MILOVAN ĐILAS – DISIDENTSKO POLITIČKO NASLEĐE
Autor: Msr Ognjen Karanović, istoričar
Najjednostavnije, mogli bismo da ponovimo tvrdnju da je Milova Đilas posle 1954. godine doživeo politički i duhovni „preobražaj“. Međutim, bio bi to, zaista, samo banalan i površan pogled na političke i profesionalne delatnosti disidenta Milovana Đilasa u godinama nakon njegovog razlaza sa Komunističkom partijom Jugoslavije i jugoslovenskim partijsko-državnim organizmom u čijem kreiranju je i sam učestvovao. Tako, Vladimir Dedijer u analizi ličnosti Milovana Đilasa za osnovu uzima psiho-antropološke karaketristike dinarsko-planinskog područja, pozivajući se pritom na radove eminentnih naučnika poput Jovana Cvijića i Fernana Brodela. Po njegovim zapažanjima, Milovan Đilas je pripadao tipičnom primeru violentnih dinarskih ličnosti, sa snažnim temperamentom, naglašenim emocijama, ali i sklonošću ka čestim i naglim promenama raspoloženja i stavova i raznim vrstama krajnosti. Takav mentalni sklop nužno je u praksi rađao fanatičnost, netaktičnost, euforičnost i nepromišljenost, ali istovremeno i iskrenost, neposrednost, odanost i posvećenost idejama i stavovima, ma kakvi oni u datom trenutku bili. Uočavajući osobine dinarskog mentaliteta, Vladimir Dedijer beleži karakteristična zapažanja Fernana Brodela, po kojima planina, kao utočište, predstavlja zemlju slobodnih ljudi, ali je istovremeno i fabrika ljudi za tuđu upotrebu. U sukobu Partije i Đilasa uticaja su imali različiti faktori, počev od novoformiranih ličnih utisaka kod Đilasa o budućnosti i svrsishodnosti KPJ i ideologije čiji je ista bila nosilac, zatim različitih karaktera potonjeg disidenta i njegovih dojučerašnjih saboraca, drugova i saradnika na čelu sa Brozom, životnog iskustva, vrednosti i vaspitanja, do različitih političkih pogleda, kao i pogleda na svet i život. Za razliku od Tita i Partije, Đilas u suštini nije bio političar već idealista, koji se večito borio između pisca i ideologa, politike i literature. Tito je za razliku od njega bi surovi pragmatik, kome je politika predstavljala veštinu mogućeg i imperativ uspeha, kako ličnog (u smislu socijalne promocije kojoj je težio od detinjstva) do državnog, posebno na spoljnopolitičkom polju. Sa druge strane, Milovan Đilas sa svojim idejama i idealima, dinarskom violentnom prirodom, žestokim temperamentom, fanatizmom i idealizmom, na kraju nije bio dorastao političkim izazovima složenog i osetljivog vremena u kojem je živeo. Međutim, u svom disidentskom životu, u kome se preobratio od radikalnog marksiste do komunističkog reformatora; od komunističkog reformatora do socijaliste; i od socijaliste do socijaliste i demokrate, produkovao je jednu novu političku doktrinu, koju smo dužni da danas ispravno vrednujemo.
Zbog intervjua NJujork tajmsu u kome je kritikovao političko stanje u Jugoslaviji i istakao potrebu postojanja opozicione partije kao činioca demokratizacije, Đilas je 24. januara 1955. osuđen na kaznu zatvora od osamnaest meseci, uslovno na tri godine. Sledeće godine 1956, uhapšen je 19. novembra i osuđen 12. decembra na tri godine strogog zatvora zbog kritike jugoslovenskog stava neutralnosti, koji je u stvari predstavljao podršku brutalnoj sovjetskoj vojnoj invaziji kojom je ugušena revolucija u Mađarskoj. Dok je bio u Kazneno-popravnom domu u Sremskoj Mitrovici kao kažnjenik broj 6880 (koji će 28. aprila 1958. biti promenjen u broj 1732), objavljena je u Sjedinjenim Američkim Državama „Nova klasa“. Đilas je 4. oktobra 1957. izveden pred Okružni sud u Sremskoj Mitrovici i 5. oktobra osuđen na sedam godina zatvora, u zbiru s ranijom kaznom na devet godina. Presudom od 14. oktobra, kao sporedna kazna, oduzeta su mu sva ratna i posleratna odlikovanja: Orden Narodnog heroja, Orden narodnog oslobođenja, Orden Partizanske zvezde I reda, Orden zasluga za narod I reda, Orden bratstva i jedinstva I reda i Orden za hrabrost. Sud časti za rezervne oficire i rezervne vojne službenike pri Komandi beogradskog vojnog područja 15. oktobra oduzeo mu je čin rezervnog general-pukovnika Jugoslovenske narodne armije. Sva tri puta je suđen po članu 118, stav 1, Krivičnog zakona o “neprijateljskoj propagandi”, paragrafom poznatim po tome što se koristio za suzbijanje slobodnog iznošenja mišljenja. Za Novu klasu dobio je francusku nagradu Prix de la Liberte za 1958. godinu. Đilas je uslovno pušten iz zatvora 20. januara 1961. Ponovo je uhapšen 7. aprila 1962. zbog knjige Razgovori sa Staljinom i osuđen 14. maja na pet godina zatvora. Ova kazna mu je sabrana s prethodnim kaznama, tako da je konačna osuda bila na kaznu zatvora od trinaest godina. U to vreme Jugoslavija se i pored zvanične politike nesvrstanosti približavala sovjetskom bloku, a Tito žestoko napadao prodor „trulog liberalizma” u partijske redove (Član 320. Krivičnog zakonika po kome je Đilas suđen za odavanje službenih tajni uveden je 17. marta upravo da bi se njemu sudilo i u svetskoj javnosti dobio je podrugljivi naziv “Leks Đilas”.) Oslobođen je 31. decembra 1966. bez uslova, osim petogodišnje zabrane da daje bilo kakve izjave ili bilo šta objavljuje. Đilas je odbio da se pridržava ove zabrane. U Titovoj Jugoslaviji, Đilas je izdržao ukupno devet godina zatvora, a sva četiri suđenja su bila in camera (bez prisustva publike i novinara, odnosno tajna). Proveo je ukupno dvadeset i dva meseca u samici, bio je prinuđen da preti štrajkom glađu, ćelija mu nije grejana i temperatura se u zimskim mesecima spuštala ispod nule, duže vremena mu nije bila dozvoljena hartija za pisanje, pa je pisao na toalet papiru, porodici je bilo dozvoljena samo jedna poseta mesečno u trajanju od pola sata. U vrhovima policije i vlasti raspravljalo se o tome da bude ubijen.
Nekoliko godina, otprilike od 1959. do 1962, imao je izuzetno velike psihičke tegobe: osećanje praznine u delovima glave, treperenje po licu i slepoočnicama, opsesivne zastrašujuće misli, nesanicu, strah od ludila. Pošto slične tegobe nije imao nikada ranije u životu, a ove su odjednom i gotovo sasvim nestale, ostala je sumnja da mu je policija tajno davala psihoaktivne supstance ne bi li slomila njegovu volju za otporom. Psihijatar dr Srboljub Stojiljković (koji će kasnije postati redovni profesor i direktor Neuropsihijatrijske klinike Medicinskog fakulteta Univerziteta u Beogradu) predlagao je Đilasu da se kao put ka izlečenju odrekne svojih političkih ideja, čime je zloupotrebio medicinu u političke svrhe. Đilas je bio izložen i vansudskim progonima. Policija je prisluškivala njegove telefonske razgovore i ugradila prislušne uređaje u njegov stan, pošta koju je primao i slao pregledana je i ponekad oduzimana, u stanu u zgradi preko puta njegove nekoliko godina je neskriveno dežurala policija, saslušavani su ljudi koji mu dolaze u posetu i prećeno im je. NJega i suprugu pratili su policijski agenti (često neprikriveno radi zastrašivanja onih koji su Đilasa pozdravljali), pokušali su da ga isele iz stana u znatno manji i gori zajedno s bolesnom majkom, suprugom i malim sinom, pozivan je u policiju na razgovore na kojima su mu postavljani ultimatumi i pretilo hapšenjem. Kao i Milovan i članovi njegove porodice dobijali su anonimne pretnje, od kojih su većinu napisali agenti tajne policije. Mnogi Đilasovi rođaci otpušteni su s posla i na druge načine progonjeni, a advokat Vitomir Đilas, osuđen je u proleće 1977. na trideset meseci zatvora zbog još neposlatog pisma Politici, koje je policija otkrila u njegovom pisaćem stolu, u kome je govorio o potrebi stvarne slobode govora i štampe. Posle izdržane kazne do preranog kraja života radio je kao fabrički radnik. Titov režim je smatrao Milovana Đilasa za „državnog neprijatelja broj jedan” i nijedan građanin Jugoslavije nije bio toliko napadan i klevetan od najviših partijskih i državnih rukovodilaca. Nazivan je izdajnikom svoje zemlje, neprijateljem, prodanom izdajničkom dušom, unutrašnjim emigrantom, stranim plaćenikom i agentom. Na Sedmom kongresu Saveza komunista Jugoslavije, održanom od 22. do 26. aprila 1958. u LJubljani, Tito Đilasa naziva „ludakom, izdajnikom, renegatom, čovekom koji pljuje na dostignuća revolucije“. U Sovjetskom Savezu i zemljama Istočne Evrope, Đilas je dobijao slične nazive i još je dodavano da je „kralj antikomunizma”, „potpaljivač Hladnog rata”, jedan od najopasnijih neprijatelja Sovjetskog Saveza i marioneta u rukama američkih vladajućih krugova. Posle izlaska iz zatvora bio je nekoliko puta pred hapšenjem i suđenjem, najčešće na Titov predlog. O tome su svedočanstva ostavili između ostalih i Mirko Tepavac, državni skeretar za spoljne poslove, i Lazar Koliševski, vodeći makedonski komunista. Tito je tu “ideju“, valjda da proveri kakve bi bile reakcije na Zapadu, izneo i pred Margaret Tačer, kada ga je posetila decembra 1977. godine kao šef opozicije. Sasvim u svom stilu procene troškova i dobiti, a i koristeći jezik za koji je s razlogom pretpostavljala da je jedini koji će diktator razumeti, Tačer je Titu rekla da će mu Đilas nanositi više štete ako bude u zatvoru.
Već 20. marta 1967, Đilas šalje duže pismo Josipu Brozu Titu, obraćajući mu se kao predsedniku Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i predsedniku Saveza komunista Jugoslavije, u kome ukazuje na opasnost da se sve više, u samoj zemlji, Jugoslavija smatra za veštačku tvorevinu, kritikuje uplitanje ideologije u privredu i neostvarivanju privredne reforme, zalaže se za demokratske reforme i ljudske slobode. Odgovor nije dobio, a iz predsednikovog kabineta mu je poručeno da se predsedniku više ne obraća. Đilas je davao javnu podršku demokratskim reformama u Čehoslovačkoj pod vođstvom Aleksandera Dubčeka, prvog sekretara Centralnog komiteta Komunističke partije Čehoslovačke. Ovu politiku, koja će u istoriju ući pod nazivom „socijalizam s ljudskim likom” i „praško proleće”, prekinule su države članice Varšavskog ugovora, predvođene Sovjetskim Savezom, koje su vojno okupirale Čehoslovačku u avgustu 1968. godine. Preplašeni jugoslovenski režim teži da poboljša odnose sa Zapadom i pridobije zapadno javno mnjenje. Đilas dobija pasoš već 9. avgusta. Od 4. do 13. oktobra 1968. boravi u Velikoj Britaniji, objavljuje dva duža članka u Tajmsu i daje televizijski intervju o sovjetskom imperijalizmu kao opasnosti za Jugoslaviju. Drži nekoliko predavanja, uključujući i jedno na Univerzitetu Oksford. Zatim putuje u Sjedinjene Američke Države, gde je od 16. oktobra do 20. novembra bio naučni saradnik i gostujući profesor na Vudrou Vilson školi javnih i međunarodnih poslova na Univerzitetu Prinston. U Beograd se vratio 10. decembra. Kuća slobode mu je 10. novembra dodelila Nagradu slobode za 1969: „herojskom vođi i pobunjeniku – njegov razum i savest okrenuli su ga protiv tiranije”. Na svečanom uručenju 9. decembra u Ruzvelt hotelu u NJujorku govorio je senator Edvard Kenedi (Kuću slobode osnovala je 1943. Elinor Ruzvelt, supruga predsednika Frenklina Ruzvelta, radi borbe za mir, demokratiju i ljudska prava u Sjedinjenim Američkim Državama i svetu, a Nagradu slobode su, između ostalih, dobili Volter Lipman, Vinston Čerčil, Vili Brant, Žan Mone i Pablo Kasals).
Đilas je putovao u Beč, na poziv svog austrijskog izdavača Frica Moldena, i u Rim na poziv Italijanske unije za napredak u kulturi. Sa prestankom sovjetske opasnosti, ponovo je počelo zbližavanje sa Sovjetskim Savezom. Tito je zahtevao veći nadzor nad ideologijom i kulturom. Đilasu je oduzet pasoš 3. marta 1970. i njegovi zahtevi da mu se ponovo izda biće nekoliko puta odbijeni. Pasoš je dobio tek 19. januara 1987. Strane novine i časopisi sa Đilasovim člancima i intervjuima redovno su zaplenjivani na granici i građanima kod kojih su pronađeni oduzimani su pasoši. Kada je, na primer, u maju 1969. izašla u Sjedinjenim Američkim Državama Đilasova političko-filozofska studija Nesavršeno društvo: i dalje od „Nove klase”, rešenjem saveznog sekretara za unutrašnje poslove od 3. oktobra 1969, objavljenim u Službenom listu, zabranjeno je njeno unošenje i rasturanje u zemlji. A rešenjem zamenika saveznog sekretara za unutrašnje poslove Draška Jurišića od 29. juna 1981. zabranjeno je unošenje i rasturanje u Jugoslaviji nemačkog, engleskog, francuskog, švedskog i italijanskog izdanja Đilasove memoarske knjige o Titu. Zajedno sa Andrejom Saharovim, Aleksandrom Solženjicinom, Eženom Joneskom, Josifom Brodskim i drugima Đilas je jedan od pokretača 1974. časopisa Kontinent, posvećenog književnim, socijalnim, političkim i religijskim temama zemalja Istočne Evrope i Sovjetskog Saveza. Časopis je izlazio u Zapadnoj Evropi na engleskom, nemačkom, francuskom, ruskom, i još nekim evropskim jezicima. Đilas je bio i član međunarodnog redakcionog odbora i povremeni saradnik. Posle smenjivanja liberalnog partijskog rukovodstva u Srbiji u oktobru 1972, partijski konzervativci često i žestoko napadaju Đilasa kao začetnika „trulog liberalizma” ili „anarho-liberalizma”. Šesti kongres nazivaju „Đilasovim kongresom” i ističu kako je Tito bio protiv njegovih odluka. Režimski novinari redovno napadaju u feljtonima i člancima njegove ideje. Mada u iskrivljenom obliku, one su ipak prepoznatljive, tako da se šira jugoslovenska javnost delimično upoznaje s njegovom borbom za demokratiju. U Istočnoj Evropi, posebno u Sovjetskom Savezu, Poljskoj i Čehoslovačkoj, Đilasove knjige prošvercovane sa Zapada ili kao samizdati čitaju se u opozicionim krugovima. U Sovjetskom Savezu, kazna za posedovanje Nove klase bila je zatvor od tri godine, a za njeno širenje čak petnaest godina. Broj političkih zatvorenika u Jugoslaviji znatno se povećava od pada liberala, kao i zabrane knjiga, filmova, naučnih i politikoloških studija. Od svog izlaska iz zatvora Đilas je u člancima i intervjuima branio sve ljude u Jugoslaviji progonjene zbog svojih uverenja, ukoliko se nisu zalagali za nasilje. Posebno odlučno odbacivao je svaki oblik terorizma. U junu 1977, uoči održavane u Beogradu Konferencije o evropskoj bezbednosti i saradnji (KEBS), koja je trebalo da doprinese popuštanju napetosti između blokova kroz priznavanje nepovredivosti granica i smanjenje vojnih snaga, kao i da poboljša ekonomsku saradnju i poštovanje ljudskih prava, Đilas daje izjave stranim dopisnicima o teškom stanju ljudskih prava u Jugoslaviji. Savezni sekretar za unutrašnje poslove, general-pukovnik Franjo Herljević javno preti da će sprečiti Đilasove delatnosti.
Tito je dao delimičnu amnestiju političkih osuđenika krajem novembra 1977. da bi ostavio dobar utisak na strane delegate, ali napadi na Đilasa se pojačavaju. Pojavljuje se i knjiga u dva toma od ukupno sedam stotina strana, u tiražu od deset hiljada primeraka, Liberalizam – Od Đilasa do danas (Beograd: Sloboda, 1978), autora Dragana Markovića i Sava Kržavca. NJeni delovi prethodno su bili objavljeni kao feljton u NIN-u. Đilas pomaže našim književnicima da objavljuju u inostranstvu, naročito u izdavačkoj kući Harkurt Brejs Jovanovič (Harcourt Brace Jovanovich) koja objavljuje njegova dela. Između ostalih izlaze knjige Matije Bećkovića, Dobrice Ćosića, Danila Kiša, Dragoslava Mihailovića, Borislava Pekića, Dušana Radovića. Septembra 1979. pokrenuo je s Mihajlom Mihajlovim, Dragoljubom Ignjatovićem i Momčilom Selićem prvi jugoslovenski samizdat Časovnik, umnožen na geštetneru, u kome je objavio svoje priče „Rat” i „Gubavac”, ali je ovaj zbornik odmah zabranjen i primerci zaplenjeni, a Đilas od sudije za prekršaje osuđen 15. oktobra na novčanu kaznu. Prvi od disidenata u zemlji počinje oktobra 1980. otvoreno da sarađuje s Našom reči, srpskim demokratskim mesečnikom koji je izlazio u Londonu i čiji je urednik bio Desimir Tošić, jedan od vođa omladine Demokratske stranke pre Drugog svetskog rata, a od 1996. potpredsednik Demokratskog centra. Tito je umro 4. maja 1980, a nije se video izlaz iz političke, ekonomske i društvene krize. Visoki državni i partijski rukovodioci i mediji povećavaju žestinu i učestalost napada na Đilasa, uključujući i zahteve za hapšenjem. Kod dela javnosti raste mržnja prema Đilasu i čak mu prete na ulici. Kao primer atmosfere tih godina može se uzeti upozorenje aktiva Saveza komunista u zgradi broj 235 u ulici Jurija Gagarina na Novom Beogradu. Pošto je 23. septembra 1980. počela Generalna konferencija UNESKO-a (Organizacije za obrazovanje, nauku i kulturu pri Ujedinjenim nacijama) u kongresnom centru „Sava”, stanarima se šalje upozorenje da se treba čuvati provokacija. Između ostalog je „uočena Neprijateljska aktivnost Milovana Đilasa i Mihajla Mihajlova od kojih se Đilas nalazi u Beogradu.” Stanarima se preporučuje obazrivost i da sumnjive pojave prijave dežurnom u mesnoj zajednici.
Od 1954. do 1988. Đilas nije mogao da objavi u Jugoslaviji nijedan svoj politički ili literarni tekst, pa čak ni prevod engleskog speva iz sedamnaestog veka – Izgubljeni raj DŽona Miltona – na kome je radio tri godine. Časopis Savremenik prihvatio je u leto 1972. da objavi njegovu pripovetku „Gubavac”, ali je zbog javnih političkih pritisaka morao da odustane. Slično se dogodilo i sa studijom NJegoš. Početkom sedamdesetih godina Đilas ju je nudio izdavačkim kućama „Prosveti”, „Obodu” i „Nolitu”, ali bez uspeha. Poslednji put je odbijen 1987. u „Nolitu”. Direktor Miloš Stambolić saopštio je Đilasu da je to jednoglasna odluka redakcije. Većina Đilasovih dela objavljena je u inostranstvu na više jezika. On je objavio i preko stotinu članaka i eseja u zapadnoevropskim i američkim novinama i časopisima, i dao brojne intervjue zapadnim sredstvima javnog informisanja. Pisao je do kraja života. Službeni Zapad nikada nije podržavao Đilasa, kao ni druge jugoslovenske disidente. Niti su ga posećivale zapadne diplomate niti je pozivan u zapadne ambasade. Diplomatama je čak bilo naređeno da izbegavaju da odlaze na mesta gde bi slučajno mogli da ga sretnu. Osim nekoliko retkih izuzetaka, njegovo oslobođenje iz zatvora ili ublažavanje zatvorskog režima nisu zahtevali predsednici, premijeri ili ministri zapadnih zemalja. Đilasa je podržavala zapadna liberalna štampa, obrazovaniji i prosvećeniji deo javnog mnjenja demokratskih zemalja, intelektualci leve demokratske orijentacije, međunarodne i nevladine organizacije. U nekim periodima podržavali su ga austrijske, britanske, indijske, norveške i švedske socijal-demokrate, ali gotovo jedino kada su bile u opoziciji, a ne na vlasti, budući da su tada vodile računa prvenstveno o državnim interesima. U januaru 1990. NIN i Literaturnaja gazeta organizovali su u Moskvi okrugli sto o uzrocima sovjetsko-jugoslovenskog sukoba 1948. Pored Đilasa u jugoslovenskoj grupi bili su književnik Dobrica Ćosić, filozof Svetozar Stojanović, istoričari Andrija Krešić i Branko Petranović. Osam general-pukovnika i general-potpukovnika u penziji, nosilaca ordena narodnog heroja (Svetozar Vukmanović Tempo, Savo Drljević, Boško Đuričković, Veljko Kovačević, Vojo Kovačević, Gligo Mandić, Vojo Nikolić, Vlado Šćekić) napisali su zahtev da se Đilasu vrate odlikovanja pošto su njegova suđenja i kazne bile zasnovane na ideološkoj, a ne na pravnoj osnovi. Poslali su ga maja 1990. Predsedništvu SFRJ, ali im je njegov član Stipe Šuvar saopštio da je zahtev odbijen. Obratili su se s istim zahtevom 10. oktobra 1992. akademiku Dobrici Ćosiću, predsedniku Savezne Republike Jugoslavije, ali ponovo bez ikakvih rezultata.
Život i rad Milovana Đilasa tema su desetina diplomskih i magistarskih radova, kao i doktorskih disertacija u svetu. Dobitnik je nekoliko počasnih doktorata, a Akademija humanizma iz Sjedinjenih Američkih Država, dodelila mu je na svom osnivanju 1983. godine titulu Laureata Humanizma (među laureatima su bili Karl Poper, Andrej Saharov, Frensis Krik). Kod nas je za prevod speva DŽona Miltona Izgubljeni raj dobio nagradu “Miloš N. Đurić” za 1989, koju dodeljuje Udruženje prevodilaca Srbije. Roman Crna Gora uvršten je u ediciju dvadeset najznačajnijih crnogorskih romana, a roman Izgubljene bitke bio je u najužem izboru za NIN-ov roman godine 1994. O njegovim delima pisali su naši ugledni književni kritičari i književnici: Zoran Gavrilović, Vasilije Kalezić, Borislav Mihajlović Mihiz, Nikola Milošević, Predrag Palavestra, Živojin Pavlović, Branko Popović, Milisav Savić, Brana Crnčević i drugi. Mada je za svoj književni rad Đilas dobio velike pohvale, opšte je mišljenje da je vrednovanje ne samo njegovog književnog dela, već i proučavanje njegovog života i rada u celini, tek na početku. Povodom trogodišnjice smrti Milovana Đilasa nekoliko njegovih prijatelja napisalo je kratak tekst o njegovom životu i radu koji je, da bi mu odalo poštu, potpisalo preko sto uglednih ličnosti: akademika, istoričara, književnika, filozofa, generala, advokata, diplomata, profesora univerziteta, filmskih režisera, publicista, slikara, vajara, poslovnih ljudi, i drugih. Tekst s potpisima objavljen je u većini dnevnih i nedeljnih novina, a komentatori su primetili da su među potpisanima ljudi različitih političkih opredeljenja i stranačkih pripadnosti. Milovan Đilas je od maja 1936. do 27. marta 1952. bio u braku s Mitrom Mitrović (1912-2001), rodom iz Užičke Požege, predratnim komunistom, ministrom prosvete u vladi Narodne republike Srbije i publicistom. S njom je imao kćerku Vukicu (1948-2001), književnog prevodioca. Godine 1952, 11. juna, venčao se sa Štefanijom Barić (1921-1993), rodom iz Zagreba, nosiocem Partizanske spomenice 1941. i mlađim instruktorom Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, do udaje za Đilasa na službi u Ministarstvu inostranih poslova. Iz tog braka je sin Aleksa (rođen 1953), sociolog i publicista. Milovan Đilas je znao ruski i engleski i držao je govore i predavanja na ovim jezicima; služio se i francuskim. Omiljena razonoda bili su mu razgovori s prijateljima, duge šetnje u prirodi ili beogradskim ulicama, guslanje (znao je napamet mnogo narodnih pesama), pecanje pastrmki. Milovan Đilas je od maja 1954. stanovao u Palmotićevoj ulici broj 8 u Beogradu. Umro je 20. aprila 1995. i sahranjen je u roditeljskoj grobnici u rodnom selu Podbišću. Opelo su održali pravoslavni sveštenici po želji sina Alekse i pesnika Matije Bećkovića, Đilasovog najbližeg prijatelja, koji je održao i posmrtni govor.
Ostavi komentar