Ne zaboraviti Branu Petrovića
Autor: Đorđo Sladoje
Branislav Brana Petrović je, nema sumnje, jedan od najznačajnijih srpskih pjesnika druge polovine dvadesetoga vijeka. Na književnoj sceni pojavio se 1961. godine knjigom pjesama Moć govora koja je naišla na lijep prijem stručnih i onih tzv. običnih čitalaca. Poezijom izuzetnog retoričkog zamaha i jezičke raskoši, moćne imaginacije i semantičkog bogatstva, riječju – poetskom magijom – pjesnik je od početka opčinio i potčinio i čitaoce i slušaoce. Kažem i slušaoce, jer je to bilo vrijeme glasnog govorenja poezije na pjesničkim mitinzima, maratonima i sličnim priredbama kojima je prisustvovalo više posjetilaca nego danas fudbalskim utakmicama. Među najpopulaarnijim su bili, tada mladi pjesnici, Matija Bećković, LJubomir Simović, Duško Trifunović, Rajko Petrov Nogo i, razumije se, Brana Petrović. NJihova poezija je predstavljala, ako ne poetički prevrat, a ono svakako veliko i dragocjeno osvježenje srpskog pjesništva. Naglašenom komunikativnoću i živom, dinamičnom otvorenošću za neposrednu stvarnost, oni su uveliko prigušili ionako tihe i introvertne pjesnike koji su se bavili poetskim suštinama, izražajnim mogućnostima jezika i formalno-stilskim eksperimentima. Brana Petrović je vrlo brzo postao ključna figura na tadašnjoj književnoj sceni i guru beogradske boemije koja se, da li slučajno, ugasila sa njegovim odlaskom.
Nakon Moći govora uslijedile su knjige Gradilište, O prokleta da si ulico Rige od Fere, Predosećanje budućnosti, Da vidiš čuda i druge koje će uvjerljivo potvrditi ono što je već prvom knjigom nagoviješteno.
Sav u poeziji i boemiji, vječiti nesmirenik, buntovnik s razlogom i bez razloga, Brana se nije uklapao u institucionalne okvire, pa ni one koje podrazumijeva stalno radno mjesto. Hljeb nasušni zarađivao je kao honorarni saradnik mnogih, pretežno beogradskih glasila, kao što su Jež, Borba, Front, Mladost (koja odavno ne izlaz), a najčešće je objavljivao u NIN-u, dok je NIN bio omiljena lektira običnih, ali i intelektualno zahtjevnijih čitalaca. I gdje god je pisao,Brana je svojim kolumnama podizao novinske tiraže.
Te „rasute bisere“ nesvakidašnje jezičke ljepote, visprenosti i duhovitosti sakupio je, sa dubokom odanošću, pjesnik Miodrag Raičević, a objavio „Službeni glasnik“ (2017), pod naslovom Ne ubiti pticu drozda. Gdje god otvorite knjigu naći ćete istinsko duhovno bogatstvo, znanje, i to ono dubinsko, o mnogim stvarima i pojavama, narodnu mudrost ukrštenu sa modernim senzibilitetom, lirsku inteligenciju, zanos i analitičku sposobnost i u svemu, kao na početku, moć govora.
Brana uvijek piše iz iskošenog, pomjerenog ugla, što mu omogućava da gotovo redovno oneobiči temu, svejedno da li je riječ o običnim, svakodnevnim ili o krupnim sudbonosnim pitanjima. Poput onoga mitskog kralja, Brana je pretvarao u čudo sve čega bi se perom dotakao. A doticao se mnogih pitanja i problema – od poetičkih i estetskih, socijalnih, političkih, ekoloških, kulturoloških, nacionalnih, istorijskih, pa sve do onih antropoloških i metafizičkih. Brana Petrović jednako uzbudljivo, duhovitno, ali na pojedinim mjestima i sjetno, piše o pjesničkim prijateljima i saputnicima, o vinu i kafani kao važnom mjestu u našem kolektivnom i ličnom životu, o knjigama i knjižarama, o političarima, glumcima i sportistima, o šahu i fudbalu, o seljacima i „periferijskim zmajevima“, o malograđanima, mediokritetima, ali i o istinskim duhovnim podvižniciam; pa o biljkama i životinjama, o svjetlosti, vodi i drveću, o pčelama i gljivama i drugim „moćnim sitnicama“ kroz koje se projavljuje čudo života. NJegova priča o pčelama i njihovom doprinosu u borbi protiv okupatora ima mjesta i u najstrožoj antologiji srpske pripovijedne proze. Kao primjer stilske i jezičke ljepote, i moćnog,nezaustavljivog humora ovdje navodimo i njegovu priču „Kvadratura kruga“ o provincijskom, podaničkom mentalitetu koji se na groteskan način ispoljava prilikom slučajne posjete visokog gosta. Uz malo dobre volje, koncentracije, pa i ambicije, mogao je iz nje izrasti gogoljevski roman, kakvog odavno nema u našoj prozi.
Kao primjer analitičke pronicljivosti i kompetentnosti može poslužiti tekst o antologijama i antologičarima, ili pak onaj o srpsko-albanskim odnosima u kojem će postaviti pitanje (na koje odgovora nema) – kako se dogodilo da nas najmanje ima tamo (na Kosovu i Metohiji) gdje bi trebalo da nas je najviše. Red lirskih minijatura o prirodi i njenim čudesima, pa ozbiljan, analitički tekst, a onda urnebesna burleska – tako se u osnovi odvija ova, nikad dosadna priča.
Brana Petrović je bio jedan od najduhovitijih ljudi koje sam poznavao. NJegov humoristički repertoar, u svim nijansama, kreće se u rasponu od vica i dosjetke, preko invektive i ironije, sarkazma i crnog humora, do travestije, parodije i burleske. Uvijek pažljivo doziran i vispreno uposlen, humor mu pomaže da jednim potezom pera razgrne banalnosti i prečicom stigne do same suštine neke pojave koju onda okreće sa svih strana, sa ličja i naličja, i duhovito pretresa. Takvih primjera u ovoj neobičnoj knjizi ima na pretek.
Iako je potkraj života volio da se (s mnogo valjanih razloga) predstavlja kao filozof i narodni mudrac, Brana je u svemu bio i ostao pjesnik, kakvih je u našoj poeziji veoma malo. Stoga ovdje prepisujem jednu od njegovih antologijskih pjesama.
IDE ČOVEK PORED REKE
Ide čovek majko moja najstarija država
ide crkva porušena ide lađa bez posade
ide groblje svih vremena prah i pepeo
sklanjaj decu majko moja ide zločinac
Večnost mu se iza čela pritajila gospo blaga
iza čela u tvrđavi u tamnici sunčevoj
srce mu je puno smrti milostiva puno očaja
ide čovek pored reke pevač beskrajni
Ide čovek gospo moja sve nogu pred nogu
Ide čovek pored reke kroz beskraj zeleni.
Ostavi komentar