Autor: Prof. dr Boris Stojkovski
Sveštenik Rimokatoličke crkve Blaško Rajić jedna je od najmarkantnijih i izuzetno svestranih ličnosti bunjevačke kulture. Rođen je u Subotici 7. januara 1878. godine. Osnovnu javnu školu završio je u rodnom gradu, dok je bogosloviju pohađao u Kaloči. Budući da je Subotica bila pod Kaločkom nadbiskupijom (kaločko-bačkom u nekim periodima istorije) veliki broj sveštenika upravo se školovao u ovom značajnom mađarskom crkvenom sedištu. Dodajmo, a nije bez značaja, da je Kaloča uz Ostrogon najveći crkveni centar, kako u istorijskoj Ugarskoj, tako i u okvirima današnje Mađarske. Kaloča je podarila i tlu današnje Vojvodine veliki broj značajnih rimokatoličkih sveštenika, a među njima posebno mesto pripada i pomenutom Blašku Rajiću.
Kao što pomenusmo, on je pre svega bio svešteno lice, i kao takav ostavio je traga svojim pastirskim delovanjem. No, gde god je bio aktivan kao sveštenik, još više je doprineo kulturnom preporodu svoje pastve, pre svega Bunjevaca, ali i Hrvata. Bio je na početku karijere (1902-1903) kapelan u Dušnoku, zatim je na službi i u Santovu do 1906. godine, i u oba mesta bavio se i javnim delovanjem. Štaviše u Santovu je čak osnovao i zadrugu koja bi pomagala siromašnima da pozajme novac bez kamate. Zatim prelazi u Suboticu, svoj rodni grad gde njegova delatnost doživljava vrhunac. Najpre je do 1911. godine bio kapelan pri crkvi Svete Terezije Avilske, današnje katedralne crkve Subotičke biskupije. Ova crkva, koju Subotičani još nazivaju Velikom crkvom, posvećena je ovoj španskoj svetici iz 16. veka, jer je ona bila i zaštitnica carice Marije Terezije koja je svoje ime dobila po Svetoj Terezi iz Avile, možda i poslednjem velikom mistiku Rimokatoličke crkve. Od 1911. godine Blaško Rajić je župnik pri crkvi Svetog Roka u Subotici, koju Subotičani do danas znaju po nazivu Kerska crkva, zbog dela grada u kome se ovo zdanje nalazi. Sve do svoje smrti, 3. januara 1951. godine, bio je paroh pri ovoj crkvi, osim u periodu od Uskrsa 1941. do 1943. godine kada su ga mađarske okupacione vlasti internirale u subotički franjevački samostan.
Rajić je politički imao dosta kompleksnu biografiju i lutao u svojoj političkoj orijentaciji. Ovom prilikom, zbog konkretnog izvora teme, nećemo se na tome previše zadržavati. Vredi svakako, zbog svih onih koji nisu istoričari napomenuti da sveštenik Blaško Rajić nema još uvek svoju kompletnu biografiju. NJime se bavilo dosta naučnika, kako u Srbiji, tako i Hrvatskoj, ali jedna celovita naučna biografija ove ličnosti i dalje nedostaje. Zbog njegove svestranosti, kako duhovnog, kulturnog, tako i političkog delovanja, u pitanju bi bio naučno jedan veoma zahtevan i vraški težak posao koji bi uključivao istraživanja i u Hrvatskoj i Mađarskoj, a sasvim moguće i u Beču.
On je, i po tome je poznat široj naučnoj javnosti, ali i širem auditorijumu, bio jedan od znamenitijih učesnika Velike narodne skupštine u Novom Sadu 25. novembra 1918. godine kada je proglašeno priključenje Bačke, Baranje i Banata Kraljevini Srbiji. Bio je i član delegacije koja je išla na mirovnu konferenciju u Pariz. Iako se školovao u Kaloči i sve vreme delovao i živeo u Mađarskoj, odnosno mađarskom delu Austrougarske monarhije, bio je neko ko se svojski zalagao za narodni jezik, sakupljao bunjevačke narodne pesme i bio plodan pisac na narodnom jeziku. Zbog toga je bio svojevrsni simbol otpora mađarizaciji i predstavnik nacionalnog preporoda među južnoslovenskim narodima, dakako poglavito rimokatolicima.
Tokom svog plodnog rada ostavio je iza sebe brojna dela na narodnom jeziku. Za temu ovog eseja je od ključnog značaja njegovo delo, izašlo 1908. godine u Subotici, koje nosi naziv Velika duhovna manna ili duše hrana u molitvma i pismama za kršćane katolike. U ovom delu, koje je po svojoj strukturi zbornik žitija svetaca sa molitvama, postoji veoma veliki broj značajnih praznika koji su i danas od ogromne važnosti za identitet bačkih Bunjevaca. Naravno, prvenstvo svakako imaju najveći hrišćanski (rimokatolički) praznici: Uskrs, Spasovdan, Duhovi, Tijelovo (Brašančevo), Velika Gospojina i drugi Hristovi i Bogorodičini praznici koji postoje u liturgijskom ciklusu Rimokatoličke crkve. Budući da je izašlo u vreme postojanja Austrougarske monarhije, u njemu su svoje mesto našli i mađarski sveci, pre svega Sveti Stefan koji je bio prvi ugarski hrišćanski kralj i koji je 1000–1001. godine dobio krunu od pape i time počeo da hristijanizuje Ugarsku. Kako Velika duhovna manna ili duše hrana u molitvma i pismama za kršćane katolike, kao i sva slična dela, ima i svoju jaku didaktičku notu, Rajić je vešto i Svetog Stefana Ugarskog prikazao pre svega u skladu sa njegovim hrišćanskim vrlinama i pobožnosti. Žitija svetih kao takva, nevezano da li je u pitanju pravoslavni ili rimokatolički svet, imaju uvek pouku za vernike da slede svetitelje u njihovim vrlinama zbog kojih se i proslavljaju kao sveti. Zanimljivo da kod Svete Elizabete Ugarske nije pomenuo da je bila princeza iz ugarske vladarske kuće Arpadovića, već je isticao njene duhovne vrline i napomenuo da takva treba da bude svaka domaćica. Tu vidimo da je didaktičko odnelo prevagu nad istorijskim. Svakako, i još jedan veoma poštovani ugarski svetac Sveti kralj Ladislav ima molitvu koju je Rajić uneo u ovaj zbornik žitija i molitava. Sveti Rok, kome je bila posvećena i Rajićeva župa u kojoj je proveo pune četiri decenije, kao zaštitnik od kuge se takođe našao na stranicama ovog zbornika. U Subotici je već tada uveliko postojala kapela Svetog Roka.
Što se samih Bunjevaca tiče, bitno je pomenuti da Blaško Rajić navodi u svom delu i Svetu Katarinu Sijensku, jednu od najznačajnijih rimokatoličkih svetica uopšte. Verovatno je pravoslavnom svetu manje poznata. Radi se o dominikanki iz 14. veka (1347–1380) koja je u Rimokatoličkoj crkvi kanonizovana 1461. godine. Bila je veoma posvećena svom pozivu i sa devetnaest godina ušla je u dominikanski red, uprkos protivljenju čak i svoje majke. Kako njeno žitije svedoči, neumorno je radila na pomirenju između italijanskih gradova, a putovala je i u Avinjon sa idejom da vrati papsko sedište u Rim koje je, po tradiciji i hagiografiji, i isposlovala. NJen kult se veoma brzo širio, uz nju su vezane brojne legende i čuda. Štaviše, Papa Pavle VI proglasio ju je 1970. godine učiteljicom Crkve, a papa Jovan Pavle II 1999. godine zaštitnicom Evrope, odnosno jednog od svetaca patrona Evrope. U Italiji se uz Svetog Franju Asiškog, slavi kao jedna od najvažnijih svetica, dobivši gotovo nacionalni karakter. Slavi se 29. aprila, a među ženama je uvek imala jako dubok kult. Ona je tako i kod Bunjevaca do danas veoma poštovana i slavljena pod narodnim imenom Sveta Kata. NJen dan je isprepletan brojnim narodnim običajima, a ime Kata se neretko susreće kod Bunjevki i danas. Zbog toga je ona svoje mesto i našla u molitveniku Blaška Rajića.
Od srednjovekovnih svetaca, što je svakako uvek zanimljiv kuriozitet ovde je svoje mesto našao i Sveti Antun Padovanski. Smatra se zaštitnikom dece i takođe je veoma poštovan, naročito kod franjevaca. Bio je portugalskog porekla, misionario je u Maroku, a početkom 13. veka bio je profesor u Italiji na univerzitetima, posebno u Padovi zbog čega je i dobio taj epitet. Takođe je učitelj crkve, a među južnoslovenskim rimokatolicima poznat je njegov kult još od srednjeg veka. NJegov kult je tako i među Bunjevcima kroz vekove postao veoma jak i Blaško Rajić je i njegovo žitije uvrstio u svoje delo Velika duhovna manna ili duše hrana u molitvma i pismama za kršćane katolike.
Naravno, mesto su našli i brojni drugi svetitelji, koji ovom prilikom zbog nedostatka vremena neće biti detaljno opisivani. Svakako je dobro poznato da su i Sveti Franja Asiški i Sveti Dominik među najvažnijim svecima kod rimokatolika. Osim toga, u Subotici i danas postoji franjevački manastir Svetog Mihaila, a takođe je i Sveti Dominik de Guzman osnivač dominikanaca, još jednog značajnog rimokatoličkog reda. Majka blaženoga Avgustina, Sveta Monika, koja je svog sina paganina preobratila u hrišćanstvo, takođe je u ovom molitveniku. Interesantno je da postoji niz svetiteljki, što je svojevrsna poruka i ženama uopšte.
Nadalje, ono što je takođe bitno istaći, a vezano je za Bunjevce i nalazi se na stranicama ovog molitvenika jeste i proslavljanje Svetih Ćirila i Metodija. Danas su oni pre svega poznati jer se na njihov praznik 24. maja slavi Dan slovenske pismenosti i kulture. Imali su veliki značaj, jer su preveli bogoslužbene knjige na slovenski jezik i širili, odnosno utvrđivali i produbljivali hrišćanstvo među Slovenima. NJihovo nasleđe je veliko među svim Slovenima. No, manje je poznat njihov kult, odnosno uloga njihovog kulta u nacionalnom buđenju i preporodu slovenskih naroda, pre svega Slovaka, ali u velikoj meri i Hrvata, te Čeha, ali za nas ovom prilikom najvažnijih Bunjevaca. Delovanje ove dvojice vizantijskih misionara među Slovenima dalo je za pravo, u vreme nacionalnog buđenja, mnogim autorima, pre svega iz crkvenih krugova, da Ćirila i Metodija vide kao neku vrstu uzora, a njihovo delo kao inspiraciju za dalje nacionalno buđenje i formiranje brojnih rimokatoličkih slovenskih naroda.
Kada su Bunjevci u pitanju utemeljitelj njihovog kulta bio je svakako najznačajniji bunjevački narodni delatnik i preporoditelj Ivan Antunović, koji je bio pod neposrednim uticajem đakovačkog episkopa Josipa Juraja Štrosmajera. Na fonu njegovog rada na širenju kulta Svetih Ćirila i Metodija radio je i Blaško Rajić. Poimanje ovog kulta bilo je višestruko. Sa jedne strane, prevod bogoslužbenih knjiga, posebno same Biblije na slovenski jezik, imalo je poruku o korišćenju narodnog jezika. Uostalom, ako je neko bio velika podrška i davao lični primer korišćenju narodnog jezika, to je bio baš Blaško Rajić. Kada se samo pogleda naslov: Velika duhovna manna ili duše hrana u molitvma i pismama za kršćane katolike, vidimo da je pisana na narodnom jeziku. Taj jezik je po mnogo čemu sličan današnjem savremenom kodifikovanom bunjevačkom jeziku.
Pored jezičke strane, tu je naravno i versko-didaktički karakter ovog molitvenika koji ne bi smelo prenebregnuti. Kult Svete solunske braće i slovenskih apostola korišćen je i u prozelitske svrhe. Naime, činjenica da su dobili podršku od pape se jednostrano znala isticati u rimokatoličkim krugovima 19. veka, kako bi se podvuklo da su Slovene priveli rimokatolicizmu. Prenebregava se podrška iz Carigrada, činjenica da je crkva tada jedinstvena, te da su misiju ipak organizovali vizantijski car i patrijarh. No, za rimokatoličke vernike, koji su u svakodnevnoj liturgijskoj službi i ličnoj pobožnosti koristili Rajićevo delo Velika duhovna manna ili duše hrana u molitvma i pismama za kršćane katolike poruka nije tako jednostavna. Ona govori o tome da je potrebno ostati veran svojoj veri, ali i to da su oni hristijanizovali Slovene je nešto što se uvek ističe. Kada sagledamo vrlo jak proces mađarizacije, mnoge ove poruke postaju jasnije.
Dovoljno je pročitati nekoliko redaka Rajićeve molitve Ćirilu i Metodiju da bude jasna ideja vodilja sastavljača:
Svemogući vični Bože, koji si se dostojao nas u jedinstvu kršćanske vire po blaženoj braći Ćirilu i Metodu, tvojim priznaocima i biskupima, milosrdno privesti: daj, molimo te, da koji se sadašnjem slavlju njihovom dostojno veselimo, njevim bogoljubnim prošnjama vičnu slavu dostignuti mogli budemo. Po Isukrstu Gospodinu našemu. Amen
Velika duhovna manna ili duše hrana u molitvma i pismama za kršćane katolike subotičkog sveštenika Blaška Rajića iz 1908. godine zbornik je žitija i molitava kojima se Bunjevkama i Bunjevcima, ali i drugim rimokatoličkim vernicima prikazuju najznačajniji praznici, ali i sveci. Rajić ga je kompilovao sa željom da vernici na narodnom jeziku mogu da proslavljaju Boga, Bogorodicu i svece. Dodao je i jedan rimokatolički kalendar, kao i jednu podužu litaniju. Strukturalno, dakle, sasvim odgovara standardnom molitveniku. Nastojao je da svaka molitva i/ili žitije imaju i svoju poruku, tako da je osim verskog sve vreme prisutan i didaktički karakter. Za nacionalno formiranje Bunjevaca delo Velika duhovna manna ili duše hrana u molitvma i pismama za kršćane katolike nije bez značaja. Mogućnošću da se moli na svom jeziku, jača se i kulturni, kao i verski identitet, i zbog toga ovo delo ima važnost u jednoj burnoj epohi u kome je iznedreno.
Ostavi komentar