Prof. dr Boris Stojkovski
Mehmed-paša Sokolović je jedna neobično zanimljiva ličnost i van svake sumnje jedna od ključnih protagonista epohe osmanskih sultana Sulejmana Veličanstvenog i njegovog sina Selima Pijanice. Iz srpskog aspekta, pak, zanimljiv je zbog svog srpskog porekla. Štaviše, to je doprinelo da se rašire i mnoge istorijski nepotvrđene činjenice. Tako, primera radi, mnogi smatraju, pod uticajem starije literature, da je Mehmed-paša imao ključnu ulogu u obnovi Pećke patrijaršije 1557. godine, iako on tada nije ni bio veliki vezir. Postoji tradicija, jaka i prisutna čak i danas, da je prvi patrijarh obnovljene patrijaršije bio tada Makarije koji mu je bio navodni brat. Za to takođe nema nikakvih dokaza, štaviše nejasno je da li je Makarije bio Sokolović uopšte.
Uprkos toj pomalo romantičarskoj predstavi koja kod Srba dominira, a u vezi je sa Mehmed-pašom Sokolovićem, ne sme se zanemariti činjenica da je ovaj osmanski velikodostojnik srpskog porekla imao izuzetnu važnost u vreme kada je Osmansko carstvo bila velesila koja se prostirala na tri kontinenta. Ono što je manje poznato od pomenutih romantičnih prikaza Mehmed-paše, jeste činjenica da je on višestruko bio najdirektnije vezan za područje današnjeg Banata, prvo kao osvajač, a zatim i velikaš kome je kao deo vakufa (zadužbine), pripao deo upravo Banata.
Borbe Osmanlija protiv Ugarske na tlu današnjeg Banata trajale su gotovo stoleće i po pre njegovog finalnog pada u osmanske ruke. Konačno osvajanje Banata započeto je 1551. godine. Prihvatanje Ferdinanda I Habzburškog od strane ugarskih staleža za kralja u Koložvaru (danas Kluž) dao je povod Turcima da se umešaju u unutrašnje prilike Ugarske, budući da je drugi ugarski kralj Jovan Zapolja, kao i njegovi naslednici, bio osmanski vazal. Isto tako, jedan dobar deo Ugarske je već bio pod turskom vlašću od 1521, pa konačno 1541. godine, a već nekih desetak godina u to doba i sam Budim je bio sedište beglerbega. Tadašnji rumelijski beglerbeg Mehmed-paša Sokolović krenuo je u pohod na današnji Banat u jesen 15. oktobra 1551. godine. Bečej (današnji Novi Bečej) je zauzet deset dana docnije bez borbe, a potom je osmanska vojska krenula na sever prema Morišu. Srpska posada u Čanadu predala je grad bez borbe, da bi Mehmed-pašine trupe uskoro opsele i sam grad Temišvar. Ova žestoka opsada je trajala celih šest nedelja, ali posada grada je pružala žestok otpor i kad je naišla zima, zavojevači su se morali povući. Organizacija odbrane bila je poverena Đorđu Utješenoviću. Pod temišvarskim je bedemima stradalo preko pet hiljada turskih vojnika. Posle ove uspešne odbrane došlo je do niza sukoba sa turskom vojskom Persijanca Ulama-bega, u kojoj su hrišćanske trupe izvojevale nekoliko odsudnih pobeda. Međutim, fratar Đorđe Utješenović Martinuci, iako je uspeo da sakupi vojsku od preko 70 000 ljudi, bio je svestan da se ne može ratovati sa Turcima stalno. On se zalagao za pregovore i smirivanje odnosa sa Turcima. Zbog toga je decembra 1551. godine, po naređenju Habzburga, mučki ubijen. Upamćen je kao simvol hrišćanskog otpora turskoj pretnji koja je nakon Balkana krenula da pokorava i Srednju Evropu.
Prva turska osvajanja koja je predvodio Mehmed-paša Sokolović dala su obrise i potonjeg administrativnog uređenja prostora današnjeg Banata pod osmanskom upravom. Bečej i Bečkerek su ostali u turskim rukama (Čanad i Lipovu su povratili Ugri nešto ranije) i formiran je sandžak na tlu današnjeg Banata a prvi sandžakbeg bio Gazi Kasim-paša, dotadašnji beglerbeg Budima, uz Mehmed-pašu još jedna značajna ličnost iz perioda zaokruživanja osmanskih osvajanja Ugarske. Gazi Kasim-paša podigao je kao svoju zadužbinu velelepnu džamiju, kasnije pretvorenu u crkvu, koja i danas stoji u centru Pečuja.
Čim je prošla zima, turska je vojska počela pripreme za pohod na Temišvar i celu oblast. Mehmed-paša Sokolović je u pripremama za pohod Srbima obećao mnoge povlastice ako stanu uz njega. Srbi su doista predali Mehmed-paši Bečej i Araču bez borbe, a i 1552. godine, kada je Lugoš pao pod Turke, tamošnji Srbi su se pridružili Osmanlijama. Petar Heler je obavestio nadvojvodu Maksimilijana Habzburškog 30. maja 1552. godine da se skuplja velika turska armija pod Beogradom. Svega tri nedelje kasnije, 22. juna, Mehmed-paša je, krenuo u novu ofanzivu na grad Temišvar. Tokom pohoda sporazumeo se sa srpskim vojnim posadama da mu predaju banatske gradove, Lipovu, Čanad, Nađsnetmikloš, Jarmatu, Veliki Bečkerek, Kikindu, Čakovo i Vršac. Na taj način izbegnuto je pustošenje zemlje i velike žrtve.
Temišvar je branila posada od 2500 ljudi, srpski vojnici i španski najamnici pod komandom Alfonsa Pereca. Srpske je branioce predvodio Nikola Crepović, on je sa svojom vojskom izašao kao prethodnica, sukobio se sa Turcima i tom prilikom zarobio 20 turskih vojnika. Glavnina osmanske vojske pod komandom Ahmed-paše je, međutim, uskoro stigla pred grad. Prema, preteranim doduše, izvorima, brojala je preko 100 000 ljudi. Realnije bi bilo reći da se radilo o višestruko nadmoćnijem neprijatelju, dok je ova cifra preterana, kao i mnoge u izvorima, naročito onim iz srednjeg veka ili iz doba na prelazu epoha. Komandant odbrane grada Stevan Lošonci bio je primoran posle žestokog bombardovanja grada da ga preda Turcima. Sa Ahmed-pašom sporazumeo se o uslovima predaje, ali su Turci izvršili veliki pokolj vojske koja se povlačila iz grada. Zarobljen je i Nikola Crepović sa delom srpskih vojnika. On je docnije razmenjen za jednog takođe zarobljenog bega. Temišvar je zauzet u periodu od 26. do 30. jula 1552. godine. Time je počeo i formalno period osmanske turske uprave nad Banatom. Zvanični datum kada se, makar u turskoj savremenoj istoriografiji, uzima početak osmanske uprave jeste 27. jul 1552. godine, jer pod tim danom Mustafa DŽelalzade, osmanski hroničar, piše kako je Temišvar osvojen, kako je pomenuti Kasim-paša postavljen za prvog beglerbega Temišvarskog ejaleta i kako su formirani i drugi sandžaci ovog vilajeta. Nedugo po zauzimanju grada Turci su u Temišvar, ali i u druge zauzete banatske gradove postavili svoje posade. Temišvar je postao sedište Temišvarskog ejaleta ili vilajeta odnosno beglerbegluka kojeg je činilo šest sandžaka: temišvarski, čanadski, bečkerečki, čakovački, pančevački, novomoldavski i oršavski. Kada su Turci zauzeli Lugoš i Karansebeš 1658. godine osnovali su još dva sandžaka koja su priključili Temišvarskom beglerbegluku. Vašvarskim je mirom ovakvo uređenje i konačno sankcionisano. Takvo stanje održalo se do Velikog bečkog rata, odnosno prvo Karlovačkog, a potom i Beogradskog mira.
Na čelu Temišvarskog vilajeta nalazio se temišvarski beglerbeg. Prvi je bio već pominjani Gazi Kasim-paša, koji je na ovoj funkciji bio u dva navrata (1552 – 1554, 1557 – 1559), a koji je bio i jedan od zapovednika Beograda i u početku i bečejsko-bečkerečki sandžakbeg. Jedan paša bosanskog porekla, filečki i hercegovački sandžakbeg Hasan-paša Prodović se dve godine (1566 – 1568) nalazio na mestu temišvarskog beglerbega. Od zanimljivijih ličnosti svakako i neizostavno za ovu temu treba navesti vezira Kirli Hasan-pašu (1593 – 1594), sina velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića. U leto 1594. godine temišvarski beglerbeg je bio još jedan sin velikog vezira Kučuk (Mali) Hasan-paša, poznat i kao mecena umetnosti, budući da je sačuvana jedna bogato ilustrovana istorija sveta čiji je on patron bio. Ovaj potomak Mehmed-paše Sokolovića ratovao je i u Vlaškoj protiv Mihaja Hrabrog (Vitez) jednog od svakako najvećih vlaških vladara s kraja srednjeg i početka novog veka. Još jedan temišvarski beglerbeg po imenu Hadim-DŽafer paša je uz sultana bio jedan od onih koji je predvodio napad na Eger 1596. godine i opsadu ovog grada.
Za zasluge u osvajanju Banata, kao i za gušenje ustanka lažnog sultanovog sina Mustafe u Dobrudži, Mehmed-paša Sokolović je dobio od sultana svoj vakuf u Temišvarskom beglerbegluku. Od sultana je kao poklon dobio Donji Elemir, kao i pustaru (danas selo) Orlovat i grad Bečkerek sa pripadajućim selima i pustarama u čanadskom sandžaku. Sa selima je dobio ukupno oko 40 porodica. Pored Bečkereka vakufu Mehmed-paše Sokolovića priključeni su Sentmihalj, Ečka, Gornji Elemir, Batka, Botoš, Torak, Deska, Čontasek i neke pustare. Vakufu su ostajali svi porezi i takse ubrane od raje i zimija, sav harač (džizja), porezi na ovce, svinje, jaganjce, odbeglu stoku, žito, vašarine i pijačarine, mostarine, porezi na portu. Mehmed-pašin vakuf ubirao je, prema najranijim osmanskim izvorima, prihode i od nestalih (izgubljenih) stvari ili imovinu bez vlasnika. Prihodi od ribarenja u Kulpinu, Belom Blatu, Barandi i Sabadfoku su takođe ostajali ovom vakufu. Osim svega rečenog pripale su i takse na so, livenje sveća, kao i monopol na prodaju vina i taksa na udaju nemuslimanskih devojaka. Svi porezi na muslimanske vinograde, sve takse na posedovanje zemlje, bregove i planine, reka, drva bilo prema muslimanskom ili nemuslimanskom zakonu imali su da pripadnu ovom velikom i bogatom banatskom vakufu. Mesta koja su pripadala vakufu Mehmed-paše Sokolovića bila su oslobođena kopanja šanaca, izgradnje tvrđava, kao i vanrednih poreza, obaveze prenoćišta i vanrednih usluga prevoza. Vakufska imovina je bila izuzeta ispod nadležnosti drugih kadija, emira i ostalih državnih funkcionera.
Vidi se da se radilo o velikom vakufu, i da su prihodi koje je Mehmed-paša Sokolović kao sopstvenik ovog vakufa ubirao bili izuzetno veliki. To svedoči naravno i o njegovom velikom značaju već tada u osmanskoj vojnoj i dvorskoj hijerarhiji. Osvajanje Banata, uz druge vojne i političke aktivnosti, kao i njegovu nesumnjivu ratnu i državničku veštinu, pomogli su usponu ovog turskog velikaša.
Za prvi period osmanske uprave nad Banatom postoje skromni podaci o tvrđavi u Bečkereku, prema kojima (1552), grad ima mustahfize, 16 tobdžija (artiljerija), zatim konjicu (ulufejdžije i farisi), azape i martolose. Bečkerek je imao i zanatlije turskog porekla. Sve u svemu, kale Bečkerek je imala nekoliko stotina turskih vojnika podeljenih na razne rodove (korpuse). Sam grad i tvrđava Bečkerek i okolina pripadali su, kao što je rečeno, vakufu Mehmed-paše Sokolovića. Ovom vakufu su u gradu pripadali džamija, hamam, 22 radnje, četiri kuće, kao i mlinovi, ukupno njih pet. Mesto gde su se nalazili mlinovi pripadalo je nekoj crkvi u ruševinama. Bečkerek je imao džamiju sa hatibom Abdijem, Muhdžiedinom Muslihedinom kao mujezinom, Jahja Dede kajimom i drugim muslimanima, među kojima je i jedan Mustafa koji je izrađivao mačeve, krojač Memi i drugi. Bečkerek je takođe bio stecište ljudi koji su bili različitog porekla. Istina, ne možemo svakako precizno da utvrdimo njihovu etničku pripadnost, ali je zanimljivo analizirati njihova imena. Ona upućuju na srpsko, mađarsko i romanizovano stanovništvo, odnosno pretke današnjih Rumuna. Izdvajamo samo neka imena koja se spominju u defteru iz 1567. godine: Petre Rile, Mihal Danču, Mihal Vasil, Imre Nikolić, Marko Đurić, Đura Đurinović, Martin Piroš, Martin Varga, Jovan Bogojević, Vuk Rajković, Janoš Sabo, Anbruš Šajt, Lazar Rajačatić, Balint Bikač, Ištvan Majž i njegov sin Balaž, Gregor Kalmar, Jaka Rajtar, Stepan (Stefan) Barbir, Lazar Pantić, Mate Gal, Petar Iflah (Gotovo izvesno Vlah, jer je Eflak bio naziv za Vlašku, a Iflah se sreće kao naziv za Vlahe), Jaka Mika, Carić Jaka, Jovan Ibralanar, Jaka Kaluđer (ovo je prezime, budući da piše kako je oženjen, dakle monah nije mogao biti), kao i nekoliko popova, pop Mihajlo, pop Marko, pop Aćim, pop Todor, pop Lazar, još jedan pop Mirko i pop Vuk. Turski popisi bez izuzetka koriste termin pop da označe sveštenike kod pravoslavnih, postoji niz paralela i u Sremu. Termin kaluđer kada nije prezime označava monahe i takođe se konsekventno koristi za srpsko monaštvo. U dosta slučajeva, kod mađarskih imena, piše se prvo prezime pa ime, shodno mađarskom pravopisu. U narednom defteru iz 579. godine sreću se, primerice, ovakva imena Matijas Radul, Avram Korin, Radosav Nikolić, Dakan Rašić, Miladin Stepan, Nikola Miladin, Đura Lalić, Lazar Botić, Mihal Vlah, Vlah Miloš, Lajoš Jakab, Jakob Fazekaš i sinovi mu Gašpar i Mate. Ovde se navode tri popa Vuk, Đurađ i pop Mirko. Ne znamo pri kom hramu su ovi sveštenoslužitelji služili, a pomen da su oženjeni može da bude pokazatelj da su svi pravoslavni sveštenici koji su popisani. Budući da druge pomesne pravoslavne crkve na tom prostoru tada nema, jasno je da su u pitanju srpski sveštenici.
Srbi su naseljavali banatske gradove u znatnoj meri, tzv. Racke varoši postojale su u Temišvaru, Bečeju i drugim gradovima. Srbi su se najviše bavili vojnim zanatima. U tim rackim varošima pored srpskih kuća bilo je i crkava. Jedan od pokazatelja gde su tokom ovog perioda živeli Srbi jeste i pećki katastig, odnosno spisak mesta odakle su davani prilozi za pećki manastir. Ovaj katastig je sačinjen 1660. i 1666. godine a od banatskih mesta navode se i Arad, Arača, Bečkerek, Bavanište, Elemir, Ečka, Itebej, Temišvar (posebno su popisani varoš, posebno grad), itd. Svakako da valja istaći da to ne znači da su ovim gradovima živeli samo Srbi, ali pećki katastig je dobar pokazatelj mesta u Banatu gde su živeli i podanici Pećke patrijaršije. Za ovu temu, dobro je primetiti da su i mesta iz vakufa Memed-paše Sokolovića imala značajnu srpsku populaciju koja je dala svoj doprinos za sedište srpskog patrijarha.
Teško je da bi XVII vek imao iste obrise da u njemu nije delovao, živeo i putovao Evlija Čelebija. Sigurno najveći putnik istorije celog ljudskog roda, ostavio je svoje zabeleške i o nekoliko gradova Banata. Prvi grad koji je Evlija Čelebija posetio bio je Bečej za koji kaže da je vojvodstvo na teritoriji čanadskog sandžaka sa posadom tvrđave, ali i carinom. Pominje tvrđavu od cigle, han, kao i džamiju, prepravljenu od neke crkve. Evlija u Bečeju pominje i medrese, tri osnovne škole, dućane, čak i tekiju. Kaže da se ljudi bave većinom trovinom solju i ribom, da su bogati, gostoljubivi i hadžije koje nose krajišku odeću. Bečej za Evliju prijatna i bogata kasaba. Iz nje je otišao u sedište vakufa Mehmed-paše Sokolovića, grad Bečkerek, koji naziva velikom palankom ovoga vakufa. Bečkerek po njemu znači pet dinja na turskom, što je sasvim proizvoljna konstatacija, kakvih u njega ima mnogo. Evlija ovde navodi da su svi prihodi ove palanke, kao i ona sama, deo vakufa mudrog Mehmed-paše Sokolovića. Pominje da Bečkerek ima džamije, tekije, mesdžide, čaršije, bazare i kuće građene od tvrdog materijala pokrivenog olovom. Klima je Evliji u Bečkereku bila vrlo prijatna, kao i ljudi. Pošto politička vlast nema uticaja u gradu, doselilo se mnogo bogatih trgovaca. Kaže da stanovnici govore poturski. Kaže da je sva raja vlaške i srpske narodnosti, ali da su lojalni.
Iako je Evlija Čelebija kao pisac bio sklon preterivanju, pa i izmišljanju, njegove zabeleške umeju biti vrlo vredne. Kada se oduzmu slojevi njegovih proizvoljnosti može se zaključiti da je u vakufu Mehmed-paše bilo dosta Srba i Vlaha, što odgovara i današnjoj etničkoj strukturi delova Banata. Budući da je sam vakuf bio oslobođen pritiska centralnih vlasti, očigledno je cvetala trgovina i živelo se nešto lakše nego u drugim delovima Osmanskog carstva. Događaji iz Velikog bečkog rata promenili su sliku Banata, ali i celog regiona. Tokom novog veka i savremenog perioda i etnička slika Banata i njegova istorija su se značajno menjale, ali je ostao spomen da je Banat, njegov deo sa Bečkerekom i drugim mestima, bio deo vakufa jednog od najpoznatijih osmanskih vojskovođa, Srbina rodom Mehmed-paše Sokolovića.
Ostavi komentar