Autor: Milorad Vukašinović, novinar i publicista
Da li su rušenje Berlinskog zida 1989. godine i kasnije ujedinjenje Nemačke i demontaža Istočnog bloka bili rezultat spontanih narodnih pobuna, posledica entropije samog komunističkog sistema, ili vešto režirana političko–medijska inscenacija od strane velikih sila?
Nema sumnje da su se sedamdesetih godina 20. veka dogodile fundamentalne promene u međunarodnoj politici. Najznačajnija je svakako bila odluka „svetske zakulise“ o uključivanju Kine u tzv. svetski privredni sistem, što je pogoršalo geopolitički položaj Sovjetskog Saveza i znatno doprinelo njegovom ekonomskom slabljenju. Kada je uz podršku američkih specijalističkih službi 1978. godine Karol Vojtila izabran za poglavara Rimokatoličke crkve bilo je jasno da su stvorene i „duhovne pretpostavke“ za razaranje Istočnog bloka. Početkom osamdesetih godina prošlog veka pojavile su se i obaveštajne procene koje su predviđale raspad Sovjetskog Saveza u sledećih desetak godina. Zanimljivo je da je na sednici Generalštaba JNA u decembru 1979. godine general Nikola LJubičić o tome obavestio predsednika Tita. Koliko su zapadne strukture bile sigurne u ovakav završetak Hladnog rata govori i još jedan zanimljiv pokazatelj. Na sednicama američkog SIO sredinom osamdesetih godina detaljno su razmatrani referati o tome na koji način će poražene komunističke države postati deo pobedničkog Zapada. Jedan broj članova SIO zagovarao je spektakularno okončanje Hladnog rata i formiranje novog Nirnberga na kojem bi se, baš kao i nacistima, kolektivno sudilo komunističkim liderima. Druga grupa članova SIO zastupala je stav o suđenjima na unutrašnjem planu. Kao što je poznato nijedna od ovih ideja nije ostvarena, jer niko nije planirao pojavu „perestrojke“ i Mihaila Gorbačova.
Poznati ruski intelektualac Dugin napisao je na ovu temu vrlo zanimljivu studiju pod naslovom Veliki rat kontinenata u kojoj se između ostalog bavio odnosima unutar sovjetskih struktura moći. Prema Duginu dva najmoćnija operativna centra u SSSR-u bili su civilno-partijska obaveštajna služba KGB i vojnoobaveštajna služba GRU. Dinamika sovjetske istorije ispoljavala se u njihovom neprekidnom sučeljavanju od Revolucije 1917. godine do kraja Hladnog rata. Oko pozicije generalnog sekretara Partije i mnogim drugim pitanjima nije bilo saglasnosti jer su vrhovi ovih struktura bili tangentalno vezani za određene svetske centre uticaja čija je geopolitička orijentacija bila veoma različita. Tako je vrh KGB bio vezan za svetsku agenturu „atlantizma“, dok se vojni GRU povezivao sa strukturama „kontinentalista“ širom evroazijskog kontinenta. Pošto su i jednima i drugima bili poznati planovi Zapada, sredinom osamdesetih obe uticajne sovjetske strukture su se saglasile oko izbora Gorbačova, politike glasnosti i perestrojke. Sve to razume se zakonomerno je vodilo „samoraspuštanju Istočnog bloka i Sovjetskog Saveza“, ali i povratku Rusije na međunarodnu političku pozornicu.
Neočekivano brzo urušavanje komunističkog bloka i dobrovoljno povlačenje Rusije iz Istočne Evrope nametnuli su razmatranje teme „novog evropskog identiteta“, posebno buduće uloge Amerike u evropskim poslovima. Na sastanku misteriozne Trilateralne komisije koji je održan od 21. do 23. aprila 1991. godine u Tokiju razmatrana su dva različita koncepta evropskog identiteta. Posebno zanimljiv bio je koncept tadašnjeg generalnog sekretara Evropske komisije Žaka Delora koji je počivao na „geometriji koncentričnih krugova evropske civilizacije“, uključujući i prostor nekadašnje SFRJ i Sovjetskog Saveza. Delorovo zalaganje za „evropsku izgradnju“ proisticalo je iz njegovog izvanrednog razumevanja „svetske globalizacije ekonomije“ kao dominantne činjenice druge polovine 20. veka, koja se ne ograničava samo na ekonomsku sferu, već je takođe „informacija dostupna svima i svuda pa i kao banalizovani oblik kulture“. Otuda je Delor smatrao da je evropsko zajedništvo za koje se zalagao „instrument očuvanja našeg (evropskog) identiteta u toj svetskoj globalizaciji“. Nasuprot Deloru, većina članova evropskog ogranka TK podržala je vatikansko-američki predlog „podele Evrope na rimski i vizantijski deo“, što se pokazalo kao fatalno za budućnost Sovjetskog Saveza i SFRJ, ali i savremeni geopolitički položaj EU koju razdiru duboka institucionalna kriza i podele koje, danas tri decenije posle pada Zida, vode evidentnom raspadu ove tvorevine.
Na kraju ovog ogleda izdvajamo reči francuskog novinara Alena Groatrea i njegovo lucidno opažanje prema kojem nekadašnju „gvozdenu zavesu“ danas zamenjuju „novi zidovi“, koji se ispoljavaju u masovnom imigracionom prilivu trećesvetskih masa, koje osećaju prezir prema autentičnim evropskim kulturama, zajedništvu istorije, i sudbini i misiji evropskih naroda. Reč je o politici zagovornika „geometrijske Evrope“ koja se odvija pod izgovorom „individualnih prava, otvorenog društva i podsticanju pobuna nacionalnih manjina“, a čiji je krajnji cilj potpuno razaranje nacionalne samosvojnosti i odgovarajućih državnih suvereniteta.
LITERATURA: Dragoš Kalajić, Izdana Evropa, Jugoslavijapublik, Beograd 1994; Milorad Vukašinović, Trenutak istine, Evropa – nacija, Beograd 2006; Aleksandar Dugin, Konspirilogija, Logos, Beograd 2008.
Ostavi komentar