Autor: Lazar Slepčev, politički analitičar
Seriju tekstova o srpskim konzervativcima završićemo predstavljanjem Milana Piroćanca i njegovim pogledima na međunarodne odnose.
Piroćanac je rođen 7. januara 1837. godine u Jagodini, a umro je u Beogradu 1. marta 1897. godine. Otac mu je bio Stevan Nedeljković, poreklom iz pirotskog kraja. Učestvovao je u ustancima protiv Turaka, da bi kasnije dostigao do položaja sreskog načelnika u Knjaževcu. Osnovnu školu Piroćanac završava u Jagodini, a gimnaziju u Kragujevcu i Beogradu. Školovanje nastavlja na pravnom odseku Liceja (1854‒1856), da bi pred kraj 1856. godine nastavio studije prava na Sorboni u Parizu, gde diplomira 1860. godine. Sledeću godinu provodi u Hajdelbergu, da bi se krajem 1861. godine vratio u Beograd. Tokom školovanja, prezime Nedeljković menja u prezime Piroćanac.
Po nagovoru Ilije Garašanina zaposlio se u ministarstvu spoljnih poslova, gde napreduje do položaja načelnika ministarstva. Ustoličenjem namesništva 1868. godine premešten je u Gornji Milanovac na mesto predsednika suda Rudničkog okruga. Od 1872. godine bavi se advokaturom i postaje jedan od najboljih srpskih advokata. 1874. godine postaje sudija kasacionog suda, da bi nekoliko meseci 1874/75. godine vršio dužnost ministra inostranih dela u vladi Aćima Čumića.
Od 21. oktobra 1880. godine predsednik je Vlade Srbije, sve do 21. septembra 1883. godine. Paralelno drži i portfelj ministra pravde do 10. oktobra 1881. godine, kada ga zamenjuje mestom ministra inostranih dela. Vlada je podnela ostavku posle neuspeha na izborima septembra 1883. godine. Piroćančeva vlada započinje proces modernizacije Srbije na svim poljima, o čemu je bilo reči u prethodnim tekstovima, tako da se ovde nećemo baviti tom temom. Piroćanac pokušava da sprovede i ustavnu reformu, ali nailazi na otpor kralja Milana. Bio je šef Srpske napredne stranke (uz Garašanina, Novakovića i Mijatovića), od 1880. do 1886. godine, kada napuštva stranačku politiku. Uviđajući štetne posledice tadašnje žestoke stranačke borbe, pokušava da okupi miroljubive ljude iz svih stranaka i van njih, ali bez uspeha.
Napisao je nekoliko knjižica iz istoriografije: Knez Mihailo i zajednička radnja balkanskih naroda (1895), Balkanski poluostrv (1889), te Stratešku studiju: Međunarodni položaj Srbije (1892). Vodio je i dnevnik koji je objavljen pod naslovom Beleške tek 2004. godine.
Međunarodni položaj Srbije
Piroćanac ovu studiju piše pragmatično, ogoljeno i grubo. Moglo bi se reći surovo realno. Temeljno analizira međunarodnu poziciju, interese i težnje velikih evropskih sila, kao i poteze koje su te sile povlačile radi ostvarenja svojih interesa. S obzirom na to da je ključna tema njegove studije položaj Srbije u međunarodnim odnosima, Piroćanac stavlja akcenat na one sile koje su po njemu životno zainteresovane za prostor evropskog Istoka (Istočno pitanje), pre svih Rusiju, Austrougarsku i Nemačku. Turskoj ne pridaje veliki značaj jer je smatra „silom u opadanju“, kojoj je istorijska nužnost namenila silazak s istorijske pozornice. Francusku i Englesku analizira u meri u kojoj se njihovi interesi sudaraju s interesima ove tri za Istočno pitanje najviše zainteresovane sile. Na kraju, veoma kritički analizira spoljnu politiku tadašnje Srbije, kao nekonzistentnu, nezrelu i nedoraslu, kako duhu vremena, a ono još više samom nacionalnom interesu. Rešenje srpskog pitanja vidi u objedinjavanju balkanskih naroda (u širem smislu), te stupanjem južnoslovenskih naroda u jednu, federalnu državu. Kao ključnu prepreku ka tom cilju Piroćanac vidi šovinizme i borbu za pojedinačne interese kod svih balkanskih naroda, te sa druge strane nemilosrdnost interesa velikih.
Rusija
Piroćanac rusku spoljnu politiku promišlja i analizira spram nasušne ruske potrebe da se dočepa Carigrada i „tolih mora“, kako bi mogla da „zavlada svetom“. U tu svrhu spremna je na svako savezništvo. To pokazuju svi njeni ratovi sa Turskom, kao i svi njeni odnosi s evropskim državama. Kada je reč o politici panslavizma, ona je u osnovi samo dobar mamac za prevelika očekivanja kod južnoslovenskih naroda, ali sa druge strane i ozbiljan dugoročni cilj.
Austrija
Prema Piroćančevim mišljenju, položaj Austrije je možda i najzanimljiviji. U očima kontinentalne Evrope, Austrija se još uvek, po navici, doživljava kao nemačka država. Međutim, u njoj pored Nemaca žive još i Mađari, Sloveni, Rumuni i Italijani. Na takvu Austriju Evropa računa u raznim kombinacijama kada je u pitanju evropski Istok.
Istupanjem iz nemačke konfederacije i uzimanjem Mađara u savez, Austrija je po svim parametrima prestala biti nemačka država, te zbog dualnog odnosa Nemaca i Mađara i prisustva drugih naroda njoj predstoji ili raspadanje ili transformacija u neki oblik federativne države. Kroz proces federalizacije Piroćanac u stvari i vidi neku mogućnost rešavanja južnoslovenskog pitanja. Kao problem u ostvarenju tog cilja više apostrofira Mađarsku kao istorijski „neiživljenu državu“. Takođe, u procesu federalizacije Austrougarske Piroćanac vidi i neku vrstu „relaksacije“ Istočnog pitanja, jer „ukoliko bi Austrija htela vojno (osvajački) da reši Istočno pitanje, imala bi protiv sebe sve države kontinentalne Evrope sem Nemačke, i balkanske narode i Ruse i izuzimajući Nemce, sve svoje rođene narode“.
Nemačka
Prema Piroćančevim mišljenju, Nemačka svojim položajem ima veoma skučen manevarski prostor u međunarodnim odnosima. NJena nesreća je što se uvek nalazi „u makazama“ interesa kontinentalnih sila s jedne i Rusije sa druge strane.
Srbija
Piroćanac drži da Srbija vodi nezrelu i neizgrađenu spoljnu politiku. Razloge tome vidi u teškom međunarodnom položaju Srbije, partijskim trvenjima nauštrb opšteg interesa, potrebi opozicije da međunarodne odnose koristi u stranačkim borbama i pasivnosti inteligencije. Srbi su razapeti između Austrije i Rusije i najčešće više rade za one druge nego za svoj interes. Ključno je naučiti veštinu da „neprimetno“ kroz sukobe velikih ostvarujemo svoj interes, ali osnovno je da naučimo da taj interes trezveno i prepoznamo. „Od spremnih i inteligentnih ljudi, kojih ima u svim partijama, zavisi danas sudbina ove zemlje; njihova je dužnost da napuste ovakvu stranačku borbu, u kojoj obrazovanom čoveku nije više dopušteno udela uzimati… Inteligencija je pozvana da zauzme mesto koje joj u državi pripada, i da podigne značaj znanju i radu, te da iščeznu jednom i te grube pojave u nas, gde viđamo ljude sa duhom, spremom i znanjem, kako oko neznalica i seoskih čapkuna radi protekcije trčkaraju“, zaključuje Piroćanac.
Izvori:
Mijatović, B: Srpski konzervativci, Beograd, 2017.
Piroćanac, M: Međunarodni položaj Srbije, Beograd, 2017.
Ostavi komentar