Autor: Đorđo Sladoje
Dva-tri puta godišnje supruga i ja odemo do zavičaja – do Sarajeva i potom do Kalinovika. Svaki put je to avantura naročite vrste, a zapravo muka jedna živa koja nam pokvari radost susreta sa sve malobrojnijom rodbinom i ponekim prijateljem. Jer, treba se u autobusima, sve lošijim, starijim i nesigurnijim, drndati po sedam-osam sati, a nerijetko i duže. Već po navici, vozači usput kupuju krompir, luk, papriku, brašno i druge proizvode koji su ovdje jeftiniji i to nose, osim sebi, i rođacima, komšijama i kumovima, ne mareći mnogo za red vožnje. Kad se jedan požalio da mora stići na vrijeme jer ga čeka važan posao, vozač je mirno odgovorio: „Da si ti tako važan, ne bi se sa mnom vozio; ako ti se baš toliko žuri, uzmi taksi, kad već nemaš ličnog vozača“. Uz to, otegne se i pauza u restoranu „Kod Mića Bradine“, pa kod „Gromkom“, a dešava se da uletimo i u gužvu na granici.
Dok su saobraćali autobusi, bilo je, ipak, podnošljivo – komotnije i prostranije, a onda pustiše u promet nekakve patuljaste minibuse, zbog manjka putnika i uštede, u kojima se mogu odvesti djeca na obližnje izletište ali ne i putnici među kojima je sve više starih i bolesnih, na tako dugoj i iscrpljujućoj relaciji.
A onda nam je prijateljica preporučila i dala telefonski broj izvjesnog Milana koji, po cijeni autobuske karte, vozi u autu sa novosadske na sarajevsku adresu. Dugo smo se premišljali i odlagali da ga pozovemo, plašeći se da je i to neka ujdurma. A onda smo ga ipak pozvali. Pojavio se u dogovoreno vrijeme, odložio prtljag u gepek, otvorio ženi vrata, bez usiljenosti i mrzovolje i usput pokupio ostale putnike. Među njima je bilo i onih koji sa njim često putuju, pa bi nastavili onomad prekinutu priču. Nije nam bilo teško da se uključimo u razgovor jednostavan i nekako rođački prisan, najčešće o tzv. malim stvarima od kojih nema većih. Ozario bi se dok priča o unucima, ljutio se na neku nepravdu i smijao se očiglednim glupostima.
Vozio je lako i sigurno kao da je srastao sa volanom. A nije ni čudo kad je skoro trideset godina vozio autobus na raznim linijama, pa i ovoj sarajevskoj. A onda mu je sve to dojadilo – i mala plata i prekovremena vožnja do iznemoglosti… Tada se odlučio da svoj volan uzme u svoje ruke i da prevozi putnike od Novog Sada do Sarajeva i obratno, po cijeni, rekoh već, autobuske karte.
Uvijek dobre volje, srdačan, nenametljivo razgovorljiv i bodar, čak i onda kad bi u istom danu odvezao do Sarajeva i vratio u Novi Sad, odnosno u svoj Obrovac, selo od Bačke Palanke udaljeno desetak kilometara. I nikad nijedne ružne riječi ni o kome, pa ni onima koji su to, po njegovoj priči, debelo zaslužili. Bilo mi je čudno kako u tom čovjeku nije ostala ni trunka šoferske bahatosti i primitivizma čega smo se, u raznim oblicima, nagledali svih ovih godina. Nije ga ozlojedio ni ovaj nimalo lak ni jednostavan posao u koji se upustio, pored ostalog, da bi pomogao nezaposlenom sinu i kćerki koja takođe teško živi. Otuda su njegove ljubaznost i valjda urođena bodrost i lakoća s kojom je nosio sve te probleme bile još fascinantnije. Znao je otići na kraj grada, pričekati nekog neodgovornog putnika ili se peti uz strmu sarajevsku periferiju da bi pronašao onoga kome je obećao da će ga voziti. Trebalo je samo vidjeti kako se brine o putnicima koji nastavljaju putovanje – za Sombor, Kikindu, Suboticu… Zove, raspituje se, provjerava. NJih dvoje, oboje slijepi često su sa njim putovali. A on ih odvede do autobuske stanice, kupi karte za Zrenjanin i isprati ih do perona. I da ne na brajam i druge sitne, a u stvari krupne i važne usputne usluge. Na molbu putnika zaustavljao bi se, bez pogovora, što sam ja, kao nepopravljivi pušač, koristio da povučem neki dim. Znao je da svrati u pekaru i putnicima kupi kifle i pogačice, a pare nije htio da uzme ni za živu glavu.
Pitao sam se kako mu se isplati da ovo radi, ali će mi se ubrzo i to samo kasti. Milan je uzgred činio ljudima razne usluge za koje su plaćali koliko ko može, a za one krupnije su se unaprijed dogovarali. Nosio je lijekove iz Sarajeva za Novi Sad (i bio svojevrsna spona između ova dva grada), dokumente, kozmetiku, paketiće nepoznate sadržine, razne tehničke stvari, čak i novac. Pričao je kako mu je jedan Sarajlija, bez pisanog traga, dao 7000 evra da ih preda njegovom rođaku u Novom Sadu. Nije bilo sumnje da će to biti učinjeno.
Bijasmo skoro zaboravili na autobus i sve ono što vožnja njime podrazumijeva. A i šta će nam kad imamo nekoga ko će nas za najviše šest sati odvesti do Sarajeva i isto tako vratiti do Novog Sada. I više od toga, bili smo se zbližili s tim čovjekom, ako se tako može reći za nekoga koga smo viđali četiri-pet puta godišnje. I mislili smo da ćemo se još dugo viđati i zajedno putovati.
Prema kovidu se odnosio isuviše nonšalantno i pomalo kočoperno, uvjeren da mu ni on ne može ništa. A nije ni zaslužio. A onda je jednog oktobarskog dana sustigao i njega. Iz kreveta je javio putnicima da sljedećeg petka neće moći za Sarajevo. Na naše telefonske poruke odgovarao je sve kraće. A onda ga je teška upala pluća odvela u bolnicu, a bolnica na groblje.
Ovog rijetko dobrog i dragog čovjeka sjećaćemo se dugo, ne samo u autobusu kojim ćemo se opet drndati preko brda i dolina. A Milana, kao i tolike druge koji su promijenili svijetom nećemo nikad više vidjedti. To – nikad više – strašno je i nepojmljivo.
P.S.
U međuvremenu se, nakon četrdesetak dana, javio njegov sin i saopštio da nastavlja očev posao. Vidjećemo kako će to izgledati, ali u svakom slučaju bolje od vožnje autobusima koji sve više liče na onaj koji Miško vozi zavezanih očiju u čuvenom filmu „Ko to tamo peva“.
Ostavi komentar