Autor: Stevan Stojkov
Nije mi teško da radim više stvari u isto vreme. Zvuči poznato, zar ne? Bilo da ovo čujete od drugih ili da pak sami izgovarate, jedno je sigurno: sposobnost da se istovremeno izlazi na kraj sa više zadataka nikoga ne iznenađuje. U stvari, postala je toliko ukorenjena u način na koji živimo i radimo da ćete ponekad možda jedva primetiti da obavljate više poslova odjednom.
Na primer, dok se šetamo, slušamo muziku i listamo najnovije vesti sa društvenih medija ili odgovaramo na poruke. Na isti način, zahvaljujući pametnim telefonima, ubijamo dosadu dok se vozimo gradskim prevozom ili čekamo u redu u banci. Vozimo auto ne ispuštajući telefon iz ruku. Bavimo se kućnim poslovima dok gledamo televizor i telefoniramo. Odgovaramo na pristiglu e-poštu, pripremamo se za sastanak i razgovaramo sa kolegama o novim poslovnim planovima. Sve u isto vreme. Na računaru nam je u svakom trenutku otvoreno više prozora…
Budući da smo preplavljeni zadacima i obavezama, a da na raspolaganju imamo fiksna 24 sata u okviru kojih, ne smetnimo s uma, treba i da se odmaramo i spavamo, prava je sreća što možemo da obavljamo više poslova istovremeno. Međutim, da li zaista možemo da posvetimo pažnju većem broju stvari odjednom? Da li je multitasking pre mit, nego stvarnost?
Na prvi pogled, multitasking se može činiti kao efikasan način za savladavanje većeg broja zadataka u isto vreme. Ali prvi pogled često ume da prevari. Sposobnost obavljanja više poslova istovremeno već duže vremena nalazi se pod lupom istraživača. Rezultati do kojih su oni došli otkrili su da mi ljudi nismo baš toliko dobri koliko mislimo da jesmo u obavljanju nekoliko stvari odjednom.
Razlog je jednostavan, ljudski mozak nije dizajniran za mutltitasking. Stoga, za veliki broj naučnika i istraživača iz oblasti neuronauke i psihologije on predstavlja mit. Odakle potiče ovaj mit?
Multitasking se prvo odomaćio u oblasti računarske tehnologije iz koje je i preuzet ovaj termin. U tom kontekstu, on predstavlja pokretanje više programa na jednom računaru u isto vreme. Multitasking uključuje preplitanje i preklapanje izvršavanja nekoliko programa, od koji se jedni koriste u prvom planu, dok se drugi obavljaju u pozadini. Pokretanje više programa istovremeno doprinosi većoj produktivnosti, jer omogućava da svi resursi računara budu uposleni što je više moguće.
Međutim, multitasking zahteva više sistemskih resursa. Iz tog razloga u ranoj fazi računarstva bio je praktično nemoguć i umesto njega koristio se termin „deljenje vremena“, koji se odnosio na način na koji više programa koristi snagu jednog procesora. Munjevitim razvojem računara „deljenje vremena“ odlazi u istoriju, a na pozornicu stupa multitasking koji veoma brzo postaje industrijski standard za personalne računare.
Savremeni računari sa više odvojenih i međusobno povezanih procesora sposobni su za istinski multitasking. Od 2011. godine za obavljanje više zadataka istovremeno su sposobni i drugi uređaji, poput pametnih telefona koji nam, što je dobro poznato, omogućavaju da slušamo muziku i surfujemo internetom u isto vreme.
Nismo mašine
Za razliku od računara, ljudski mozak se nije razvijao toliko dramatičnom brzinom. Evoluirao je samo do obavljanja jednog po jednog zadatka. LJudi nisu postali mašine sa više procesora. Imamo ograničeni kapacitet kognitivnih resursa. Drugim rečima, za obavljanje više poslova istovremeno ljudskom mozgu nedostaju kognitivni i neuronski blokovi. Ipak, to nas ne sprečava da verujemo da smo dobri u multitaskingu. Znači li to da po tom pitanju zavaravamo sami sebe?
Profesor neuronauke na MIT-u (Massachusetts Institute of Technology) Erl Miler ne sumnja da je upravo to posredi: „LJudi ne mogu dobro da obavljaju više zadataka, a kada kažu da to mogu, oni se zavaravaju“. U tom zavaravanju nam svesrdno pomaže niko drugi do naš mozak, jer kako profesor Miler pojašnjava: „Mozak je veoma dobar u zavaravanju samog sebe“.
Istraživanja u neuronauci pokazala su da mozak zapravo ne obavlja više zadataka istovremeno. Umesto toga, on veoma brzo menja zadatke, tj. prebacuje se sa jednog zadatka na drugi. Dakle, kada mislimo da obavljamo više zadataka istovremeno, mi u stvari izuzetno brzo prebacujemo pažnju sa jednog zadatka na drugi. Nismo sposobni za pravi multitasking, već manje ili više uspešno žongliramo sa više zadataka odjednom.
Zamislite da svaki zadatak predstavlja jednu lopticu. Kada žongliramo njima, u vazduhu se nalazi nekoliko različitih loptica, ali mi dodirujemo samo jednu po jednu. Mada naizgled deluje lako, većinu ljudi loptice neće baš dobro slušati. Ista je situacija i sa multitaskingom. Naime, istraživanjima je više puta i dosledno potvrđeno da sa ljudskim kognitivnim kapacitetom i načinom na koji on funkcioniše multitasking nije izvodljiv.
Prema tim istraživanjima samo 2,4% ljudi od ukupne svetske populacije u stanju je da efikasno obavlja više zadataka odjednom. Za nas ostale žongliranje zadacima ne treba da predstavlja izazov, nego lošu naviku koje se što pre moramo osloboditi. Svaki put kada to uradimo, postoji određena kognitivna cena koju moramo da platimo. Šta se to dešava u našem mozgu kada ga suočimo sa više zadataka istovremeno?
Ne ulazeći suviše u detalje, multitasking se u velikoj meri oslanja na delove mozga koji pokreću našu pažnju i izvršnu obradu – uključujući razmišljanje, planiranje, samonadgledanje, samokontrolu, pristup radnoj memoriji, upravljanje vremenom i organizaciju. Ovo su ključne veštine izvršnog funkcionisanja. One nam pomažu da se odupremo smetnjama, ostanemo usredsređeni na zadatke i efikasno prelazimo sa jednog na drugi zadatak.
Prema neuronaučnicima i istraživačima, konvergentni dokazi sugerišu da se procesi ljudske „izvršne kontrole“ sastoje od dve različite, komplementarne faze: promene cilja i aktivacije pravila.
Promena cilja predstavlja proces u kojem prebacujemo našu pažnju sa jednog zadatka na drugi, dok aktivacija pravila označava proces u kojem mozak završava dati zadatak i identifikuje šta treba sledeće da uradi. U suštini, u zavisnosti od ciljeva zadataka naš mozak isključuje pravila za prethodni i uključuje pravila za novi zadatak.
Ove dve faze nam pomažu da se nesvesno prebacujemo sa jednog zadatka na drugi. Međutim, one ne funkcionišu istovremeno. U našem mozgu se odvija proces naizmeničnog zaustavljanja/pokretanja. Takođe, taj proces stani – kreni – stani je grub za naš mozak i košta nas vremena.
Iako troškovi prebacivanja mogu biti relativno mali i ponekad iznose tek deseti deo sekunde, oni se sabiraju i mogu da narastu do značajnih iznosa u slučajevima kada ljudi uzastopno prelaze napred i nazad između zadataka. Pojedina istraživanja su pokazala da čak i kratke mentalne blokade nastale prebacivanjem između zadataka mogu koštati i do 40% nečijeg produktivnog vremena.
Istraživanjima je takođe otkriveno da obavljanje više zadataka istovremeno osim što nas usporava i smanjuje našu produktivnost, odvlači pažnju, dovodi do više grešaka, smanjuje kvalitet obavljanja zadataka, izaziva stres i vremenom može veoma lako da dovede do sagorevanja. Naime, našem mozgu je teško da se prebacuje između dva različita zadatka koji zahtevaju iste veštine kritičkog razmišljanja.
Naravno, postoje različiti poslovi i radnje kojima možemo istovremeno da se bavimo. Najjednostavniji primer bilo bi hodanje i pričanje. Međutim, najveći broj njih se ne smatra pravim multitaskingom, jer se on sastoji od:
- rada na više zadataka istovremeno,
- brzog prebacivanja između zadataka napred i nazad,
- obavljanja više zadataka u brzom nizu.
Budući da nam nedostaje kognitivnih resursa, obavljanje više zadataka istovremeno je moguće samo ako su ispunjena dva uslova. Prvi je da je jedan od zadataka toliko dobro naučen da se njegovo izvršavanje može smatrati automatskim. A drugi je da obavljanje zadataka uključuje različite vrste moždane obrade.
I dalje verujemo
Psihologija i neuoronauka nam ukazuju na to da se ne možemo efikasno usredsrediti na više zadataka istovremeno. Mentalni proces prebacivanja pažnje sa jednog zadatka na drugi teško pada našem mozgu. Često zaustavljanje, odvajanje od trenutnog zadatka i preorijentacija kognitivnih procesa na novi zadatak usporavaju i iscrpljuju mozak. Naročito ako se radi o manje poznatim i složenim zadacima koji se međusobno takmiče za korišćenje istih delova mozga.
Umesto da štedi, multitasking nas košta vremena. Stresan je i oduzima nam energiju. Smanjuje kvalitet našeg rada. Međutim, iako smo više puta njegove negativne efekte osetili na vlastitoj koži mi i dalje verujemo da smo dobri u žongliranju sa više zadataka istovremeno. Šta nas nagoni da prkosimo ljudskoj prirodi?
Postoji više razloga zašto ljudi tako uporno veruju da ih multitasking čini efikasnijim i produktivnijim, uprkos dokazima koji govore suprotno. Poput mađioničara, multitasking vešto stvara iluziju uštede vremena i produktivnosti.
Gledate televiziju i proveravate šta ima novo na društvenim mreža. Učite, slušate muziku i odgovarate na poruke. Proveravate e-poštu, štampate izveštaj koji vam je neophodan za važan sastanak i telefonirate kolegama kako biste ih podsetili za koje vreme je on zakazan. Sve u isto vreme. U našoj svakodnevici, u kojoj je vreme dragoceni resurs, multitasking se često doživljava kao odlična strategija za uštedu vremena.
Radeći više poslova odjednom, ljudi uglavnom misle da postižu više za kraći vremenski period. Međutim, u stvarnosti, podeljena pažnja i brzo prebacivanje sa zadatka na zadatak mogu rezultovati dužim vremenom potrebnim za završavanje svih zadataka i smanjenoj efikasnosti.
Kada ste zauzeti, može biti veoma primamljivo da se istovremeno u koštac uhvatite sa više zadataka. Dva ili čak tri posla obavljena za sat vremena zvuče odlično i to može stvoriti osećaj postignuća. Stoga, sposobnost obavljanja više poslova odjednom može kod ljudi stvoriti utisak produktivnosti, čak i ako stvarni rezultati i kvalitet rada pate zbog nje.
I najboljim mađioničarima posao je olakšan kad pred sobom imaju publiku spremnu i raspoloženu za saradnju. LJudi skloni precenjivanju sopstvenih sposobnosti predstavljaju idealnu „publiku“ za multitasking.
Ne treba se zavaravati, većina ljudi teži precenjivanju svojih sposobnosti za obavljanje više zadataka istovremeno. Oni su ubeđeni da im njihov kognitivni kapacitet omogućava da se bave sa više poslova odjednom bez značajnih negativnih posledica. Ovo preterano samopouzdanje ih upravo i navodi da veruju da je multitasking efikasan način da se poveća njihova produktivnost i uštedi dragoceno vreme.
Blisko povezani sa precenjivanjem sposobnosti su i sledeća dva razloga: kognitivna pristrasnost i nedostatak svesti o padu performansi. Kognitivna pristrasnost poznata i kao „pogreška planiranja“ ili „pristrasnost optimizma“ predstavlja tendenciju pojedinaca da potcenjuju vreme i kognitivne resurse potrebne za obavljanje određenih zadataka. Kao rezultat ove pristrasnosti ljudi mogu poverovati da će sa više zadataka uspešno i brzo izaći na kraj nego što to zapravo mogu.
Veoma često ljudi nisu u potpunosti svesni negativnog uticaja multitaskinga na njihov učinak. Troškovi prebacivanja sa zadatka na zadatak po pravilu nisu odmah vidljivi. Međutim, oni su obično neizbežni. Prelazak sa jednog na drugi zadatak zahteva više neuronske obrade, što dovodi do gubitka tačnosti i brzine u radu. Nesvesni postojanja ovih troškova, ljudi veći broj grešaka i smanjenu produktivnost ne povezuju sa multitaskingom, već ih umesto toga pripisuju drugim faktorima.
Neki od tih faktora dolaze iz društvene sredine. Tehnologija je svakako jedan od njih. Štaviše, ona igra značajnu ulogu u održavanju mita o multitaskingu. Ona na više načina doprinosi verovanju u multitasking, ali mi ćemo se ovom prilikom dotaći samo jednog.
Sveprisutnost interneta u kombinaciji sa pametnim telefonima, tabletima i laptopovima učinila je da su ljudi stalno povezani i lako dostupni. Ova stalna povezanost stvorila je sveobuhvatan osećaj hitnosti i očekivanja da se na svaki poziv ili poruku mora trenutno odgovoriti. Postojanje višestrukih kanala komunikacija i priliv ogromne količine informacija, pojačao je ideju da je multitasking poželjna veština.
Društveni pritisak i kultura radnog mesta takođe potpomažu mit o multitaskingu. Danas, u nemalom broju privrednih subjekata od strane rukovodstva, stavljen je znak jednakosti između visokog nivoa produktivnosti i multitaskinga. Od zaposlenih se očekuje da uspešno obavljaju više zadataka istovremeno. Ovakva očekivanja, a nažalost ponekad i pritisci, mogu ojačati uverenje da je multitasking od suštinskog značaja za poslovni uspeh, čak i ako postavljena jednakost nije istinita.
Navešćemo još samo jedan razlog za koji mislimo da je od izuzetne važnosti za razumevanje multitaskinga. Naime, dobro je poznato da smo mi ljudi bića navika. Stečene navike jako teško menjamo. Posebno one loše. A stalno prebacivanje i menjanje zadataka podstiče loše navike našeg mozga.
Kada pošaljemo imejl, odgovorimo na poruku, postavimo fotografiju na Instagram ili završimo neki sličan mali zadatak to dovodi do oslobađanja važnog neurotransmitera dopamina u našem mozgu. On predstavlja nagradu za naše pregnuće. Naš mozak voli dopamin i zato nas ohrabruje da nastavimo da prelazimo između malih zadataka kako bismo njemu, a i nama samima priuštili uživanje u trenutnim zadovoljstvima koje nam pruža završavanje malih poslova.
Međutim, na ovaj način stvara se obmanjujuća petlja povratnih informacija zbog koje nam se čini da postižemo velike rezultate, a u stvarnosti rešavamo samo male zadatke koji ne zahtevaju mnogo kritičnog razmišljanja.
Više štete nego koristi
Multitasking ne povećava proizvodnju samo dopamina. Istraživanjima je utvrđeno da se prilikom obavljanja više poslova istovremeno povećava i proizvodnja kortizola, hormona stresa. To što se naš mozak stalno prebacuje sa zadatka na zadatak umara nas, povećava nivo stresa i čini nas psihički iscrpljenima. Početno osećanje da smo superproduktivni vremenom zamene osećanja preplavljenosti i iscrpljenosti, fizičke i psihičke.
Obavljanje više zadataka u isto vreme je moguće, ali samo u određenoj meri i pod određenim uslovima. U današnjim uslovima života i rada određeni stepen multitaskinga je čak i neizbežan. I tačno je da je neke vrste multitaskinga lakše izvesti od drugih. Ipak, i u tim slučajevima multitasking ne bi trebalo da predstavlja poželjno rešenje. Veliki broj savremenih istraživanja je to ubedljivo dokazao.
Multitasking nije najefikasniji način da se izađe na kraj sa sve većim brojem obaveza i zadataka koji nas svakodnevno pritiskaju. Naprotiv, on nas generalno posmatrano čini manje efikasnim u zadacima koje obavljamo, jer kako to objašnjava Kevin Pol Madore, neuronaučnik sa Univerziteta Stanford: „Kada imate konkurentne izvore pažnje, performanse vašeg zadatka će često biti smanjene“.
Drugim rečima, multitasking donosi više štete nego koristi. Iako je već više puta rečeno, nije na odmet ponoviti još jedanput. LJudski mozak nije sposoban da radi više stvari istovremeno. Umesto toga, on izuzetno brzo prebacuje pažnju sa jednog zadatka na drugi, tj. ostavlja jedan zadatak nedovršen da bi se posvetio drugom.
Koliko god bilo brzo, prebacivanje između zadataka usporava naš rad. Pored toga, stalni prelazak sa jednog na drugi zadatak zahteva i više neuronske obrade, zbog čega gubimo prednosti automatizma i efikasnosti koji proizilaze iz usredsređenosti na samo jedan zadatak. Iz tog razloga, prilikom multitaskinga nam je skoro uvek potrebno više vremena da završimo zadatak, i pritom to činimo uz više grešaka, nego kada se posvetimo rešavanju samo jednog zadatka.
Lista negativnih efekata multitaskinga se tu ne završava. Suviše često obavljanje više zadataka istovremeno ne samo što može ometati radnu memoriju, već može čak i stvoriti potencijalno dugoročne probleme sa pamćenjem. Naime, mnogi psiholozi su zabrinuti da bi dugoročni efekti bavljenja više zadataka odjednom mogli umanjiti našu sposobnost da posvetimo trajnu i duboku pažnju pojedinačnom zadatku. Takoreći, zbog multitaskinga vremenom možemo postati lošiji u obavljanju određenog pojedinačnog zadatka.
Na pitanje da li je bolje jedan zadatak uraditi dobro ili više njih u isto vreme lošije nije teško odgovoriti. Ne treba prkositi prirodi. Najveći broj nas nije dobar u obavljanju više poslova odjednom. Stoga, lošu naviku – multitasking – trebalo bi odbaciti. Neke greške izazvane njime stvarno mogu biti zanemarljive i lako će se ispraviti. Međutim, obavljanje više poslova u isto vreme može izazvati i katastrofalne posledice. Multitasking tokom vožnje opasna je aktivnost koja može ozbiljno ugroziti vašu sposobnost bezbednog upravljanja vozilom.
*
Mnogi ljudi veruju da je obavljanje više zadataka istovremeno efikasan način da se izađe na kraj sa zahtevima i izazovima modernog načina života i rada. To je mit. Multitasking je mit. Realnost je da nas on zapravo može koštati više vremena, negativno uticati na kvalitet našeg rada, povećati stres i fizički i psihički nas iscrpeti.
Izvori:
https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC7075496/
https://neuroscience.stanford.edu/news/why-multitasking-does-more-harm-good
https://www.npr.org/2008/10/02/95256794/think-youre-multitasking-think-again
https://www.britannica.com/technology/analog-computer
https://medium.com/the-mission/multitasking-is-killing-your-brain-79104e62e930
https://www.psychologytoday.com/us/blog/the-therapeutic-perspective/202202/the-myth-multitasking
https://www.drivingdynamics.com/driver-safety-news/multitasking-while-driving
Ostavi komentar