Autor: prof. Mirjana Grdinić
Fenomen priče i pričanja je star koliko i samo čovečanstvo, jer priča je bila način pomoću koje su ljudi imali mogućnost da prenesu drugima svoje spoznaje o sebi i svetu kojih ih okružuje, a njihova spoznaja nastavila je da živi i da se nadograđuje kroz vreme u pričanjima dugih ljudi. U prilog tome govori i deo besede O priči i pričanju, koju je Ivo Andrić održao u Stokholmu prilikom primanja Nobelove nagrade za književnost 1961. godine: Na hiljadu raznih jezika, u najrazličitijim uslovima života, iz veka u vek, od drevnih patrijarhalnih pričanja u kolibama pored vatre, pa sve do dela modernih pripovedača (…) ispreda se priča o sudbini čovekovoj koju bez kraja i prekida pričaju ljudi ljudima. Način i oblici tog pričanja menjaju se vremenom i prilikama, ali potreba za pričom ostaje, a priča teče i pričanju kraja nema. Dakle, iz navedenog citata može se zaključiti da je Andrić dobro znao da je priča, i potreba za pričom opšteljudski fenomen i da priča ima ulogu:
a) da pomogne čoveku da se nađe i snađe – pragmatični smisao;
b) da nam osvetli tamne puteve na koje nas često život baca i kaže nešto više, nego što mi sami možemo da shvatimo i saznamo – saznajni smisao;
v) da pričanjem pomogne da sačuvamo svoj identitet i da nam ukaže šta bi trebalo činiti, a šta ne – vaspitno-moralni smisao.
Takođe, u pričama je prava istorija čovečanstva i smisao istorije – univerzalni i sveljudski smisao, zbog čega i nije važno da li se priča o sadašnjosti, prošlosti ili budućnosti, jer svuda i uvek u pitanju je sudbina čovekova. Predočavanje sudbine čoveka kao predmeta priče je složen proces i od onog koji priča priču iziskuje mnogo: on mora dobro da uoči životnu istinu, da je razume, da se s njom poistoveti, da ona u njemu postane živa i da je na pravi način saopšti (uočavanje, razumevanje, poistovećivanje, oživljavanje i saopštavanje).
Pričanjem se stvara iluzija života i trajanja – zaboravlja se na prolaznost i time kao da se odlaže smrt, baš kao što je to činila Šeherezada iz najpoznatijeg istočnjačkog zbornika pripovedne proze Hiljadu i jedna noć. U svetskoj književnosti Šeherezada je postala simbol pripovedanja, naročito zbog neprekidnog svakodnevnog pričanja priča koje je prema zborniku trajalo godinama. Tako se njenim imenom označava večita ljudska potreba za pričanjem i slušanjem priča. U okvirnoj priči unutar zbornika prisutan je jedan važan motiv, a to je odnos priče i života. Može li se pričanjem uticati na ljude i društvo, može li se pričom menjati stvarnost? Ako je suditi po zborniku, ona je uspela u svome naumu da druge devojke „spase carske ruke”, a postigla je to lepotom svoga pričanja, osobenom kompozicijom svog izlaganja i orkestracijom zvukovnog sloja reči. Značaj zvučanja nije na nižem mestu od misli u rečenici, jer rečenica ne deluje na nas samo svojim sadržajem već i ritmom, a to se postiže slaganjem reči prema njihovom sazvučju (reči sa istim korenom ili završecima koji se rimuju) i sintaksičkim postupcima (duže i kraće rečenice, raspored delova, promena intonacije, inverzija, kumulacija). Kao primer za bolje razumevanje može poslužiti sledeći citat iz pomenutog zbornika, gde Simbad Moreplovac priča drugom Simbadu: Znaj, nosaču, da i ja imam svoju priču, i da je ona čudna i začudna, i spremi se da ti je ispričam. Kazaću ti po redu svoje događaje i pustolovine, nezgode i zgode, i čudozgode, i teška iskušenja kroz koja prođoh dok ne dođoh do ove sreće i ovih dvora i života u ovim dvorima. Funkcija tih postupaka nije samo pružanje zadovoljstva u slušanju priče, već oni služe i za karakterizaciju lika, kao i za postizanje uverljivosti sadržaja.
Stanislav Vinaver kao prevodilac izneo je interesantno viđenje zbornika Hiljadu i jedna noć gde kaže da je ovo delo „neka vrsta sudbonosnog šaha, ali sa stalnom nepredvidljivošću poteza od kojih zavisi kolebljiva i vazda opasna igra. Da bi trajao, pripovedač mora sebe stalno da nadmašava. Zato je pripovedač čak i važniji no sama pripovetka: gledamo ga jednako kako eksperimentiše sa iznenađenjima”.
Koliko je fenomen priče i pričanja značajan za čovekov život može se sagledati i u Bokačevom delu Dekameron. Pripovedačeva reakcija na strašan događaj, pojavu kuge, nije, kao što bi se u ono doba moglo očekivati, mistična skrušenost u strahu od zemaljskih nedaća i kazne Božje na drugom svetu, nije pesimistično negiranje vrednosti i lepote života već, naprotiv, to je pohvala vitalnoj mladosti i neuništivoj svežini prijateljske prirode. Istinit događaj o kugi u Firenci i odluka desetoro mladih ljudi (sedam devojaka i tri mladića) da odu na jedno imanje van grada u idiličnu atmosferu predstavlja okvirnu priču Dekamerona. Našavši se u prirodi, daleko od smrti i stradanja, da bi što više ispunili i osmislili svoje slobodno vreme dogovorili su se da svako od njih ispriča po jednu priču na zadatu temu za svaki dan izuzev subote i nedelje. Svako priča svoju priču koja je različita od ostalih. Da to ne bi delovalo rasuto, okvirna priča je spona koja priče povezuje u celinu. Ovde se može napraviti paralela sa Šeherezadom koja pričajući priče odlaže svoju smrt. U Dekameronu je isti motiv – pričanje priča ima funkciju da ulepša i osmisli život i na taj način se suprotstavi prolaznosti i smrti.
Ponekad svet u kojem čovek živi može biti zbunjujući, mračan i neizvestan, ali kroz priče uvek postoji mogućnost da se unese malo svetlosti i učini život podnošljivijim, što je ovo desetoro mladih ljudi svojim primerom dokazalo. Visoki su ciljevi priče i pričanja i velika je vrednost reči u tim pričanjima, jer često tek iz reči dobrog pripovedača saznajemo šta smo učinili, a šta smo propustili, šta bi trebalo činiti, a šta ne, kao što kaže Ivo Andrić u pomenutoj besedi, a ove njegove reči se svakako odnose i na savršenog pripovedača kakav je bio Bokačo i njegovo delo Dekameron.
Pričajući, slušajući ili čitajući priče, svakome se pruža mogućnost da otkrije svoju stvarnost, a da pri tome ne beži od nje, jer priče su tu da pomognu u boljem razumevanju stvarnog života – da „pomognu čoveku da se nađe i snađe ”, a svakako jedna od takvih priča je i Priča o pričanju Gorana Petrovića. NJegova priča tematizuje sam čin pričanja, kazivanja, a ne pripovedni žanr. Već u prvoj, početnoj rečenici u kojoj se pripovedač otvara prema svetu, evocira se usmena pripovedna tehnika nagomilavanjem formula tipa „veruje se”, „priča se”, „ nekada davno”, a koje su u usmenom narodnom pripovedanju korišćene kao signali fikcionalizacije, da priča koja sledi nije uređena i odnosi u njoj prikazani po pravilima koja važe u stvarnosti. NJena funkcija u ovome tekstu je prevashodno da evocira drevnost samog kazivanja, koje postoji koliko i čovek.
Siže je građen na kontrastnom postavljanju dva lika, Kneza i skitnice, od kojih je jedan dat u razvijenoj formi, dok je drugi tek rudimentarno označen, ali u dovoljnoj meri da se razlika između njih može prikazati nizanjem negacija. Jedan je vladar, a drugi „skitnica ili hodočasnik” (u daljem tekstu skitnica). Jedan je bogat, a drugi siromah. Dok se prvi „nikuda nije micao iz svoje palate”, za drugog pripovedač kaže da je živeo „hodajući po svetu tamo i ovamo, kako mu se kad prohte”. Zajedničke osobine, isto ime i telesna težina, služe kao motivacija za povezivanje dva oprečna lika u razvoju sižea. To nije samo susret dva bitno različita, upravo oprečna lika, već prevashodno dva različita tipa odnosa prema pričanju, odnosno smislu života. Za Kneza pripovedač kaže da je ohol, samoljubiv i dokon. Smisao svoga života nalazi u evidentiranju svoga bogatstva, a ta strast popisivanja svega što ima razvija se gradaciono od većih i merljivih materijalnih vrednosti, ka nemerljivim i nematerijalnim, kao što je to količina paučine u podrumu, broj uzdaha, ili kletvi, sve do konačnog nastojanja da izmeri težinu priče o svemu što ima.
Za Kneza priča je predmet, materijalna vrednost koja se može izmeriti i tako dodati drugim materijalnim predmetima, dok je skitnica shvata više u duhovnom smislu, kao čin koji pomaže čoveku da se oseća bolje. Dok jedan pokušava utvrditi koliko se pričom postaje teži, za drugog su i onaj koji je sluša i onaj koji govori postaju lakši. Priča nije predmet koji se može izmeriti, ona pripada procesu komunikacije. Za nju je kao i u svakom dijalogu potrebno osim onoga koji je priča i onaj koji je sluša, zapravo ona pripada svima koji su u komunikaciju uključeni. Završetak je simboličan i kao svaka simbolična scena sadrži više ideja, odnosno mogućnosti njenog tumačenja: U isto vreme sišavši sa sprave, knez i onaj skitnica se lagano, nogu pred nogu, uputiše ka palati. Sada je drugi, onaj što nije posedovao silna imanja, nešto potanko kazivao prvome, valjda šta je sve video hodeći svetom. I obojici je opet bilo podjednako lakše, kako to i biva kad neko nekome pripoveda priču ovakve ili onakve sadržine.
(1) Priče mogu biti „ovakve ili onakve sadržine”, kaže pripovedač, a sam čin pričanja je iznad onoga što se priča, to je čovekova iskonska potreba, prafenomen koji se ne može racionalno objasniti, već samo doživeti. (2) Efekat pripovedanja takav je da deluje jednako na sve učesnike komunikacije, i na onoga koji pripoveda, i na onoga koji sluša, tako da im je, kako se kaže u priči, „podjednako lakše”. (3) Pričanje priča zbližava ljude, i harmonizuje razlike, kako one materijalne tako i duhovne prirode. Kao da se u imaginativnom prostoru pripovedanja, uklanja razlika između dva kontrasno postavljena lika. U prvoj rečenici završetka kaže se: „U isto vreme sišavši sa sprave, knez i onaj skitnica se lagano, nogu pred nogu, uputiše ka palati”. Oni ne žure, nemaju cilj na koji treba što pre stići, već idu polako kako bi što duže razgovarali i razmenjivali svoje priče.
Kako kaže Andrić svakome treba dopustiti da priča svoju priču po svojoj unutarnjoj potrebi, po meri svojih nasleđenih ili stečenih sklonosti i shvatanja i snazi svojih izražajnih mogućnosti, ali važno je znati da svako snosi moralnu odgovornost za ono što priča, i svakog treba pustiti da slobodno priča. Međutim, Andrić naglašava da priča koju današnji pripovedač priča ljudima svoga vremena, bez obzira na njen oblik i njenu temu, ne bude ni zatrovana mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je moguće više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha. Jer, pripovedač i njegovo delo ne služe ničem ako na jedan ili na drugi način ne služe čoveku i čovečnosti. Danas je ovo Andrićevo shvatanje značaja priče i pričanja od izuzetne važnosti za svakog od nas, jer priče koje danas stvaramo oblikovaće buduće generacije i nastaviće da žive i posle nas. Pričanje nam pruža sliku sveta koja ima svoje zakone i tajne, u kome čovek pričanjem produžava svoje trajanje. Priča spasava od besmisla, ona će nadživeti i onog o kome se priča i onog ko priču priča. Od svih ljudskih tvorevina jedino priče nose prevagu nad vremenom i pretaču se u večnost.
Literatura:
- Andrić, I. (1981). O priči i pričanju, u „Istorija i legenda (eseji, ogledi i članci)”, Udruženi izdavači, Beograd, str. 68–72 .
- Petrović, G. (2018). Priča o pričanju, u „Unutrašnje dvorište”, Laguna, Beograd, str. 5–9.
- Zbornik radova Književni portret Gorana Petrovića, Narodna biblioteka Jefimija, Trstenik, 2005. godina
- Hiljadu i jedna noć, prevod sa francuskog Stanislav Vinaver, Mandala, Beograd, 2017.
- Bokačo, Đ. (1990). Dekameron, Svjetlost, Sarajevo
Komentari
Uživala sam čitajući esej o smislu priče i večne potrebe čovekove za pričanjem. Hvala ti na trudu da čitaoca eseja provedeš kroz dela koja temu priče i pričanja stavljaju u prvi plan na najsmisleniji i najlepši način.
Ostavi komentar