „Beskućnika“. Čini se da Vera, u izvesnoj meri, nije lišena znanja o hrišćanskoj vrlini oličenoj u gestu dobročinstva, ali i potencijalne htonske prirode takvog pojedinca u okviru slike sveta tradicionalne kulture. Da sujeverje u atmosferi urbane sredine svoj koren vuče u mitsko-religijskim predstavama, možemo ilustrovati Čajkanovićevim tumačenjem:
„Nismo mi nikad sigurni da tućinac, gost, prosjak koji na naša vrata dođe, nije možda kakvo prerušeno, prikriveno božanstvo ili kakav demon. Prema tome u našem je interesu da ga što bolje dočekamo. Otuda je postalo pravilo da se gost i prosjak moraju zadovoljiti, odnosno, zabrana da se ne smeju oterati sa kućnog praga“ (Čajkanović 1994: 65).
Posrednik poruka Beskućnika biva Vera, dok njegove reči gradacijski, iz off-a ulaze u svet drame shodno progresu radnje. Autor pažljivo uspostavlja mitsko utemeljenje drame, spojivši tako tradicionalne i moderne elemente, što je najizrazitija vrlina ovog dramskog teksta. Simultano, preoblikovanjem lika Vere, uvođenje anonimnog, a potencijalno opasnog lica dobija svoj smisao, te je neophodno prvenstveno rasvetliti prirodu Verine igre.
Kroz zgusnuti dijalog saznajemo da Vera traži materijalnu pomoć, potkrepljujući svoje molbe prvenstveno neuslovnim životom, bolešću deteta, da bi nakon par replika, usled neuspeha prethodnih pokušaja, počela sa zavođenjem. Naišavši na odbijanje, Vera počinje sa pretnjama, posluživši se znanjem o njegovoj ljubavnici vajarki, kao i video materijalom. Pored toga što Andrej sumnja da je šalju obaveštajci, brzina smenjivanja replika i islednički ton, nesumnjivo asocira na Kovačevićevog „Profesionalca“. Ona postepeno otkriva činjenice iz njegovog života, nepoznate drugima, te efekti iznenađenja i drske povlašćenosti Verinog znanja doprinose čvrsto pozicioniranom dramskom sukobu. „Vladimire, ubiću te!“ – replika je koju prati upereni pištolj i koja je simbolički pucanj, jer konačno biva otkriven identitet čoveka predstavljenog kao Andrej. U tom trenutku u okviru dramske strukture Andreja zamenjuje lice Vladimira, te napomena pri podeli uloga u vidu određenja Andrej/Vladimir – svakakav, biva sasvim jasna. Forma duodrame, stoga, sugeriše i na izvesnu identitetsku podvojenost na realicji Andrej-Vladimir, što biva jasno predočeno u okviru didaskalija, pri čemu se fokus uglavnom nasilnog delovanja Vere smenjuje sa Vladimira na Andreja i obratno[2]. Pred čitaocima je, dakle, duodrama u kojoj treće lice (Beskućnik, odnosno, Draško) suštinski ne biva uključeno u relacije sa protagonistima drame, te je formalno načelo duodrame ispoštovano, ali njegovo dejstvo, paradoksalno, jeste od presudnog značaja. NJegov kašalj dopire iz off-a, i povici poput „Hleba!Hleba!“, „Počinje! POČINJE!“. „Sloboda ili smrt!“, sa druge strane, poklič je Vere koji je vodi tokom čitave drame, u nameri da korumpiranog direktora koji je pobegao iz Novog Sada, zbog koga njena porodica ostaje bez stana, konačno privede pravdi po cenu da pištolj definitivno bude upotrebljen:
„VERA: Zašto Draško smrdi, a ti mirišeš?
VLADIMIR: Molim te – spusti to.
VERA: Je l` to sudbina il zasluga? (Čupić 2021: 179)
Sa druge strane, njena misija nije sasvim na apstraktnom nivou dosezanja pravde u kontekstu sve vreme prisutnog odjeka hrišćanskog, već je u potpunosti određena namerom da do novca dođe po svaku cenu. Paralelno tome, spolja dopiru reči Beskućnika, direktno oslonjene na 23. Davidov Psalm: „Pa da i dolinom smrti prolazim, zla se neću bojati, jer ti si sa mnom. Tvoja šiba i tvoj štap – Oni me teše“ (Čupić 2021: 180). Biblijski motivi inkorporirani su tako da se proročki najavljuje događaj od presudnog značaja, te Vera tvrdi da je Čika Draško „prorok svog vremena“ (Čupić 2021: 183). Vera otkriva Vladimiru da njena misija jeste pronalazak njega kao centralne figure građevinske afere, povezane se grdeličkim klanom. Kada Vladimiru konačno „sine“ priča njenog, njemu dobro poznatog muža, dolazi do privremenog alterniranja uloga povlašćenog, glavnog igrača. Verina fizička dominacija jeste apsolutna ali se postepeno otkriva druga strane priče, te ona počinje da se kreće u neočekivanom pravcu usled Vladimirovog svedočenja da su prevarene porodice zapravo „žrtve sistema“. On tada menja narativ: „Nije stvar u meni. Pastir… Pastir ne čuva svoje stado!“ (Čupić 2021: 184). Dokumentovane izjave i prepiske, nedvosmisleno Veri otkrivaju umešanost njenog muža, odnosno, njegovu krivicu za nestanak novca namenjenog kupovini stana. U trenucima peripetije, grmljavina se pojavljuje kao sugestivno „proročko“ auditivno scensko rešenje[3]. Nada da će Vera shvatiti tragičnost obe strane priče i da će odustati od svoje namere, ne napušta Vladimira do samog kraja. Međutim, kada pomisli da će se Vera, shvativši obostranu prirodu krivice, vratiti i osloboditi ga, autor na scenu izvodi Beskućnika, u sasvim neočekivanom tragično-lirskom vidu:
„Beskućnici počinju kao komad situacije, potom se lagano transformišu u socijalnu dramu da bi, idući prema kraju, dobili sve jače tonove angažovanog komada koji se, bez obzira na sled događaja i ubistvo, završava gotovo lirskim tonovima“ ( Jovanović 2021: 189).
Pojavi Beskućnika koji štanglom po glavi udara Vladimira, iznenađujući je potez doveden u sasvim paradoksalan kontekst pravdanja hrišaćnskom porivom. Sa druge strane, iščitaju li se ponovo replike Beskućnika, biva jasan njegov predumišljaj, određen pre svega egzistencijalnom patnjom. U tom smislu Verino bežanje sa novcem koji se ne može meriti sa njenim prvenstvenim zahtevima, može biti okarakterisano kao klasičan pokušaj pljačke, dramskom formom uobličen, te opravdan dubljom misaono-psihološkom motivacijom. Međutim, autor neće želeti da svoju dramu liši filozofskog i mitsko-religioznog potencijala, te na kraju drame nećemo zateći Beskućnika i Veru kako se raduju zajedničkoj prevari. Ideja na kojoj počiva drama sprovedena je do kraja, te je zaokružena lirskim rešenjem:
(…)
Kako je teško
Večno pogrbljen po zemlji čeprkati
I škrte njezine plodove brati
I znati
Da će uvek tako ostati
I da ćeš po suncu i vetru
Uvek zemlju mrviti i mesiti
I da će te samo smrt
Od svega toga rešiti. (Čupić 2021: 187)
Smrt kao rešenje večne patnje, ironično je pozicionirano imajući u vidu sudbinu Vladimira koji, iako pritisnut voljom moćnijih od njega, nije deo onih koji su čitavog života osuđeni na ispaštanje. Upravo zato ova drama tačno ilustruje društveno-socijalni poredak naše savremene stvarnosti, dok jednako zalazi u sferu univerzalnih pitanja o prirodi osude i neprolaznih razmatranja korena zločina i time uspostavljenog, uslovnog opravdanja. „Beskućnici“ ukazuju na značajan problem koji čini da čovek danas, u nemogućnosti da pobedi jačeg, poprima obrise tragičnog junaka, čiji ishod borbe uglavnom biva istovetan. Stvarnost kao materijal, u ovom dramskom tekstu, blizu je one metaforično-filozofske vertikale uspostvaljene u dramskom korpusu LJubomira Simovića, gde puni zamah i fantastika mnogo više i tačnije imenuju stvarnost nego dela čija angažovanost jeste ključni atribut. Na tom tragu, poput Simovićevog Prosjaka iz kafane „Šargan“, Beskućnik biva na strani onih koji primećuju „osmi džep“, simbol neutoljivost želja. Tematska osnova „Čuda u Šarganu“ jesu čudesna isceljenja Prosjaka, koja se ne uspotavljaju kao dobra po one nad kojima bivaju učinjena, te tako i Čupićev Beskućnik ne uspotavlja harmoniju već poništava pojedinca, lišavajući stvarnost suštinske promene.
Ova drama, pored toga što je određena kao socijalna drama, poprima obrise filozofske drame, budući da, osim što angažovano ukazuje na problem naše stvarnosti, pokreće ozbiljna pitanja nad fenomenima zločina, pravde i pravednosti. Na jednom prostoru, sa malo lica, kroz zgusnute, dinamične dijaloge, bez zamora čitalaca/gledalaca odvija se dramski svet „Beskućnika“. Potencijal nadilaženja datog vremena u kome drama nastaje upravo se krije u njenoj misaonoj složenosti. Ostaje nada da će kvalitetni dramski tekstovi, ipak, prevazići njihovo teatarsko beskućništvo i zaživeti danas.
Literatura:
Jovanović, Željko 2021. „Igre smrti“. Scena 2021, br. 1. Novi Sad. 188-189.
Čupić, Uroš 2021. „Beskućnici“, Scena 2021, br. 1. Novi Sad. 170-187.
Tolstoj, Radenković 2021. Slovenska mitologija: enciklopedijski rečnik. Zepter Book World. Beograd. 141–142.
Čajkanović, Veselin 1994. „Studije iz srpske religije i folklora 1910-1924“. Sabrana dela iz srpske religije i mitologije I. SKZ. Beogradsko izdavačko-grafički zavod, Prosveta, Partenon, M.A.M
[1] Bilten 3, 65. Sterijino pozorje, str. 13: https://pozorje.org.rs/wp-content/uploads/2021/03/Bilten-broj-3-28-09-2020-web.pdf
[2] „(Vladimir sedne. Vera uzme konopac kako bi ga vezala. Radi to nevešto, tako da Andrej iskoristi priliku i udari je nogom. Vera se zatetura i padne, Vladimir krene prema njoj, ali mu se cev pištolja nađe tik ispred očiju.)“ (Čupić 2021: 179)
[3] Imajući u vidu ambivalentnu prirodu Beskućnika/ Prosjaka, odnosno, odlike Boga-Gosta u njegovom liku i činjenice da želi da „kazni“ nadređenog pojedinca obeleženog lažima koji se krije izvan prethodnog mesta življenja, sledeće tumačenje je sasvim saobrazno uvođenju grmiljavine: „GROM – u narodnoj tradiciji, kazneno oruđe nebeskih sila – Boga, proroka – Ilije – Peruna. (…) Kod svih Slovena postoji verovanje da Bog, sv. Ilija ili nebeski zmaj gromom pobeđuju đavola, koji se krije i pokušava da se spasi, zavlačeći se u vodu ili pod drvo, pod kamen.“ (Tolstoj, Radenković 2001: 141).
FOTO: privatna arhiva
Ostavi komentar