Novak

Autor: Đorđo Sladoje

Ovo je vrijeme malih nedovršenih ljudi, duhovno oskudnih i moralno neosjetljivih; vrijeme mediokriteta, uprosječenih i profesionalno ograničenih, bez čula za druge i sluha za opšte zajedničke vrijednosti koje nadilaze svaku pojedinačnu egzistenciju. Autentične ličnosti i istinske veličine rijetke su kao bjeloglavi supovi. Ali srećom još ih ima, a među njima je svakako i Novak Đoković. Iako se o njemu zna gotovo sve, neće biti zgoreg da ponešto ponovimo i pritvrdimo.

Novak Đoković je vrlo rano ispoljio nesvakidašnji teniski dar koji su stručnjaci na vrijeme uočili i sugerisali njegovim roditeljima da ga na svaki način podrže. To, međutim, nije bilo nimalo lako, jer su Đokovići izbjegavši sa Kosova i Metohije na Kopaonik jedva preživljavali strahote devedesetih godina prošlog vijeka, koje su obilježile i Novakovo djetinjstvo. Ipak su, uprkos svemu, smogli snage i našli način da se stave u službu Novakovog talenta. U tome su svesrdnu podršku imali u čuvenim teniskim stručnjacima Nikoli Piliću i Jeleni Genčić. NJihovu ulogu i presudni značaj u formativnim Novakovim godinama i on je isticao, s poštovanjem i zahvalnošću, kad god  mu se za to ukazala prilika. Novak je od samih početaka pokazivao, osim urođenog talenta, i smisao za njegovu realizaciju, što je kod Srba veoma rijetka osobina. Prema svjedočenju njegovih roditelja i trenera, ispoljavao je izuzetnu upornost i spremnost na svakojaka odricanja koja, kao zahtjevan sport, vrhunski tenis podrazumijeva. Otuda nije čudno što je Novak veoma brzo napredovao u svakom pogledu. Otkada je stupio na veliku tenisku scenu, Đoković ne prestaje da uzbuđuje svjetsku, ne samo sportsku javnost. Jedne oduševljava, a druge nervira i često dovodi do očaja i gnjeva.

U godinama rata, sankcija, bombardovanja i drugih nevolja kojima smo bili izloženi, Novak je igrao sa najvećima i pobjeđivao za sve poražene, usrećivao ojađene, tješio neutješne, uspravljao klonule, vraćao nadu beznadežnima… Kao teniser rastao je u duelima sa velikim teniserima Federerom i Nadalom. Oni su, kako stručnjaci kažu, nadmećući se neprestano uveli tenisku igru u višu dimenziju koja će za mnoge ostati nedostižna. Novak je, prema svim statističkim parametrima, najbolji teniser današnjice, sa dobrim izgledima da postane najveći u istoriji bijelog sporta. Ali uspjeh se nigdje i nikom, pa ni Novaku, ne prašta tako lako. Veliki dio svjetskog javnog mnjenja ne može podnijeti činjenicu da pripadnik ozloglašenog naroda bude na svjetskim tronu. To se ne uklapa ni u političke interese velikih, ni u računice moćnih finansijera koji u ovaj sport ulažu ogroman novac; ne viđa se ni menadžerima, novinarima pa ni običnim gledaocima. Svi bi oni da u glavnoj ulozi vide nekoga iz redova uglednijeg i civilizovanijeg naroda. Otuda, jednim dijelom, potiče taj očigledni otpor, animozitet pa i otvorena, često orkestrirana mržnja koja uporno prati Novakove uspjehe. Kao primjer ovako opskurnog odnosa prema jednom od najvećih sportista svih vremena može poslužiti nedavno održani „Adria tur“ koji je Novak organizovao o svom trošku kako bi pomogao kolegama koji jedva preživljavaju pandemijsku krizu. Nesrećnim slučajem, neki od aktera ovog humanitarnog turnira, među njima i sam Đoković, zarazili su se opakim virusom, pa je takmičenje moralo biti prekinuto, a na Novaka se sručila prava lavina kritika, uvreda, optužbi od strane jalovih kritizera. Tako je još jedna od Novakovih plemenitih akcija izvrgnuta u sumnjiv, skandalozan i egoističan čin – kao da je on prouzrokovao koronu i rasijao je po cijelom svijetu. A Novak je i sada, kao uvijek što radi, ostao dostojanstven, stoički podnoseći napade malih i anonimnih koji velike ne podnose.

Treba reći da ovo nije jedina Novakova humanitarna akcija. Kao ambasador UNESKA, koristeći se svojom planetarnom slavom i uticajem, on svesrdno pomaže siromašnoj djeci širom svijeta, a preko svoje fondacije radi na obnavljanju i podizanju dječjih ustanova u nerazvijenim krajevima Srbije. A kome je još pomogao ovaj jedinstveni i neponovljivi čovjek – to vjerovatno nikad nećemo saznati.

Na sve uvrede, napade, pa i otvorenu mržnju, Novak odgovara pobjedama, uljudnim postupcima, uz osmijeh i poneki šarmantni geg i srdačnim obraćanjima, gotovo uvijek na jeziku domaćina, svejedno je li to engleski, francuski, njemački, italijanski, španski… I nikad ne čusmo nijednu ružnu riječ, ni o sportskim rivalima, ni organizatorima, sudijama, menadžerima, skupljačima loptica, ni novinarima, ni publici koja mu zviždi, nemoćna pred jednom istinskom ljudskom i sportskom veličinom. A kad je zapadao u krize mnogi su se radovali što ga vide na koljenima. Među zluradima uvijek se, nažalost, nađe nemali broj i domaćih „navijača“.On se, međutim, redovno uspravljao i ponovo pobjeđivao. Uz malo patetike, moglo bi se reći da je Novak u svoje sportsko junaštvo udjenuo i nešto od čojstva, kako je ono shvatano i upražnjavano u njegovoj crnogorskoj postojbini.

Mogao je Novak da bira zemlju pod čijom će zastavom igrati. Tako bi izbjegao mnoge prepreke, neugodne nesporazume i zaradio neuporedivo veće bogatstvo. Umjesto toga, on je išao linijom jačeg otpora, ostajući nepokolebljivo privržen svojoj otadžbini, koja, treba i to reći, nije, osim moralnom podrškom, učestvovala u njegovoj karijeri. O Novakovom doprinosu u širenju ugleda naše zemlje u svijetu suvišno je i govoriti. Treba se samo prisjetiti dječačke radosti s kojom igra i pobjeđuje u dresu Srbije da bismo se uvjerili u njegovu istinsku ljubav prema Srbiji i srpskom narodu. To, međutim, ne isključuje naglašeno poštovanje koje na svakom koraku pokazuje prema drugim balkanskim narodima, računajući i sunarodnike svoje majke, a što mu pravovjerni srpski čistunci grubo zamjeraju.

Za sve što čini na teniskom terenu i van njega, Novak Đoković zaslužuje veliko poštovanje i divljenje i svaku vrstu podrške u pobjedama i porazima. U porazima naročito.