Autor: prof. dr Rastislav Stojsavljević, profesor geopolitike
Naizgled mirno vojvođansko naselje. Negde na putu između Bačke Topole i Bečeja. Zapadnim krilom se naslanja na opštinu Mali Iđoš i dolinu reke Krivaje. Svojom istočnom stranom gleda prema opštini Senta i dolini Tise. U nju su se doselili kolonisti, mahom iz Bosne i Hercegovine i optanti iz Mađarske. Mnogi se i odselili. Samo neki su ostavili traga.
NJegoševo je jedno od retkih naselja koje nema reku. Nalazi se u široj dolini reke Čik, kada je ona bila veća i moćnija, a dokazi za to su Kačerska dolina koja se pruža istočnom stranom njegoševskog atara, prema naseljima Bogaroš i Gunaroš.
Naselje NJegoševo pripada opštini Bačka Topola i nalazi se u Jugoistočnoj Evropi, u severnom delu Srbije, u Autonomnoj Pokrajini Vojvodini. Opština se nalazi u centralnim delovima regije Bačka. Pripada administrativnom Severnobačkom upravnom okrugu sa centrom u Subotici. NJegoševo je između dva svetska rata pripadalo opštini Mol od čijeg centra je udaljeno 32 kilometra što je otežavalo normalno funkcionisanje naselja i osnovne potrebe stanovnika sela. Od središta današnje opštine Bačke Topole udaljeno je 11 kilometara. Katastarska granica se na jugoistoku pruža prema naselju Bagremovo i dalje prema opštini Bečej, koji pripada Južnobačkom upravnom okrugu sa centrom u Novom Sadu. Na jugozapadu katastarska granica ide prema opštini Mali Iđoš, dok je na istoku granica atara prema ostalim naseljima u opštini – Gunaroš, Pobeda i Kavilo.
Prostor atara naselja NJegoševo bio je močvaran do kraja poslednjeg glacijalnog perioda. Navejavanjem lesa ova močvarna područja se isušuju i postaju pogodna za prva veća naseljavanja. Staništa ovih prastarih lovaca, otkrivena su na vrlo malo mesta u okolini. Jedno od njih, otkriveno je 1970-ih godina, prilikom otvaranja jednog zemljanog majdana građevinskog preduzeća „1. maj”, nedaleko od NJegoševa kada su radnici na dubini od 8 metara, otkrili deo naselja sa nekadašnjim ognjištem, životinjskim kostima i fragmentima obrađenog kamena. Pretpostavlja se da je to bilo naselje ili privremeni logor iz paleolita ili mezolita. Najverovatnije je da su ovi ljudi pripadali nekom narodu, tzv. graveti kulture, koji su u lovu, prateći veliku divljač iz južnih krajeva Rusije došli na ovaj prostor.
Kada govorimo o XX veku, osnivači naselja NJegoševo bili su kolonisti iz dinarskih krajeva Kraljevine SHS i optanti iz Mađarske. Plodna zemlja i povoljna klima uticale su presudno da jedan od prvih 30.000 kolonista koji su došli u Bačku upravo za novi zavičaj odabere atare današnje pomenute opštine. Procentualno povećanje broja Srba vidimo i kroz popise stanovništva i njihove procene. Po austrougarskom popisu stanovništva iz 1910. godine broj Srba u današnjoj Bačkoj iznosio je 145.000. Tri godine kasnije po crkvenim procenama, on je dostizao 189.000. Po prvom zvaničnom popisu stanovništva iz 1921. godine, u Bačkoj je živelo 250.000 Srba. Oni su činili trećinu stanovništva. Mađarsko stanovništvo činilo je 35%, a nemačko 25%. Uočava se i u ovim podacima da vlasti nove kraljevine nisu vršili represalije i proterivanje domicilnog mađarskog i nemačkog stanovništva posle rata. Drugačiji tonovi su viđeni posle Drugog svetskog rata, pogotovo prema nemačkom stanovništvu.
Dodelu zemlje je sprovodilo Ministarstvo za agrarnu reformu od početka do 1929. godine. Ovaj zadatak je preuzelo Ministarstvo poljoprivrede. Zemlja je oduzimana bogatim veleposednicima različitih nacija i vera. Dozvoljavalo im se da sačuvaju do 500 hektara zemlje. Od ove slobodne zemlje u prvim godinama reforme dodeljeno je kolonistima oko 50% zemljišnih poseda. Odluke nadležnih ministarstava sprovodili su županijski sudovi u Novom Sadu i Subotici.
Masovna doseljavanja stanovništva bila su u proleće 1921. godine. Zemlju je dobijalo nekoliko kategorija kolonista. Prvi su bili solunski dobrovoljci – borci, nosioci Albanske spomenice i Karađorđeve zvezde koji su dobijali po 5 hektara po članu porodice. U drugu kategoriju su spadali dobrovoljci – neborci koji su dobijali po 3 hektara po članu porodice. Treću kategoriju su činili nadarenici koji su iz pasivnih krajeva aplicirali za zemljišne posede i dobijali oko 8 hektara po glavi porodice. Četvrtu kategoriju su činili, tzv. autokolonisti, srpsko stanovništvo koje je već živelo na ovim prostorima, ali nije imalo dovoljno zemlje. Poslednju petu kategoriju su čini optanti, srpsko stanovništvo koje se iz Mađarske doseljavalo na teritoriju nove Kraljevine. U prvim posleratnim godinama ta naseljavanja su bila dobrovoljna, da bi dolaskom Hortija Mikloša na vlast u Mađarskoj ova doseljavanja bila prinudna.
Posedi u opštini Mol kojoj je pripadao atar današnjeg NJegoševa davani su privremeno na četiri godine. Porodice koje su imale preko deset članova dobijale su po jedno katastarsko jutro na svakog sledećeg člana. Obaveza kolonista je bila da se zemlja barem jednom nađubri u te četiri godine zakupa. Zemlja se nije smela otuđiti, prodati, iznajmiti ili zapustiti. Uvidom u arhivsku građu, utvrđeno je da se prekršiocima ovih obaveza zemlja oduzimala.
Prvi kolonisti u NJegoševu su naseljavali okolne salaše. Na mestu današnjeg naselja postojala je utrina pod nazivom Jaroš. U blizini je bila i pustara Tevikveš. Ovaj prostor je bio deo Senćanskog sreza. Veći deo salaša je bio pri istočnom pravcu i naselju Svetićevu. Tu su bili izmešane kolonističke dalmatinske i hercegovačke porodice. Dalmatinski kolonisti su osnovali Svetićevo, dok su Hercegovci sa optantima osnovali NJegoševo. Prvu poznatu kuću na ovom prostoru sagradio je jugozapadno od naselja Seke Jožef koji je došao iz Janošhalma iz Mađarske 1823. godine. Tamo je radio kao merač žita kod jednog veleposednika. Posle sukoba sa svojim gazdom, uputio se sa ženom i dvanaestoro dece prema Molu. U ataru Velikog Jaroša gde je bio đeram, prema predanju je stao da odmori. S obzirom da je ovaj kraj bio bogat travom i sa dovoljno čiste vode koje je mogao koristiti za porodicu i stoku, odlučio je da ovde napravi kuću.
Ovo zemljište je pripadalo jednom oficiru koje je dobio od Marije Terezije zbog verne službe. Oficir je Seke Jožefu iznajmio zemlju u arendu na dvadeset godina. Seke Jožef je vredno radio na svom imanju, nastavio da otkupljuje zemlju, pa je posle 1867. godine podelio svojoj brojnoj deci preko 100 katastarskih hektara zemlje. Oni su tu napravili kuće i stvorili Seke Šor. Na ovaj prostor je u toku Prvog svetskog rata došlo još nekoliko mađarskih porodica.
Posle Prvog svetskog rata, dolaskom Hortija Mikloša jedna grupa od 39 porodica sa 111 članova kreće iz Segedina, Batanje, Baje i Pomaza na jug. Putovali su 14 dana Dunavom i zaustavili se u Novom Sadu. Obećano im je 4 katastarska jutra po glavi porodice i još dva po svakom muškom članu. Iz Novog Sada upućeni su u Adu, a privremeno naselje nazvali su Lovra. Jedan deo njih je upućen u Mol, gde su osnovali Malu Lovru. Ova privremena naselja su sada spojena sa Adom i Molom. Drugu grupu optanata, bitniju za NJegoševo doveo je veleposednik Nedeljković, koji je na svoje imanje kod Mileševa doveo bezemljaše iz okoline Segedina, Siriga (u Mađarskoj), Deskea i Pomaza. Tada su u atar današnjeg NJegoševa došle sledeće porodice: Jovičić, Jakšić, Orejanov, Podinić, Ivanov, Nadaški, Stojanov, Miškov, Vujičić, Jablanov, Radovanović, Đorđević i Simić. To naseljavanje se vršilo u periodu 1921–1924. godine. Prvobitno su placeve dobile 22 optantske porodice. Avgusta 1926. godine geometar Slavko Martinić premerio je potkućnice u ovom naselju.
Uz koloniste na prostor NJegoševa došli su dobrovoljci i nadarenici iz tzv. pasivnih krajeva novostvorene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, najviše iz Crne Gore, Like, Bosne i Hercegovine. Tako je u ataru NJegoševa 1924. godine bilo 77 porodica, 56 optantskih i 21 kolonistička. Kolonisti su iz Like došli iz naselja Donji Lapac, Srb i Mazin. Hercegovci su došli iz Gatačkog polja, dok su iz Bosne dolazili iz okoline Mostara. Do 1928. godine ukupan broj doseljenih porodica iznosio je 145 sa preko 600 članova. Čak 35 osoba je došlo iz SAD koji su se kao dobrovoljci borili u srpskoj vojsci u Prvom svetskom ratu. Jedan deo doseljenih dobrovoljaca bio je u austrougarskoj vojsci na Istočnom frontu. Tamo su se predavali Rusima i bili prebačeni u Sibir. Jedan deo njih se preko Dobrudže priključio savezničkim snagama na Solunskom frontu kao deo tzv. ruskih dobrovoljaca. Jedan deo se preko Sibira, Ohotskog mora, Japana, Jugoistočne Azije vratio u otadžbinu posle nekoliko godina. Neki od ovih heroja, kao što je Đoko Kalember bili su nosioci najviših odlikovanja. Među naseljenim dobrovoljcima bilo je i onih sa najvišim odlikovanjima srpske vojske stečenim u ratu poput Lazara Grbića iz Bravskog kod Bosanskog Petrovca borca Prve srpske dobrovoljačke divizije koji je odlikovan Karađorđevom zvezdom sa zlatnim mačevima, zlatnom medaljom za hrabrost Miloš Obilić i ruskim odlikovanjem Georgijevskim krstom 2. stepena.
Na početku Drugog svetskog rata, u maju 1941. godine NJegoševo je brojalo 786 stanovnika. Ipak prema izveštaju kolonista, njihov broj je 1938. godine iznosio 900 stanovnika. Verovatno su ovde i ubrojani neki salaši koji nisu ušli u popis tri godine kasnije. Naziv je ovo naselje dobilo po srpskom vladici Petru Petroviću NJegošu. Interesantno je da se osnivači naselja prvobitno nisu mogli dogovoriti oko naziva naselja, pa je ovo bilo kompromisno rešenje. Jedna od ideja je bila da se naselje nazove Teslino, po čuvenom srpskom naučniku. Međutim, to nije bilo realno jer je tada Nikola Tesla još uvek bio živ, a i naselje je isuviše bilo malo da bi ponelo naziv tako velikog svetskog (i srpskog) naučnika. Uvidom u arhivsku građu naselje je zvanično promenilo ime iz Veliki Jaroš u NJegoševo tokom leta 1930. godine. Taj naziv je zvanično potvrđen 1933. godine rešenjem Ministarstva unutrašnjih poslova Kraljevine Jugoslavije.
Meštani sela NJegoševa su postradali u Drugom svetskom ratu. U koloniju NJegoševo su mađarski vojnici i okolni civili došli 26. aprila. Sve meštane su okupili u centru naselja. Izvršen je detaljan pretres kuća. Kada se vojska povukla, okolni civili su pljačkali kuće i maltretirali meštane. To stanje je potrajalo do 2. maja. Tog dana u jutarnjim časovima je NJegoševo iseljeno. Kolonisti su prebačeni u Bečej, pa u Suboticu, u logor zvani Druga kasarna. Iz Subotice su prebačeni u logor u Nađkanjižu. Za vreme okupacije naselje je nosilo naziv Istenáldás (mađ. Blagoslov od Boga).
U avgustu i septembru 1941. godine iz Nađkanjiže se deo preživelih logoraša prebacuje u centralnu Srbiju. Te izbeglice su bile locirane u okolini Požarevca i Negotina. Ovde moramo da pomenemo i lično požrtvovanje osnivača sela Lazara Grbića. Ovaj odlikovani vojnik je bio transportovan sa nekoliko porodica u naselje Zatonje blizu manastira Nimnik. Ovde su bile smeštene porodice Grbić, Hrnjak, Bodrožić i Žutić. S obzirom da su porodice gladovale, u potrazi za hranom su krale namirnice sa lokalnih poseda. Kada su ih meštani prijavili Nemcima, jedna nemačka patrola je bila poslata da pohapsi „izbeglice”. Tada se Lazar Grbić, budući da je bio u austrougarskoj vojsci uoči Prvog svetskog rata na čistom nemačkom jeziku obratio nacističkom oficiru, rekao mu svoj čin i broj svoje jedinice u kojoj je služio u austrougarskoj vojsci. Nemački oficir mu je salutirao, naredio jedinici da se povuče. Sutradan su „izbegličke” porodice dobile neophodna sledovanja u hrani i ćebadima.
Prvi povratnici stigli su u selo već u oktobru 1944. godine. Odmah su smogli snage da krenu u obradu zemlje i oberu kukuruz. Već do kraja te godine formiran je Narodnooslobodilački odbor sa zadatkom da uspostavi novi oblik vlasti i sakuplja hranu za front koji se pomerio ka zapadu. Obnovljena je partijska jedinica Komunističke partije Jugoslavije koja je u ovom naselju postojala i između dva svetska rata, a koju je osnovao učitelj Milan Stančić. Jugoslovenski komunisti su pokušali da nametnu željenu „sovjetizaciju” državne vlasti i zemljišta. Nameravala je da izvrši radikalne izmene imovinskih veza, kazni ratne zločince i „narodne neprijatelje”. Savez između novih komunističkih vlasti i seljaka, posebno u Vojvodini dostigao je svoj zenit 1946. godine. Od 1949. do 1953. godine uvedena je tzv. „obaveza”, tj. namet na seosko stanovništvo od strane novih vlasti. Komunističke vlasti su planirale da mala i sitna seoska imanja ubede da se priključe poljoprivrednim zadrugama.
U NJegoševu se od 1953. godine reorganizuje seljačka radna zadruga, ukida „obaveza” i otopljavaju odnosi između vlasti i seljaka. Obaveza ili otkup su ukinuti na sednici Savezne vlade 7. juna 1952. godine. U tome je umnogome kumovala stravična suša 1950. godine, ali i ekonomska pomoć političkog Zapada tokom 1951. godine. U NJegoševo je dovedena telefonska mreža 1946. godine. Međutim, meštani telefone uvode sporo pa su tako 1978. godine imali svega 15-ak telefona u selu. Tih godina je dovedena monofazna i trofazna struja u naselje. Uveden je i vodovod. Izliveni su betonski trotoari. Godine 1947. godine aktiviran je fudbalski klub koji je dobio ime „Proleter”. Ovaj klub je postojao i pre Drugog svetskog rata pod nazivom „Čelik” (formiran 1933. godine).
Posle rata je u NJegoševu osnovan pokret gorana i oformljen rasadnik sa 12.000 stabala. U naselju radi i čitaonica formirana pre Drugog svetskog rata pod nazivom „Kulturni preporod vojvođanskih naseljenika”. Središte ovog pokreta je bilo u Novom Žedniku. Zadružni dom u selu je počeo da se gradi 1949. godine, a završen je dve godine kasnije. Najzaslužniji za izgradnju ovog zdanja bio je meštanin Jovan Prpa. U Zadružnom domu se nalazi i mali bioskop. Prvi televizor u selo dolazi 1959. godine kupljen dobrovoljnim prilogom građana.
Početkom 1960-ih godina NJegoševo osvaja Pokrajinsku nagradu kao najuređenije selo. Tada je i adaptirana zdravstvena stanica sa stalnim lekarom. Takođe je obnovljen i rad folklornog društva „Vuk Karadžić”. Posle rata je formirano šahovsko društvo „Milan Stančić” i lovačko društvo „Golub”. Ulice su konačno asfaltirane 1978. godine.
Poslednje migracije u naselje su bile u periodu 1992–1995. godine kada je oko 160 izbeglica došlo iz Bosne i Hercegovine. Po najnovijem popisu NJegoševo ima oko 400 stanovnika.
Ostavi komentar