Autorka: Divna Stojanov, dramaturškinja
Decenijama unazad paleoantropolozi, na osnovu izučavanja mitohondrijske DNK savremenih ljudi, pretpostavaljuju da čitavo čovečanstvo vodi poreklo od jednog plemena iz istočne Afrike. Prema njihovoj „Novoj hipotezi o jedinstvenom poreklu“ prva migracija ikada dogodila se pre oko 80.000 godina što je tadašnjem čoveku omogućilo da se iz okoline današnje Kenije raseli po ostalim delovima sveta. Da li je ova teorija sasvim validna i da li su njoj alternativne naučne spekulacije istinitije, za ovaj rad je od manjeg značaja od same činjenice da sve teorije o poreklu čovečanstva ukazuju na to da se čovek od davnina, od samih svojih početaka, neprestano selio, menjao mesto prebivališta i pokušavao da za sebe i svoje potomstvo pronađe bolje životne uslove. Neke od tih seoba bile su trajne, a druge privremene migracije. Od praistorije pa do migrantske krize u Evropi koja je započela 2015. godine i još uvek traje, ljudi su se selili, te se ne bi puno pogrešilo ukoliko bi se istorija čovečanstva izjednačila sa terminom istorija migracija.
Kako se ova tema reflektuje na dramsko pisanje?
U Antici ne postoji drama čije je centralno pitanje migracija, međutim Euripidova „Medeja“ tretira posledicu migracije. Medeja iz Euripidove istoimene drame, kao i lik Medeje u grčkoj mitologiji je došljakinja, junak koji u Grčku dolazi iz kraljevstva Kolhida, regije između Kavkaza i Crnog mora. Zbog izdaje svojih roditelja, ubistva rođenog brata i muževljevog dede, kralja Pelija, ona sa Jasonom i dvojicom sinova živi u izbeglištvu na Korintu. U drami protagonistkinja u drugom činu i sama izgovara da je strankinja tj. varvarka.
MEDEJA (Jasonu)
Al’ ne skloni te to, već sa mnom, s barbarkom,
Brak do starosti ne bješe na diku ti![1]
U poslednjem, petom, činu Jason u svom monologu takođe referiše Medejino nehelensko poreklo: „/…/ Kad od kuće iz barbarije pod krov svoj/ U Heladu povedoh tebe, – grozno zlo /…/“[2] Neki teoretičari i teatrolozi (Edit Hal, Suzan Sid) objašnjavaju i pripisuju Medijino svirepo ubistvo svoje dece činjenici da je strankinja, da iako se asimilovala u helensko društvo, njeno poreklo koje sa sobom nosi buntovnost, ne može da se sakrije, a zatim i uzrokuje da počini čedomorstvo kao način da prekine svaku vezu sa Jasonom.
O drugosti, o problemu pripadnosti, posledici preseljenja, kao jednom od motiva, govori Šekspirova drama „Otelo“. Glavni lik po kojem drama nosi naslov je tamnoputi, mavarski plemić i general mletačke armije koji ženi belkinju Dezdemonu protiv volje njenog oca. Priča se nadalje plete i grana oko tema ljubavi, ljubomore i osvete, ali osećanje nepripadnosti, osećaj da je drugačiji od zajednice u kojoj je, provejava u replikama Otela.
OTELO
„/…/ Možda je ta otperjala zato što sam crn/ I što nisam, k’o salonski izdavci,/ Slatkorečiv /…/“[3]
Drama „Tramvaj zvani želja“ Tenesija Vilijamsa iz prve polovine 20. veka pripada struji američke dramaturgije koja dekonstruiše ideju tzv. „američkog sna“ i ruši, kao kulu od karata, samozavaravanje o beskonačnim mogućnostima radničke klase u Americi. Ni u ovom slučaju tekst se ne bazira na migracionom pitanju, ali je migraciona prošlost junaka Stenlija Kovalskog poslužila piscu za stvaranje sukoba i otkrivanje karaktera između njega i protagonistkinje Blanš. Stenli je poreklom iz Poljske, međutim, rođen je i odrastao u Americi, a Blanš je bivša američka bogatašica. U nekoliko navrata Blanš i drugi junaci govore Stenliju da je „prase, Polak (umesto Poljak), grozan, vulgaran, mastan, skot, poljska strvina“. Stenli se naziva emigrantom sa animalnom prirodom, govori mu se da nije kultivisan i prefinjen kao Amerikanci i da je građanin drugog reda. Sve to stvara atmosferu netrpeljivosti među likovima, frustraciju u Stenliju i posledično dovodi Stelu, Stenlijevu ženu, u položaj između svoje sestre i muža. Problem porekla kasnije inicira i fizički sukob između Blanš i Stenlija.
Istorija dramskog stvaralaštva sasvim sigurno obuhvata mnogobrojne tekstove koji u manjoj ili većoj meri govore o migraciji ili selidbi, kao što je na primer Čehovljeva drama „Tri sestre“. Neke drame ne postavljaju preseljenje kao centralnu temi ili dominantan motiv, ali svakako postoje tekstovi koji zaplet grade na odluci oko selidbe i migracije ili drame koje u svoju radnju inkorporiraju likove čije biografije podrazumevaju iskustvo napuštanja domovine i poteškoće prilikom asimilacije u novu zajednicu. Ovakva postavka likova omogućila je piscima stvaranje zapleta, motivacije za njihova dela, temelje za građenje sukoba i stvaranje višeslojnih karaktera. Ovde su navedeni najpoznatiji primeri drama kako bi se napravio širi kontekst i pokazao kontinuitet u istoriji drame pre prelaska na analizu domaćih autora i njihovih dela.
Emigracija iz sela u grad
Migracije iz sela u grad započele su industrijalizacijom gradova. Grad kao veća i zbog industrijalizacije, razvijenija sredina, pružao je više mogućnosti za posao i obrazovanje, ali ideja sela ostala je kao simbol zdravlja, prostodušnosti, ljubavi i morala. Sa druge strane, kao opozit selu, stoji grad koji se percipira kao nehuman i gde nemoralni ljudi imaju rivalističke poglede jedni na druge. Takvu, naivnu, simetriju između grada i sela povlači dramski pisac Dušan S. Nikolajević u drami „Kleveta“ (1940). NJegov junak Ivan Gradajević, intelektualac, pronalazač i naučnik traži lek protiv raka dok ga saradnici i svi iz okruženja ismevaju. U napadu ludila i nemogućnosti da se izbori sa ruganjima i licemerjem, Ivan se vraća na selo odakle potiče kako bi tamo pronašao mir i spokoj i kako sam navodi – da odmori dušu mučenu gradom. Premda mu taj isti grad omogućava da se bavi naukom, obezbeđuje mu izvore prihoda, a pre toga mu je dao priliku da se školuje, selo je prostor za kojim žali i u kojem vidi izvor sreće. LJudi na selu mu pružaju utehu, slave njegove uspehe i ohrabruju ga da nastavi sa svojim eksperimentima, dok u gradskoj sredini svi žele da ga sabotiraju. Dakle, seljaci su dobronamerni, shvataju veličinu njegovog rada, a građani su maliciozni i sujetni. Selo u drami „Kleveta“ je prostor blizak prirodi pa samim tim i (mentalno) zdravih, neiskvarenih ljudi sa zdravorazumskom logikom.
Migracije iz sela u grad u dramskom stvaralaštu prikazivane su i sa drugim značenjem – selo je neemancipovano, patrijarhalno, tradicionalno i dosadno, a u gradu su ljudi otvorenog uma, slobodni i liberalni. Primer za to je komedija „Naši maniri“ (1935) LJubinke Bobić. Glavni lik je 32-godišnja Jela, pomodarka, prema tadašnjim poimanjima shvaćena kao „stara devojka“ koja ne želi da se uda za kafedžiju Peru koji će je terati da radi, nego želi da bira momka za sebe, nekog otmenog, imućnog i evropskih manira, dakle, gradskog momka. Zbog toga uzima svoj miraz i odlazi u glavni grad. U prvom činu Jela sluša beogradski radio, klasičnu muziku (umesto tradicionalne), ponavlja fiskulturne vežbe koje objašnjava voditelj, prati nove modne trendove i zapisuje recepte za masku za lice i šminku. Na majčino podsećanje koliko ima godina, Jela govori da porodičan život nije njen prioritet već da ona traži ljubav. Takve poglede na svet, prema njenom mišljenju, mogu da razumeju samo moderni, urbani i sofisticirani stanovnici grada kojih nema na selu. Jelina migracija i emancipacija kratkog je daha. Već posle nekoliko dana majka i kafedžija Pera vraćaju je iz Beograda na selo.
Razlika između sela i grada i šta su posledice migracije iz manje sredine u veću ili iz Srbije u inostranstvo u srpskom dramskom stvaralaštvu vidljive su naročito u komedijama Sterije i Nušića koje tematizuju udaju ili ženidbu. Prosci koji dolaze iz grada ili su školovani u zapadnoj Evropi imaju šlifa, piju strana pića, voze kola, govore francuski (ponekad nemački), učtivi su; a oni sa sela ili koji su ceo život u Srbiji, oni koji su „iz naroda“ uvek su konzervativni, ponekad čak i nazadni, neobrazovani, pričaju isključivo srpski, ne prate modu i uglavnom nisu imućni, a ako ipak jesu, imetak su stekli obrađivanjem zemlje ili drugim fizičkim radom. Sukob dva principa se uvek dešava u kući porodice koja je do nedavno poštovala tradiciju i narodne običaje, ali kako su stekli novac, odriču se svog porekla i postaju „pokondirene tikve“. Ovakva vrsta komedija najčešće se završava tako što buduća mlada uz veliku podršku oca (lik majke do samog kraja ostaje zaluđen bogatstvom i manirima stranaca), shvata da je bolje da se uda za „srpskog domaćina“, možda siromašnijeg ili manje školovanog, ali iskrenog, a ne za uglađenog i uštogljenog Evropejca.
Emigracija iz Srbije u Evropu
Osim selidbe iz sela u grad, dramski komadi bavili su se pitanjem migracije iz Srbije u zapadnu Evropu zbog želje mladih da se obrazuju. Takođe je i veliki broj srpskih naučnika i umetnika odlazio da se školuje u Evropu. Koristeći se svojim ličnim iskustvom i svojevoljnom migracijom u Pariz gde vrata svog doma otvara svojim sugrađanima, Leskovčanima i sluša njihova snalaženja u Franscuskoj, Natalija Arsenović Dragomirović piše dramu „Leskovčani u Parizu“ (1926) o sudaru modernog i provincijskog. Narativ komedije u pet činova vrlo je jednostavan: zaplet čini trenutak kada u porodicu sa juga Srbije otac Kope, po zanimanju trgovac, dobije pisamo svog sina Lake, studenta u Parizu, koji javlja da hoće da pauzira studije i oženi Francuskinju Žižet. Za ovakvo sinovljevo ekscentrično ponašanje okrivljena je majka, a kako je muški posao bio da ispravi ženine greške, razgnevljeni Kope odlazi u Pariz da odgovori sina od „mešanja sa tuđom krvi i verom“. Kope do kraja prihvata francusku snajku kada čuje da priča srpski i da pristaje da venčanje bude u Leskovcu po svim srpskim tradicionalnim običajima. Leskovačkom domaćinu, dakle, nije problem mešanje krvi, vere i jezika ukoliko srpsko pravoslavlje bude identitet njegovog sina, snajke i buduće dece, a sve stranjsko bude potisnuto. Ono na čemu spisateljica insistira jeste očuvanje koherentnog nacionalnog, verskog duha. „Leskovčani u Parizu“ se zato mogu odrediti kao patriotska drama koja ispod svog zabavnog karaktera ima višu misiju – očuvanje nacionalnog identiteta nakon Prvog svetskog rata i podstrek mladima koji su emigrirali da se vrate u Srbiju.
Emigracija iz Srbije u svet
„Ne beži se nečemu, nego od nečega.“[4] kaže lik AA, politički disident, liku XX koji je iz otadžbine emigrirao zbog novca, u drami iz 1974. „Emigranti“ Slavomira Mrožeka. U drami se ne govori eskplicitno koju rodnu zemlju su protagonisti napustili, ali poznavajući biografiju autora i kontekst Poljske ’68. i ’69. godine, jasno je da se radi o napuštanju Poljske koju je i sam Mrožek napustio nezadovoljan političkim i ideološkim sistemom. Oba dramska junaka žive nezadovoljni svojim životom, jedan nadajući se da će u budućnosti skupiti dovoljno novca što će mu omogućiti povratak kući, a drugi, inteligentniji, ukazuje mu na činjenicu da iz emigranstkog života nema povratka.
XX: Psi žive bolje od mene, bar ne moraju ovako da dirinče. Zar je ovo život? Hajde, reci, zar je ovo život?
AA: Sa biološke tačke gledišta…
XX: Jeste ili nije?
AA: Zavisi.
XX (rešava problem): Nije! Sipaj![5]
Slično Mrožekovoj drami, „Beogradska trilogija“ (1996) Biljane Srbljanović smeštena je u specifičan istorijski kontekst – Srbiju devedesetih. Od politike, sankcija i rata dramski junaci beže u Prag, Sidnej i Los Anđeles. Tri scene, od četiri koliko ih drama ima, funkcionišu kao tri zasebne jednočinke koje unutar sebe slede jedinstvo mesta, vremena i radnje, a međusobno ih povezuje trenutak dešavanja, a to je novogodišnja noć. Druga zajednička osobina jeste da su svi junaci Beograđani u emigraciji. Radnju prve scene tvore rođena braća, Mića i Kića, koja su u Češku došla kako bi Mića izbegao vojsku i kako bi zaradili novac. Druga scena smeštena je u Sidnej gde Sanja i Miloš sa bebom dočekuju bračni par, takođe poreklom iz Srbije, na novogodišnjoj večeri. U trećem delu opisani su Jovan i Mara na žurci u Americi koji se slučajno upoznaju i prepoznavši da su oboje iz Beograda, započinju druženje sa nagoveštajem ljubavne veze. Obrt prve scene je kada Mića sazna da se njegova devojka iz Srbije udala, a ljubav prema njoj mu je pružala motiv da izdrži teške uslove života u Pragu i ulivala mu nadu da će se vratiti kući. Raspad ljubavnog odnosa prisutan je i u raspletu druge scene kada muž koji je došao u goste saopštava da je imopotentan i da zna ga žena vara sa Milošem. Treća scena završava slučajnim ubistvom Jovana od strane Dače, rođenog Amerikanca srpskog porekla.
Zajedničko za sve junake jeste profesionalna neostvarenost, naporan i neprekidan rad kako bi se obezbedila egzistencija, nezadovoljstvo sadašnjim životom, svesnost da u Srbiji takođe ne bi bolje živeli, ali se ovako barem ne pitaju kako je to negde drugde. Ovaj stav Mara koja je boravišnu vizu za Ameriku dobila preko državne lutrije gde ju je bez njenog znanja prijavila drugarica artikuliše rečima: „Pa posle ceo život da se jedem što nisam ni probala. Kako noću da spavam, a da znam da sam priliku za život kakav nikada ne bih mogla da imam u Beogradu, da sam jednostavno odbila čak i da probam! Da sam bila kukavica, čak i da vidim kako je živeti negde gde je bolje! Gde bi trebalo da je bolje…“[6]
Nesnađenost i nezadovoljstvo u tuđini, a svesnost da je život u domovini gotovo nemoguć, pored političke i ideološke pozadine prisutne u oba komada, zajednička je karakteristika za Mrožekovu i dramu Biljane Srbljanović. Junaci nisu pobegli boljem životu u inostranstvu, već su bežali iz svoje zemlje. Mića i Kića beže od vojske, Sanja i Miloš od finansijske nestabilnosti i nemanja stana, Jovan i Mara od nezaposlenja i sa nadom da će im inostranstvo pružiti bolje uslove života. Međutim, oba autora pokazuju da gde god da se ode, šanse za sreću su male.
U obe drame ne postoji ni jedan lik kojem život izgleda bolje nakon emigracije. Onda se postavlja logično pitanje: zbog čega i dalje ostaju u tuđini? Mrožekova drama je po tom pitanju uspelija jer daje odgovor. AA dokazuje liku XX da se nikada neće vratiti i sagraditi novu kuću za ženu i decu jer će uvek želeti da zaradi još više. „Ovde ti se ušteđevina svakog dana uvećava, svakog dana ležeš s mišlju kako ćeš sutra opet imati više, prekosutra još više, za godinu još i još više. Imaš cilj u životu, što udaljeniji, tim primamljiviji. Već si zaštedeo za malu kućicu u malom vrtiću? I zašto onda ne bi prikupio za malo veću kuću u malo većem vrtu? To je tako prosto, dovoljno je da odložiš povratak za mesec dana, za dva meseca… I tako ćeš i dalje odlagati povratak, jer što više imaš, tim ćeš više hteti da imaš. Proći će godine, a ti ćeš stalno odlagati povratak, stalno ćeš raditi i štedeti. Za budućnost.“[7] Nakon toga lik XX u afektu kida novčanice želeći tim činom da prekine mehanizam bivanja robom. U svojoj domovini je rob države, a u inostranstvu rob pohlepe.
Za razliku od komedije „Leskovčani u Parizu“ gde je život u Srbiji i život na Zapadu prikazan vrlo mogućim, a junaci su zadovoljni i kod kuće i u novoj zemlji, u „Beogradskoj trilogiji“ život je nepodnošljiv svuda. Junaci Natalije Arsenović odlaze u Francusku sa idejom da se iz nje vrate nakon završetka školovanja, dok kod Srbljanovićeve likovi, iako nesrećni svuda, ne vide gde bi uopšte mogli da se vrate. Svi oni utapaju se u nihilizmu i spas vide u razmišljanju o materijalnim stvarima. Mića mašta o digitalnom satu, Sanja i Miloš o sopstvenom stanu koji konačno imaju.
Poslednja scena „Beogradske trilogije“ opisuje proslavu Nove godine Ane Simović, mlade žene u Beogradu koju u prethodnoj sceni ogovaraju Kaća i Dušan. Ana studira geografiju i zapolsena je kao spikerka na televiziji. Kaća u Ani pronalazi krivca za svoju migraciju jer, kako kaže, ona kao novinarka nije mogla da dođe na red od takvih. „A ona, mala, zavrtela dupetom levo desno i tras: na televiziju!!! Znam ja te audicije! Obim grudi i broj telefona, to je jedino što se traži!!!“[8] A trudna Ana u svom stanu u Beogradu dočekuje Novu godinu ćuteći, zatvarajući oči i spuštajući glavu, jednako nesrećna kao i svi junaci koji su emigrirali.
[1] Euripid, Medeja, knjiga na internet stanici: https://gimnazija-sb.com/portal/wp-content/uploads/2015/02/euripid_medeja.pdf, str. 22
[2] isto, str. 53
[3] Šekspir, Otelo, knjiga na internet stranici: https://kupdf.net/download/vilijam-scaron-ekspir-otelo_59fe4b1fe2b6f5bc20b30a67_pdf, str. 40
[4] Mrožek Slavomir, Emigranti, knjiga na internet stranici: https://www.scribd.com/document/123679608/Slavomir-Mrozek-Emigranti, str. 21
[5] isto, str. 28
[6] Srbljanović Biljana, Beogradksa trilogija, knjiga na internet stranici: https://www.scribd.com/doc/111389173/Biljana-Srbljanovi%C4%87-Beogradska-trilogija, str. 29
[7] Mrožek Slavomir, Emigranti, knjiga na internet stranici: https://www.scribd.com/document/123679608/Slavomir-Mrozek-Emigranti, str. 39
[8] Srbljanović Biljana, Beogradska trilogija, knjiga na internet stranici: https://www.scribd.com/doc/111389173/Biljana-Srbljanovi%C4%87-Beogradska-trilogija, str. 18
FOTO: Privatna arhiva
Ostavi komentar