Autorka: dr Nataša Drakulić Kozić
„Postoji samo jedan istinski ozbiljan filozofski problem: samoubistvoˮ (Kami 2008: 11), reči su kojima egzistencijalista Alber Kami otvara svoj ogled Mit o Sizifu. Francuski nobelovac pristupio je ovoj osetljivoj temi s humanog i humanističkog stanovišta, a nova čitanja njegovog opusa u kriznom periodu za čovečanstvo, čovečnost i individualnost, kada stopa suicida raste na globalnom planu, čine se neophodnim. Pitanje svrhe života pojedinca u besmislenom svetu koji nadilazi svaki njegov napor da uspe u svojim naumima i izrazi sopstvo uprkos neizglednim okolnostima jeste suštinsko i s njime se suočavamo u trenucima kada je sklad narušen na mikro ili makro planu. Interdisciplinarni pristup i komparativno tumačenje Mita o Sizifu i Stranca mogli bi doneti vredne uvide u predočenu problematiku, tim pre što upućuju na pomirenost koja sa sobom ne povlači pasivnost već aktivan princip života, stalnu delatnost, upornost, ne samo usmerenost na krajnji rezultat i uspeh do kojeg se može doći i zaobilaznim putem. Ulaganje ličnog truda i ogromnih napora, bez obzira na ishod, od vitalne je važnosti za svakog ponaosob. „I sama borba do vrha dovoljna je da ispuni ljudsko srce. Sizifa treba da zamislimo kao srećnogˮ (Kami 2008: 141).
Beočug što spaja motiv ubistva i samoubistva u navedenim proznim tekstovima jeste drama Nesporazum gde neceloviti novinski članak, koji Merso pronalazi u zatvoru, na stranicama romana Stranac dobija oblik umetničkog dela. Podsetimo se, to parče teksta u junakovoj interpretaciji glasi: „Neki čovek je otišao iz jednog češkog sela s namerom da stekne bogatstvo. Posle dvadeset i pet godina, imućan, vratio se sa ženom i detetom. NJegova majka je sa njegovom sestrom držala hotel u rodnom selu. Da bi ih iznenadio, ostavio je ženu i dete u nekoj drugoj gostionici i otišao svojoj majci koja ga nije prepoznala kad je ušao. Šale radi, smislio je da iznajmi sobu. Pokazao im je svoj novac. Preko noći su ga njegova majka i sestra ubile čekićem, da bi ga pokrale, a njegovo telo bacile u reku. Ujutru je došla žena i, ne znajući za ovo, otkrila ko je bio taj putnik. Majka se obesila. Sestra se bacila u bunar. Ovu priču sam mora biti hiljadama puta pročitao. S jedne strane, bila je neverovatna. S druge strane, sasvim prirodna. U svakom slučaju, nalazio sam da je putnik u neku ruku to i zaslužio i da se nikada ne treba šalitiˮ (Kami 2009: 77–78).
Intrigantna priča o paradoksalnom skončanju života prilikom povratka domu poslužila je Kamiju za pozorišnu predstavu koja je parisku publiku ostavila zbunjenu komedijantom slučajem. „Treba li joj se, dakle, smejati? Gledaoci iz 1944. nisu u to bili sigurni: zar im nije rečeno da se nalaze pred ʼozbiljnimʼ autorom? A ipak – da, treba se smejati Nesporazumu: naravno, ne mehaničkim smehom koji izazivaju replike i komične situacije, već smehom iskusnih ljudiˮ (Lebek 1997: 57).
Prema mojim saznanjima Nesporazum je u Srbiji postavljan više puta u: Ateljeu 212 (premijerno 1960. godine, u režiji Mire Trailović), Novosadskom pozorištu (premijerno 1993. godine, u režiji Nebojše Bradića), Srpskom narodnom pozorištu (premijerno 2007, u režiji Radoslava Milenkovića), Narodnom pozorištu (premijerno 2011, u režiji Veljka Mićunovića), tako da je domaća publika upoznata s ovim komadom; sama autorka eseja gledala ga je pre više od deset godina na Kamernoj sceni SNP-a. No, ovu je dramu potrebno iznova čitati kao značajan ulomak Kamijeve filozofije apsurda, zajedno sa Strancem i Mitom o Sizifu barem zbog teme koju obrađuje. Naravno, uz osmeh izazvan prepoznavanjem u spletu nesrećnih okolnosti, činjenja pogrešne stvari u zao čas, na rđavom mestu.
Kamijev Nesporazum ima tri čina i pet lica: Martu, Mariju, majku, Jana i starog domara. Prvi čin se odvija u podne, u čistoj, urednoj i svetloj sobi nekog svratišta, drugi u sumrak, treći narednog jutra. Radnja je sažeta u navedenom pasažu iz Stranca uz nekoliko razlika. U drami se muškarac nakon dvadeset godina vraća u rodno mesto gde ga njegovi najbliži ne prepoznaju. On odluči da se lažno predstavi, a potom u razgovoru nađe načina da im otkrije svoj identitet. Međutim, stvari ne teku onako kako ih je on zamislio. Da bi došla do novca, njegova porodica ga uspava i pusti niz reku. Kad sazna koga je ubila, majka izvrši samoubistvo, a sestra ostaje bez pokajanja za počinjen zločin. Supruga nastradalog saznaje šta se dogodilo, a u njenoj žalosti stari domar, posmatrač sa strane, odbija da joj pomogne. Nakon ovog kratkog pregleda redosleda dešavanja važno je napomenuti da se sukob razvija oko nerazumevanja među bližnjima.
To je očigledno već u prvom činu koji počinje razgovorom majke i kćeri, interesovanjem za novac pridošlog čoveka. NJemu mati u razgovoru ni ne pogleda lice, te ga nije mogla prepoznati kao sina. Ona to i kaže: „Ne znam. Ne vidim dobro i nisam ga pažljivo gledala. Iz iskustva znam da je bolje kad ih ne gledaš. Lakše se ubija onog koga se ne poznaˮ (Camus 1976: 122).
Mitske mojre, božanstva usuda, što pletu i prekidaju tkanicu ljudskog života u svetu nakon svetskih ratova svode se na žene smeštene na periferiji, što su lišene sreće i bez sredstava. Saučesnice su, iako rodbinski povezane, međusobno udaljene. Marta kaže: „Čudni ste, majko. Zadnjih vas dana ne prepoznajemˮ (Camus 1976: 120), a njena mati: „Kako je tvrdo tvoje lice, Marta!ˮ (Camus 1976: 121). Na rubu egzistencije, usmerene ka materijalnom, one se opredeljuju za ponovni zločin, za koji traže opravdanje, odnosno, pokušavaju da ga relativizuju: „Dobro znate da se ne radi čak o ubijanju. Popit će čaj, zaspat će i mi ćemo ga još posve živa odnijeti do rijeke. Naći će ga poslije dugo vremena, pripijena uz neku branu, zajedno s drugima što nisu bili njegove sreće, pa su otvorenih očiju skočili u voduˮ; zatim: „Jer, to i nije zločin, već samo posredništvo, lak pritisak prsta na neznane životeˮ (Camus 1976: 123).
Kami slika život čoveka koji nije spoznao sebe, pa ne može poznati ni druge, njegovi su karakteri hladni, lišeni emocija, koje odgone iz svesti u podsvest, bez saosećanja prema žrtvi, u ubijanju koje postaje navika. Kod junakinja je prisutna potreba za begom iz svakodnevice, odnosno učmale sredine, sopstvene kože: „silno bih željela da zajedno odputujemoˮ (Camus 1976: 123); kao i žudnja za prazninom: „Da, dosta mi je da stalno nosim svoju dušu, hitam da nađem taj kraj gdje sunce sažiže pitanjaˮ (Camus 1976: 124).
Otuđenost od ljudi Marta posebno iskazuje u komunikaciji s bratom kojeg odguruje od sebe, ne želi da im razgovor zadobije ličan ton, kritikujući tuđu prisnost u hladoj Evropi. NJemu je kao gostu dopušteno da govori o svemu, samo ne o domaćicama kod kojih je odseo. Marta kaže: „Do danas nije bilo ničeg zajedničkog između nas i ja ne vidim nikakva razloga da najednom postanemo prisniˮ (Camus 1976: 140). Izvestan otklon prema sagovorniku vidljiv je i u persiranju.
Na prostornom planu postoji jasna opozicija između kontinetalnog predela, s jedne strane, i ambijenta uz more, s druge; koji su međusobno suprotstavljeni po principu zatvoreno – otvoreno, hladno – toplo, mračno – svetlo, negativno – pozitivno. Junakinje se osećaju pritisnute svetom oko sebe i time pravdaju svoj model ponašanja, odnosno usmerenje ka materijalnom interesu. Marta kaže: „Previše je sivih godina prošlo nad našim malim mjestom i nad nama. Zbog njih je ova kuća studena. Zbog njih smo izgubile osjećaj toplineˮ (Camus 1976: 144).
U majci je ipak ostalo nešto ljudskosti. Kad se trudi da ustane, njoj Jan tom prilikom pruži pomoć, a ona ga oslovljava sa: „sineˮ (Camus 1976: 144), ali to čini iz navike, načina izražavanja, nehotično, kako sama naglašava, i dalje ga ne prepoznajući. Tu ima dosta prekinutih rečenica, nedorečenosti, nemogućnosti izražavanja i neuspelog traganja za pravim izrazom. Jezik izneverava, jer među ljudima nema razgovora, nema razumevanja. Majka za svoje ruke kaže: „NJima se mogu držati noge muškarcaˮ (Camus 1976: 144), ali sin ne shvata ozbiljnost njenih reči, samo prelazi preko njih. „Ali on ne razumije. Hoće da umreˮ (Camus 1976: 146). Kad razmišlja o činu koji treba napraviti, ona se sažali nad žrtvom, što Marta oštro prekida: „Bolje je misliti o sutrašnjici. Budite praktičniˮ (Camus 1976: 146), poričući roditeljsku potrebu za poštenjem: „Ako ste vi umorni od našeg života, znajte da sam ja nasmrt umorna od ovog zatvorenog obzorja i mislim da više ni mjesec dana neću to moći izdržati. […] A vi, koji ste me donijeli na svijet u oblačnom kraju a ne u zemlji sunca, morate mi u tome pomoći!ˮ (Camus 1976: 147). Majčinsku slutnju, potrebu za nevinošću i mirom u duši Marta svodi na puki umor.
Razlika između majke i ćerke postaje očigledna u trenutku kada treba izvršiti ubistvo. Majka se koleba oko svega, imala je nameru da spreči Jana u ispijanju čaja ali je stigla prekasno. Iako svome detetu kaže: „Prisiljavaš me na taj činˮ (Camus 1976: 163), ona ne može biti nevina, pošto dopušta da drugi njome upravlja. Za razliku od nje, Marta ne oseća nikakvu krivicu: „Nisam imala razloga da ga mrzim i sretna sam da sam mu uštedela bar patnjuˮ (Camus 1976: 165).
Do razrešenja nesporazuma oko identiteta ubijenog dolazi u trenutku umora i sreće. Pre nego što će saznati ime čoveka kojeg su pogubile, one kliču: „Zločin je lijepˮ, odnosno: „Zločin me se više ne tičeˮ (Camus 1976: 168). Sluga donosi dokument i otrežnjenje, spoznaju istine, majčino priznavanje krivice: „Nisam ga prepoznala i ubila sam gaˮ (Camus 1976: 169). Govori bezizražajnim glasom. Opredeljuje se za samoubistvo. Ona dolazi k sebi, shvata šta su učinile: „Na toj zemlji, gdje ništa nije izvjesno, mi imamo naše izvjesnostiˮ (Camus 1976: 169). U njoj ljubav prema sinu prevladava sve i ona nanovo, nakon duge otupelosti, oseća bol. „To je kazna, Marta, i ja vjerujem da postoji vrijeme kad su svi ubice, kao i ja, prazni iznutra, jalovi, bez budućnosti. Zato ih i ubijaju, jer su beskorisniˮ (Camus 1976: 170). Mati je godinama grešila bez kajanja, ali se iz bola rodila potreba za kaznom. Marta pokušava da spreči majku da sebi presudi iz sebičnih razloga, da ne ostane sama. Ona nije zažalila za svoje postupke. „U času kad primam ono što mi se dugovalo, vi ne možete izmaći s praznim izgovorom da je jedan čovjek mrtavˮ (Camus 1976: 172). Tvrdi da bi ubila brata i da je znala da je to on. Prekidanje tuđeg života, o kome god da je reč, nju ne potresa. NJih dve se takođe ne razumeju. Ovo je drama o nemogućnosti empatije.
Martina rastrzanost završava u jecaju, pri čemu je očigledno da gubitak majke ne može nadomestiti. Ostaje potpuno sama, odbačena od sveta i osuđena na očaj. Za nju je jedini vid čvrste veze s drugim bićem predstavljalo saučesništvo u zločinu. Međutim, njena se roditeljka odriče svojih postupaka opredeljenjem za nestanak. Sestra izražava mržnju prema bratu i njega krivi za svoju nesrećnu sudbinu. Shvata da su njene težnje neostvarivi san: „Pa i kad bih priljubila uho uza zemlju, ne bih čula udar studenih valova ili odmjereni dah sretnog moraˮ (Camus 1976: 174).
Marta ispoveda Mariji, Janovoj supruzi, sve što je učinila. Na pitanje da li su znale koga su ubile odgovara: „Ako baš hoćete znati, bio je to nesporazumˮ (Camus 1976: 179). Za nju je sklad i red tamo „gdje nitko nikada nije prepoznatˮ (Camus 1976: 182). Govori o bezdomnosti: „Ni u životu ni u smrti nema domovine ni spokojaˮ (Camus 1976: 182). To je opšte osećanje nakon dva svetska rata, navedimo barem paralelu s Pustom zemljom Tomasa Sternsa Eliota.
Osvrnimo se za trenutak na žrtvu nesporazuma. Jan se uklapa u okvir odisejevskog tipa junaka koji se nakon dugog boravka u stranoj zemlji (gde je kreirao nov život i osnovao porodicu) iznova stiže u zavičaj koji je napustio u potrazi za boljim uslovima. Pri povratku sledi razgovor muža i žene o sećanju na napuštanje porodice: „Moja majka me nije poljubila. Tada sam mislio da mi je to svejednoˮ (Camus 1976: 126). Mati i sestra ne vide u njemu blisku osobu, već pogodan plen. Sukob u drami zasnovan je na neprepoznavanju: „Gledale su me ali me nisu vidjeleˮ (Camus 1976: 126). Marija, Janova supruga, kao posmatrač sa strane ima naglašenu intuiciju i pokušava da ubedi dragog da nesporazum reši razgovorom. „Ne, ne, sve je to nezdravoˮ (Camus 1976: 126), kaže ona. Ipak, Jan se lažno predstavlja, govori da je Čeh koji dolazi iz Afrike, navodi netačno ime, kao i da ne zna koliko će se tu zadržati. NJega karakteriše prepuštanje slučaju, on ne zna kada odlazi. Pored toga, naglašava da ima puno novca. Kod kuće neće naći ono za čim traga. Martine reči ga opominju: „Kad bi došao, taj bi sin dobio ovdje ono što svaki gost dobiva – dobrohotnu ravnodušnostˮ (Camus 1976: 143).
Kako je već pomenuto, sam prostor negativno utiče na ljude. Marija, kao došljak i tu nepripadajuća, to najbolje rezonuje: „Ta Evropa je tako tužna. Otkako smo došli, nisam više čula da se smiješ – a ja, ja sam postala nepovjerljiva. Oh, zašto si me prisilio da napustim svoju zemlju? Otputujmo, Jane, ovdje nećemo naći srećuˮ (Camus 1976: 128). Ona se grozi mesta u kom se našla, plaši se i sluti zlo. Međutim, Janova potreba da se vrati korenima i pruži pomoć majci i sestri odvešće ga ka propasti.
I sam je uznemiren, ali se opire tom osećaju, navodno razumnim objašnjenjem: „Ipak, moj nemir je bezrazložanˮ (Camus 1976: 149). Marta s bratom govori o svom kolebanju. Oni se pred ubistvo kroz razgovor na trenutak zbližavaju. To se vidi i po neverbalnoj komunikaciji. Kad Jan sedne, Marta učini isto. Govori joj o toploj zemlji koja je ushićuje i menja joj ponašanje, te ubici žrtva upućuje reči: „mislim da prvi put govorite ljudskim jezikomˮ, a ona odgovara: „Ono ljudsko u meni je ono za čim žudim, a da bih to postigla, zgazila bih sve što mi se ispriječi na putuˮ (Camus 1976: 154). On opet ne razume njen jezik: „Vrlo čudno govoriteˮ (Camus 1976: 155), kao ni gde se našao: „Sve je novo, ništa ne prepoznajemˮ (Camus 1976: 156). On strada baš zato što ne shvata šta mu je kazano i kako treba da postupi.
Pojava starog domara koji ćuti sve do kraja drame nalik je svedoku, njegovo nezainteresovano ali nepokolebljivo „Ne!ˮ (Camus 1976: 184) upućeno biću koje moli za pomoć ukazuje na svet bez empatije, razumevanja, saosećanja, po principu: „što pada, valja još i gurnutiˮ (Niče 1980: 193). Kad Jan primeti da je domar neobičan, pitajući se da li je nem, Marta kaže da on govori „što je manje moguće i samo ono što je bitnoˮ (Camus 1976: 133). NJemu je jedino bitno da izrazi poricanje bilo kakve mogućnosti prijateljstva među ljudima u paradoksalnom svetu gde je život pojedinca prepušten slučaju.
Na savremenog gledaoca, odnosno čitaoca, Kamijeva drama Nesporazum mora imati terapeutski efekat. Blagi osmeh prepoznavanja u igri sudbine utemeljene na materijalizmu i duhovnoj distanci među ljudima iz koje proizlaze neprepoznavanje i nerazumevanje vodi ka samospoznaji. „Kako ga ja shvatam, Pozorište Apsurda je slučaj apsorbovanja izvesnih egzistencijalističkih i postegzistencijalističkih pojmova u umetnosti. Ti pojmovi se, uglavnom, odnose na čovekov pokušaj da sebi objasni svoj besmisleni položaj u svetu – što je besmisleno, zato što su moralne, religiozne, političke i društvene strukture koje je čovek izgradio da bi ʼstvorio iluzijuʼ o samom sebi – srušeneˮ (Olbi 1975: 413).
Drama apsurda jedino je i smislena u dvadesetom veku, ona je, prema Olbijevim rečima, „zaista savremeno pozorište, suočeno sa pravim položajem čoveka, Realističko Pozorište našeg vremenaˮ (v. 1975: 415), uz dodatak da ona, iako prirodno proizlazi iz stvarnosti, ne podražava svet pred nama, već ga razobličava. Zastupljena je „demistifikacija svega, najpre istorije i društvenih odnosa, konvencija i običaja, a kasnije i demistifikacije svih iluzija, svih nada, svih načina zabave. Književnost se latila demistifikacije metafizike, istorije, pa čak i ljudske prirode. A posle svega toga demistifikovala je sva sredstva, celokupni instrumentarijum kojim se koristilaˮ (Kot 1986: 9–10). U toj preko potrebnoj otrežnjujućoj funkciji teatra ogleda se i njegov najveći značaj.
Literatura na ćirilici:
Lebek, Morvan (1997). Kami. Novi Sad: Matica srpska.
Literatura na latinici:
Camus, Albert (1976). Drame. Zagreb: Zora – Gzh.
Kami, Alber (2008). Mit o Sizifu: ogled o apsurdu. Beograd: Paideia.
Kami, Alber (2009). Stranac. Beograd: Paideia.
Kot, Jan (1986). Pozorište esencije i drugi eseji. Beograd: Prosveta.
Kršljanin – https://pulse.rs/nesporazum/ (16. 10. 2021).
Niče, Fridrih (1980). Tako je govorio Zaratustra. Zagreb: Mladost.
Olbi, Edvard (1975). „Koje je to pozorište apsurdno?ˮ. U: Miočinović, Mirjana (prir.) Rađanje moderne književnosti: drama. Nolit: Beograd, 412–416.
Ostavi komentar