Autor: dr Miroslav M Jovičin, istoričar
Trojica grčko-cincarskih potomaka neraskidivim vezama povezali su se sa Velikom srpskom pravoslavnom gimnazijom novosadskom. Dvojica njih, baron Miloš Bajić, plemeniti od Varadije i Atanasije Gereski bili su veliki dobrotvori ove Gimnazije i Matice srpske, dok je treći, dr Đorđe Dera bio vrsni gimnazijski profesor koji je obrazovao mnoge generacije novosadske omladine.
Baron Miloš Bajić od Varadije
Iako nije nikada živeo u Novom Sadu, baron Miloš Bajić je velikim dobročinstvom srpskoj gimnaziji, načinio svoje ime besmrtnim. Velika srpska pravoslavna gimnazija novosadska muke je mučila sa svojom starom zgradom koja je na delu placa crkvene opštine sagrađena tridesetih godina XVIII veka. Kada je krajem XIX veka zapretila opasnost da vlasti zatvore gimnaziju zbog lošeg stanja u kome se zgrada nalazila, pokrenuta je akcija kako bi se sakupila neophodna sredstva. U pitanju je bila velika svota novca, jer je za renoviranje, prema prvim procenama, trebalo prikupiti skoro 100.000 kruna, ali se ispostavilo da je neophodno podići novo gimnazijsko zdanje, za šta je bila potrebna još veća svota, procenjena čak na 200.000 kruna. Organizovane su dobrotvorni večeri, balovi, pozorišne predstave, tako da su sredstva sakupljana na razne načine, ali narod je i pored uzvišene potrebe, nerado davao novac. Sakupilo se tek nešto više od 30.000 kruna i sve je ukazivalo da će akcija propasti.
Javnost je jadikovala nad gimnazijom koja tavori svoje poslednje trenutke, ali para opet nije bilo. Matica srpska je svojim prilogom pokušala da dodatno motiviše bogate Srbe, ali je prikupljeno još vrlo malo novca. Međutim, na tek otvoreni račun u Centralnom kreditnom zavodu u Novom Sadu, neočekivano je uplaćeno basnoslovnih 200.000 kruna, uz iskaz da je ova suma poklon barona Miloša Bajića od Varadije (Varadia, u jugozapadnoj Rumuniji, uz samu granicu sa Srbijom, nedaleko od Vršca) za zidanje Velike Gimnazije. Na dokumentu o iskazu za darovanje sredstava napisan je datum 30. jun 1897. godine. Bilo je to mesec dana pre baronove smrti.
Kako je Miloš Bajić, po ocu Cincar, po majci unuk kneza Miloša, bogati baron od Varadije, pomogao da Velika srpska pravoslavna gimnazija novosadska opstane? Izvesni Lazar Milošev, prokurista jedne banke u Budimpešti, sasvim slučajno je saznao za muke Novosađana oko gimnazije, pa se obratio bogatom baronu Bajiću. Stari baron je bio bančin poslovni partner i bez pogovora je pristao da pomogne. Nije se zvanično obratio nikome iz novosadskog Magistrata i gimnazije, već je preko bančinih agenata otvorio račun u Centralnom kreditnom zavodu, sa naznakom da se svih 200.000 kruna uplaćuje isključivo za podizanje nove gimnazijske zgrade. Tim novcem je 1899-1900. godine na mestu stare zgrade u porti Sabornog hrama Sv. velikomučenika Georgija, podignuto novo zdanje gimnazije, u kome se i danas obrazuju najdarovitija novosadska deca. Idejna rešenja i projekat za zgradu u klasicističkom stilu dao je najveći srpski arhitekta toga doba, Vladimir Nikolić. Na gornjoj fasadi zapadnog krila zgrade, sa dvorišne strane, stoji natpis: Baron Miloš Bajić srpskom narodu.
Ugarski baron, veleposednik i srpski dobrotvor cincarskog porekla, Miloš Bajić rođen je u Zemunu 1. februara 1827. godine, kao sin najstarije kćeri kneza Miloša, Petrije. Prema tadašnjem srpskom ustavu on je bio rezervna glava za krunu, ako bi se muška linija Obrenovića zatrla. Kada je poslednji kralj iz ove dinastije bio ubijen u Majskom prevratu, baron Bajić je već četiri godine bio pokojni, tako da se ustavna obligacija nije dala izvršiti. Još pre smrti svoga dede, čije je ime nosio i koji mu je izradio ugarsko plemstvo, Bajić je prešao trajno u Beč i na svoj spahiluk u Varadiji. Posedovao je više hiljada jutara dobre zemlje i bio jedan od najbogatijih ugarskih plemića srednjeg ranga.
Posle silaska Miletića sa javne scene i cepanja Srpske napredne slobodoumne stranke, Bajić je u svojim zrelim godinama počeo da se bavi politikom. Prisutvovao je osnivačkoj konferenciji Srpske narodne stranke koja je formirana od Maksimovićevih srpskih notabiliteta u hotelu Hungarija u Budimpešti 25. marta 1884. godine, zajedno sa Gedeonom, Gedom Dunđerskim i baronom Fedorom Nikolićem. Kao član narodnjaka, Bajić je biran za poslanika Ugarskog državnog sabora u dva navrata, 1884. i pred smrt, 1895. Godine, u Gornji dom Sabora. Pored ove velike donacije novosadskoj gimnaziji i nekoliko tranši jednokratne pomoći i jednog legata Matici srpskoj, Bajić je sa svojim bratom od tetke, Fedorom Nikolićem, finansirao list Srbski Dnevnik, koji je u Budimpešti izlazio 1888. i 1889. godine. Baron Miloš Bajić je sahranjen na svom spahiluku u Varadiji. Novi Sad ga pamti po ulici koja nosi njegovo ime, a koja se prostire od severoistočne strane Gimnazije „Jovan Jovanović Zmaj“, koju je podigao sam baron. Zatim, ulica u nastavku omeđava Riblju pijacu, prolazi kraj Arhiva Vojvodine i kod Doma vojske Srbije izlazi na Beogradski kej.
Cincari Bajići su došli iz Blaca (u opštini Kastorija, severozapadna Grčka) u Srem, u Mitrovicu 1769. godine kao dva kraka iste porodice, Bajići i Hadži-Bajići. Pretpostavlja se da su se u postojbini prezivali Crvenkovići, jer je pod tim prezimenom zvornički paša Vidajić 1813. godine tražio Zemunca Janka Bajića. U svojoj porodičnoj tradiciji Bajići su čuvali priču po kojoj su njihovi preci bili Srbi, koji su se u većinski cincarskom Blacu pocincarili. Priču su potkrepili starom ikonom Sv. Marka, donetom iz Blaca, na kojoj je bio natpis na slavjano-serbskom jeziku. Kako god, prve generacije Cincara Bajića u Mitrovici i Zemunu, gde su se neki od njih preselili, govorili su u kući grčki, natpisi na grobovima prve generacije njihovih doseljenika takođe su bili pisani grčkim jezikom i pismom, da bi sledeći naraštaji spomenike svojih otaca klesali na srpskom jeziku. Janko Bajić je u svome testamentu poželeo da i njegov sin bolje nauči grčki jezik, kako bi na njemu mogao da čita i piše.
Janko je bio prvi Bajić koji je dobio ugarsko plemstvo 1791. godine. Sa Roksandom Gligorić, Cincarkom iz Makedonije, Janko je izrodio sinove Todora, Dimitrija ili Dimu, Ducu, Pavla i Nikolu. Todor se oženio Pertijom, Perkom, ćerkom kneza Miloša Obrenovića i iz toga braka se rodio potonji baron Miloš Bajić. Todor će uz pomoć tasta dobiti austrijsko plemstvo1857. godine. Janko je bio sahranjen u staroj mitrovačkoj crkvi, kao i sinovi Todor i Duca, dok je Dimitrije bio glavni ktitor Nove crkve u Sr. Mitrovici. Ovi mitrovački Bajići su bili u rodbinskoj vezi sa porodicom novosadskog gradonačelnika Georgija Konstantinovića. Među novosadskim Grko-Cincarima nailazim na trgovace, braću Kostu i Janka Baič, (Bajić), čija se imena nalaze na trgovačkoj knjizi Καταςτιχοι. Ovaj dokument na grčkom jeziku čuva se u Rukopisnom odeljenju Matice srpske i u ranijem tekstu je opisan.
Atanasije Gereski
U svome testamentu pisanom 14/26. februara 1883. godine u Novom Sadu, Atanasije Grčki, ili kako se tada prezivao Gereski, odredio je da se osnuje Fond Atanasija Gereskog, ili Atanaseum, iz koga će se nagrađivati autori srpskih književnih dela i pomagati zaslužni i siromašni srpski književnici, povremenom ili stalnom godišnjom potporom. Gereski je deo fonda predvideo i za novčanu pomoć nadarenoj srpskoj omladini za školovanje na visokim školama. Zaveštač je Matici srpskoj ostavio da rukovodi fondom kao svojim sredstvima, u skladu sa njegovom testamentarnom voljom. U oporuci još stoji:
Za slučaj ako bi Matica srpska kad god prestala, ili bi se na koju drugu stranu iz Novog Sada odselila, to se obvezuje da će rukovanje ovim zaveštajem radi ispunjenja celi, kojoj je isti namenjen; no ako Književno odeljenje ne bi u tom pogledu ništa moglo ili htelo rešiti, to se Matica srpske obavezuje da će u tom slučaju ceo ovaj fond predati na rukovanje upravi Srpskih narodno-crkvenih fondova u Karlovcima, dok se ne osnuje novo srpsko književno društvo.
Osim zaveštanja Matici srpskoj, Gereski je ostavio 21.000 ruskih rubalja Velikoj srpskoj pravoslavnoj gimnaziji u Novom Sadu, sa namenom da se od prihoda potpomažu osmorica učenika iste gimnazije, dok na njoj uče, dobro se vladaju i u nauci napreduju.
Atanasije Gereski se rodio 1810. godine u Čereviću, u porodici grčkog trgovca. Kako piše Dušan J. Popović, prema porodičnom predanju ovih Čerevićana, neki Atanasijev predak je u Grčkoj ubio Turčina i sa porodicom prebegao u Austriju. Taj se predak sredinom XVIII veka naselio u Novom Sadu i uzeo prezime koje mu je nadenula okolina, Grčki. Jedan njegov sin odselio se u Ečku, dok je drugi prešao u Srem, u Čerević, živopisno mesto na desnoj obali Dunava. Bavio se trgovinom i po prilici je imao nekoliko lađa za prevoz ogrevnog drveta i drvene građe sa Fruške gore u Bačku. NJegov sin Atanasije je osnovnu školu završio u rodnom Čereviću, a trgovačku akademiju u Dunafeldvaru i u Beču.
Životni putevi i poslovi su Atanasija iz Beča odveli u Trst, a odatle preko Carigrada u Rusiju. U Odesi su ga Rusi prekrstili u Gereski, ne mogavši da savladaju njegovo prezime tvrdog srpskog izgovora, sa četiri vezana suglasnika. Novo prezime Atanasije je zvanično prihvatio i zadržao i onda kada se pred kraj života vratio da živi u Novom Sadu. Pošto je u Rusiji promenio nekoliko gradova, skrasio se u Odesi, gde je u prvo vreme bio pomoćnik kod nekog grčkog trgovca. Živeo je skromno i od ušteđevine uspeo da se osamostali tako što je otvorio malu radnju mešovite robe. Uz mnogo veštine i odricanja, Gereski je vremenom izrastao u veletrgovca i uglednog građanina Odese. Bio je biran na razna počasna mesta, kao na primer za deputata Trgovačkog odeljenja Rusije. I pored poslovnog uspeha i uglednog mesta u društvu, nostalgija je ostarelog Gereskog vukla u rodni Srem, na obale Dunava. Sudbinom lišen potomstva, sa suprugom Jelenom, Elenom Spiridonovnom, rođenom Mihaljici, Atanasije je živeo u Čereviću sve do 1880. godine, kada se kao udovac preselio u Novi Sad. Tu je Atanasije Gereski umro 30. marta 1885. godine. Na njega danas seća mala ulica sa njegovim imenom, koja povezuje Grbavicu i Adamovićevo naselje, gde se nastavlja u ulicu Đorđa Servijskog.
Đorđe Dera
Doktor prava i gimnazijski profesor, jelinski potomak Đorđe Dera, predavao je u Velikoj srpskoj pravoslavnoj gimnaziji novosadskoj čitav svoj radni vek, između 1867. i 1903. godine. Dera je bio jedan od prvih novosadskih pravnika koji su posle Mađarske bune polagali profesorski ispit, pa je uz dozvolu ministra prosvete 1870. godine predavao klasičnu filologiju, starogrčki i latinski jezik u šest razreda gimnazije. Bio je istinski poliglota: pored srpskog, starogrčkog, grčkog i latinskog, govorio je još nemački. mađarski, italijanski, francuski i ruski. Svoj profesorski ispit polagao je na mađarskom, ali i na nemačkom jeziku, kojim se nešto bolje služio.
U Novom Sadu je bilo nekoliko srodnički bliskih kuća Dera. Prvi sa prezimenom Dera, koji su iz Turske došli u Novi Sad, bili su Janko i njegov brat Kosta, da bi za njima potom stigla i njihova tri mlađa brata. Ne zna se ni kada, ni odakle su došli, ali se njihova imena prvi put pojavljuju u magistratskoj dokumentaciji februara 1783. godine, kada su petorica braće Dera: Janko, Lazar, Kosta, Georgije i Stefan na licitaciji kupili kuću u Novom Sadu za 900 forinti. Kuću će u celosti isplatiti tek 29. januara 1790. godine. Janko se pojavljuje za vreme austro-turskog rata, kada mu je kod turske granice na Dunavu ostalo u lađi 9.000 oka vune, spremne za prodaju, ali je ovu robu austrijska vojska rekvirirala i rasprodala trgovcima iz Bele Crkve. Janko, februara meseca iste godine, odlazi u Belu Crkvu i moli feldmaršal-lajtnanta Vartenzlebena da interveniše kako bi se sprečili nakupci da u Pešti rasprodaju njegovu vunu. Vartenzleben mu je dao rok da potvrdu o vlasništvu robe donese u komandu do 11. marta 1788. godine, ali tragova o epilogu ovog slučaja nema. Istovremeno, verovatno kao kompenzaciju za izgubljenu dobit, Janko od vojske dobija odličan posao, pravo da snabdeva svežim i dimljenim mesom garnizon Petrovaradinske tvrđave. Janko i Kosta su se prilikom popisa Jelina u Novom Sadu, marta 1792. godine, izjasnili kao Cincari.
Očigledno se Janko Dera dobro snašao u poslu i obogatio, kada ga 1795. i 1796. godine sa bratom Kostom nalazim na spiskovima potpisanih prvaka grčko-cincarske opštine u borbi za grčkog popa u Novom Sadu. Na Janka Deru, takođe nailazim i na spisku priložnika Sv. Nikolajevskog hrama, gde je zapisano da je priložio jedan putir od srebra sa pozlatom od 1 marke i 7 lotova. Sve do smrti Janka 1812. godine, petorica braće su živela u zajednici, ali posle smrti drugog brata Lazara 1813. godine, preostale Dere dele imovinu. Kosta Dera, star i slep napravio je testament 17. jula 1816. godine i u njemu je svu svoju imovinu ostavio sinu Tomi. Janko i Kosta Dera, kao i njihovi potomci sahranjivani su na Svetojovanskom groblju i njihove mošti su, posle uklanjanja ovog najstarijeg novosadskog pravoslavnog groblja, bile prenete na Uspensko groblje.
Od ove porodične grane Dera, među Novosađanima, najveći ugled uživali su Georgije i njegov sin Ananije. Georgije je držao sezonsku mesaru, specijalizovanu za obradu i prodaju kozjeg i jarećeg mesa, takozvanu Kozaru. O Ananiju postoje spisi da je pohađao prvi razred katoličke gimnazije 1815/16. godine i izgleda da je to bilo njegovo čitavo školovanje. Ceo svoj život Ananije se bavio trgovinom i raznim špekulacijama na ivici zakona. Bio je član grčko-cincarske novosadske opštine na nekoliko njenih poslednjih zasedanja tokom sedamdesetih godina, kada se opština ugasila. Umro je 1881. godine. Članovi Ananijevog ogranka Dera potpisivali su se ćiriličnim pismom i predstavljali se kao Derra. Među Derama znamo, pored Ananija starijeg, još i za Jovana, Jovana Žaneku, koji je umro 18. aprila 1897. godine u 57. godini, zatim Katarinu (1859-1931), pa Ananija mlađeg, koji je 17. septembra 1931. godine umro u 53. godini života, Aristida (1896-1969) i Anđeliju (1891-1971).
Profesor Đorđe Dera ne potiče od navedenih Dera. NJegovi koreni proističu iz posve drugog ogranka jedne grčke porodice, od loze trgovca Georgija Dere, koji mu je bio ded i po kome je dobio ime. Deda Georgije je izrodio Mihajla, Nanu, Davida i Stefana, koje je testamentom odredio 1832. godine kao svoje naslednike. Stefan, rođen oko 1810. godine, bio je oženjen Srpkinjom Jelisavetom Šilić sa Čeneja i sa njom je izrodio sinove Jovana, rođenog oko 1842. godine i Đorđa, koji se rodio 1. aprila 1844. godine. Pored sinova, u jednom spisu se pominje i Stefanova ćerka Sofija. Stefan Dera je umro od tifusa u proleće 1869. godine, ostavivši naslednicima lep imetak: kuću, 65 novosadskih lanaca čenejske zemlje i nešto novca gotovine.
Jovan i Đorđe su pohađali novosadsku gimnaziju od 1854. godine, s tim što je Đorđe bio jedan od najboljih đaka svoje generacije. Kao dvadesetdvogodišnjak, Đorđe je na peštanskom univerzitetu dobio svedočanstvo o završenom pravnom fakultetu, pa je u jesen iste, 1866. godine prijavljen kao pravni praktikant kod advokata Đorđa Vukićevića. U ovoj renomiranoj advokatskoj kancelariji upoznao je drugu, onu mračniju stranu ovog poziva. Ne mogavši da otrpi sav profesionalni trulež nemorala i laži, Dera se opredelio za svoj novi poziv na crkvenom polju. Obratio se patrijarhu Samuilu Mašireviću u Karlovcima i ponudio mu svoje znanje i pamet. Patrijarh je uvideo Derine kvalitete, ali ga je zbog toga što nije imao glas, stas i besednički govor, preporučio Velikoj srpskoj pravoslavnoj gimnaziji. Već januara 1867. godine on je položio i drugi državni ispit i tako stekao titulu doktora prava, kao i mogućnost da se bavi profesurom. Državni ispit iz grčkog i latinskog jezika položio je u Pešti 1870. godine.
Pored svoje blage prirode, bio je i kao profesor duševan i među đacima omiljen. Od njih je tražio da uče klasične jezike, ne radi pukog znanja, već kako bi čitanjem klasičnih dela mogli da se upoznaju sa univerzalnim duhovnim i duševnim blagom klasičnog sveta. Isticao je važnost shvatanja i prihvatanja životne filozofije kao krajnjeg cilja života: kod antičkih Grka kalokagatiju, lepotu i dobrotu duše, a kod Rimljana biti vir, i biti ispunjen sa virtutes, (karakterne, muževne vrline). Dera je svojim karakterom, držanjem i načinom života nastojao da posluži kao primer za ugled svojim đacima, a kao idealista i humanista bio je u svemu krajnje korektan. Živeo je skromno i povučeno kao imućni neženja, pored neudate sestre u nevelikoj prizemnoj kući u Hlebarskom sokaku, (danas Miletićeva ulica), dok je veliku kuću i salaš prepustio svome bratu koji je imao sedmoro dece. Nije uživao u alkoholu i duvanu, izbegavao je kafane, čak ni u čitaonicu nije zalazio, gde su se neki od njegovih kolega kartali. Stoga su đaci sa simpatijama govorili da je njihov cenjeni profesor Đoka anima candida, neporočna duša.
Đorđe Dera se nije odricao svoga jelinskog porekla, a Srpstvu je bio privržen po majčinoj liniji. Dok se povremeno o praznicima i veoma retko, krajem osamdesetih godina u Nikolajevskoj crkvi još moglo čuti grčko bogosluženje, Dera se nalazio onde i po neki put bi skrušeno pojao. Bio je u onoj grupi grčkih potomaka koji su se odlučno zalagali da se zbog prestanka rada Grčke škole, njena velika i lepa zgrada prenese na imanje srpske gimnazije.
Svoje letnje raspuste Đorđe je provodio u putovanjima, jednoj od svojih retkih strasti. Putovao je po čitavoj Evropi i od tih putovanja nastajali su putopisni radovi, koji su sa mnoštvom knjiga i članaka koje je Đorđe napisao sačinjavali bibliografski opus od četrdesetak naslova. Najznačajniji radovi dr Dere bili su Uspomene iz Italije, Putopisne crte iz Rusije, Tukidid i njegova značajnost na polju istoriografije, Agrarni pokreti u starom Rimu s obzirom na današnje naše prilike, Kornelije Tacit, Iskrice iz Sv. pisma i drugi.
Posle penzionisanja želeo je da se posveti književnom i naučnom radu, ali su naišli dani fizičkog i duševnog stradanja, ispaštanja i velike potištenosti za čitav srpski narod u Prvom svetskom ratu. Poznat od ranije po nacionalnoj i verskoj toleranciji, Đorđe Dera je bio pošteđen zatvaranja, internacije i bilo kakvog drugog maltretmana od strane mađarskih vlasti. Povučen u svoj dom, u duši je ispaštao zbog progona i silnog stradanija svog naroda. Već ostareo, teško se razboleo i umro 18. novembra 1917. godine u svojoj kući u Lebarskom sokaku.
Đorđe nije bio prvi i jedini školovani Dera, jer je njegov stric David, rođen 1809. godine, završio prava i takođe kao neženja između 1839. do 1848. godine besplatno vršio službu potknjigovođe u Magistratu. Šezdesetih godina je bio pisar Magistrata sa godišnjom platom od 400 forinti, a od restauracije Magistrata 1869. godine postao je siročadski otac sa platom od 600 forinti. Vidi se da je David još uvek služio gradu 1874. godine, kada mu je odobreno povećanje plate za 200 forinti na godišnjem nivou.
Porodični grob onih Dera, od kojih je poticao dr Đorđe, nalazi se na Almaškom groblju. Na spomeniku poput crnog obeliska uklesana su sledeća imena: Stefan Dera (1810-1869), Jelisaveta Dera rođ. Šilić (1820-1901), Vera Dera (1885-1895), Jovan Dera (1842-1914), Sofija Dera (1856-1917), dr Đorđe Dera (1844-1917), Ahil Dera (1890-1919) i Sofija Dera rođ. Pavlović (1858-1922).
Tragična je pripovest o Ahilovoj preranoj smrti. Pored novosadskih kuća Dere su imale imanja i salaše po Sremu. Ahil je sa suprugom radije provodio vreme na salašu kod Hrtkovaca, gde su ga sredinom marta 1919. godine ubili razbojnici u pokušaju pljačke. Kako se kasnije uspostavilo, na Deru je nasrnula banda logoša, opskurna grupa mladih ljudi odevenih u dronjke austrougarske uniforme i naoružanih Manliher karabinima. Neposredni ubica je nekoliko meseci docnije bio primećen i uhapšen u banji Lipik, gde je, elegantno odeven izigravao bonvivana. Koliko je ovaj salaš bio nesrećan po Dere kazuje i činjenica da je u njemu 1914. godine od strane austrougarskih vlasti bio zlostavljan i bijen njegov otac Jovan, Joca, zbog toga što je bio nepokolebljivi Srbin. Nekoliko dana kasnije, usled velikog stresa i zadobijenih povreda Joca je umro.
Isti soj zločinaca neki dan kasnije je na sličan način opljačkao i ubio dvadesetčetvorogodišnjeg Srđana Karamatu na njegovom imanju kod Zemuna, kada su otkriveni i pohvatani. Koincidencijom sudbine obe žrtve su bili mladi, dobri domaćini i vredni ljudi, u trećoj deceniji života, i obojica su bili potomci trgovaca Cincara.
Antonije, Tona Hadžić
Snažan pečat u očuvanju i radu Matice srpske i Srpskog narodnog pozorišta ostavio je Antonije Hadžić.
Jelini sa prezimenom Hadžić su dolazili u Habzburšku monarhiju najčešće iz Makedonije. Prvo se pominju u Zemunu: Jovan, rodom iz Katranice (Pirgi), živeo i umro u Zemunu 1762. godine; Panaot, takođe iz Katranice, nastanio se u Zemunu, a zatim prešao u osječki Donji grad, gde se bavio trgovinom duvana. Zakletvu za austrijskog državljanina položio je 1770. godine. Tona je 1748. godine iz Verije išao istim putem i iste godine kao Panaot u Osjeku dobio državljanstvo. Pejko je sa suprugom stigao u Zemun znatno posle svojih prezimenjaka, tek 1772. godine i odmah dobio podanstvo. Posle ženine smrti prešao je u Rumu i živeo kod prijatelja.
Brojna je bila grčka porodica Hadžića u Srbobranu. Doselili su se iz Selice u vreme grčkog ustanka i bavili se trgovinom turske i mešovite robe. Iako su bili jedni od retkih Grka u tom kraju, uspeli su da se kao Grci sačuvaju čitav vek. Posrbili su se pred Prvi svetski rat, od kada slave Sv. Mratu. Jedan od predaka ovih Hadžića, Aleksandar (u mađarskim dokumentima Šandor), junački se borio u odbrani Srbobrana 1848. godine. Nekoliko Hadžića je tokom devetnaestog veka bilo sahranjeno u porti i kripti srbobranske crkve. Na nadgrobnoj ploči uzidanoj u zidu crkve, jedva vidljivo piše na grčkom i srpskom jeziku da pod pločom počiva Lazar Hadžić, rođen u Selici u Makedoniji, a umro u 62. godini života u Srbobranu (tada Sentomašu) 1832. godine.
Sredinom XIX veka u Novom Sadu je živelo tri porodice sa istim prezimenom Hadžić. Iako među sobom nisu bile u srodstvu, sve tri su najverovatnije bile jelinskog porekla. Antonije, Tona Hadžić je bio izdanak jedne od najstarijih grčkih porodica u Subotici, ali je svoj aktivni period vezao za Novi Sad i kulturna zbivanja u njemu. Iako Tonini preci nisu bili novosadski Jelini, niti je on sam bio rođen u Novom Sadu, zbog života i zapaženog javnog delovanja u našem gradu, zaslužio je da se nađe među znamenitim Novosađanima grčkog porekla.
Znameniti Antonije, Tona rođen je u Subotici, u porodici grčkih trgovaca Hadžića. Ovi Hadžići se pominju prvi put u subotičkoj dokumentaciji 23. februara 1756. godine, u trgovinskom ugovoru prema kome je Grk Kalojan Hadžić snabdevao Magistrat hartijom i priborom za pisanje. Dvadeset godina kasnije, 1776, njegov potomak Antonije, najverovatnije sin, kupuje kuću senatora Vizija, za koju Stajić kaže da se nalazila pored predratnog hotela Beograd (nalazio se na mestu današnjeg hotela Patrija, u samom centru Subotice). Antonije se godine 1779. nalazi na spisku prvih građana Subotice koja je te godine stekla građansku slobodu. Iste godine prilikom parcelisanja terena kupuje on od grada 120 jutara zemlje u pustari Verušić. Nastavio je da vodi trgovinu hartije i pisaćeg pribora i snabdevao je subotičku gradsku kuću i škole pisaćim materijalom.
Od detalja iz privatnog života Antonija Hadžića, zna se da se oženio sestrom Emanuila Jankovića, Novosađankom Jelisavetom Janković i oboma je ovaj brak bio drugi. Jelisaveta je u Novom Sadu tutorima ostavila kćer iz prvog braka, a sa Antonijem je rodila sina Savu, Toninog oca. Sava je 1810. godine krenuo u školu, a sledeće godine umire mu otac Antonije. Vasa Stajić kaže kako je Antonije ostavio iza sebe više dece i da je posle njegove smrti udova Jelisaveta Hadžić osiromašila, jer je 1830. godine grad Subotica pristala da kupi od Jelisavete kuću za Veliki gostionik za 10. 000 forinti. Stajić iz istog izvora navodi kako je izabrano građanstvo Subotice pristalo da trguje sa Jelisavetom, s obzirom na to što se spomenuta udovica nalazi u siromašnom stanju, opterećena sa više dece.
Sava (u subotičkoj dokumentaciji Xaverius), sin starijeg i otac mlađeg Antonija Hadžića, u Subotici je završio tri razreda gimnazije, pa iako je bio odličan učenik, napustio je školu i odao se grečeskoj špekulaciji, trgovini. Trgovao je sve do 1840. godine, kada je bezuspešno konkurisao (kompetovao) za službu policijskog komesara grada Subotice. Nekoliko godina kasnije ipak mu je pošlo za rukom da se zaposli kao niži gradski činovnik (točni zvaničnik). U Savinom nekrologu je ostalo zapisano da je on bio od 1817. godine jedan od najvrednijih skupitelja na srpsku knjigu i novine. Do smrti su mu se obraćali svi izdavači štampanog materijala na srpskom jeziku, tako da je Sava kompletirao mnoga periodična izdanja.
Sava je imo tri sina, Antonija, Đorđa i Josifa, i sva trojica su tokom druge polovine četrdesetih godina XIX pohađala subotičku gimnaziju. Antonije je rođen u Subotici 20. novembra 1831. godine i do početka Bune je završio gimnaziju, ali je studije prava upisao tek po smirivanju stanja. Nalazimo ga 1859. godine kao pravnika u Pešti kako uređuje 99. broj Letopisa Matice srpske. Iste godine postaje sekretar Matice srpske i pomaže Zmaju da postane nadzornik Tekelijanuma (1863-1869), i u tom periodu u Tekelijanumu je tri godine živeo Nikola Tesla. Kada je 1860. godine, zahvaljujući Lazi Kostiću i Kosti Ruvarcu, osnovano srpsko kulturno društvo Predionica, Tona Hadžić postaje prvi sekretar ovog društva.
Kada je krajem aprila 1864. godine Matica srpska preseljena u Novi Sad, došao je sa njome i mladi Matičin sekretar. U Novom Sadu je Tona Subačan (Subotičanin) bio dočekan sa simpatijama, jer se energično zalagao za seobu Matice u narodnu sredinu. Hadžić se za kratko vreme u Novom Sadu uključio u sva kulturna, ali i politička zbivanja kao glavni akter. Bio je zapažen na prvoj godišnjoj skupštini Matice srpske u Novom Sadu, koja je uz puno emocija prerasla u opštenarodnu kulturnu manifestaciju. U narednom periodu ređale su se skupštine Ujedinjene omladine srpske, gde su poznanici i prijatelji Hadžića isticali u prve redove, čime on postaje jedna od krupnijih figura Omladinskog pokreta. Između 1866. i 1872. godine bio je predsednik stalnog odbora Ujedinjene omladine srpske, pa urednik omladinskih časopisa Matica (1866-1870) i Mlada Srbadija (1870-1872), zatim urednik lista Pozorište (1870-1908). Od 1872. godine uređivao je i Zbornik pozorišnih dela, (kojih je tokom jedne godine štampano pedeset). Pored uređivanja, u svim časopisima Tona je napisao veliki broj kraćih i dužih članaka, nekrologa i komentara. Mnoštvo obaveza i beskrajne aktivnosti odgovarale su Hadžićevom karakteru trudoljubivog narodnog pregaoca.
Tona Hadžić nije imao ambicija za književno stvaralaštvo, kao ni za političku delatnost. Međutim, kada je ugarski parlament, zbog veleizdajničke parnice lišio Miletića poslaničkog mandata, novosadski birači Srbi su po Miletićevoj želji, na njegovo mesto tada izabrali Antonija Hadžića. Kao član Narodne stranke u tri navrata bio je biran kao poslanik Novog Sada za državni sabor, 1875, 1878 i 1881. godine. Ipak je Tona 1884. godine postao odmetnik od Bečkerečkog programa i priklonio se Kikindskom programu. Vasa Stajić navodi Abukazemov komentar u Zmajevom humorističkom časopisu Starmali o neveštom i nespretnom laviranju Tone Hadžića u političkom životu. Abukazem smatra da srpska kikindska stranka nije ništa drugo nego Tisina (predsednik ugarske vlade 1875-1890., primer M. J.) liberalna partija, koja će preko svoga kandidata u Turskoj Kanjiži, sekretara Matice srpske, da izreče Tisi zahvalu što je oduzeo Matici upravu nad Tekelijinom zadužbinom i zabranio pitomcima Matičinim izvan Pešte slušati svoje nauke.
Tada se Tona Hadžić našao pred teškim zadacima. Trebalo se donkihotovski boriti sa stalnim pritiscima peštanske vlade: kao vrhovni državni nadzornik nad Maticom srpskom, ugarske vlasti su stalno isticali zahteve da se Matica vrati u Peštu, pritiščući upravu Matice da se Tekelijanumu vrati dragocena biblioteka Save Tekelije. Naposletku, oduzimanje od Matice rukovanje Tekelijinom fondacijom i upravu nad samim Tekelijanumom, uticalo je da Hadžić popusti. U trenucima malodušnosti, usred konstantnog iznurivanja od strane mađarskih vlasti, Hadžić je protiv svoje volje pristao na ograničeno izdavanje Letopisa i Matičinih književnih, naučnih i popularnih izdanja, u granicama njezinih finansijskih mogućnosti. Pored navedenog popuštanja, Hadžić je sa svim ostalim srpskim pregaocima stalno pazio da sačuva opstanak najstarije srpske kulturne institucije zbog velike opasnosti od snažne mađarizacije.
Hadžić je 1894. godine, posle 35 godina službovanja penzionisan. Prestaje sa radom na mestu sekretara i urednika Letopisa, ali 1898. godine preuzima poziciju predsednika Matice srpske, sa izričitom namerom da je sačuva od strašnih napada iz Pešte, koji godinama nisu jenjavali. U ovim turbolentnim vremenima, dok su sve raspoložive snage bile usmerene u odbranu iz Pešte, dogodila se pronevera Matičine blagajne. Istraga je pokazala da je blagajnik Matice orobio kasu, što je uzrokovalo nepopravljivu štetu po Hadžića. Izbila je velika afera koju su dodatno podgrevale mađarske vlasti i Hadžić je u jesen 1911. godine primoran da, možda za svagda napusti Maticu srpsku. Naredne tri godine u potpunosti se posvetio radu u Srpskom narodnom pozorištu, gde je bio jedna od vodećih ličnosti preko četiri decenije.
Iako je svojoj najvećoj ljubavi, Matici srpskoj, posvetio čitav život, Hadžić je mnogo svog truda i rada uložio u organizaciju Srpskog narodnog pozorišta. Kada je 1868. godine osnivač pozorišta Jovan Đorđević prešao u Beograd, za potpredsednika pozorišnog društva i načelnika umetničkog odseka izabran je Antonije Hadžić, sa zadatkom da rukovodi umetničkim radom pozorišta. Brinuo se i pripremao repertoar, nadzirao igru članova glumačke trupe i neumorno popularisao pozorište među vojvođanskim Srbima. Decenijama je obilazio gradove i sela sa srpskim stanovništvom po Bačkoj, Banatu i Sremu i tamo osnivao mesne pozorišne odseke radi okupljanja pretplatnika na pozorišne predstave. Mučnije i teže je Toni padalo obijanje pragova arogantnih činovnika vlade u Pešti, jer se svake godine pozorišni repertoar morao predstavljati cenzuri i iznova se morala tražiti dozvola za pozorišne predstave.
Srpsko narodno pozorište je patilo od besparice, pa se uprava često obraćala srpskoj javnosti za pomoć. Pozive za finansijsku podršku pozorišna uprava je upućivala putem svih novosadskih novina i časopisa, ali su i štampani leci i lepljeni po varošima. Tako je 1874. godine u Srpskoj zadružnoj štampariji u Novom Sadu, štampan proglas naslovljen Srpskome narodu, u kome je izneta finansijska konstrukcija rada pozorišta, prema kojoj bi bez pomoći i priloga pozorište trpelo godišnji gubitak od 6.000 forinti. Ponovljen nekoliko sezona, ovaj manjak u pozorišnom budžetu imao bi fatalne posledice po dalji rad i postojanje Srpskog narodnog pozorišta. Tekst proglasa je imao dramatičan ton:
…Narod je naš već toliko puta do sada na delu pokazao da želi da se održi narodno pozorište, ta živa škola narodna. Samo je valjalo pronaći način kojim bi se to moglo postići. A taj je način sasvim prost. Neka svaka duša srpska priloži samo po jedan novčić na narodno pozorište, pa mu je opstanak siguran za navek. Zamislimo samo sebi, da je narodno pozorište jedna od najglavnijih potreba naših, da je to duhovna hrana za nas, koja nas drži u svesti o nama samima, pa uskratimo sebi njemu za ljubav, jednu od najmanjih naših taštih poslastica, te je žrtvujmo usladi celog naroda. Koliko i ko ima prilike, gde se preliva izobilje. To su prilike: ženidba i udadba, jabuka, venčanje i svatovi; rođenje, dakle krštenje i časti; slava krsnog imena; svakovrsno poduzimanje; časti pri izboru opštinskih i drugih poglavara i crkvenih starešina, nasledstva i drugi sretni slučajevi. Odredimo samo ono što u takvim prilikama prelije narodnom pozorištu…
Mi smo narod! Nas čeka velika budućnost! To vele u nas i veliko i malo, i staro i mlado! A šta je narod ako nema svog narodnog života, svog narodnog ponosa, svoje prave narodne svesti? Može li se i pomisliti narod, ako nema svoga narodnog jezika, svoga narodnog mišljenja i osećanja, svojih narodnih običaja? Sve to bez čega ne možemo biti narod, bez čega ne možemo biti Srbi; sve to, što nas uzvišuje na dostojanstvo prave svesti, što nas miri s prošlošću i budućnošću, jednom rečju što nas čuva od moralne smrti: to je naše pozorište!
Pomozimo sami sebi, jer nam niko do Boga pomoći neće!
Na sednici upravnog odbora Društva za srpsko narodno pozorište u Novom Sadu, 6. (18). februara 1874.
Proglas čija je sadržina jednako aktuelna i skoro vek i po kasnije, kao privremeni upravitelj Srpskog narodnog pozorišta potpisao je (a najverovatnije i napisao) Antonije Tona Hadžić. Među osamnaestoricom odbornika pozorišta koji su potpisali Proglas, nalaze se sledeća imena potomaka novosadskih Jelina: Aleksandar Adamović, Ćira M. Popović, Dimitrije Koda, Kornel Jovanović, Mihailo Polit-Desančić i Kosta Trifković.
Vodio je Hadžić najstarije srpsko pozorište između Scile i Haribde punih četrdeset i šest godina, sve do avgusta 1914. godine. Kada se na turneji po Sremu pozorišna trupa zadesila u Staroj Pazovi, stigla je vest da ugarska vlada povodom neprijateljstava sa Kraljevinom Srbijom zabranjuje svaku dalju aktivnost svim srpskim društvima, među kojima i Srpskom narodnom pozorištu. Toni je preostalo samo da raspusti članove pozorišne družine i sa tehničkim osobljem na brzinu spase pozorišnu arhivu, rekvizite i garderobu.
Igrom sudbine Antonije Hadžić se ipak vratio na svoju staru dužnost, u Maticu srpsku. Pošto je sekretar Matice Tihomir Ostojić bio, kao mnogi viđeni Srbi interniran, i veći deo vojno sposobnih službenika mobilisan, Hadžić je požurio da čuva i spasava Maticu srpsku od šovinističkih ispada austrougarskih vlasti. Svoju poslednju javnu funkciju Hadžić je vršio do 17. januara 1916. godine, kada je u svojoj skromnoj, samačkoj dvorišnoj sobi umro usled studeni. Živeo je koji mesec preko svoje 84 godine.
Vasa Stajić, hroničar novosadske prošlosti, ili zao glas Novog Sada, kako su ga nazivali oni koji ga nisu voleli, sa neskrivenom indignacijom je napisao svaku reč o Toni Hadžiću. Ne samo što ga nije voleo, već je takav odnos i svoj ukus nametao svakome ko bi njegov članak o Toni pročitao. Već u drugom pasusu biografije Tone Hadžića Stajić ne štedi prezira:
O njemu će se ovde dati samo nekolike beleške. Prikaz celokupne njegove ličnosti prepustiće se drugome kom, koji bude imao simpatija za ovaku vrstu ljudi i javnih radnika…
Isti članak Stajić završava u istom maniru, ali sa većim prezrenim sarkazmom:
Uvaženi i vredni Gospodin Tona 1895 dobiva on u Matici penziju veću nego što bi mu pripadala, zato što je, prema presudi mađarskog ministra prosvete, kao književnik zauzimao ugledno mesto među književnicima od imena i glasa. Godine 1896 postaje on predsednik Matice, i drži se sve do pronevere 1911; a godine 1914, kada je interniran Tihomir Ostojić, Tona je ponovo sekretar Matice, pa u njoj, nemajući druge porodice i umire 16 (3) januara 1916.
Kako god bilo, Novosađani se Antonija, Tone Hadžića sećaju po ulici sa njegovim imenom koja se nalazi na Telepu. Naspram portala grobljanske kapele na Almaškom groblju dominira vitki spomenik od crnog mermera nad grobom Antonija Hadžića. Spomenik su podigli Srpsko narodno pozorište i Matica srpska.
Kosta Trifković
Raspoloživi izvori ne daju jasnu sliku o predačkoj liniji dramskog pisca, komediografa, pomorca i novosadskog advokata Koste Trifkovića. Iako je izvesno da su Trifkovići bili grčkog, a nikako cincarskog porekla, (ova činjenica se dominantno provlačila kroz porodičnu tradiciju Trifkovića, jer sam pisac spominje nekog Grka Trifka kao svoga pretka i veruje da je porodica po njemu dobili prezime), teško je pronaći osnovnu genealošku nit njihove porodice. Po jednoj verziji Kostantin, Kosta Trifković je bio potomak sremskih Grka koji su početkom XIX veka prešli u Novi Sad. Pored njegovih Trifkovića, koji su se nazivali i Sibinkići, u varoši je živela još jedna trgovačka porodica Trifkovića. Obe ove porodice Trifkovića imaju iste korene u Sremu, i pre dolaska u Novi Sad bile su u bliskom srodstvu.
Najstariji Kostin predak za koga se zna bio je turski trgovac, Grk Atanasije Trifković. On se iz Malovišta u Makedoniji sa bratom doselio u graničarski Deč, odakle je po Sremu trgovao debelim svinjama i govedima. Vidimo ga sedamdesetih godina XVIII veka u jednoj tužbi koju je spremio protiv seljaka Vojke i Ugrinovaca, jer su ga navodno oštetili pijući na veresiju u njegovoj kafani i kradući njegovo seno i svinje. Seoski knez je svedočio protiv njega, izjavivši kako ovi Grci varaju ljude na đavolski način. Na stranu seljana posvedočio je i upravnik spahiluka, što je izazvalo revolt Grka. Došlo je i do uvreda, pa je zbog izjave da njegov gospodar nije upravnik spahiluka Vojke, već beogradski paša, Atanasijev brat je bio kažnjen sa deset batina. Atanasijev sin Konstantin, Kosta rodio se u Mitrovici i kao momak je prešao u Novi Sad. Iz uvida u dokumentaciju gradskog Magistrata saznajemo da je Konstantin novosadsko građanstvo stekao 1807. godine. Oženio se 1815. godine novosadskom Srpkinjom Anom, poćerkom izvesne Marije Stanisavljević, od koje su supružnici testamentom dobili pristojan miraz u visini od 6.000 forinti.
Konstantin Trifković je trgovao drvima za ogrev koje je dobavljao iz Srema, najviše iz šuma manastira Kuveždin i Rakovac. Od nekog brodovlasnika iz Udruženja novosadskih lađara kupio je on 1815. godine staru hrastovu lađu, renovirao je i transportujući njome drva za pet godina je zaradio za novu kuću. Već 1825. godine dospeo je on u krug imućnijih Novosađana, pa su ga uveli u Izbrano opštestvo. Pored trgovine drvima imao je Kosta dućan Kod ugarske krune na pijaci, u kome se mogao naći turski, vlaški i mađarski espap. Konstantin Trifković je sa svojim bratancem Đorđem poginuo 12. ili 13. jula 1849. godine ispred svoje spaljene kuće u Lebarskoj, današnjoj Miletićevoj ulici. Kada je bombardovanje grada prestalo, njih dvojica su se vratili kako bi spasli nešto od preostale imovine. Dok su očajavali na zgarištu kuće, naišli su honvedi i ubili ih bajonetima bez ikakvog povoda. Leševi su im danima ležali u ruševini i raspadali se na letnjoj vrućini. Konstantin je tada imao 60 godina i koliko znamo nije ostavio potomstvo.
Pobočno iz ove familije potekao je i Atanasije, mlađi sin Simeona Sibinkić Trifkovića, za koga verujemo da je bio vrlo blizak rod sa pomenutim Konstantinom, ali ne znamo u kojoj meri blizak. Atanasije je kao svako grčko dete pohađao Grčku školu, ali je grčki jamačno naučio u kući od oca, samo se u njegovom kvalifikacionom iskazu (poslovna preporuka, poput nama znanog curriculum vitae) iz 1849-50. godine kaže da lepo govori grčki jezik. Pošto je drugi razred katoličke gimnazije učio 1812. godine, računamo da je rođen 1799. ili 1800. godine. Poslednje razrede je završio u srpskoj gimnaziji, kod tada mladog profesora Šafarika. Bio je veoma nadaren i bez teškoća je završio filozofske i pravne nauke, te je 1823. godine postao počasni pisar Magistrata. U srpskom magistratu Tri Srbina maja 1848. godine Trifković je izabran za senatora, ali ga je komesar mađarske vlade Beti 18. oktobra sa većinom kolega otpustio. Atanasije je u leto 1858. godine molio Magistrat da ga ponovo primi, barem kao protokolistu. Primljen je i pokazao se kao izuzetno vredan administrator. Radio je sve do restauracije Magistrata 1867. godine, kada je poslat u penziju, sa godišnjim iznosom od 525 forinti.
U porodičnoj kući Trifkovića u Dunavskoj ulici rodio se 20. oktobra 1843. godine Atanasiju i Ani sin. Dečak je poneo često ime svojih predaka, Konstantin, ili u svakodnevnom obraćanju, Kosta. Konstantin je rođen hrom u levu nogu i otac ga je kao sedmogodišnjaka vodio u Peštu na operaciju, koja je dosta koštala, ali nije mnogo promenila stanje kod dečaka. Prve razrede gimnazije Kosta je završavao kao najbolji učenik u generaciji, ali je iznenada popustio sa učenjem, napušta školu i odlazi u Fiumu (Rijeku), gde upisuje dvogodišnju nautičku školu Collegio nautico comerciale. Pošto je završio školovanje jedno vreme je radio kao pomorac, putujuću Sredozemljem i velikim svetskim morima, i izvan njega, do indijskih i severnoameričkih luka.
Kada se Kosta zasitio mornarskog hleba, napušta službu i u Fiumi dovršava gimnaziju. Vraća se u Novi Sad 1867. godine kao svršeni pravnik i uz očevo zalaganje započinje posao kao gradski činovnik. Kasnije se bavio advokaturom u Novom Sadu, sve do svoje prerane smrti. Umro je mlad, 3. marta 1875. godine od tuberkuloze i bio sahranjen na Uspenskom groblju. Bio je oženjen Jelisavetom Slavnić, miraždžikom iz bogate kuće, sa kojom je imao sina Đurđa, Đuru, čuvenog novosadskog lekara. Đura Trifković je rođen 1872. godine; bio je oženjen Olgom iz ugledne vinarske porodice Adamovića, koja je bila istog porekla kao i Trifkovići. Doktor Trifković je 13. novembra 1918. godine, prilikom preuzimanja vlasti Srpskog narodnog odbora u Novom Sadu, postavljen na mesto upravnika bolnice umesto dr Šandora Šosbergera. Narednih godina je bio član Gradskog saveta Novog Sada.
Kosta Trifković je jedan od začetnika srpske pozorišne proze. Posle Sterije i Zmaja, sa svojom dramom Izbiračica Trifković je naš najznačajniji dramski pisac u začetnoj fazi ove književne vrste. Za svoga kratkoga veka stigao je on da plovi morima, da kao činovnik služi u novosadskom Magistratu, da se bavi advokaturom i još da napiše petnaest pozorišnih komada. Omiljen žanr bila mu je komedija u kojoj je sva komika u radnji i situacijama, dok su njegovi likovi i njihove životne prilike sporedni. Životne priče svojih likova pretvorio je u šaljivu igru, kao u komedijama Školski nadzornik, LJubavno pismo, ili kroz drame Francusko-pruski rat, Mladost Dositeja Obradovića i Na Badnji dan. U njegovim komadima prikazana je novosadska čaršija, njeni mali ljudi sitnih strasti, sa svojim bezazlenim manama. Imao je Kosta Trifković pokušaja i u pripoveci i lirskoj poeziji, a napisao je i priličan broj članaka u onovremenim časopisima. Danas u Novom Sadu jedan trg u samom gradskom centru i osnovna škola u Rotkvariji nose njegovo ime.
Jovan Kapdemort, glumac
Među prvim srpskim glumcima bio je Novosađanin grčko-cincarskog porekla Jovan Kapdemort.
Još tokom XVIII veka Novi Sad je video veći broj pozorišnih predstava. Izvodile su ih nemačke putujuće družine, uglavnom za publiku nemačkog jezika. Jedna od takvih družina, koja je gostujući 1789. godine ostavila dubok utisak i jaku uspomenu, bila je Trauer Lust Singspiele und Vallet Truppe. Računa se da srpske pozorišne predstave u Novom Sadu počinju kratkotrajnim izvođenjem Vujićevog Crnog Đorđa 1815. godine. U razvoju scenskih umetnosti sve do 1861. godine među novosadskim Srbima nema pozorišnog kontinuiteta i istrajnosti. Značajnije datume predstavljaju izvođenja nacionalnih drama Smrt Uroša V, Stefana Stefanovića i Vladimir i Kosara Lazara Lazarevića. Pre osnivanja Srpskog narodnog pozorišta, svakako najznačajniju pojavu ove vrste predstavlja Leteća diletantska družina, koja je u razdoblju 1838-1842. godine davala predstave u Novom Sadu, Pančevu, Zagrebu, Karlovcu i Beogradu. Ni u vreme nastanka Srpske čitaonice novosadski Srbi nisu baš sasvim lišeni pozorišnih događanja. Upravo u godine 1844-1845. padaju teatarski pokušaji Konstantina Popovića-Komoraša.
Jedan u nizu neuspelih ili kratkotrajnih pokušaja da se u Novom Sadu osnuje srpsko pozorište, ili barem glumačka trupa, bio je angažman Maksima Brežovskog i Jovana Kapdemorta. Ova dvojica entuzijasta su 1839. godine okupili nekoliko mladih ljudi koji su voleli da glume i nazvali se Leteće diletantsko pozorište. Tokom svoje prve godine sa uspehom su davali predstave u Novom Sadu, Pančevu i Zemunu. Pročuli su se, pa su krajem godine dobili poziv da gostuju u Zagrebu, gde su priređivali prve predstave na srpskom, odnosno na narodnom, ilirskom jeziku. Predstava na ilirskom jeziku u Zagrebu do tada nije bilo, održavale su se samo na nemačkom. Zagrebačka premijera Letećeg diletantskog društva održana je 10. juna 1840. godine i hrvatska javnost je bila oduševljena. Posle Zagreba novosadska trupa je gostovala još u Karlovcu i Sisku, da bi na kraju turneje otišla u Beograd. U radu ovog pozorišta bilo je neke simbolike jezičkog zajedništva, jer to je bilo prvo, istorijsko povezivanje teatara južnoslovenskih naroda, kada je jedna srpska glumačka trupa iz Novog Sada glumila u Hrvatskoj, kneževini Srbiji i u srpskim krajevima u Ugarskoj.
Korifej Letećeg diletantskog društva bio je Jovan Kapdemort, izdanak novosadske kazandžijske porodice. Osnivač ove porodice, Georgije Kapdemort bio je rođen u Moskopolju i u Novi Sad dolazi barem deceniju pre prve moskopoljske tragedije (1769). Postoji dokument sa spiskom novih građana Novog Sada, u kome stoji da je Kuzovalachus Georgius Kep de Morto Libertarius 1760. godine dobio novosadsko građanstvo i on je bio prvi po imenu poznati novosadski kazandžija. Georgijevi sinovi Teodor i Ignjat poneli su prezime Georgijević i radili kazandžijski zanat u ortakluku. Ignjat je 1801. godine umro, pa je Teodor sa snahom i trojicom bratanaca delio imanje, procenjeno na 9.033 forinte. Kada su se među pravoslavnim Novosađanima skupljali prilozi za srpsku gimnaziju, Teodor je galantno priložio velikih 500 forinti, što je posle devalvacije procenjeno na 200 forinti. Teodor je govorio srpski kao svi rođeni Novosađani, znao je grčki i ponešto od cincarskog jezika. Za njim su ostala tri sina: Jovan, Vasilije i Ignjat. Jovan i Ignjat su nastavili očev zanat i godine 1841. pali pod stečaj.
Ne zna se da li je Ignjat Kapdemort imao dece. Umro je 24. januara 1851. godine, u 56. godini. O njegovom bratu Jovanu znamo nešto više. Rođen je 1787. godine, bavio se porodičnim zanatom, kazandžijstvom i kao ugledni građanin 16. decembra 1818. godine postao je izabrani građanin u Izbranom obštestvu; jedan je od retkih novosadskih Jelina koji se nisu vezali za Nikolajevsku crkvu, jer ga 1829. godine nalazim da je bio tutor Almaške crkve. Izgleda da se oporavio posle finansijskog kraha, jer je 11. maja 1848. godine, kao ugledan građanin izabran u odbor Magistrata koji je popisivao srpske dobrovoljce gardiste. Popis gardista je radio zajedno sa senatorom Pavlom Jovanovićem, Zmajevim ocem, i advokatom Andrijom Pečenovićem. Iz dva braka za njime je ostalo troje dece.
Vasilijev sin, Jovan Kapdemort mlađi bio je glumac. Školovao se u Novom Sadu, gde je završio gimnaziju i u Pešti je školske godine 1835/6. započeo studije filozofije. Zbog očevog poslovnog posrtanja Jovan se u Pešti do 1840. zadužio 300 forinti. Pošto otac nije imao novca da plati sinovljev dug, Jovan nije mogao da podigne svedočanstvo završene godine, pa je osnivanjem glumačke trupe nastojao da zaradi novac za otkup svedočanstva i nastavak studija. Nije poznato da li je ova nastojanja realizovao, ali ima podataka kako je 1842. godine, iz siročadskog zvanja tražio svoj deo nasleđa i da je dobio putni list za Beograd, koji je važio narednih godinu dana. Jovan Đorđević u svojim Dopunama građi za istoriju narodnog pozorišta beleži da je 19. jula 1842. godine u Beogradu igrana drama Viktora Igoa Ernani, u prevodu Jovana Sterije Popovića i da je ulogu hercega don Rui Tomes de Silve igrao Jovan Kapdemort. To je poslednji pronađen podatak o ovom srpskom glumcu cincarskog porekla.
Ostavi komentar