Autor: Milorad Vukašinović, novinar i publicista
Nikolaj Danilevski (1822−1885) jedna je od najuticajnijih ličnosti ruske društvene i intelektualne scene u drugoj polovini 19. veka. Bio je sociolog, kulturolog, prirodnjak, geopolitičar, jedan od začetnika teorije o istorijskim ciklusima i ideolog panslavizma. Rodio se u porodici generala Jakova Danilevskog i odrastao u ruskoj provinciji Orlovština, a školovao se u Carskoselskom liceju (1836−1843) i na Fakultetu prirodnih nauka u Sankt Peterburgu. Specijalizovao se za botaniku, a bavio se i proučavanjem Furijeovog socijalističkog sistema. Uhapšen je 1849. godine u „Slučaju Petraševski“ i posle stotinu dana provedenih u pritvoru oslobođen i proteran iz Peterburga. Posle toga su ga rasporedili da radi u kancelarijama najpre gubernatora Vologde a zatim gubernatora Samare. Pod komandom akademika K. Bera istraživao je 1853. godine ribolov na Volgi i Kaspijskom moru, a sledeće 1854. godine započeo monumentalno delo Klima Vologdske gubernije. Kada je 1857. godine dodeljen Ministrastvu poljoprivrede upućen je da istražuje Belo more i Severni ledeni okean. Imao je veliki uticaj na usvajanje zakona o ribolovu u evropskom delu Rusije, a Rusko geografsko društvo odlikovalo ga je Konstantinovom medaljom za istraživanja u Kaspijskom moru i Azovskom moru (1863). Svoja zapažanja iz oblasti prirodnih nauka objavio je u dvotomnom delu Darvinizam (1885−1889) u kojem je Darvinove teorije podvrgao žestokoj kritici i time izazvao polemičke tonove u najširoj stručnoj javnosti. Posle smrti (1885) deo njegovih tekstova objavljen je u periodičnim publikacijama.
Nikolaj Jakovljevič je svetsku slavu stekao kao autor kapitalne monografije Rusija i Evropa (1871). Reč je o delu koje predstavlja osnovu „ruske civilizacijske geopolitičke škole“ koja je, po mišljenju Petra Nikolajeviča Savickog, teorijski i praktično uobličena već krajem 19. veka. Pored kritike evropske civilizacije (koja se u radovima Danilevskog u suštinski svodi na romansko-germanski civilizacijski krug – prim. autora), Nikolaj Danilevski na osoben način izlaže svoje viđenje „teorije istorijskog ciklizma“ i naročito ulogu slovenske civilizacije u tom procesu. Po Danilevskom je suština istorijskog ciklizma u postojanju „kulturno-civilizacijskih tipova“ koji se sastoje od religije, kulture (nauka, umetnost, tehnologija), politike i društveno-ekonomske strukture, ili civilizacije koja se suprostavlja etnografskom materijalu. Otuda on izdvaja deset lokalnih kulturno-civilizacijskih tipova koji se bore ne samo međusobno, nego i sa spoljnim okruženjem i koji kao i biološke vrste prolaze različite faze sazrevanja, oronulosti i neizbežne smrti. Za Danilevskog je iz razumljivih razloga posebno važan „slovenski tip“ koji je najpotpunije izražen u ruskom narodu. NJegova teorija istorijskog ciklizma važna je i zbog toga što odbacuje pojam opštečovečanskog „kao apstrakciju bez stvarnog sadržaja“, odnosno u kulturno-civilizacijskom tipu vidi izraz najvišeg društvenog jedinstva.
Stavovi Danilevskog izvršili su ogroman uticaj ne samo na mnoge ruske slovenofile toga doba (F. Dostojevski, K. Leontjev), nego su presudno uticali i na formiranje ključnih postulata najistaknutijih predstavnika ruske evroazijske geopolitičke škole mišljenja (P. Savicki) koji su postojanje trećeg kontinenta „Rusije-Evroazije“ zasnivali na odbacivanju zapadnocentrične slike sveta, a što je jedno od osnovnih obeležja u radovima Nikolaja Jakovljeviča.
Lekcija Krimskog rata
Krajem tridesetih godina 19. veka u Rusiji se formira slovenofilski pokret kao jedna vrsta filozofske, sociološke i umetničke protivteže idejama zapadnjaštva. Ovaj u suštini ideološki spor o mestu i ulozi Rusije u svetskoj istoriji pokrenuo je Petar Čadajev (1794−1856) svojim Prvim filozofskim pismom u kojem je izneo krajnje negativnu sliku stanja u ondašnjem ruskom društvu. Čadajev je tvrdio da „u našoj (ruskoj) krvi postoji nešto što je izrazito neprijateljsko prema svakom istinskom progresu“, kao i da Rusi pripadaju onim nacijama koje ne ulaze u sastav čovečanstva, već postoje samo da bi dale negativan primer. Mada je kasnije donekle promenio stav i iskazao više rodoljublja i ljubavi prema Rusiji, Čadajev je možda i nenamerno izazvao odgovor tzv. ranih slovenofila. Reč je pre svega o ličnostima Homjakova, braće Kirijevski, Samarina i drugih, koji su bili međusobno povezani, ne samo raspravama vođenim u uskim krugovima već i zajedničkim plemićkim društvenim statusom. Rani slovenofili su zbog svojih stavova o borbi protiv kmetskog prava, oslobađanju od političkog pristiska i uticaja birokratije i zalaganja za slobodu štampe, bili izloženi daleko većim progonima u odnosu na zapadnjake u Rusiji. Kao što smo naveli i Danilevski je zbog svojih političkih stavova hapšen.
U to vreme nesporni predvodnik slovenofila u Rusiji svakako je Aleksej Homjakov. NJegova najveća zasluga je u tome što je uspostavio obrazac o ruskoj veroispovesti (ruskoj ideji) koji do tada nije postojao. Nasuprot Čadajevu smatrao je da su osnove ruskog života zdrave, da u Rusiji nema obespravljenosti – jer pitomi ruski karakter onemogućava odnos između sluge i gospodara, kao i da nema nikakve socijalne osnove za revoluciju. Zbog toga se, kako je isticao: „Rusiji može dati puna sloboda“. Lične utiske sa putovanja po Evropi izložio je u Političkim pismima iz 1848. godine u kojima je između ostalog isticao: „Evropa se boji budućnosti kao što se smrti boji starac koji je nemoralno proveo svoj život. Rusija je za nju (Evropu – prim. autora) strašna samo zato što ona pretpostavlja da u njoj žive načela koja mogu delovati na budućnost“. Homjakov se protivio ruskoj politici koja želi da ovu zemlju uvede u sistem evropskih država a „koji je, po njenom mišljenju (ruske politike) tako užasan samo privremeno“ i navodi da je velika greška to što se ruska država gradi na zapadnoevropskim principima. Zanimljivo je da su u Otadžbinskim zapisima iste godine (1848) publikovani i članci Danilevskog o Kosmosu Aleksandra fon Humbolta.
Upozorenja Homjakova o odnosima Evrope prema Rusiji veoma brzo su se ispoljila za vreme traumatičnog Krimskog rata (1853–1856) kada je zapadnohrišćanska Evropa podržala Osmansko carstvo i tako presudno doprinela porazu Rusije. Istoričarka Natalija Naročnicka piše o dramatičnim potresima u ruskoj društvenoj svesti koju je izazvala lekcija izgubljenog Krimskog rata, a što je nesporno znatno uticalo na viđenje Danilevskog o odnosima Rusije i Evrope. Zanimljivo je da se Nikolaj Jakovljevič 1864. godine nastanio na Krimu, u Mšatki, gde je kupio jedan spahijski dvorac koji su Francuzi uništili za vreme rata. Tu je razgovarao sa Strahovom, Aksakovom i Tolstojem, i pretpostavlja se tada otpočeo pisanje knjige Rusija i Evropa.
Šta je Evropa?
Danilevski na samom početku svog kapitalnog dela postavlja suštinsko pitanje: „Da li je Rusija Evropa i šta je Evropa?“, i razume se, šta su kriterijumi kojima određujemo jednu geografsku celinu, makar to bili i kontinenti. Mada ovo pitanje na prvi pogled zvuči banalno za jednu raspravu koja ima naučne pretenzije, odgovor koji se nameće daleko je od konvencionalnog. Mada je u vreme pisanja knjige Rusija i Evropa opšteprihvaćena podela sveta na pet kontinenta, ruski naučnik upozorava da je reč o produktu „jednog veštačkog sistema koji se zadovoljava da sa jednim ili nekoliko obeležja sjedinjuje u jednu geografsku celinu i nešto što je veoma različito“.
Posmatrajući kontinente s ove tačke gledišta, odmah uočavamo da je ta podela veštačka. Tako južna poluostrva Evrope (Španija, Italija, Turska) imaju mnogo više sličnosti s Malom Azijom, Zakavkazjem ili severnom obalom Afrike nego s Evropom, ili Arabija koja ima daleko više sličnosti s Afrikom nego s Azijom, ili Rt dobre nade koji više liči na Novu Holandiju i dr. Danilevski je ove uočene anomalije smatrao normalnim jer se pri deljenju kopna na kontinente nisu uzimali u obzir klima, priroda i druge odlike koje utiču na karakter zemlje. Uopšte, kada promišljamo o jednoj geografskoj celini, mi se zapravo suočavamo s izrazima metonimije kojima celini pridajemo karakter njenog posebnog dela. Na primer, kada govorimo o „afričkom tipu“ imamo u vidu prvenstveno karakter Saharske stepe, a koji se nikako ne odnosi na Rt dobre nade, ostrvo Madagaskar ili priobalje Sredozemlja. Zahvaljujući ovakvom načinu razmišljenja došlo se nekako do stava da je Amerika – ostrvo, Australija – ostrvo, Afrika pretežno ostrvo, kao i da je Azija zajedno sa Evropom celina koja se može smatrati ostrvom. Danilevski je na ovoj premisi zastupao i važno stanovište o tome da se Ural nikako ne može smatrati prirodnom granicom koja deli Evropu i Aziju (Evropoazija) a koje su kasnije prihvatili V. Lamanski, P. Savicki i drugi njegovi sledbenici. Tako se iskristalisao pojam Evrope „koji nije geografski već kulturno-istorijski“ a koji se po Danilevskom potpuno podudara sa granicama „germansko-romanske civilizacije“.
Nikolaj Jakovljevič u vezi s tim iznosi kategoričku tvrdnju da Rusija ne pripada takvoj Evropi i u prilog tome navodi mnoge činjenice: najpre da Rusija nije bila deo obnovljene rimske imperije Karla Velikog, zatim da nije ulazila u sastav teokratske federacije koja je zamenila Karlovu monarhiju, potom da se nije povezivala u jedno telo feudalno-aristrokratskom mrežom, takođe nije bila učesnik u borbi s feudalnim nasiljem i nije se suočavala s pritiskom lažnih oblika hrišćanstva (katoličanstvo) pa zbog toga i nema potrebu za oblikom religiozne slobode koji se naziva protestantizmom. Uz sve to Rusija nije izgradila onu slobodu misli koja je stvorila novu nauku, nije poznavala vaspitno dejstvo skolastike, niti živela idealima koji su se ispoljili u germansko-romanskom obliku umetnosti.
Dakle, ako je sve to tako, Danilevski se pita zbog čega u Rusiji postoje oni koji smatraju da ova zemlja treba da usvoji za sebe ono što je izgradila takva Evropa, i što je još važnije: Kakvu nam ulogu Evropa daje na svetsko-istorijskoj pozornici? U odgovoru na ovo retoričko pitanje on ukazuje na brojna geopolitička ograničenja koja je tadašnja Evropa postavljala pred Rusiju, čija je gigantska veličina i postojanje prepreka razvitku opštečovečanske civilizacije (germansko-romanske – prim. autora). Otuda je za njega sasvim logična sklonost Evrope da neprekidno podržava slabljenje ruske narodne osnove – posebno na njenoj periferiji, gde žive i drugi inorodni elementi koji uživaju germansko-romansko pokroviteljstvo. Takođe, takvoj Evropi, na njenom „svetom humanističkom putu“ širenja svoje civilizacije, ne preostaje ništa drugo nego da i u samoj Rusiji slabi narodnu osnovu i njen društveni i politički organizam. Zbog toga je za Ruse izgradnja samobitne slovenske države pitanje elementarnog opstanka.
Sveslovenski savez
Nikolaj Jakovljevič je stvaranje Sveslovenskog saveza doživljavao i kao odbranu od svetskih kolonizatoriskih pretenzija germansko-romanske civilizacije. Opisujući ondašnji svet uočavao je strateške slabosti Kine i Japana, koje su pojavom ratnog parobroda izgubile dotadašnja preimućstva, potom krizu muhamedanstva kao religiozno-političkog koncepta koji je imao odgovarajući uticaj na evropsku istoriju, i konačno nedostatak političke ravnoteže među samim evropskim državama. Sve su to bile okolnosti koje su pogodovale pomenutim pretenzijama evropske civilizacije. S druge strane kao prepreke na tom putu označavao je SAD i Rusiju. Prema Danilevskom, prekookeanska uloga Amerike je u „ograđivanju Novog sveta od posezanja Evrope“, ali uz napomenu da je tadašnji američki uticaj na evropske poslove gotovo beznačajan. Upravo zato sav teret očuvanja političke ravnoteže u Starom svetu pada na pleća Rusije, koja za razliku od Amerike, nije dovoljno snažna da izvrši svoju istorijsku misiju. Zbog toga je smatrao da se samo ujedinjeno Slovenstvo može suprostaviti težnjama ujedinjene Evrope. Na primedbe da svetska vladavina Evrope nije isto što i svetska monarhija, jer Evropa nije jedna država, Danilevski je odgovarao da ključna opasnost nije u političkoj vladavini jedne države već u vladavini jednog kulturno-istorijskog tipa, ma kakvo bilo njegovo unutrašnje političko uređenje. Dakle, nije stvar u tome da ne bude jedne svetske države, republike ili monarhije, već u tome da ne bude vladavine jedne civilizacije, jedne kulture, jer bi to ljudski rod lišilo jednog od najneophodnijih uslova uspeha i usavršavanja – elementa raznovrsnosti. Zato je s punim ubeđenjem zastupao stav da Sveslovenski savez ne samo što ne preti svetskom vladavinom, nego je i jedina zaštita od nje.
Na koji način politički objediniti slovenski svet? Ovo pitanje Danilevski razmatra u širem istorijskom kontekstu od iskustava stare Grčke, potom federacija Švajcarske i Amerike, do karaktera političkog obejdinjavanja nemačkih država. Za njega je pitanje načina slovenskog objedinjavanja u stvaranju jednog političkog sistema država istovetnog kulturnog tipa. On je prihvatanje ruskog jezika video kao moćnu zajedničku kulturnu sponu slovenskih naroda koja treba da prethodi političkom jedinstvu. Posebno je razmatrao Istočno pitanje i naglašavao da je oslobođenje Slovena poslednja etapa u njegovom rešavanju. Veliki mislilac zastupao je i stanovište o oslobađanju Carigrada i stvaranju saveza u kojem je smatrao da mora da bude mesta za Poljake i Mađare, a koje je opisivao kao „neprijateljske elemente“ zbog njihove dugotrajne izloženosti zapadnim kulturnim i religioznim uticajima.
Centralnost Carigrada
Mada u studiji Rusija i Evropa nije koristio izraz geopolitika, Nikolaj Jakovljevič se u mnogim delovima ove monografije iskazuje kao vrstan geopolitičar. Ovo svojstvo njegovog istraživanja posebno dolazi do izražaja u poglavlju o Carigradu (Konstantinopolju) čiji strateški značaj analizira iz više različitih dimenzija. Razume se da su iz ugla geopolitike – kao discipline koja se bavi istraživanjem odnosa prostornog i političkog, svakako najizazovniji oni redovi u kojima izlaže svoje viđenje značaja „centralnosti Carigrada“ i odnosa Rusije prema ovom pitanju.
Naime, ako je prema predanju Jerusalim „pupak zemlje i duhovno sunce za sve hrišćane“, onda na ovozemaljskom planu nema značajnijeg mesta od Carigrada „kao raskrnice svetskih puteva“. Ovde nije reč samo o jedinstvenosti Bosfora, pogodnostima za odbranu, strateškoj poziciji ili klimatskim uslovima, već je reč o tome da nikakvo proširenje „istorijskog teatra“ ne može da ospori njegovu ulogu i značaj. Danilevski je kao dokaze za ovu tvrdnju navodio primere propasti Venecije posle pronalaska indijskog pomorskog puta, ili Novgoroda nakon nastanka Petrograda, ili slabljenje engleske trgovine po prokopavanju Sueckog kanala i druge istorijske epizode, uključujući i propast Rima. Sve ove okolnosti Carigrad označavaju kao ne samo grad prošlosti i sadašnjosti, nego i kao grad budućnosti.
Strateški značaj Carigrada simbolički potvrđuju i njegovi istorijski nazivi. Prvi naziv Vizantija je drevnogrčki i odgovara onom vremenu u kojem su značaj i važnost grada određivani samo njegovim topografskim sposobnostima. Drugi naziv Konstantinopolj, mada zvuči grčki, ipak je rimskog karaktera i odgovara poslednjem razdoblju ove imperije, dok je treći naziv Stambol proistekao iz turske okupacije i posledica je njene uloge u svetskom Istočnom pitanju. Danilevski je isticao da će Carigrad kao grad budućnosti svakako biti prestonica slovenske civilizacije, pa je za Rusiju pitanje ovladavanja ovim područjem od neprocenjivog značaja. Prvenstveno je reč o zaštiti južnih ruskih prostora koji su bez kontrole nad Carigradom na udaru onih država koje imaju velike pomorske snage. Tu je i mogućnost sažimanja u jednu tačku skoro 2.500 kilometara pogranične linije uz obalu Crnog i Azovskog mora, i jačanja same ruske države, kojoj bi pored tradicionalnih elemenata kopnene moći bili pridodati i znatni pomorski potencijali i tako bilo nadomešteno brojčano zaostajanje mornarice u odnosu na druge države. Reč je o mreži pomorskih fortifikacijskih utvrđenja na Crnom moru sa nizom isturenih tesnaca – Dardanelima, Bosforom, Kerčanskim moreuzom, s isturenim Mramornim morem, zatim velikim unutrašnjim prostorom Crnog mora s rovovima ili tvrđavama za mornaricu u Sevastopolju, Kerčanskom zalivu i sa rezervnim arsenalima u Nikolajevu. Sve ovo ruskoj mornarici omogućilo bi odgovarajuće ispade izvan ovih područja (Jadran, Egej, Sredozemlje, Malta, Suecki kanal) na za nju pogodan način. Za Danilevskog je rusko ovladavanje Carigradom kao centrom velikih istorijskih sećanja važno i u materijalnom smislu jer bi Rusija pristupila ne samo svom istorijskom i duhovnom nasleđu, već bi na neki način bila obnovitelj Istočnog rimskog carstva. Nikolaj Jakovljevič ukazuje da Carigrad ne treba da bude formalna prestonica ruske države jer je to već Moskva. Ukoliko bi se dogodilo suprotno to bi stvorilo zabunu u političkom i duhovnom organizmu Rusije – kao kada je u vreme Petra Velikog formiran Peterburg „koji ima mnogo toga odbojnog za ruske ljude“. Otuda je isticao da oslobođeni Carigrad treba da bude prestonica sveslovenske federacije s Rusijom na čelu.
Logika slovenskog kontinentalizma
Nikolaj Danilevski je kao predstavnik „poznog slovenofilstva“ izvršio ogroman uticaj na ondašnju rusku kulturnu i intelektualnu elitu. Pored slavnog pisca Dostojevskog, jedan od njegovih najistaknutijih sledbenika svakako je Konstantin Leontjev. On ne samo što je usvajao njegove misli već ih je i dopunjavao, izražavajući određene kritičke opaske na adresu svog velikog uzora. NJegove opsesivne teme su vizantizam, pravoslavlje i samodržavlje, što ga prvenstveno svrstava u ruske filozofske i religiozne mislioce. Za nas s ovih postora dragocena su njegova opažanja o slovenskim narodima i njihovom odnosu prema Rusiji. Reč je o jedinstvenim uvidima i upozorenjima pristalicama slovenofilstva u samoj Rusiji koji su u ono vreme smatrali da je ruski nacionalni interes u objedinjavanju svih Slovena, uključujući i one Slovene koji pod turskom vlašću žive na Balkanskom poluostrvu. Leontjev je upozoravao da je za Rusiju ova vrsta geopolitičke orijentacije rizična, argumentovano dokazujući stanovište po kojem „Slovenstvo postoji ali slavizma nema“. Tragično rusko istorijsko iskustvo u 20. veku i aktuelna dešavanja (poslednji primer je obeležavanje 80 godina od početka Drugog svetskog rata kada Poljska nije pozvala delegacije Rusije i Srbije), ubedljivo su potvrdili njegova proročanska upozorenja.
Vladimir Lamanski, sekretar Ruskog geografskog društva, takođe je bio sledbenik Danilevskog. U njegovom posthumno objavljenom delu Geopolitika panslavizma (1916) u karakterističnom geopolitičkom ključu zastupao je stanovište o „tri sveta azijsko-evropskog kontinenta“, a što će u članku Evroazijstvo objavljenom 1925. godine u Berlinu na osoben način reinterpretirati jedan od vodećih mislilaca klasičnog evroazijstva, Petar Savicki. On je polazeći od fizičko-geografske integralnosti evroazijske kopnene mase u rečnik geopolitike uveo pojam Evroazije „kao trećeg kontinenta“ u okviru kojeg su Evropa i Azija periferne oblasti sa manje-više izraženim maritimnim uticajima sa Atlantskog, odnosno Tihog i Indijskog okeana. Ova teza o geografskoj integralnosti i centralnosti „Rusije-Evroazije“ poslužila je kao teorijski predložak za reviziju ruske istorijske i kulturne samospoznaje, tj. njegov zaključak „da iz geografskog jedinstva proizilazi istorijsko, kulturno, ekonomsko i političko jedinstvo“ (Geografske osobenosti Rusije, 1927), a što je više nego jasno iskazano u radovima Danilevskog.
Dodajmo i da je Danilevski veoma uticao na političku filozofiju Nikole Pašića kojem su bile bliske njegove ideje o bitnim odlikama slovenske kulture: pravoslavlju, ruskoj opštini, srpkoj zadruzi i narodnoj državi. Slično Danilevskom, Pašić je pravio razliku između Istoka i Zapada, Rusije i Evrope, i naglašavao da je reč o dva zasebna sveta i dve nepomirljive suprotnosti, uz isticanje da su u tom „sudaru civilizacija“ Srbi uvek bili na strani Istoka.
LITERATURA: Konstantin Leontjev, Vizantizam i Slovenstvo, Logos, Beograd 2005; Nikolaj Danilevski, Rusija i Evropa, Nolit, Beograd 2007; Natalija Naročnicka, Rusija i Rusi u svetskoj istoriji, SKZ, Beograd 2008.
Ostavi komentar