Autor: Prof. dr Boris Stojkovski
Murat I (1362 – 1389) predstavlja iz mnogo razloga, van svake sumnje, najpoznatiju ličnost osmanske (turske) istorije i za one koji nisu istoričari. To duguje činjenici da je bio predvodnik turske armije u Kosovskom boju, koji predstavlja temelj celokupnog srpskog identiteta i, uz svetosavlje, ključnu odrednicu svog srpskog postojanja i bitisanja. Samim tim, slika ovog osmanskog vladaoca postala je, na određeni način, simbol neprijatelja, odnosno onog drugog u odnosu na srpski kolektivni identitet, tradiciju i pamćenje.
Međutim, koliko je zaista široj javnosti, odnosno onima koji nisu istoričari, uopšte poznat Murat I? Kako bi se dao celoviti odgovor na ovo pitanje, mora se razumeti, ali i iz mnogo aspekata sagledati kontekst uspona i širenja države Turaka koja je u istoriografiji i tradiciji ponela ime Osmansko carstvo.
U turskoj svesti, ali i pod uticajem dobrog dela srednjovekovnih autora, kao i modernih istoričara, osmanski su vladari nazivani jednostavno gazi, i u HH stoleću širila se među osmanistima teza kako je ideja svetog rata, džihada, rata za širenje islamske vere bila u centru celokupne državne osmanske ideologije. Ovu teoriju podupirali su i mnogi strani osmanisti, pre svih Paul Vitek. Međutim, vrlo brzo ovakav pogled bio je ozbiljno izazvan od strane istoričara i podvrgnut izuzetno velikoj kritici. Osporena je metodologija, i uočeno je da se ovakva teorija ne može sasvim zasnovati na savremenim osmanskim istorijskim izvorima (za raniji period inače krajnje fragmentarnim). Gazi, odnosno gazije, kako su nazivani osmanski vladari, su svakako imali i ideju Svetog rata kao jedan od pokretača, ali za uspon Osmanskog carstva bitno je poznavati ipak celokupni politički, kulturni i demografski kontekst Anadolije, kao i predistoriju vizantijsko-turskih odnosa.
Bitka kod Kosedaga (Kusadaga) 1243. godine označila je postepeno opadanje Turaka Seldžuka i njihov seldžučki sultanat postao je vazal iranskih Ilhanida. Mongolsko osvajanje i prodor su takođe značajno oslabili nekada moćnu seldžučku državu. Seoba Turkmena, fizički snažnog nomadskog naroda, vrlo ratničke provenijencije, kao i opadanje sultanata Rum počeli su da menjaju iz korena sliku Male Azije. Anadolski begluci koji su nicali nakon opadanja seldžučke države bili su međusobno zavađeni i sukobljeni. Među njima se postepeno isticao begluk Oguz/Ouz Turaka na čijem se čelu izdvojio sposobni Osman.
Osmanov begluk se nalazio najbliže Vizantiji, na najzapadnijem delu turske Male Azije, odnosno Anadolije. Osmanova opsada Nikeje 1301. godine, ali još više i pobeda kod Bafeona, gde je postavio zasedu i uništio vizantijsku plaćeničku vojsku, doveli su Osmana na dobar glas. Ujedinjenje turskih gazija pod Osmanom, kako opisuje veliki osmanista Halil Inaldžik dalo je preduslov za kasnije stvaranje veličanstvene zemlje Osmanove i Osmanove dinastije, odnosno دولت عليه عثمانیه i خاندان آل عثمان.
Od početka, hrišćani su imali značajnu ulogu u Osmanskoj državi. Mihal Gazi – jedan od prvih renegata i konvertita, inače pogranični vizantijski zapovednik koji je prešao na islam, je ličnost i istovremeno paradigma koliko je značajna mogla biti uloga hrišćana u novom osmanskom društvu. Mala Azija je počela da dobija novi oblik, pa su tako Kastamonija, Karahisar, Denizli, kao i drugi novi gradovi počeli da niču, dok se na mestu drevnih vizantijskih i starovekovnih gradova Smirne, Bruse, Manise i drugih razvijala jedna nova civilizacija koja je afirmisala persijske uticaje. Ikonijum (Konja) je takođe postao značajan grad ponovo, i došlo je do spoja islamskog misticizma, persijskog jezika i kulture sa ratničkim turkomanskim plemenima.
Bursa je posebno bila važan grad i postala je sedište Orhana, Osmanovog sina, od 1326. godine, kada ju je osvojio od Vizantije i pretvorio u svoju prestonicu. Za ovaj grad i ovog vladara vezano je da je 1327. godine započelo kovanje srebrnog novca. U međuvremenu je 1331. godine otvorena medresa u tek osvojenoj Nikeji (Izniku), nekadašnjem sedištu Carstva u egzilu. Samo dve godine docnije (1333) veliki putnik onoga vremena, Ibn Batuta je zapisao da je Bursa veliki grad sa lepim bazarima i širokim ulicama. Zaista, već 1340. godine i veliki gradski bazar i bezistan su izgrađeni u Bursi. Ovaj razvoj pratili su i veliki spoljnopolitički i vojnički uspesi Orhana. Pobeda nad Vizantijom izvojevana je kod Pelekanona 1329. godine. Brak sa Teodorom Kantakuzinom Orhan je, na opšte zgražavanje Grka, sklopio, te je tako Jovan Kantakuzin za pomoć Turaka u borbi za vizantijski tron u drugom građanskom ratu (1341 – 1354) dao svoju ćerku, a Osmanlije uveo na svetsku istorijsku pozornicu na velika vrata. U Orhanovo vreme spadaju i dva najveća vojnička uspeha. Naime, tvrđava Cimpe je 1352. godine došla u turske ruke, a Galipolje su zauzeli konačno 1354. godine i time su Osmanlije na Balkanskom poluostrvu dobili svoje prve dve stalne tvrđave, prešavši tako u Evropu. Budući da se i Srbija kralja i cara Stefana Dušana takođe mešala u unutrašnje prilike u samom Vizantijskom carstvu, srpske su trupe, u bitkama kod Stefanijane 1344. godine i kod Dimotike 1352. godine doživele dva teška poraza. To su bili prvi sukobi Srba i Turaka, u ovim bitkama u kontekstu građanskog rata, a doživeće svoj vrhunac u vreme Orhanovog sina, naslednika i junaka ove priče – Murata I.
Sin Orhana i Nilufer, pretpostavlja se Grkinje poreklom, Murat I, nije bio prvi kandidat za tron svoga oca. Sulejman, njegov stariji brat je trebalo da bude naslednik, ali je umro 1354. godine. Sulejman je bio izuzetan vojnik i u istoriji je ostao upamćen kao osvajač Cimpe i Galipolja. Na taj način Murat I je postao sledeći osmanski vladar, treći u nizu ako se prati od osnivača dinastije Osmana. Već uoči dolaska na presto pokrenuo je veliku i važnu akciju zahvaljujući kojoj je već ostavio značajan trag. Murat i njegov vaspitač, i potom odani vojskovođa Lala Šahin bili su već 1361. godine u ofanzivi na Jedrene, glavni i najveći grad onovremene Trakije, bogatog vizantijskog regiona. NJihova taktika je bila da obezbede prekid snabdevanja i komunikacija, samog grada, a usledilo je i osvajanje manjih tvrđava u dolini Marice. Do kraja 1361. godine Jedrene je najverovatnije osvojeno, i zahvaljujući Muratu I od slavnog antičkog Hadrijanopolja stiglo se do turskog grada Edirne – Jedrena, nove prestonice Osmanove države. Istini za volju, na osnovu izveštaja zapadnih i vizantijskih pisaca pojedini istoričari smatraju da su Jedrene možda tek 1369. godine pale pod tursku vlast.
Koju je titulu nosio Murat I? Emir, gazija ili sultan? Sudeći po podatku koji 1388. godine daje Ahmedi, kao i pojedine serije Muratovog novca, on bi mogao biti prvi osmanski vladar koji je nosio titulu sultan. Međutim, postoje ozbiljne sumnje u ovo, te do danas niz istoričara smatra da je to ipak njegov sin Bajazit. Na Muratovoj tugri (pečatu) čita se samo Murad bin Orhan, Murat sin Orhanov, dok je Bajazit dodao u svoju tugru i titulu han. Murat je bez sumnje jedan od najznačajnijih osmanskih sultana, i svakako najveći sultan do Mehmeda Osvajača, koji je srušio Vizantiju i zauzeo Konstantinopolj. Osvajač Rumelije i vladar 1362 – 1389. godine, u vreme kada je Murat I na prestolu usledila su najveća evropska osvajanja Turaka. Janičari, devširma i divan su uvedeni u osmansu državu. Murat I je bio veliki reformator i ratnik.
Na samom početku svoje vladavine Murat I je imao voditi borbe u Anadoliji do 1365. godine, kada je uspeo da učvrsti svoju vlast nad vladarima anadolskih begluka. To je pokušao da postigne i vojnim i dinastičkim putem. Princeza iz Germijana postala je tako žena Bajazita, i na taj način deo Germijana je ušao u sastav Muratove zemlje. Bračna politika i osvajanja u Anadoliji imali su vrhunac u njegovom odnosu sa Karamanidima, kada se njegova ćerka Nilufer udala za Alaedina karamanidskog vladara. Međutim, Alaedin nije poštovao svog tasta. Stoga je 1386. godine usledio vojni pohod Bajazita na Karaman, Bajazit postaje Yıldırım – Munja, nadimak koji je stekao zbog istaknute uloge u pobedi nad Karamanom i vladarem Alaedinom, svojim zetom. Pripajanje Teke, Hamida i delova Karamana bili su završni čin Muratovog širenja u Anadoliji.
Do 1369. godine potčinjena je cela centralna Trakija, Filipopolj (Filibe, danas Plovdiv). Nova prestonica Jedrene – Edirne (Hadrijanopolj) postala je i sedište nove velike i značajne administrativne jedinice koja je nazvana rumelijski (rimski) beglerbegluk. Ovu situaciju iskoristili su Amadeo Savojski i gospodar Lesvosa, Frančesko Gatilucio, koji na kratko osvajaju Galipolje, ali onda se desio veliki preokret. Sudbonosna 1371. godina i Marička bitka ostavila je brojne posledice po Tursku, Vizantiju i ceo Balkan. Pogibija kralja Vukašina Mrnjavčevića i despota Jovana Uglješe otvorila je Turcima put kroz Balkan, a cela Makedonija im se otvorila kao na dlanu.
Do 1375. godine Turci su prodrli kod Samokova. Istovremeno su im na ruku išli i unutrašnji sukobi u Vizantiji. Građanski ratovi u Vizantiji, a posebno zajednička buna Saudži Čelebije i Andronika IV (1373 – 1376), bili su čist dobitak za Turke. Kao znak zahvalnosti za tursku pomoć, Andronik je Galipolje predao Turcima, međutim, legitimni car i otac Andronika IV, Jovan V Paleolog, povratio je Galipolje, ali se tada desio događaj od ključnog svetsko-istorijskog značaja. Naime, 1379. godine Vizantija postaje vazal Osmanske države, svetsko carstvo, univerzalna hrišćanska imperija postala je vazal mlade države srednjoazijskih Turkomana. Da nesreća bude veća, Čandarli Kara Halil Hajredin paša blokirao je Solun 1383. godine, te je usledio pad drugog grada Carstva 1387. godine, koji je sve do 1403. bio po prvi put pod Turcima.
Svakako je ovaj osmanski vladar najpoznatiji zbog svoje balkanske politike. Pad Niša i Serdike 1385. godine označio je njegov prodor u unutrašnjost Balkana i doveo Turke u direktan i otvoren sukob sa srpskim zemljama – Moravskom Srbijom kneza Lazara i Bosnom. Boj na Pločniku 1386/7. godine predstavljao je srpsku pobedu nad Osmanlijama. Akindžije su, naime, pljačkale, pa je usledio iznenadni srpski napad i trijumf nad Turcima. Konflikt sa Bosnom posledica je međusobica i sukoba srpskih vladara. Između bosanskog kralja Tvrtka I i zetskog gospodara Đurđa II Stracimirovića Balšića besneo je rat. Lala Šahin je stigao u pomoć Zeti, nakon čega je došao i šohod na Zahumlje, a iz izvora doznaje se kako se proširio strah u Dubrovniku.
Bitka kod Bileće 1388. godine označila je kraj ovog pohoda, i poraz Lala Šahina od vojvode Vlatka Vukovića. Ova pobeda ostavila je veliki trag i na stećku ovog bosanskog velikaša ostao je zapisan epitaf:
Ase leži dobri čoek Vlatko Vuković. Vojvoda Vlatko je prvi pobijedio Turke kod Bileće 27. avgusta 1388.
Kao što je nadaleko poznato, Murat je skončao svoj život na Vidovdan, 15. juna 1389. godine. Kosovska bitka je ostavila brojne njene posledice. Srbija jeste na bojnom polju odolela Turcima, ali je postala njen vazal, usled nemogućnosti da se suprotstavi narastajućoj sili. Ostaće, međutim, zabeleženo da je jedini sultan koji je poginuo u bici bio upravo Murat I, jedan od utemeljitelja osmanske moći, koji je poginuo u borbi sa srpskom vojskom. Postoji više verzija o njegovoj pogibiji i kada se analiziraju izvori nameće se pitanje je li turski vladar poginuo u bici ili posle bitke. Osmanski, grčki, latinski i srpski izvori nisu unisoni. Bilo kako bilo, Murat I je od srpske ruke, moguće Miloša Obilića ili nekog već srpskog viteza, skončao svoj život i višedecenijsku uspešnu vladavinu.
Ženio se više puta, u njegovom haremu bile su, između ostalih, Gulčiček Hatun, Bajazitova majka, kao i Tamara Bugarska, a zahvaljujući tom braku deo Bugarske je potpao pod njegovu vlast. Nasledio ga je Bajazit I, koji je možda još u toku Kosovske bitke pogubio brata Jakuba. Murat I ostao je upamćen kao padišah (glava kraljeva na persijskom), šehid (mučenik za veru) i do danas je ostao upamćen kaoخداوندگار, Khodāvandgār (I. Murad, Murad-ı Hüdavendigâr) – suveren, vladar. Možda je bio i prvi سلطان (sultan, od reči autoritet, moć).
Murat I je sproveo i niz značajnih feudalnih promena. Sürgün – plansko preseljavanje Turkomana na Balkan sprovodio je naročito u prvim godinama vladavine. Uključivanje u timarski sistem hrišćanskih velikaša pomoglo je u osvajanju Balkana, ali i u jačanju vojnih potencijala. Kara Halil Hajredin paša pre 1387. godine osnovao jaje – pešadijske jedinice. Još bitnije je što je upravo Murat I 1370. ili ranije osnovao janičare (yeni çeri – nova vojska). Murat I je, naime, uvideo da je neophodna vojna reforma, ali i sprečavanje pobune u dotadašnjoj turskoj vojsci te je uveo janičare. Uvođenje osamdesetih godina XIV veka institucije devširme (danak u krvi) bio je mehanizam popune vojnih jedinica janičara, budući da su, iako su imali velike privilegije, janičari bili formalno robovi sultana. Kara Halil Hajredin paša bio je prvi vrhovni sudija – kadiasker i de facto prvi veliki vezir. Uvedena je i institucija beglerbega, a prvi rumelijski beglerbeg je bio Lala Šahin paša, Muratov vaspitač.
Murat I Hüdavendigâr je bez sumnje bio jedan od najmoćnijih osmanskih vladara ranog perioda, dobar vojskovođa, strateg i veliki vojni i administrativni reformator. Ako su Osman i Orhan udarili temelje moći nove države, Murat I Hüdavendigâr dao je ogroman doprinos da u decenijama nakon njega Osmansko carstvo postane interkontinentalna sila. Ostaće upamćen i kao jedini turski sultan koji je svoj život ostavio na bojnom polju, u Kosovskom boju protiv srpskog kneza Lazara na Vidovdan 1389. godine.
Ostavi komentar