Autor: Jovanka Simić, novinar
Jedan od najboljih poznavalaca ličnosti i likovnog opusa Milana Konjovića, dr Draško Ređep, davno još za slikarevog života govorio je da će Somborac s magičnom kičicom i platnima na kojima dominiraju boje njegove voljene ravnice, uvek biti „nezaobilazna činjenica naše kulture, našeg nastojanja da postanemo i ostanemo Evropa, i da istovremeno, neprekidno dotičemo antejski sudbonosno, vlastitu njivu“.
Datumi i druge brojke danas pokazuju da je Ređep bio u pravu: 28. januara navršilo se 125 godina od Konjovićevog rođenja, 10. septembra biće 57 leta otkako je svoje slike – miljenice darovao rodnom gradu, 20. oktobra biće tačno tri decenije otkako se veliki slikar upokojio, a prošle godine je Galeriju „Milan Konjović“ koju je svojoj rodnoj varoši umetnik darovao još za svog života, posetilo je 11 200 poklonika umetnosti što je najviše u poslednjoj deceniji.
Po zapisima iz galerijske knjige utisaka, od 1966. godine kada je utemeljena, pa do današnjih dana, Konjovićevu galeriju u gradu na zapadu Bačke, koji ne broji više od pedesetak hiljada žitelja, posetilo je milion i sto hiljada poklonika likovne umetnosti sa svih strana sveta.
Konjović, umetnik strastvenog kolorita i temperamenta i „najveći slikar ravnice”, kako ga je svojevremeno okarakterisao akademik Radomir Reljić, i dalje pripada vrhu srpske likovne umetnosti. Slikar je i sam bio vizionar. Za razliku od Pola Sezana, pokazao je da odlično poznaje mentalitet svojih Somboraca. Naime, ideja Sezana, sledbenika impresionizma i kubizma s kraja 19. i početka 20. veka, da svom rodnom Eks An Provansu daruje legat slika nije naišao na odobravanje njegovih sugrađana dok su Somborci Konjovićev legat oberučke prihvatili.
Septembra 1966. godine, Konjović je za ovaj svojevrstan spomenik samom sebi, izdvojio 500 umetničkih dela (150 ulja, 20 pastela, 29 akvarela, 300 crteža i jednu tapiseriju). Radovi su smešteni u jednospratno barokno zdanje u centru grada koje je dodatnim obimnim radovima preuređeno u galerijski prostor.
Posvetu na ulazu u Galeriju, u hladu stoletnih bođoša i danas čitaju brojni turisti koji dolaze u Sombor: „Slike ove, miljenice moje, sa ljubavlju darujem rodnome gradu, one jedino njemu i pripadaju”.
Slikar je ovaj gest zahvalnosti rodnom gradu obrazložio rečima da su brojne njegove slike rasejane po zemlji i inostranstvu, napuštajući ga kao što deca kada odrastu napuštaju roditeljski dom, „ali sobom su svuda ponele ovaj grad i ravnicu sagledane kroz moju grozničavu viziju, izraženu svetom mojih boja i linija“.
„Slike koje su ostale sa mnom, od kojih se nikada nisam hteo odvojiti, kojih se nisam mogao odreći ni u teškim časovima, koje sam ljubomorno čuvao, te slike miljenice poklanjam ovoj galeriji i rodnom gradu Somboru u kojem sam se rodio, postao čovek, sazreo kao umetnik… Zar bi one i mogle drugom pripadati sem njemu?“ – reči su koje je Konjović tada uputio svojim sugrađanima.
Kako su godine prolazile, umetnik je svoj legat dopunjavao, a ta misija nastavljena je i posle njegove smrti. Galerija je u međuvremenu proglašena spomenikom kulture i danas ima 1 084 originalna Konjovićeva platna – oko 600 ulja, 59 pastela, akvarela, tuševa…
Za Maestrom, što je bilo drugo Konjovićevo ime, ostao je opus od 6 000 dela, galerija s njegovim imenom u Somboru, nekoliko sjajnih monografija i knjiga čiji su autori: istoričarka umetnosti dr Katarina Ambrozić, pisac Miroslav Josić Višnjić, književni i likovni kritičar dr Draško Ređep, te Irma Lang, dugogodišnja direktorka Galerije „Milan Konjović”.
Rodio se 28. januara 1898. u Somboru kao drugi sin Davida Konjovića, advokata, kraljevskog javnog beležnika i Vere, rođene Vukičević. U ove krajeve Konjovići su došli iz Pećke patrijaršije u vreme Velike seobe Srba 1690. godine. U docnijim vekovima odigrali su značajnu ulogu u političkom, društvenom i kulturnom životu grada.
Mladi Konjović bio je zaljubljenik u slikanje, mačevanje i uzgajanje golubova. Već kao somborski gimnazijalac, 1914. godine izložio je pedesetak svojih radova a 1919. upisao se na Akademiju likovnih umetnosti u Pragu, u klasu profesora Vlaha Bukovca. Posle dva semestra, studije je nastavio samostalno. Potom 1921. odlazi na školovanje u Beč, gde je do njega dopirao uticaj Sezanovog sagledavanja sveta, da bi 1923. godine usledila studijska putovanja u Minhen, Berlin, Drezden…
U Pariz je stigao 1924. godine sa Emom Maštovskom, svojom suprugom koju je upoznao u Pragu. U prestonici umetnika, svetlosti i ljubavi ostaje do 1932. godine. Oduševljavali su ga El Greko i Oskar Kokoška, što je već tada ukazivalo na ekspresionističku predispoziciju njegovog slikarskog temperamenta. Prošao je kroz atelje Andrea Lota i fazu neoklasicizma. Na taj period podseća nekoliko Konjovićevih aktova s malo boje, inspirisanih Pusenovim klasicizmom i Derenovim radovima iz njegove postfovističke faze.
U Somboru je 1926. priredio prvu samostalnu izložbu, a zatim je izlagao u pariskom Salonu „D’Autome“. Od 1928. počinje njegova „plava faza“, a sa njom nastupa i njegova umetnička zrelost. U to vreme nastaju njegova prva ulja na temu Vojvodine. Konjović je shvatio da mu je u Parizu ponestalo inspiracije.
„Odlučio sam da se vratim u svoj Sombor, u svoju žitnicu, u vatromet boja koji je pokretao krv u mojim žilama“ – evocirao je te pariske dane Maestro 1992. godine u intervjuu „Večernjim novostima”.
Po povratku u rodnu varoš 1932. godine posvetio se slikanju pejzaža, ljudi i ravničarskog ambijenta. Tokom leta slikao je u Dalmaciji (Mlini, Cavtat, Dubrovnik). To razdoblje od 1934. do 1939. obuhvata njegovu „crvenu fazu”.
U vreme Drugog svetskog rata obreo se u zarobljeništvu u logoru Osnabrik. Posle šest meseci vraća se 1943. kući a od oslobođenja bio je zaposlen kao upravnik Narodnog muzeja u Somboru. Slikao je u svim tehnikama, uključujući i tapiseriju, mada je često isticao da je „ulje materijal sa kojim živim i kojim mogu integralno da se izrazim“. U rodnom gradu nastali su i njegovi pasteli, kao i ulja stišanog kolorita, koji čine umetnikovu „sivu fazu” (1940–1952). Godina 1953. kako su primetili likovni kritičari, donosi preokret. Konjovićev odnos prema predmetu postaje slobodniji, a na delima „kolorističke faze” umetnik se zaustavlja na pragu apstrakcije.
Vojvodina i njeni motivi, na Konjovićevim platnima postali su slobodni, novostvoreni oblici umetnikove strasne i dramatične vizije rodnog kraja. Radio je i portrete birajući za modele obične ljude i marginalce koje je sretao u Somboru, Cavtatu, Dubrovniku, Senti… Jedan od najčuvenijih je portret Šandora Ćire Falcionea, umetnikovog sugrađanina, koga je familija zanemarila i ostavila bez porodičnog nasledstva zbog navodnog ludila.
„Moje detinjstvo vezano je za našu staru kuću u Crkvenoj ulici broj 11 i za salaš koji se nalazio ispred Čonoplje, na deset kilometara od Sombora. Tamo je moje detinjstvo, tamo sam ja formiran, tamo su koreni moga slikarstva” – poveravao se slikar piscu Miroslavu Josiću Višnjiću koji u vreme svojih studentskih dana u Beogradu, na proputovanju za svoj rodni Stapar, nikada nije propustio priliku da poseti slikara u njegovom Somboru.
Novinarima je Konjović govorio da ga inspiriše mogućnost da stvara „svojom vizijom, na svome tlu, svoje motive…“ Novoj „asocijativnoj fazi” bio je odan od 1960. do 1984. a od 1985. godine započinje varijacije na temu vizantijske umetnosti. Do kraja 1990. godine nastalo je tridesetak takvih dela, a poslednji crtež, uoči smrti, bio jekrug na hartiji. Umetnik je smatrao da svačiji pa i njegov život zapravo predstavlja jedan krug. Konjovićev krug zatvorio se u njegovoj 95. godini.
„Slikarstvo je čudo i uvek je zagonetka. Da nije tako, davno bih prestao da slikam. Beskrajno je i neuhvatljivo kao ravnica. Misliš – tamo negde je kraj, a horizont se uvek pomera…“ isticao je pred kraj svog uzbudljivog života kojim je obgrlio dva veka. Na svom umetničkom putu Konjović je bio i hvaljen i osporavan, ali to nikada nije ozbiljnije uzdrmalo njegovu veru u sebe.
Bio je član Srpske akademije nauka i umetnosti u Beogradu, kao i VANU u Novom Sadu a postao je i dopisni član Jugoslovenske akademije nauka i umetnosti u Zagrebu. Umro je u Somboru, 20. oktobra 1993. godine. Počiva na Velikom pravoslavnom groblju u svom rodnom gradu.
LITERATURA:
M. J. Višnjić: „Stoleće Milana Konjovića“. Galerija M. Konjović, Sombor, 1998.
Dr D. Ređep: „Konjović, veliki potpis“. Prometej, Novi Sad, 1994.
I. Lang: „Monografija o Maestru“. Galerija M. Konjović, Sombor, 2010.
K. Ambrozić: „Milan Konjović“. Galerija M. Konjović, Sombor, 1965. i Beogradski grafički zavod, 1966.
Enciklopedija Srpskog narodnog pozorišta
https://www.snp.org.rs/enciklopedija/?p=6247
Ostavi komentar