Autorka: msr Irena Stracenski
Jedini način na koji mi možemo da se ostvarimo kao ljudi jeste da prihvatimo nužnost delanja.[1]
Gledajući oko sebe, čovek gleda i u sebe i u toj korelaciji pronalazi put do središta svoje stvarnosti. Dakako, vreme u kojem čovek živi često određuje sam način gledanja. Uvek postoji upliv sadašnjosti. Neosimbolisti su, pak, samo sadašnje vreme izgradili na temeljima prošlosti, kako u poeziji, tako i u drami. Odbacujući sukob klasičnog i modernog, uzimajući iz baštine ono što se ukorenilo i ono što je vredno, neosimbolisti povezuju svoja osećanja sa samim životnim, stvarnim iskustvom. U toj povezanosti sa tradicijom i prošlim iskustvom, ide se do samih začetaka, a u oblasti drame to je dakako antika. U antici pronalaze temelj i na same pojmove se ne osvrću gledajući iza sebe, no uzimaju iste te pojmove i stavljaju ih pred modernog, savremenog čoveka u savremenom svetu i okruženju, bez insistiranja da se sukob čoveka sa svojim vremenom završi identično sukobu čoveka sa prethodnim vremenom.
Jedan od istaknutijih neosimbolista srpske književne scene bio je Jovan Hristić. Poznati pesnik, esejista, prevodilac, književni kritičar i profesor dramaturgije, oprobao se i u pisanju drame. Prva drama Jovana Hristića, Čiste ruke, iz kolektivne dramske tradicije uzima lika Edipa, oslanjajući se na Sofoklovu dramu. Sam Sofokle je lik Edipa izgradio na temelju tebanskih mitova i centralizuje pitanje nestalnosti ljudske sreće, čoveka podvrgnutoj predodređenoj sudbini starih vremena, bez upliva mogućnosti odabira puta kojim će čovek poći. Hristić uzima jedan vanvremenski koncept i, neosimbolično, smešta ga u okvire svoje sadašnjosti. Prvi put drama je prikazana 1960. godine u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Selenić je u svom osvrtu[2] naveo celokupnu postavu. U rediteljsko-horskom sastavu našli su se Predrag Bajčetić, Nikola Simić, Aleksandar Sibinović, Bekim Fehmiu, Miroslav Bjelić. Scenografijom se bavio Milenko Šerban, kostimima i maskama Mira Glišić. Likove su tumačili: Stojan Dečerlić (Edip), Petar Slovenski (Ijon), Marija Crnobori (Jokasta), Miodrag Radovanović (Tiresija), Sonja Hlebš (Sfinga), a horovođa je bio Milovan Ajvaz, kome je, po mišljenju Slobodana Selenića pogrešno dodeljena uloga.
Prva štampana verzija Hristićeve drame Čiste ruke iz 1962. godine ima i prolog koji govori antički pesnik Ijon, dok je u poslednjoj verziji iz 1982. godine taj prolog izostavljen.
O pristupu antici pisaca dvadesetog veka, sam Hristić je zastupao mišljenje da je mit jedna konstanta kojoj se uvek treba vraćati u odnosu sa savremenim svetom.
Upravo je u liku Edipa oživeo staro pitanje ljudske sudbine ali u modernom okruženju – gde čovek ima izbor za delovanje. U tom momentu kada je individua svesna da svojim izborom utiče na dalji tok svog i tuđih života, nastaje dramski zaplet za čoveka modernog doba koji u svojih deset prstiju taj izbor i drži, a sve u cilju očuvanja moralne čistote. Prenevši jednu situaciju iz antike na scenu, Hristić je suočio modernog gledaoca sa davno postavljenim pitanjem morala u svakom delovanju. Treba napomenuti da su daske i sam prostor pozornice za njega izuzetno živ prostor: „kontekst u kome se prosuđuju ljudski postupci i u kome čovek dobija svoju pravu meru suočen sa velikim elementarnim silama života…“.[3] Kao komentar na staru, antičku priču, Hristić ovom dramom piše neposrednu sudbinu pojedinca. Taj pojedinac, za razliku od Sofoklovog, nije suočen sa božanskim, no više sa racionalnim nitima sudbine u kojoj se od njega, gotovo bezličnog, traži učestvovanje u toku te sudbine. Sam naslov drame otvara rekreaciju starog mita u novom ruhu. Pitanje učešća obavezno povlači pitanje delovanja čoveka. Neminovno, svako delovanje ostavlja za sobom i dobre i loše posledice. Svaki posao u nekoj meri zaprlja čoveku ruke. Zato, Hristićev Edip, mlad i neiskusan pred silama života svoje ruke krije ne bi li ostale čiste. NJegove ruke su, videćemo, ne samo čiste, nego i prazne, nad čijim dlanovima lebdi pitanje morala korišćenja tih ruku.
Kroz čitavu dramu, autor traži od Edipa da dela, da izabere, da kaže, da uprlja svoje nevine ruke, da nešto učini. Dok je Sofoklov Edip iz neznanja svoje ruke zaprljao, imao je za sobom odlučne činove jedne individue; moderni Edip odbija da bilo šta učini, odbija mogućnost bilo kakve odgovornosti. Hristić je prepoznao u modernom čoveku nit straha od odgovornosti i pokušao da ga suoči sa tim. Zato je i ova revitalizacija jedne drame potrebna danas, više od pola veka kasnije. Kako je tematski nastala naslanjajući se na Sofoklovu dramu, za shodno je osvrnuti se na ključne razlike ta dva dramska sveta, što je koncizno prikazano u studiji Petra Marjanovića: NJegovo vreme nije vreme mitske radnje o kojoj Prolog govori (…) nego znatno kasnije, verovatno u četvrtom veku pre Hrista. Pomeranje vremena radnje pisac naglašava različitim upućivanjem na filozofske i književne prilike koje se neposredno odnose na četvrti vek pre Hrista, a koje se tiču Edipa i njegovih sagovornika. [4] Iako koristi lik Pesnika Ijona (aluzija na Platonovog Ijona), anahronizam je ovde jasno uočljiv, te lik Hristićevog Ijona nije okarakterisan kao Platonov. U njemu ne vidimo dualnost Platonovog viđenja glumačke umetnosti kao svesnog zanosa. „U Čistim rukama Ijon je režimski pesnik, koji stvara prigodne pesme po uputstvima Tiresije (…); ne skriva da piše i ‘prave pesme’, ali ostaje nejasno da li te pesme neće niko da sluša, ili ih oprezni Ijon nije ni pokazivao javnosti.“[5] Lik Ijona takođe u sebi sadrži nit moralnih odluka o delanju, moralnu sposobnost odraslog čoveka da prihvati odgovornost za svoja dela, što vidimo pre svega u tom nejasnom skrivanju njegovih pravih pesama od javnosti, a time i skrivanju njegovog pravog mišljenja. Iako podanik režima, nedovoljno jake ličnosti da naglas svoje mišljenje i kaže, Ijon je lik koji indirektno i pesnički iznosi moralno-filozofske teze. Kroz lik Ijona kao pesnika, paralelom Hristić provlači i svoje stavove:
IJON: Ja samo posmatram ljudsku prirodu, a ovako mogu da je posmatram izbliza. NJene krivice i nevinosti, njene čiste i prljave ruke. Kada biste vi samo znali kako sve to ne znači ništa, stideli biste se da upotrebite reč kriv.
EDIP: Ali za šta sam ja kriv? Moje ruke su čiste.
IJON: Kako je sve to apstraktno? Gore od Tiresijine filozofije. Čiste ruke, prljave ruke, kriv, nije kriv. Igra se igra do kraja, i samo onaj ko igra može da kaže da ima ruke – čiste ili prljave. Vi biste hteli da imate ruke? Čiste? Pogledate svoje ruke, a one čiste. Ili, pogledate svoje ruke, a ono ruku nema. Samo prazna čistota. Nema ih. Nikada ih nije ni bilo. Samo čistota. Prazna. Prazna.[6]
Upravo na ovom mestu u drami, na početku trećeg čina, vidimo sublimaciju čitavog motiva drame. Motiva koji je valjano pozajmljen iz anitčke kolektivne dramske tradicije i upleten u neko drugo prošlo vreme, a suočen u vremenu sa modernim čovekom. Lice u lice. Čovek i njegove ruke. Šta činiti sa njima? Činiti li uopšte? Negde u tom snalaženju čoveka između tradicije i suvremenosti, slovenački pesnik Tomaž Šalamun je dao svoj osvrt na motiv odgovornosti u zbirci Poker iz 1966. godine: i šta reč da radi sa njom/ nije potrebna suncu na njegovom zalasku[7]. Ostajemo ništavni u odnosu na sudbinu, i sva odgovornost nema više jaku vrednost u našim malim činjenima, na kraju dana. Pa ipak, u tim činjenjima mi dodirujemo naše vreme, makar vrhovima prstiju. Ipak, imamo ruke u tim činjenjima, u njima držimo ma kakvu odgovornost i to Hristić želi da napomene suvremenom čoveku. Kako čin za sobom povlači odgovornost, ruke nikada ne mogu biti potpuno čiste. Tako je i u književnoj kritici primećena veza i često povlačena paralela između ove Hristićeve drame i Sartrove drame Prljave ruke iz 1948. godine. Poređenjem ova dva dela, većina kritičara jeste ukazala upravo na motiv odgovornosti, odnosno, na motiv opravdanja određenih delovanja kroz prizmu morala u datoj izdvojenoj dramskoj slici. Hristićev Edip ipak svojim rukama dodiruje malo prašine, kada postupa po Sfinginom savetu i izriče laž o ubistvu. To je momenat dramskog preokreta, kada se dramski junak nalazi lice u lice sa odgovornošću. Izuzetno je važno shvatiti da je autor drame čitaoca i gledaoca smestio u jedan prostor sa nabujalim dešavanjima, filtriranim baš da se suoče sa onim pitanjima koje gledalac i čitalac u sebi već nosi. Isto tako je postavio i Edipa u drami.
Hristićev Edip se nalazi u, za njega, novom i čudnom svetu, zato i jeste prikazan kao naivan i nevin lik. „Izgubivši svoj svet (EDIP: imao sam svoj svet i vi ste mi ga osuzeli), a ne prihvativši tebanski, Edip ne može da se ostvari kao društveno biće i iščezava u praznini svoje čistote“.[8] Upravo u tom nesnađenom liku, u tuđini, u svetu koji ga pritiska sa svih strana, budi se otpor koji se pretvara u samo odsustvo činjenja. Osnovni dramski sukob se plete na toj osnovi, a videćemo, pritisak sveta Hristić je dao kroz lik filozofa i proroka Tiresije, takođe uzetog po uzoru na antičke proroke i filozofe. Pragmatično i optimistično obojen duh jednog filozofa, iznosi ovozemaljske stvari kao aktivnu nužnost čovekovu i biva glavni pokretač dramske radnje. U trećem činu „brani stav o neophodnosti angažovanja i saznanje da se sloboda ne sadrži ni u ‘da‘ ni u ‘ne‘ i ima izuzetno pravo da, posle Edipovog nestanka, izgovori poslednje i najživotnije reči drame: ‘ostalo nam je da živimo‘“.[9] Dovodeći u središte dramskog zapleta pitanje morala delovanja i delovanja uopšte, Jovan Hristić se osvrće i na slobodu u društvu totalitarnog uređenja, što vidimo u organizaciji svečanoti povodom proglašenja novog kralja:
GLASNIK: Pripremiti trg ispred palate. Pozvati ugledne građane. Izvršiti potrebna obezbeđenja.
TIRESIJA: Znaš koga treba pozvati na svečasnot?
GLASNIK: Po spisku za današnji ručak?
TIRESIJA: Ti više nisu pouzdani. Potrebni su mi novi izveštaji.[10]
Susret individue i društva je uvek aktuleno pitanje na koje ova drama podseća. Ti sukobi su u ovoj drami u formi neposrednosti u razgovoru između likova, sa mitskim karakteristikama u iskazivanju proročanstva, a potom i njegovom ispunjenju. Međutim, Hristić je Edipa ipak prikazao kao čoveka čistih ruku i staro proročanstvo se nije ispunilo.
Kada je reč o samoj kompoziciji drame, valja se osvrnuti na ono što je ključno za oblikovanje dramskog sukoba i glavnog motiva. Marjanović navodi da su didaskalije šture i to ističe kao dobar znak za kompoziciju. Ipak, uvodna didaskalija je bogatija:
Pred gradskim vratima Tebe. Nebo je plavo i jasno, mediteransko nebo pred kojim se sve pretvara u očigledne istine. Sfinga i dečak.[11]
Kada govorimo o motivu čistih ruku, motivu delanja čovekovog i odgovornosti koja ostaje u rukama, ova didaskalija zaslužuje zasebnu analizu. Smeštena odmah ispod naslova drame, kao podnaslov, uvodi čitaoca/gledaoca u samo središte radnje. U toj slici kao da je sažeta problematika čitave drame. Imamo nevinost čistih ruku jednog dečaka, kojem je svet još uvek velika i nedokučiva zagonetka, a pred kojom stoji u neobavezi da na nju odgovori. I sve pod nebom sveta, kao ogledalom iza kojeg je ono staro, vanvremensko proročanstvo. A u središtu je čovek u svojoj sadašnjnosti. Neosimbolista, poput Lalića, se oslanja na Eliotovo načelo istorije, „ne samo onoga što je prošlo u prošlosti, već i onoga što je sadašnje u prošlosti“.[12]
Hristić revitalizuje mitsku priču i antičku dramu i traži upravo ono današnje u njoj. Zato Hristićev Edip nije mitski junak kojeg kroz život vodi sudbina, no moderan čovek koji sve radi (ili, ne radi) sa svojim rukama. Čovek sa mogućnošću izbora. Ta mogućnost ga stavlja nasuprot svetu i zammišljenoj sudbini, a drama se plete upravo na moralnim načelima, gde čovek sam kroji svoj identitet i integritet u odnosu na mitski isključivo sudbinsko predskazanje. Ova drama je „više filozofska rasprava pretočena u dijalog, a ogrnuta mitom“.[13] Ipak, nešto više od pola veka nakon nastanka drame, shodno sve više individualističkim borbama savremenog čoveka, može se razmisliti ponovo o njenom značaju.
FOTO: privatna arhiva
[1] Hristić, Jovan. pozorišni pamflet „Povodom čistih ruku“
[2] Selenić, Slobodan. „Edipovo i naše pitanje“. Dramsko doba: pozorišne kritike: 1965-1978. Novi Sad, 2005, str. 217.
[3] Hristić, Jovan. Studije o drami. Beograd, 1986, str. 12-13.
[4] Marjanović, Petar. „Neoklasični dramatičar“. Zapisi teatrologa. Novi Sad, 2006, str. 16.
[5] Isto, str. 17.
[6] Hristić, Jovan. „Čiste ruke“. Jovan Hristić. Novi Sad, 2016, str. 104.
[7] Šalamun, Tomaž. Pesme = Pesmi. Beograd, Narodna knjiga. Str. 13.
[8] Marjanović, Petar. „Neoklasični dramatičar“. Zapisi teatrologa. Novi Sad, 2006, str. 20.
[9] Isto, str. 22.
[10] Hristić, Jovan. „Čiste ruke“. Jovan Hristić. Novi Sad, 2016, str. 97.
[11] Hristić, Jovan. „Čiste ruke“. Jovan Hristić. Novi Sad, 2016, str. 77.
[12] Stojanović Pantović, Bojana. „Hristićevi uzleti imaginacije i saznanja“. Jovan Hristić. Novi Sad, 2016, str. 11.
13 Maričić, Gordan. Od Edipa do Edipa.Sveske, časopis za književnost, umetnost i kulturu, 2008/87, str. 221.
FOTO: Lična arhiva
Ostavi komentar