Autor: msr Srđan Graovac, istoričar
Nemačka nacionalna zajednica u Novom Sadu i Vojvodini predstavljala je pripadnike rasporostranjene nacionalne manjine, koji su u našoj zemlji imali jaka ekonomska uporišta, prednjačili u racionalnoj i efikasnoj obradi zemlje, bavili se uspešno zanatstvom i industrijom, razvili znatna prosvetna i kulturna središta, posedovali razgranatu štampu i izdavačku delatnost i, uz srpsku zajednicu, bili nosioci industrijskog napretka krajem XIX i u prvoj polovini XX veka na prostoru severne srpske pokrajine. Od dolaska na vlast nacionalsocijalista u Nemačkoj, 1933. godine, i prodora nacističkih, rasističkih i drugih destruktivnih ideja, veliki deo ove manjine bio je zaveden ili „opčinjen“ iluzijama o spostvenoj veličini i vladavini nad slovenskim, posebno srpskim narodom. U vreme Drugog svetskog rata, ovdašnji Nemci bili su upregnuti u ratnu mašineriju monstruoznog Trećeg rajha, kolektivno i pojedinačno, činili su ratne zločine nad porobljenim narodom u našoj otadžbini. Jedan značajan deo ove zajednice nije učestvovao u kolektivnom ludilu koje je proizveo nacistički Berlin i njihov vođa, ali veći deo te zajednice, svakako je predstavljao okosnicu napora Trećeg rajha u Podunavlju. Veliki deo Nemaca, ipak se evakuisao zajedno sa trupama Vermahta ili se, posle zatočenja i stradanja u logorima, odselio u Autriju, Nemačku ili u Sjedinjene Američke Države. Nepokretna i zaplenjena pokretna imovina Nemaca, konfiskovana od strane nove države, nakon završetka Drugog svetskog rata, ustupana je kolonizovanom stanovništvu iz pasivnijih krajeva nove Jugoslavije, pretežno iz Bosne, Hercegovine, Like, Banije, Korduna, Dalmacije, Crne Gore. U Jugoslaviji, pa i u Novom Sadu, ostale su one porodice koje su pomagale pokrete otpora, kao i mnoge od onih koji nisu bile otvorene pristalice Hitlera i nacističkog ili okupatorskog poretka. Prema rezultatima popisa iz 1991. godine, na prostoru AP Vojvodine bilo je 3.873 Nemca, a u gradu Novom Sadu – 319.
Nakon potiskivanja osmanlijske vlasti sa ovih prostora do početka XVIII veka, prvi nemački naseljenici u Južnoj Ugarskoj bili su vojnici-veterani, niži činovnici, voje zanatlije i torbari (markentenderi), pretežno gradski elemenat, kao i priipadnici vojnih komora (Soldatentross). U toku prve polovine XVIII veka, u vreme vladavine Karla VI, a prema Marsijevom planu, iz Nemačke su doseljavane velike zajednice materijalno nesituirane populacije, koji su naseljavani, prvo u južnom delu Banata (Pančevo, Vršac, Bela Crkva i njihova okolina), kao i u Velikom Bečkereku, današnjem Zrenjaninu. Doseljeni Nemci dobijali su trošne kuće, „blatare“ i na nekoliko godina bili su oslobođeni od poreskih obaveza. Loša klima, na barskom, močvarnom tlu uz širenje zaraznih bolesti, desetkovali su ove koloniste, a opasnost su predstavljali i pohodi Turaka preko Save i Dunava, tako da je tih decenija bilo malo interesovanja za nove kolonizatorske poduhvate stanovnika iz Nemačke koji bi želeli da se nasele u taj „grob Nemaca“, kako je Banat tada nazivan. Prvi naseljenici u Bačkoj poticali su iz pratnje austrijske vojske i, takođe su bili pripadnici sloja vojnika-veterana, činovnika, marktendera, zanatlija i lađara. Nasuprot Petrovaradinske tvrđave, gde se razvio Srpski šanac (Ratzenschanz), odnosno Petrovaradinski šanac, pored Srba, naselili su se imnogi Nemci, 1702. godine, gde je njihov katolički hram datovan u 1713. godinu. Kad je knez Eugen Savojski osvojio Beograd, 1717. godine, naselio je ovde priličan broj Nemaca, privatnih doseljenika, tako da je grad bio podeljen na srpsku i nemačku varoš. Uz Srbe, Jevreje i Jermene, u Novi Sad se doselio ponovo znatan broj Nemaca iz Beograda, trgovaca i zanatlija, kada je 1738. godine ponovo zapretila turska opasnost. Istupajući kao rimokatolici, u početku, Nemci su naizmenično delili upravu nad gradom sa Srbima. Posle tzv. šub – sistema, prema kome su ovamo dopremani beskućnici i delikventi, potrebe su zahtevale jačanje opustošene privrede, pa se, imajući u vidu i težnju prema procesima germanizacije i jačanja uticaja Katoličke crkve, carica Marija terezija odlučila za organizovanu, plansku kolonizaciju nemačkog rimokatoličkog sveta iz redova trećeg staleža. Kolonisti su dobijali 24 lanca oranica, šest lanaca livada i srazmeran deo utrina, a pored pomenutog i građu za kuće, kao i stoku, semena i zemljodelačku opremu. U prvom periodu kolonisti su bili oslobođeni poreza, kuluka i drugih nameta. Naseljavanje na ovim prostorima trajalo je u celom XVIII stoleću. Više od polovine Nemaca u Bačkoj bavilo se zemljoradnjom, mnogi su bili veoma imućni, ali je preko deset hiljada porodica bilo bez zemlje: drugu skupinu Nemaca činile su zanatlije, od kojih je dve trećine bilo vezano za male posede. Prema popisu stanovništva u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca iz 1921. godine, od 505.710 Nemaca u državi, u Bačkoj je živelo njih 22%. Središta nemačke nacionalne zajednice bili su Novi Vrbas, Odžaci, Apatin, a Novi Sad bio je glavni privredni, politički i kulturni centar nemačke nacionalne manjine u celoj Bačkoj, odnosno na severu zemlje. Prema rezultatima datog popisa, u gradu Novom Sadu bilo je 6.486 stanovnika nemačke nacionalnosti, a u Novosadskom srezu živelo je 13.990 Nemaca. Prevashodno, pripadali su rimokatoličkoj konfesiji i prema karakteristikama njihovog socijalnog statusa, zaista su bili organizovaniji u odnosu na mađarsku, ali i druge nacionalne zajednice koje su pripadale rimokatoličkoj konfesiji.
Kako navodi Triva Militar u knjizi „Novi Sad na raskrsnici minulog i sadanjeg veka“ u izdanju Gradske biblioteke Novog Sada, u redakciji Živka Markovića iz 2000. godine, mnogi novosadski Nemci u Autrougarskoj su se pomađarili, naročito oni pripadnici zajednice koji su dolazili iz redova činovništva, dok su pripadnici zanatskog staleža ostali verni svom nacionalnom poreklu. Nemački „birgeri“ (građani) bili su uvek lojalni vlastima i nije ih bilo teško ubediti da se kao lojalni patrioti stave na raspolaganje aktuelnoj vlasti. Nemci su prednjačili svojom vrednošću i solidnošću. Novosađani su mogli biti ubeđeni da roba kupljena od nemačkih trgovaca ili naručena od nemačkih zanatlija, ne može biti nekvalitetna, te da će svakako biti pošteno usluženi. U Novom Sadu gotovo da i nije bilo neke nemačke trgovinske radnje u kojima je naivnim kupcima „podmetana bofl-roba“, jeftina, ali nesolidna, niti je bilo nemačkih zanatlija da „fušerski“, aljkavo urade svoj posao. Ostalo je poznato da su nemački trgovci i zanatlije u Novom Sadu krajem XIX bili dobro situirani, ali ne i razmetljivi u svojoj imućnosti, tek bi imali posedovali ili stekli porodično imanje, kuću i dovoljno sredstava za školovanje svojih potomaka. Nemački trgovci, a posebno zanatlije (sajdžije, bravari, limari, pekari, bačvari, strugari, moleri, kipari, zidari, i drugi), služili su kao primer za ugled srpskom zanatlijskom podmlatku, te nije bila retkost da srpske porodice upućuju svoju decu kod nemačkih trgovaca ili zanatlija kako bi u statusu šegrta gradili svoju profesionalnu delatnost.
Versajskim mirovnim ugovorom posle Prvog svetskog rata bilo je predviđeno da Nemci u Kraljevini SHS imaju pravo da do 22. januara 1922. godine optiraju, odnosno izaberu da li žele da ostanu u zemlji ili da nastave život u Austriji ili Nemačkoj, a do tada nisu imali pravo da učestvuju u političkom životu. U cilju suzbijanja iredentističkih aspiracija Mađarske i sprečavanja njenog uticaja na opredeljenje ovdašnjih Nemaca, Vlada Kraljevine SHS je već 17. maja 1920. godine odobrila Pravila Švapsko-nemačkog kulturnog saveza – „Kulturbunda“, koji će sve do 1941. Godine delovati kao jaka i uticajna političko-kulturna organizacija. Pod geslom „Vernost narodu – vernost državi“, prvobitno nepolitičkog karaktera, „Kulturbund“ je bio usmeren na obezbeđivanje duhovnih, etičkih, društvenih, zdravstvenih i kulturnih potreba nemačke nacionalne manjine, u pogledu izdavaštva, književnosti i knjižarstva, osnivanja biblioteka, prosvetnih i vaspitnih ustanova, socijalnih i zadružnih institucija. Nagli porast uticaja ove organizacije nije zabrinulo vlasti, ali kao odgovor na pritiske austrijske vlade na koruške Slovence, ministar prosvete Svetozar Pribičević, 1924. godine zabranio je „Kulturbund“. Zabrana je ukinuta početkom 1927. godine, a u međuvremenu formiran je Nemački akademski savez (Verband deutscher Akademiker) i nešto kasnije Savez nemačkih fiskuturnih i sportskih društava (Verband der deutschen Turn-und Sportvereine) i Nemački pevački savez (Deutsche Sängerverband). Od uspostavljanja Šestojanuarskog režima, „Kulturbund“ bio je ponovo privremeno zabranjen, a njegov rad obnovljen je 20. avgusta 1930. godine. Kada je nemačkoj zajednici u Kraljevini SHS dopušteno uključivanje u politički život, njeni ugledni predstavnici su već 29. januara 1922. godine u Novom Sadu pokrenuli politički dnevnik, Deutsches Volksblatt, koji će izlaziti skoro do oslobođenja 1944. godine, a 12. februara iste godine, formirana je prva mesna organizacija Nemačke partije (Partei der Deutschen) u Novom Sadu. Na parlamentarnim izborima 1923, 1925. i 1927. godine, pripadnici nemačke nacionalne manjine uglavnom su glasali za kandidate Nemačke partije i na celoj teritoriji Kraljevine, stranka je osvajala od pet do osam mandata, a u Oblasnoj skupštini za Bačku dobili su 12 poslaničkih mesta. Kao i drugim političkim partijama i Nemačkoj partiji bio je zabranjen rad u januaru 1929. godine, a nakon obnove političkog života rad ove partije više nije pokretan. Delovanjem Lige Nemaca u Kraljevini, formirane 1929. godine, nemačka nacionalna zajednica uspevala je da održi relativno nepomućene odnose sa jugoslovenskim vlastima sve do 1941. godine.
U Novom Sadu, Nemci su formirali izrazito uticajan zadružni pokret, sa Centralnom poljoprivrednom zadrugom Agraria, a celokupni privredni život našao se pod neposrednim i veoma jakim uticajem „Kulturbunda“. Na uglu današnjih ulica Vase Stajića i Trga galerija u Novom Sadu podignuta je 1931/32. godine trospratna zgrada, koju stariji sugrađani pamte kao palatu Habag, a danas je sedište Železnica Srbije u Novom Sadu. Po nalogu investitora novosadske nemačke zajednice, koja je u delu svojih aktivnosti bila poznata kao „Kulturbund“ organizaciju za gradnju palate Habag po projektu arhitekte iz Vršca Vilhelma Riharda, preuzelo je 1931. godine Akcionarsko društvo za gradnju kuća. Izvođač radova bio je Filip Šmit. Autor projekta opredelio se za koncept moderne arhitekture. U prizemlju krila na Trgu nalazila se jedna od najpoznatijih međuratnih novosadskih kafana „Habag“, u kojoj je služeno prvoklasno jelo i piće uz stalno zaposlen orkestar koji je svirao koncertnu muziku. Iznad nje, na spratu, nalazila se tada moćna „Agrarija“, privredna organizacija Nemaca u Jugoslaviji, osnovana 1922. godine. U toku savezničkog bombardovanja 6. aprila 1944. godine palata Habag je pretrpela znatna oštećenja, a nakon oslobođenja 1944. godine, obnovljena je, ali se u njoj nakon obnove nije više nalazila kafana. Od 1934. godine u „Kulturbundu“ počela je da preovladava nacionalsocijalistička ideologija. Umerena struja koju je predvodio dr Stefan Kraft bila je prinuđena da se 1939. godine povuče pred agresivnom akcijom tzv. obnovitelja. „Kulturbund“ uspeo je da do Drugog svetskog rata svojom organizacionom sveobuhvatnošću oko sebe okupi sve dotadašnje nemačke samostalne staleške, privredne, kulturno-prosvetne i socijalno-humanitarne ustanove.
Uoči rata, 1941. godine, zahvaljujući popustljivosti vladajuće JRZ, rukovodstvo „Kulturbunda“ težilo je i uspelo da formira Nemačku narodnu grupu, sa zadatkom da neguje narodne posebnosti Nemaca, kao i njihov nacionalni, socijalni i kulturni napredak. Posebna pažnja posvećena je stvaranju folksdojčerskih poluvojnih organizacija, kao i militantnom vaspitanju dece, omladine i žena u nacionalsocijalističkom duhu. U datom periodu bilo je izraženo petokolonaško delovanje nemačkih organizacija pod okriljem Abvera, obaveštajne službe nemačkih oružanih snaga. U Novom Sadu, u Habagu, sedištu „Kulturbunda“, bila je instalirana radio-stanica „Nora“, putem koje su u Treći rajh bili dostavljani obaveštajni podaci, ali i dobijana uputstva za rad. Vojnim obveznicima nemačke nacionalnosti sugerisano je da se ne odazivaju na pozive za mobilizaciju u Jugoslovensku kraljevsku vojsku, nego da nastoje da se preko Mađarske prebacuju u Nemačku. U kratkotrajnom Aprilskom ratu, prvih dana nakon povlačenja Jugoslovenske kraljevske vojske, „Kulturbund“ u Novom Sadu bio je gospodar situacije i faktički je držao vlast u svojim rukama. Lokalni Nemci očekivali su dolazak nemačkih trupa, a kada su one u večernjim časovima, 12. aprila osvojile grad, nemački građani oduševljeno su ih dočekali sa poklicima radosti i zloglasnim zastavama sa svastikama u rukama. Međutim, navedene oklopne jedinice u gradu su se zadržale nepunih sat vremena, da bi uskoro produžile dalje u svom munjevitom prodoru. U zajednici folksdojčera veliko razočarenje bila je izazvana Hitletrovom odlukom da dopusti anektiranje Bačke od strane Hortijeve Mađarske. Bački Nemci negovali su iluzije o formiranju zasebne nemačke automne države na ovom prostoru, a kada su navedeni snovi ostali iznevereni, okrenuli su se organizaciji Folksbunda, koja je u Mađarskoj kao Narodni savez postojala od 1938. godine, da bi joj se 9. novembra 1941. godine u Somboru pripojio i švapsko-nemački „Kulturbund“. Oblasna organizacija poklapala se sa teritorijom nekadašnje Bačko-bodroške županije, a u njoj se nalazila kompletna oblast Bačke, kao i Bajski srez. Iako su bili prinuđeni da se prilagođavaju hortijevskom poretku, nemci u bačkoj, kao pripanici zajednice kojom je Hitler manipulisao, držeći u pokornosti i Mađarsku, nisu želeli da budu u podređenom položaju. Bili su izloženi stalnim pritiscima da se pridruže SS jedinicama i da odlaze na frontove, ali i da učestvuju u poluvojnoj organizaciji Deutsche Mannschaft i u vojnopozadinskom frontu rada. Mesne grupe, škole, kulturne, zadružne i društvene organizacije bile su podvrgnute indoktrinaciji nacističkog pogleda na svet.
Bački Nemci nisu u početku neposrednije učestvovali u suzbijanju pokreta otpora i nasilju nad Srbima, ali kasnije, kako se kraj rata nije nazirao, sve veći udeo folksdojčera učestvovao je u masovnim, kao i u pojedinačnim teškim zločinima protiv srpkog, jevrejskog i romskog naroda, ali i nad svim ljudima koji su pokazivali antifašistička opredeljenja. U zajednici sa hortijevskim snagama, „domaći Nemci“ počinili su strahovite i neoprostive zločine, zapravo pokolje nad nedužnim srpskim i jevrejskim stanovništvom i to je ostao trajan „pečat srama“ na dušama većine pripadnika folksdojčerskih porodica u Bačkoj u Drugom svetskom ratu. Mnogi folksdojčeri posebno su se angažovali u represalijama nakon nemačke okupacije i same Mađarske početkom 1944. godine. Srbi su masovno odvođeni na prisilan rad, a Jevreji su nakon smeštanja u geta, deportovani u monstruozne koncentracione logore smrti širom Evrope. Od njih 16.034, nakon oslobođenja, svojim domovima vratilo se svega 2.614 ljudi, dok su ostali u mukama skončali u „hitlerovskoj fabrici smrti“. Dok je u prve dve akcije vrbovanja bačkih Nemaca za SS jedinice mobilisano preko dvadeset hiljada ljudi, u trećoj, u septembru 1944. godine, njih sedamnaest hiljada muškaraca od 35. do 50. godine životne dobi, uključeno je u Bačku diviziju, koja je angažovana u borbi protiv partizana, kao i u jedinice tzv. Zaštite domovine. Kada se Crvena armija približila Bačkoj i već zaposela Banat, u oktobru 1944. godine, ubrzano je počelo evakuisanje nemačkog stanovništva sa ovog prostora, koje je putovalo uglavnom na konjskim zapregama. Još se verovalo da Hitler raspolaže nekakvim tajnim oružjem i da će se izbeglice brzo vratiti svojim kućama, što se, naravno, nije dogodilo. U vreme oslobođenja Bačke, oko 100.000 bačkih Nemaca, više od polovine od ukupnog broja, nalazilo se u nemačkim oružanim jedinicama ili kao izbeglice pod njihovom zaštitom, na putu za Treći rajh, koji je bio u plamenu. Preostali Nemci, čija je imovina bila konfiskovana, smešteni su u sabirne logore, gde su mnogi umrli u neljudskim uslovima života, a jedan deo je i ubijen. Zatočeni Nemci bili su izloženi svakovrsnim oblicima maltretiranja: Logori su ukinuti 1. marta 1948. godine, a većina onih koji su pušteni odlučili su da se presele u Austriju i Nemačku.
IZVORI I LITERATURA
Mirnić, J., nemci u Bačkoj u Drugom svetskom ratu, Institut z aizučavanje istorije Vojvodine, Novi Sad, 1974.
Petranović, Branko (1992). Srbija u Drugom svetskom ratu 1939—1945. Beograd: Vojnoizdavački i novinski centar.
Popov, Jelena, Vojvodina i Srbija, Veternik, 2001.
Richard Overy, History of the 20th century, The Times, London, 2003.
Tomasevich, Jozo (2002). War and Revolution in Yugoslavia, 1941—1945: Occupation and Collaboration. Stanford: Stanford University Press.
Ćurčić, Slobodan, Broj stanovnika Vojvodine, Novi Sad, 1996.
History of Europe, The Times, London, 2001.
Ostavi komentar