Autor: Milorad Vukašinović, novinar i publicista
Nikolas Spajkman rodio se 1893. godine u Amsterdamu. Karijeru je započeo kao novinar- dopisnik najpre na Bliskom istoku (1913–1919), zatim nastavio na Srednjem istoku (1916–1919) a potom i na Dalekom istoku (1919–1920). U SAD je došao 1920. godine, dobio američko državljanstvo i već 1923. godine na Univerzitetu Kalifornija dobio doktorsku tezu o sociološkim shavatanjima Georga Zimela, koju je publikovao 1925. godine. Na pomenutom univerzitetu predavao je sociologiju i politikologiju (1923–1925) a onda prešao na prestižni Jejl, na kojem je bio šef Katedre za međunarodne odnose i od 1935. godine direktor Odeljenja za međunarodne odnose. Mada je njegova naučna karijera trajala relativno kratko i dugo nije bila vrednovana na pravi način, nema sumnje da je ostavio dubok trag prvenstveno na američku geopolitičku misao koja se naročito razvila posle završetka Drugog svetskog rata. NJegov kolega Frederik Šervud Dan opisivao ga je „kao znalca različitih oblasti učenja“ čija je „briljantnost kao predavača ostavila trajan utisak na generacije studenata Jejla“. U svojim geopolitičkim ogledima prošao je osoben put od vilsonovskog idealiste do pristalice realističnog shvatanja politike (geopolitike). Pre Drugog svetskog rata objavio je članke Geografija i spoljna politika (1938) i Geografski ciljevi u spoljnoj politici (1939), a uz podršku Fondacije Rokfeler započeo je istraživanja koja su rezultirala kapitalnim delima: Američka strategija u svetskoj politici: Sjedinjene Države i ravnoteža snaga (1942) i Geografija mira (1943), koja je objavljena godinu dana posle njegove smrti u NJujorku 1944. godine.
Nikolas Spajkman prevashodno se bavio uticajem geografskih činilaca u međunarodnim odnosima, zatim fenomenom globalnog geostrateškog položaja Amerike i teorijskom osnovom svetskog geopolitičkog ustrojstva koja se može označiti kao marginalistička. Prema mišljenju srpskog naučnika Nebojše Vukovića, suština Spajkmanovog geopolitičkog stava iskazana je u njegovom „ratnom opusu“ koji je prožet idejom o aktivnom američkom učešću u svetskim poslovima. On ukazuje na to da je Spajkmanova koncepcijska opsesija izbegavanje „geopolitički opkoljene i strateški defanzivne Amerike“, pa je u vezi s tim kao prioritet američke politike predlagao „održavanje balansa i geostrategijske rascepkanosti na tlu Evroazije“. Nesumnjivo da je najvažniji Spajkmanov naučni legat onaj o geopolitičkoj važnosti „Rimlanda“ – Obodne zemlje, Kontinentalnog oboda, Rubnog pojasa, čija kontrola omogućava svetsku dominaciju. U Spajkmanovoj percepciji pojam „Rimlanda“ znatno se razlikuje od područja tzv. litoralne zone – užeg priobalnog pojasa, jer se prostire mnogo dublje u unutrašnjost evroazijskog kopna i obuhvata neke izrazito kontinentalne oblasti (hinterland).
Spajkmanova doktrina pre svega počiva na kritičkom sagledavanju dela osnivača geopolitike Halforda Mekindera. Mada nije osporavao istorijsko utemeljenje Mekinderove teorije o „Hartlandu“ i osvajačkim misijama koje su se iz „unutrašnjeg kopna“ odvijale ka priobalnom pojasu, on je uočavao promene u novijoj svetskoj istoriji koje su se odvijale u obrnutom smeru – od evroazijskog oboda ka unutrašnjosti. Svoje stavove zasnivao je i na događajima s početka Drugog svetskog rata, ukazujući na nemački prodor ka Sovjetskom Savezu, ali i na japanski prodor ka Kini i Indokini. Upravo zbog toga Spajkman detaljno opisuje geopolitički položaj „Rimlanda“ kao prvenstveno posrednički i kontaktni, ali i kao položaj koji često ima ulogu tampon-zone, kako između sukobljenih sila unutar samog „Hartlanda“ tako i između sukobljenih pomorskih sila (Velike Britanije i Japana). Iz jedne takve delikatne pozicije proističu i različite istorijske orijentacije (savezi) zemalja „Rimlanda“. Dok su neke od njih u savezništvu s Britanijom i protiv Rusije, druge su u savezu s Rusijom protiv Britanije, a ponekad se dešavalo i da su Rusija i Britanija saveznici zbog određene zajedničke pretnje koja se pojavljivala u pojasu „Rimlanda“.
Već smo istakli da delo Nikolasa Spajkmana, verovatno zbog njegove prerane smrti (1943), dugo nije vrednovano na odgovarajući način čak ni u Americi. Delimično objašnjenje treba tražiti i u posebnim okolnostima pod kojima se razvijala američka geopolitička škola mišljenja. Situacija se drastično promenila nakon završetka Drugog svetskog rata kada je Amerika stekla status supersile. Od tada do danas mnoge Spajkmanove teze – posebno one o sprečavanju dominacije u Evroaziji, zatim o „Rimlandu“ kao zoni izazova, ili o koncepciji „integrisane moći“, ugrađene su u postulate savremene američke geopolitike. Spajkman je, kako to često biva, dobio ozbiljnu verifikaciju svog stvaralaštva tek posthumno.
Američka slika sveta
Geopolitički način razmišljanja u SAD pojavio se sa znatnim zakašnjenjem u odnosu na evropski kontinent. Tradicionalni američki izolacionizam, slaba zainteresovanost za svetske poslove i generalno loše poznavanje svetske kartografije neki su od razloga kojima je moguće objasniti ovu pojavu. Sve do 1850. godine u skladu sa Merkatorovom kartografskom projekcijom svet je prikazivan evropocentrično (sa evroazijskom i afričkom kontinentalnom masom u središtu karte, a američkom na njenoj periferiji). Situacija je donekle promenjena posle pobede SAD u ratu sa Meksikom, zatim nakon prodora i naseljavanja Kalifornije i Zapadne obale i otkrića zlata, kao i okončanja Građanskog rata i kupovine Aljaske od Rusije. Zahvaljujući ovim događajima, „američko kopno“ dobijalo je ravnopravniji tretman, ali su i takve „nove karte“ tek najavljivale promenu planetarnog položaja i uloge SAD. Pojavom karata u polarnoj azimutalnoj ekvidistancijalnoj projekciji, deterministički je sugerisan globalni geopolitički značaj SAD ne samo unutar umerenog klimatskog pojasa (gde su koncentrisani svi polovi moći) nego i unutar subpolarnih i polarnih prostora severne hemisfere (Aljaska) u kojima su već participirale Rusija (SSSR) i Kanada.
Pojava savremene geopolitike kao discipline koja se bavi istraživanjem odnosa prostornog i političkog u američkim vojnim i naučnim krugovima izazvala je različite stavove. Zasluge za prvu artikulaciju američke uloge u svetskoj geopolitici svakako pripadaju admiralu Alfredu Mehenu (1840–1914). On je formulisao jednu od najznačajnijih geopolitičkih teorija – koncept pomorske moći (sea power), koji je temeljno razradio u svojoj znamenitoj studiji Uticaj pomorske moći na istoriju, 1660–1783 (1890). U najkraćem, Mehen je smatrao „da je more glavni faktor u istoriji i krajnja determinanta bogatstva i snage država“. Za Mehena je pojam „pomorske moći“ tangentalno vezan za odvijanje „slobodne pomorske trgovine“ koju vojnopomorska sila mora da omogući. On je smatrao da prva etapa u američkom globalnom pohodu mora da bude strategijska integracija američkog kontinenta, a nakon toga svetska dominacija. Kao američke prirodne oponente doživljavao je kontinentalne sile Nemačku, Rusiju i Kinu. Nasuprot Mehenu, Mekinder je u svom poznatom ogledu Geografska osovina istorije (1904) promovisao stanovište o „kopnenoj moći“ kojom se postepeno okončava era „pomorske moći“. Za Mekindera je „Središnja zemlja“ evroazijski kontinent čiji kontinentalni resursi prete da postanu osnov za uspostavljanje svetske dominacije. Otuda je on kao tipičan predstavnik britanske (anglosaksonske) škole mišljenja smatrao da njen (britanski) strateški cilj treba da bude sprečavanje dominacije bilo koje kopnene sile na tom prostoru (Rusije ili Nemačke). Na ovom mestu svakako treba pomenuti još dvojicu istaknutih britanskih geopolitičara Lea Amerija i DŽejmsa Fejrgriva, koji su između dva svetska rata dali određeni doprinos razvoju anglosaksonske geopolitičke misli. Ameri je umesto Mekinderove binarne opozicije kopno – more zastupao koncepciju trihotomije (unutrašnja stepa, agrarni granični pojas i primorsko-obalni pojas), dok je Fejrgriv smatrao da je posedovanje energije glavni atribut međunarodne moći.
Stavovi uticajnih britanskih geopolitičara svakako su bili presudni za uspostavljanje američke geopolitičke škole mišljenja čiji su se autori, posebno uoči Drugog svetskog rata, svrstali u dve grupe: idealiste i realiste. Tzv. struja „idealista“ formirala se pod presudnim uticajem znamenitih naučnika Elen Simpl i Ričard Hartšorn, kao i na osnovu političkogeografskih shvatanja proisteklih iz geografskog determinizma i horologizma. NJihovi sledbenici, pre svega Ajzeja Bouman i drugi, pokušavali su da se odupru uticajima klasične nemačke geopolitičke misli koju su doživljavali kao „pseudonaučnu, utilitarnu doktrinu, orijentisanu ekspanzionistički i rasistički“. Na primer, R. Hartšorn je shvatao geopolitiku kao „geografiju upotrebljenu u posebne svrhe koje se nalaze izvan potrage za znanjem“, dok je Hans Vajgert upozoravao da bi ideje američkih generala o geopolitici i njihov uticaj na političko vođstvo SAD mogli da budu podjednako pogubni kao uticaj Haushofera i njegovih sledbenika na Hitlerovu Nemačku. Pojednostavljeno rečeno, „idealistička“ struja u američkoj geopolitici svoje stavove zasnivala je na vilsonističkoj osnovi međunarodnih odnosa koji su posle Prvog svetskog rata uspostavljeni u Evropi i koji su imali „prividno antigeopolitičke obrise“. Sa stanovišta američke spoljne politike ona (idealistička struja) je označavala radikalan raskid sa tradicijom izolacionizma, a njen intelektualni i operativni centar postali su Savet za inostrane poslove (1921) i časopis Spoljni poslovi osnovan 1922. godine kao jedna vrsta debatnog foruma na kojem su neprekidno razrađivane ove ideje.
Ne ulazeći ovom prilikom detaljnije u delovanje SIO kao neformalne laboratorije američke spoljne politike u 20. veku, sa ove vremenske razdaljine veoma zanimljivo deluju kritički sudovi nemačke geopolitike na račun SIO i, posebno, Ajzeje Boumana, kojeg je nemačka propaganda označavala kao „američkog Haushofera“. Ova polemika posebno je došla do izražaja posle tvrdnje nemačke propagande da je „američka geopolitika nastala pre nego što se ova disciplina razvila u Nemačkoj“. Boumanova reakcija objavljena je 1942. godine u tekstu Geografija nasuprot geopolitike. Bouman u pomenutom tekstu uspostavlja analogiju dobro – loše, naglašavajući razliku između nas (Amerikanci) i njih (Nemci). Prema Boumanovom mišljenju, američki ekvivalenti su: politička geografija i njena nedvosmislena naučnost, potom individualna prava, demokratija i međunarodna saradnja, dobrosusedska državna politika (službeni naziv za politiku SAD prema Latinskoj Americi), dok su nemački ekvivalenti: geopolitika kao pseudonauka, potom kult države, pokoravanje suseda, ratna opcija koja nije samo posledica Versaja već i „nemačkog političkog i filozofskog načina razmišljanja i ambicija starih dvestotinak godina“. Uprkos Boumanovom nastojanju njegov otklon od geopolitike je više retorički nego suštinski, i kao takav pruža idealan primer navodno „prividne antigeopolitike američkog levoliberalnog establišmenta“ koja se proteže sve do danas (teorije o humanitarnim intervencijama u ime demokratije i ljudskih prava). Naime, Bouman u svom odgovoru Nemačku kao američkog ratnog protivnika ne identifikuje samo kao nacističku silu u ideološkom smislu, nego i kao kontinentalnu silu u jednom dubljem geopolitičkom smislu. Ustanovljena analogija „geografija nasuprot geopolitike“ služi da prikrije u osnovi različite geopolitičke metode ovladavanja životnim prostorom (Lebensraum). Za raliku od nemačke percepcije životnog prostora koja podrazumeva njegovo fizičko osvajanje i kontrolu, Boumanovo viđenje kontrole životnog prostora posredno podrazumeva ne samo njegovu teritorijalnu dimenziju nego i zaposedanje novih tržišta kao uslova za američku planetarnu dominaciju u posleratnom svetskom poretku. Dakle, ovde nije samo reč o teritorijalnom nego i o „komercijalnom globalnom životnom prostoru“.
Realistični amerikanizam
Nikolas Spajman je najznačajniji predstavnik realistične struje u američkoj geopolitici. Već smo rekli da je njegov neveliki ali izuzetno značajan opus nastao uoči i za vreme Drugog svetskog rata. Spajkman je predvideo tri velika svetska centra moći. To su atlantski regioni Severne Amerike, evropska obala i dalekoistočni obalski regioni Evroazije. Po njegovom shvatanju, SAD moraju sprečiti dominaciju jedne države ili bloka država na prostoru Evroazije, a ključan preduslov za ostavarenje ove strategije je kontrola nad rubnim evroazijskim područjima – tzv. „Rimlandom“. Međutim, zanimljivo je da Spajkman nije zastupnik svetske dominacije SAD, već zagovara stav o održavanju „globalne ravnoteže snaga“ koja će uključivati i protivničke države – Nemačku i Japan. Ipak, i on poput admirala Mehena zagovara američko vojno prisustvo i mrežu vojnih baza na Grenlandu, na Islandu, u zapadnoj Africi i na Dalekom istoku.
Na ovom mestu čine se zanimljivim pitanje o osnovama Spajkmanove koncepcije i uopšte njegovo teorijsko razumevanje ključnih tema onovremene geopolitike. Za Spajkmana je „geografija jedne zemlje pre materijal nego uzrok za njenu politiku“, uz napomenu da postoji niz faktora koji uslovljavaju politiku jedne države. Pored geografskog faktora, to su gustina naseljenosti, ekonomska struktura, zatim etnički sastav naroda, oblik vlasti i, što je naročito interesantno, „kompleksi i omiljene predrasude ministra spoljnih poslova“. Ipak, on ne propušta da ukaže na geografski činilac kao najosnovniji i najstalniji faktor u formulisanju nacionalne politike. Za politiku jedne države posebno su važni njena veličina, oblik i položaj, ali i topografija i klima. Bitno je i njegovo zapažanje da vitalni centri države (industrija) treba da budu smešteni daleko od njene granice, pri čemu navodi kao tipičan istorijski primer brojne neuspešne invazije na Rusiju. U Spajkmanovom viđenju međunarodne politike dva momenta su od suštinskog značaja. Prvi je prihvatanje sile i rata kao neizbežnih elemenata u odnosima među narodima, a drugi momenat se odnosi na dinamičnost međunarodne politike čiji uzroci su u novim ekonomskim faktorima, novim sirovinama i novom ratničkom duhu, i kao takvi mogu proizvesti razlike između država koje su koliko do juče bile na približno jednakom nivou. Svoja zapažanja o dinamičnosti međunarodne politike pojašnjavao je primerima Francuske i Nemačke i različitom dinamikom njihovog privrednog razvoja između dva rata. Oslanjanje na silu i rat u svetskoj politici predstavlja osnovu njegovog geopolitičkog realizma. Za razliku od američkih idealista, on nije verovao u mogućnost uspostavljanja autoriteta „međunarodne zajednice“ zastupajući gledište da svaka nacionalna država zavisi od sopstvene snage ili snage njenih zaštitnika. Srpski geopolitičar Nebojša Vuković kao izvanredan poznavalac Spajkmanovog dela ukazuje na to da njegovo shvatanje rata kao neminovnosti proističe iz karakteristične „filozofije života“ u okviru koje su vitalnost, snaga i borba neke od ključnih konceptualnih kategorija. Posebno intrigantno je Spajkmanovo razumevanje fenomena moći koja predstavlja „sposobnost da svoju volju nametnete drugima“. U vezi s tim on nabraja desetak elemenata koji čine sadržaj moći jedne države. To su: veličina teritorije, priroda granica, veličina populacije, postojanje ili napostojanje sirovina, ekonomski i tehnološki razvitak, finansijska snaga, etnička homogenost, delotvorna društvena integracija, politička stabilnost i konačno nacionalni duh. Tu je, razume se, kao nezaobilazan faktor i vojna sila. Iz pobrojanih elemenata koji čine sadržaj moći jedne države sasvim je jasno da Spajkman nije pristalica „grubog geodeterminizma“, iako, imajući u vidu ambijent u kojem su nastajala njegova dela, najveću pažnju posvećuje prvom i donekle drugom činiocu. Za nastavak našeg izlaganje veoma značajan je još jedan detalj. To je Spajkmanov pristup međunarodnim odnosima i njegovo potenciranje višedimenzionalnog uticaja kontinentalnih pročelja severnog Atlantika i Pacifika, kao i njegovo izdvajanje tri najznačajnija regiona koji se nalaze u umerenom klimatskom pojasu severne hemisfere: Severne Amerike, Evrope i Dalekog istoka, a koji su ujedno najgušće naseljeni, ekonomski, politički i vojno najznačajniji regioni sveta. Konačno, sa stanovišta američkih interesa, isticao je „geografsku predodređenost SAD za globalnu dominaciju“ koja proističe iz njenog položaja na severnoj polulopti (gde su najveće kontinentalne mase) ali i koja omogućava uticaj na obalama dva najveća okeana (Zapadna Evropa i Daleki istok). Spajkman je tako uspostavio tzv. binarni model globalnih odnosa još pre okončanja Drugog svetskog rata.
Bipolarizam
Poznati ruski geopolitičar Aleksandar Dugin navodi da formulisanje čisto američke atlantističke geopolitike posle 1945. godine u osnovi predstavlja dalji razvitak teza Nikolasa Spajkmana. U praktičnom smislu Spajkmanove teorije doživele su punu verifikaciju u tzv. strategiji obuzdavanja Sovjetskog Saveza koju je osmislio poznati američki diplomata DŽordž Kenan. Kao što je poznato, on je u svojstvu američkog ambasadora u Moskvi 22. febuara 1946. godine napisao čuveni Dugi telegram u okviru kojeg je objasnio da je „cela osnova američke politike prema Sovjetskom Savezu tokom i posle Drugog svetskog rata bila pogrešna“. Povod za Dugi telegram bila je situacija u Grčkoj i Turskoj gde je pretila promena društvenog uređenja i spoljne politike, ali i priznanje britanske politike 1947. godine da nije u stanju da ovim državama pruži finansijsku i vojnu pomoć. Te godine predsednik Truman je izjavio da SAD preuzimaju dotadašnje britanske obaveze prema ovim državama, uz napomenu da je Amerika spremna da podrži sve snage u svetu koje se budu odupirale sovjetskom uticaju. Baš zbog toga u okviru Stejt departmenta formiran je poseban Štab za planiranje politike na čijem je čelu bio Kenan. U njegovoj „strategiji obuzdavanja“ SSSR-a primetna su tri suštinska stava koja su preuzeta iz Spajkmanove doktrine. To su: onemogućavanje sovjetske dominacije nad celinom Evroazije, zatim potreba za globalnom restauracijom ravnoteže snaga i aktivno američko učešće u odbrani rubnih delova Evroazije. Kenan je izdvojio pet najvažnijih svetskih regiona: SAD, Veliku Britaniju, Japan (kao maritimne sile), Nemačku sa regionima koji se na nju oslanjaju (Rajnska oblast, Silesija, Bohemija i Austrija) i Sovjetski Savez. Podrazumevajući prijateljstvo SAD sa Britanijom i Japanom, Kenan konstatuje da je srž problema u sprečavanju sabiranja vojnoindustrijskog potencijala evroazijske kopnene mase pod jednu moć, koja preti interesima pomorskog i ostrvskog dela globusa. Nije teško iz ovog stava uočiti tangentalnu vezu sa Spajkmanovim zapažanjima. I drugo Kenanovo gledište o novoj ravnoteži snaga preuzeto je iz Spajkmanovog opusa, posebno u delu koji se odnosi na obnovu nemačke i japanske uloge u svetskoj politici. Kenan još 1948. godine označava bezbednosne interese Amerike u slučaju oružanog konflikta sa Sovjetima i ukazuje na vitalna područja atlantske zajedinice: Kanadu, Grenland, Island, Skandinaviju, britanska ostrva, Zapadnu Evropu, Iberijsko poluostrvo, Maroko, zapadnu obalu Afrike sve do izbočine, zemlje Južne Amerike od izbočine ka severu, zemlje Mediterana i Srednjeg istoka, uključujući Iran, Japan i Filipine. Ovde je reč gotovo o potpunom preklapanju sa Spajkmanovom teorijom o „geopolitičnosti Rimlanda“ kao ključnom faktoru svetske dominacije.
Pojava nuklearnog oružja i razvoj nuklearnog potencijala za vreme Hladnog rata svakako su bili osnovni razlog izvesne revalorizacije teorijskih postavki klasika geopolitike. Spajkmanovo stvaralaštvo je takođe bilo podložno preispitivanju. U vezi s tim posebno mesto zauzima rad američkog teoretičara Kolina Greja Geopolitika nuklearne ere. Hartland, Rimlandi i tehnološka era, iz 1977. godine. U ovoj izuzetnoj studiji autor je iskazao veliko poštovanje prema Spajkmanovim nasleđu – navođenjem niza citata, ali je izložio i kritički sud o njegovim određenim tezama. Ostajući veran stavovima klasika angloameričke geopolitike o kontroli nad Hartlandom koja omogućava svetsku dominaciju i Rimlandom kao kontaktnoj zoni, Grej je ukazao i na određene mane Spajkmanove terorije koje se u suštini svode na „precenjivanje moći otpora evroazijskog Rimlanda i potcenjivanje potencijala moći Sovjetskog Saveza“. Grej je verovatno imao u vidu jačanje sovjetskih pomorskih potencijala iz toga doba od Kube, preko Vijetnama, do Somalije, Južnog Jemena i Angole, što je ovoj supersili omogućavalo „logističku podršku na svim glavnim okeanima i morima“. Otuda je on bio zagovornik ofanzivnijeg nastupa SAD na području Rimlanda, a što će biti osnovni sadržaj politike Reganove administracije prema Sovjetima osamdesetih godina prošlog veka. To će konačno „ubrzati istoriju“ i dovesti do završetka Hladnog rata.
Nova geopolitika
Okončanje Hladnog rata uslovilo je jednu vrstu trijumfalizma u krugovima američkih društvenih i intelektualnih elita. Na neki čudan način obnovljena je podela na „idealiste i realiste“ koja je bila aktuelna uoči i tokom Drugog svetskog rata. Idealističko krilo američkog atlantizma je svoje stavove zasnivalo na ogledu F. Fukujame Kraj istorije i poslednji čovek (1992) koji se može tumačiti kao „sekularna manifestacija“ arhetipa američkog tradicionalnog milenarizma, u kojoj se krajnje pojednostavljeno na trujumf Amerike u Hladnom ratu gleda kao na pobedu „Dobra nad Zlom“. U ovom delu Fukujama se oslanja na misaono nasleđe Platona, Hegela i Kanta koje, razume se, selektivno tumači i prilagođava unapred zadatom konstruktu o opšteplanetarnom trujumfu „liberalne demokratije“ kao nekakvom logičnom završetku istorije. Svoju ružičastu perspektivu svetske politike ovaj autor definiše tako što uspostavlja potpuno novu globalnu geopolitičku dihotomiju u kojoj postoje dva antipoda: savez liberalnih demokratije koje žive u „postistoriji“ i ostatak nedemokratskih država koje čine „istorijski“ deo sveta. Uloga SAD u takvoj konstelaciji odnosa snaga je da koriste instrumente tržišne privrede i ekonomske liberalizacije kako bi širile areal država „liberalne demokratije“. Prema Fukujaminom mišljenju, stara realpolitika će nestati, a glavna međuosa delovanja postaje ekonomija. Istina, Fukujama nije isključivao nastavak ratnih dejstava u svetu, ali je ovu pojavu vezao za područje istorijskog sveta, ne isključujući ni sukobe na relaciji demokratski – nedemokratski svet, ali u okviru paradigme prihvatanja ili neprihvatanja liberalnih vrednosti.
Fukujamin ogled izazvao je velike intelektualne polemike u SAD. Na ovom mestu pomenućemo samo neke od teoretičara koji su odbacivali njegovu „teoriju o kraju istorije“. To su, primera radi, DŽon Miršajmer, Semjuel Hantington, Čarls Kupčan i drugi. Mada su njihove kritičke opaske na Fukujamin rad različite, svi oni se slažu u tome da svet posle završetka Hladnog rata nije ušao u beskonfliktno stanje, da se istorija nastavlja, kao i da je od vitalnog američkog interesa da aktivno kreiraju odnose snaga u svetu. Zanimljivo je i opažanje ruskog geopolitičara Dugina koji Fukujamu označava kao prestavnika „ideološkog optimizma atlantističke geopolitike“, naspram njegovih kritičara, pre svega Hantingtona kojeg opisuje kao „ideološkog pesimistu“. Ali da se na kraju ovog ogleda vratimo Spajkmanu koristeći se nekim od zaključaka koje u svojoj kapitalnoj monografiji o njemu iznosi Nebojša Vuković.
Osnovni Vukovićev zaključak je onaj o tome da je Spajkmanova koncepcija i dalje aktuelna u savremenoj američkoj geopolitičkoj misli. Iz ovog proističe još jedan podjednako važan stav o kontinuitetu američke geopolitike nezavisno od promena međunarodnih okolnosti (bipolarizam, unipolarizam, multipolarizam). Tu su i neke gotovo proročke Spajkmanove procene o usponu Kine i važnosti konstelacije moći u Aziji i Evropi. Svakako najvažniji Spajkmanov legat je onaj o „geopolitičnosti Rimlanda“ koji je i danas podjednako aktuelan.
Spajkmanove radove o „globalnom Rimlandu“ bilo bi poželjno dopuniti analizom uticaja još dva bitna faktora o kojima iz razumljivih razloga nije pisao. To su pojava nafte i gasa kao ključnog energetskog resursa i uspon islama kao svetske religije, a što nesporno usložnjava ne samo geopolitički položaj „Rimlanda“ nego iz osnova menja opisane geopolitičke paradigme o kojima je bilo reči u ovom eseju.
LITERATURA: Aleksandar Dugin, Osnovi geopolitike, knj. 1 , Ekopres, Zrenjanin 2004; Nebojša Vuković, Logika imperije, Konras/Nacija-pres, Beograd 2007; Milorad Vukašinović, Rat za duše ljudi, autorsko delo, Novi Sad 2010; Milomir Stepić, Geopolitika. Ideje, teorije, koncepije, Institut za političke studije, Beograd 2016.
Ostavi komentar