Autor: Vladimir Papić
Uslovljenost životnim okolnostima ispunjenim strašću i patnjom, od rođenja u salcburškoj protestantskoj mađarsko-češkoj porodici u kojoj predmet njegove požude biva rođena sestra Margareta, uživanja u narkoticima[1], sve do opisivanja ratnih strahota u kojima se i sam obreo (i stradao), umnogome obeležava poeziju Georga Trakla. Iako ne možemo pouzdano govoriti ni o njegovim poetskim precima[2], ni o nastavljačima, nesumnjivo je da „bez Traklove poetske imaginacije u stihovima i u prozi – po stepenu radikalizma – ne bi bilo ni francuskog nadrealizma, ni mnogih drugih pesničkih, proznih, pa ni umetničkih projekata u proteklom veku, a ni u savremenoj književnosti“ (Stojanović Pantović 2019: 39).
Kada je o našoj književnosti reč, pre svega možemo govoriti o vezama ovog pesnika sa srpskim ekspresionistima – „negde možemo govoriti o neposrednoj recepciji i svojevrsnom uplivu, dok drugde može biti reči samo o tipološkim srodnostima, ali i upadljivim razlikama“ (Isto: 50). Počevši od tipoloških analogija sa Lirikom Itake Miloša Crnjanskog „gde preovlađuje cinično slavljenje poraza iz nihilističke perspektive, razgradnja i osporavanje individualnosti, slavljenje destruktivnih moći čoveka, sarkastično obraćanje naciji i (lažnim) autoritetima, viziji mrtvih saboraca“ (Isto: 49), preko Dnevnika o Čarnojeviću i fascinacije „dionizijskim i čulnim osećanjima, a takođe i erotskim situacijama, krvlju i crvenilom“ (Isto: 56) zajedničkim kako za Traklovu, tako i poetiku Rastka Petrovića, u našu modernu književnost uplivava i motiv incesta, koji umnogome obeležava opuse Georga Trakla i Momčila Nastasijevića.
U Traklovoj poeziji incest je označen kao prepreka koja onemogućava prirodno erotsko sjedinjavanje muškarca i žene, kao greh koji mora da se iskupi posredstvom Device Marije – u pesmi Krivica krvi (Blutschuld – naslov označava varijaciju pojma rodoskrvnuće), gde je strast jača od straha pred nebeskom kaznom:
Jer naša srca grešno i dalje zvuče,
Mi jecamo, Oprosti nam, Marija, u Tvojoj milosti! (prema Bradić web)
S druge strane, Momčilo Nastasijević kombinuje uticaje evropske drame sa srpskim (pretežno ženskim) folklorom.[3] Incest u njegovoj poetici potvrda je praroditeljskog greha (i roditeljskog usled silovanja i samoubistva), a sama njegova realizacija nije ni potrebna – dovoljna je želja kao predskazanje apokalipse, koju smrt prestupnika sprečava i svet ponovo dovodi u harmoniju. Drama, iako u srpskom (nasuprot evropskom) ekspresionizmu marginalan žanr, u slučaju Nastasijevića daje vrhunske domete, kolebajući se između različitih formi i poetika – od simbolističke do (postekspresionistički) naturalističke, autor vrši preoblikovanje toposa incesta[4] i „metafizičke međusobne žudnje muškarca i žene koja se ne okončava spokojem već teskobom, ludilom, prokletstvom i zločinom“ (Stojanović Pantović 1998: 142).
Autor prikazuje sudbinu Romana i Magdalene u (muzičkoj) drami iz 1936. godine – Kod „Večite slavine“[5]. Kako srca Traklovih lirskih subjekata „i dalje grešno žude“, Nastasijević takođe prikazuje kako se „biološko, naturalističko nasleđe zatrovane krvi preobražava u parabolu o neuništivosti telesne žudnje koja odvodi junake i junakinje Momčila Nastasijevića u zločin i smrt“ (Isto: 143). Bojana Stojanović Pantović govoreći o Traklu takođe primećuje da je „pomalo izvitoperena seksualnost uvek povezana sa ludilom i ubistvom“, čime se „zločin i ubistvo identifikuju sa gotovo erotskim užitkom, a ubica sa žrtvom postajući time jedno i nerazdvojivo“ (Stojanović Pantović 2019: 45). Sestra je za Trakla istovremeno demonsko i božansko biće, „dvojnik, anima, saučesnik u dobru i zlu, ljubavnica i majka, izvor iskupljenja, ali i sagrešenja“ (Belić 2014: 15), a polno spajanje sa njom je znatno više od zadovoljenja požude, ono predstavlja oslobađanje od zemnog, prolaznog i egzistencijalnog.
U drami Kod „Večite slavine“ likovi simbolizuju određena, destruktivna, duševna stanja koja jesu oslobađanje na izvestan način – od erotskih preko ludačkih do zločinačkih. Oni bivstvuju unutar mitskog vremena i prostora krčme, koja je, prema Lotmanu pseudokuća, a za Magdalenu mesto koje više nije ni dom, niti je ona na njemu više ona. Roman je iz svoje dobrote „sestru u njoj ubio“ i načinio je verenicom, da bi se stanje sveta iz haosa u harmoniju preobratilo tek sa njenom smrću, u epilogu, kada ona ponovo postaje Romanova sestra. Prestup ne obeležava tragikom samo živote njih dvoje, čitava zajednica je ugrožena, muževi, zatravljeni pod uticajem Magdalene, postaju neverni svojim suprugama i međusobno se ubijaju. Postapokaliptična slika upravo „otvara“ ovu dramu, u prologu vidimo sredovečne sinove Radiča Sirčanina i Marka Podoljca, još jedan par simboličkih blizanaca, koji se vraćaju na mesto zločina odigranog u vreme pre njihovog rođenja, da bi pomirenjem uspostavili harmoniju unutar svog sveta.
Takvu konstelaciju nam nudi i srpska narodna poezija – valjalo bi ovde pomenuti i pesme o pošljednjim vremenima, pre svega Sveci blago dijele, gde se apokalipsa dovodi u vezu, kako sa narušavanjem socijalne i porodične hijerarhije u vidu nepoštovanja roditelja, brata i kuma, tako i sa gradaciono najtežim grehovima u vidu rodoskrvnuća, to jest, da „đever snasi o sramoti radi, / a brat sestru sestrom ne doziva“ (SNP II, 1), gde se sa plana individualnog kažnjavanja zbog greha prelazi na plan kolektivne kazne, kakvu poznaje i antička tragedija, prema kojoj je Edip kriv za izbijanje kuge. Lik Ćope jeste rezonerski u Nastasijevićevoj drami i on istupa kao predstavnik tradicionalnog morala, i, podsećajući na antički hor, Magdaleni govori: „Budi ti njemu ko i svaka bratu svom, pa mnogo i to“ (Nastasijević 2019: 128). Prekršaj tabua dovodi do potpune propasti zajednice i „dva noža u dva tela“, tragedije nagoveštene zvukom flaute. I sam Ćopa se ubija, u nemogućnosti da greh spreči. U Traklovoj pesmi San zla takođe su povezani incest i motivi apokalipse – brat i sestra ne skrivaju svoju požudu dok su oko njih gubavci koji trule, dok u pesmi Mir i ćutanje istovremeno iskrsavaju pesničke slike žudnje za sestrom i telesnog raspadanja.
U pesmi Psalm Geogr Trakl govori: „Tuđa sestra se opet javlja u nečijim zlim snovima“ (Trakl 1990: 52). Motiv sna u avangardnoj književnosti ima povlašćeni položaj, dok je u Traklovom slučaju pesništvo lični otisak sna, a potiskivanje požude biva nešto zlo, nedozvoljeno, tabuizirano, granica koja se ne sme preći, pa je čak i u sferi oniričkog to nečiji „tuđi“ greh[6]. Tako se i u Nastasijevićevoj drami incest nagoveštava proročkim snom i večitim pitanjem: da li moramo biti brat i sestra samo zbog toga što imamo iste roditelje?[7] Teta Tina traži Romanovu ruku, a kada joj da levu, ženski deo svog bića, strese se od groze i u zanosu izgovara: „Snilo se meni – iz dve utrobe, još nerođeno, a sastavljaju se dve ruke!…“ (Nastasijević 2019: 132).
Pored dekorativno-folklornih motiva, koji su kod Trakla faunalni i pokazuju čovekovu animalnu prirodu, a kod Nastasijevića floralni, arkadijski, sasvim suprotni od dramskih sukoba koji se dešavaju pod njihovim okriljem, značajno je i pojavljivanje flaute (die Flöte). Momčilo Nastasijević u potrazi za „maternjom melodijom“ liku romana daje ovaj muzički instrument[8]. Kod Trakla takođe postoji izuzetan značaj ovog instrumenta, povezujući se preko njega, kako sa dobrim pastirom Hristom, tako i sa prapesnikom Orfejem, Trakl gradi svoj „izgubljeni raj“, koji istovremeno nagoveštava apokalipsu. Motiv flaute se u „Večitoj slavini“ pojavljuje u njenom prologu i epilogu, gde se čuje njen zvuk i sugeriše fizičko postojanje Romana, iako edipovski izopštenog i prokletog. Stevan Bradić, kada govori o motivu bratsko-sestrinskog incesta u Traklovoj poeziji, ističe sledeće: „Konačna posledica krivice je prihvatanje kazne, koja ovde nije kastracija, kako bismo možda mogli na osnovu Frojdove analize očekivati, već smrt“ (Bradić: web). Epilog u kom se Magdalena, Romanova verenica koja iznova postaje sestra, vraća na „mesto zločina“, gde umire stapajući se u pomenuto jedno sa zvukom Romanove flaute (koji prati i koji je možda samo opsena), umnogome podseća na Traklovu pesmu Grodek:
Utihnulim lugom tetura sestrina sjena,
Ona ide da pozdravi duhove junaka, glave što krvare;
A tamne frule[9] jeseni u trski tiho bruje. (Trakl web)
Takođe je i motiv cveća značajan za poetike oba autora. U pesmi Ozarenje, Trakl tematizuje Novalisov plavi cvet ispod požutelog stenja (spajajući muški – plavi princip sa bojom ljubomore usled nedostižnosti), relikt romantizma u svojoj avangardnoj poetici bogatoj intertekstualnošću. On je istovremeno i „tamna pesma od maka pijana“, ekstaza onoga koji čeka onu ispred čijih nogu se otvaraju grobovi mrtvaca. Ponoćni venac od „ljubičica, žita i purpurnog grožđa“ takođe je povezan sa lirskim subjektom – „godina onog koji gleda“ (Trakl 1990: 111). U Nastasijevićevoj drami cveće se pominje u prvom činu, kada Magdalena, u nemogućnosti da ostvari emotivnu i erotsku vezu sa drugim muškarcima, usled incestuozne prepreke, Romanu želi da da cveće koje su drugi ubrali za nju. Ono postaje dar za „nečijeg tuđeg brata“. Sama igra zavođenja nosi u sebi prizvuk prevare karakteristične za narodnu lirsku poeziju – ona svoje prosce vara da postoji jedan redak cvet koji mora sama da ubere, da bi od njih pobegla. Cveće bi trebalo da dobije onaj kome nije namenjeno, ono postaje opoganjeno, a zatim i izgaženo – što je signal neizostavne propasti. Roman želi da prihvati i izgaženo cveće, čime simbolički prihvata svoj greh i tragičnu sudbinu.
Prostor i prestup su još jedna poveznica između ova dva autora. U pesmi Helijan ruševine „praznog doma svojih otaca“ su mesto na kom lirski subjekat čeka sestre, koje su:
otišle daleko: belim starcima.
Noću ih spavač nađe pod stubovima u tremu,
na povratku sa tužnih hodočašća.
O, kako im je kosa prepuna blata i crva,
dok on tu stoji na srebrnim nogama,
a one pomrle izlaze iz golih soba. (Trakl 1990: 66)
Iz didaskalija u prologu saznajemo da su mesto radnje ruševine trošnih kuća, gde je „vrvelo tuda u svoje vreme“. Na krčmi su, pored zamandaljenih i istrulelih prozora i vrata, ostali samo tragovi natpisa „Kod večite slavine“. Čuje se zvuk flaute i saznaje da je Roman i dalje živ i boravi u ruševinama. U epilogu dolazi do vrhunca tragičke radnje i njegov boravak shvatamo kao čekanje sudbine. Težina incestuoznog greha je veća od svih drugih, te Magdalena provodi dvadeset godina na robiji po priznanju da je odgovorna za ubistva, i dvadeset godina potucajući se po svetu, kao Edip, Pavle Kesarijski i „nahodi“, u pokušajima da prvobitni greh okaje. Upravo to vreme unutar ruševina Roman provodi čekajući sestru, na srebrnim nogama svoje flaute, jedinog znaka da je živ – da bi se ona sa iskupljeničkog putovanja vratila sa „kosom prepunom blata i crva“ i umrla, ponovo uspostavljajući harmoniju. Magdalena dolazi slepa i na štakama i Sirčanin i Podoljac, koji je prepoznaju, ne znaju da li mu dolazi kao verenica i sestra, dok joj ne vide lice: „I vedra u licu, kao dete – sušti on!… Jednom ga samo videh!… Sestra je to sestra, ne verenica!…“ (Nastasijević 2019: 161). Animus i anima, dve polovine androginog bića, ponovo se prepoznaju i spajaju, a nakon njene smrti i dalje se čuje zvuk flaute u daljini.
Motiv incesta, zajednički za stvaralaštvo Georga Trakla i Momčila Nastasijevića, verovatno u svom pojavljivanju uslovljen sličnim životnim i porodičnim okolnostima (iako daleko od incestuozne dnevničke beleške, kako ističe S. Bradić), pokazuje uticaj ovog nemačkog pesnika na srpski ekspresionizam u njegovom punom potencijalu. Iako uviđamo izvesne razlike u načinu obrade motiva incestuozne ljubavi kod ova dva autora – „kod Trakla je ona u većoj meri erotizovana, kod Nastasijevića pak, oslobođena skoro svake telesnosti i platonska, kao potvrda praroditeljskog greha i kazna za plotsku ljubav koja se oličava u žudnji“ (prema Stojanović Pantović 2019: 59), on se pokazao kao savršen motiv za prikazivanje unutrašnjih sukoba unutar jedinke, čovekov život na ivici prestupa, istovremeno zadovoljenje Erosa i Tanatosa, potrebu za ispunjenjem destruktivne žudnje uprkos neminovnoj propasti i saznanju da se svet mora vratiti u stanje harmonije i uništiti ili večno proterati prestupnike za koje je iskrenost u pokajanju nemoguća jer je strah slabiji od žudnje.
Korišćena literatura i izvori:
Babić 2009: Sava Babić, Moje novele: antologija mađarske novele, Novi Sad: Prometej, 2009.
Belić 2014: Bojan Belić, „Georg Trakl – stranac na zemlji“, predgovor u: Trakl 2014.
Bradić web: Stevan Bradić, Figura sestre u Traklovom pesništvu, na sajtu:
http://rizom.rs/2020/04/13/figura-sestre-u-traklovom-pesnistvu/.
Vučković 2014: Radovan Vučković, Moderna drama, Beograd: Službeni glasnik, 2014.
Nastasijević 2016: Momčilo Nastasijević, „Za maternju melodiju“, u: Srpsko međuratno pjesništvo, prir. Ranko Popović, Andreja Marić, Istočno Sarajevo: Zavod za udžbenike, 2016.
Nastasijević 2019: Momčilo Nastasijević, Drame, Gornji Milanovac: Biblioteka „Braća Nastasijević“, 2019.
Stojanović Pantović 1998: Bojana Stojanović Pantović, Srpski ekspresionizam, Novi Sad: Matica srpska, 1998.
Stojanović Pantović 2019: Bojana Stojanović Pantović, „Georg Trakl i srpski ekspresionizam“, u: Čist oblik ekstaze, Kraljevo: Narodna biblioteka „Stefan Prvovenčani“, 2019.
Trakl 1990: Georg Trakl, Izabrane pesme, preveo i odabrao Branimir Živojinović, Beograd: Srpska književna zadruga, 1990.
Trakl 2014: Georg Trakl, Zemlja sna, preveo i priredio Bojan Belić, Beograd: Službeni glasnik, 2014.
[1] Govoreći o autorovom mađarskom poreklu zanimljivo je pomenuti i pisca s početka HH veka, Gezu Čata (Csát Géza), rodom iz Subotice, izuzetno modernog književnog izraza i vrednog pripovedačkog opusa. Čat je po zanimanju bio lekar, ali za razliku od Čehova, Zmaja i Laze Lazarevića, obeležen je tragikom svog poroka – morfijum je počeo da koristi 1904. (Babić 2009: 315). Nakon nekoliko bezuspešnih pokušaja suicida ubija suprugu i konačno završava sa sopstvenim životom. Posthumno objavljeni Dnevnik morfiniste (u najnovijem izdanju IK Lom pod naslovom Dnevnik 1912-1913) svedoči upravo o tome.
[2] Uslovno su preci Po, Bodler i Rembo, dok su nastavljači Silvija Plat, Paul Celan, Dis, Miljković…
[3] Pored Žitija Pavla Kesarijskog i epskih pesama „Nahod Simeun“ i „Nahod Momir“ (u kojoj se direktno tematizuje incest između brata i sestre), trebalo bi pomenuti i prvu Vukovu zbirku Srpskih narodnih pjesama, koja među porodičnim pesmama sadrži i one koje tematizuju patološke pojave, kakva je i incest.
[4] Motiv incesta se pojavljuje i u drami Maska Miloša Crnjanskog, koja nije eksplicitno ekspresionistička, ali otvara razdoblje avangardne srpske drame, na čijem je tragu i Nastasijević.
[5] Nastasijević u svojoj prvoj (muzičkoj) drami Međuluško blago kombinuje motive porodične i nacionalne propasti, gde je prva obeležena incestom, da bi kasnije posebno razrađivao pomenute motive, prvi u „Večitoj slavini“, a drugi u Đurđu Brankoviću (Vučković 2014). Incest se, takođe, pojavljuje kao vid prestupa i u nekim od Nastasijevićevih pesama, na primer, Sestri u pokoje i pripovetkama, kakvi su Zapisi o darovima moje rođake Marije.
[6] Frojd upravo u Tumačenju snova pominje univerzalnost incestuoznih poriva, objašnjavajući Edipov kompleks.
[7] Pisac odlaže saznanje o pravoj prirodi bratsko-sestrinskog odnosa Romana i Magdalene. Iako je Tina rodila Romana, a Smilja Magdalenu, oni imaju istog oca – gazda Rapu, koji je silovao obe žene. Jurodiva Tina u svojoj viziji imena dece i njihove budućnosti, veri ih i pre samog rođenja, što dovodi do straha koji prouzrokuje Smiljin beg i Rapino samoubistvo. Roman i Magdalena su zatim i u crkvenim knjigama zabeleženi kao blizanci o kojima je brinula Tina. Ćopa u pokušaju da promeni tok sudbine ističe sličnost dvogube prirode dece sa njihovim ocem – Magdalena je dobra kao otac, dok je Roman zlotvor kao otac.
[8] „Egzotika je nešto gore nego presaditi celu biljku na tle gde ne uspeva. Ona je, otkinuti pupoljak u začetku, da bi veštački za noć procvetao. Ima tu nečega osnovno nezdravog“ (Nastasijević 2016: 305).
[9] Branimir Živojinović ovo mesto prevodi kao: „svirale“ (Trakl 1990: 157).
O autoru:
Vladimir Papić rođen je 12. maja 1998. godine. Student Odseka za komparativnu književnost sa teorijom književnosti Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Dobitnik Nagrade „Borivoje Marinković“ 2018. godine i „Izuzetne nagrade za uspeh u toku studija“. Piše i objavljuje eseje i prikaze u stručnim i naučnim časopisima. Područja interesovanja: komparatistika, starije epohe svetske i nacionalne književnosti, veze starijih epoha i savremene književnosti, istorija drame, metodika nastave književnosti.
Foto: privatna arhiva
Ostavi komentar