Autorka: dr Nataša Drakulić Kozić
Uglješa Šajtinac je dramaturg rođen 1971. godine u Zrenjaninu i pripada generaciji koja svoj umetnički izraz stvara u periodu između ratova devedesetih i tranzicije koja će potom uslediti. To je vreme kada se u čoveku javlja univerzalan osećaj da je stvarnost koju je dotada poznavao dezintegrisana, što se ogleda i na makro i na mikroplanu, jer se zajedno sa njime raspadaju društvo, porodica, pojedinac. Komad Hadersfild upravo prikazuje razaranje spoljašnjeg i unutrašnjeg sveta u okviru ove tri kategorije. Autor ga je pisao tokom 2001. i 2002. godine u Zrenjaninu i Beogradu, a premijernu izvedbu imao je 2004. u režiji Aleks Čizam na sceni teatra u Lidsu (Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo), gradu koji se inače pominje u drami (a nalazi se u blizini mesta Hadersfild), dok će tek 2005. biti postavljen u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu, a 2006. i u pozorištu TUTA u Čikagu (Sjedinjene Američke Države). Po njemu je 2007. snimljen film u režiji Ivana Živkovića (v. Tasić 2010: 124). Pored navedenih uspeha, o kvalitetu ovog dela Uglješe Šajtinca svedoči i Sterijina nagrada dobijena za originalan dramski tekst (v. Jezerkić 2006: 146).
U Hadersfildu se pojavljuje šest lica: četiri tridesetogodišnjaka (Raša, Dule, Igor i Ivan), jedna maloletnica od šesnaest godina (Milica) – Rašina ljubavnica, i šezdesetogodišnjak (Otac, Joca) – Rašin roditelj. Radnja se odvija u toku jednog dana u trpezariji stana. „Na skučenom, neurednom, haotičnom prostoru odigrava se drama u kojoj su svi međuljudski odnosi daleko od normalnogˮ (Jezerkić 2006: 147). Kada je reč o strukturi, drama je podeljena na sedam delova pod karakterističnim naslovima: 1. Jebo sam ti mater! 2. Mongolija, 3. U međuvremenu, 4. Eto, vidiš…., 5. Like a Hurricane, 6. Zlo doba i 7. Buđenje. U žanrovskom smislu Milena Stojanović smešta ovo delo na granicu između drame u užem smislu i drame apsurda (v. 2008: 180). Kada je reč o inventivnosti, primećeno je da na formalnom planu nema noviteta. „NJene inovacije tiču se samo unutarnjeg sveta junaka, koji autor uspeva u potpunosti da pokaže, protumači i dočara tako uverljivo da gledalac doživljava potpunu identifikacijuˮ (Jezerkić 2006: 147). Poistovećivanje publike s likovima i njihovim psihičkim stanjima odvija se lako, jer oni predstavljaju ogledalo društva koje, prikazujući nam pojedince, istovremeno ukazuje na kolektivnu krizu.
Društveni kontekst ovog dela podrazumeva graničan period – početak novog milenijuma – pri čemu sva lica pokušavaju da žive s očiglednim ožiljcima iz prošlosti, imajući u vidu da je većina njih stasavalo, odnosno provodilo najbolje godine svoga života u periodu kada je Srbija bila izolovana od sveta ratovima i sankcijama, te nije bilo lako izboriti se za golu egzistenciju, zadovoljiti osnovne potrebe. Tada strada njihova psiha, jer svi prolaze kroz teška iskustva, kod svakog posve različita. Prikazano je kako se ni pojedinac ni kolektiv ne mogu nositi s dezintegracijom vrednosnog sistema, kao ni s ličnim dramama koje su samo kamenčić u mozaiku raznih ljudskih sudbina. Odrasli muškarci nisu u stanju da podignu temelje na kojima će počivati novo društvo: otac svoje probleme utapa u alkoholu, Raša se od neuspeha brani pasivnošću i nezainteresovanošću za okruženje, Ivan ima psihičkih problema koje leči medikamentima, umetničkim stvaranjem i religioznošću, Dule pokušava da funkcioniše u kapitalističkom sistemu kroz rad i prilagođavanje, a Igor beži u Englesku u potrazi za boljim životom koji tamo neće pronaći.
Jezik je žargonski, svakodnevni, razgovorni, živ, pun psovki, prisutnih i u naslovu prvog čina i u dijalozima među likovima, a čiji su odnosi problematični u smislu da je svaki od njih usmeren na sopstvenu strast, iluziju. Tako se komunikacija na relaciji Otac – Raša, kojom se otvara drama, odvija kroz Očevo vređanje, prebacivanje, jer je sav „ʼupaljenʼ, crven, pijan, razularenˮ (Šajtinac 2006: 150). Raša je smiren, nezainteresovan, inertan, naviknut na Očeve uvrede, te na njegove psovke odgovara pitanjem: „ʼOćeš kafu?ˮ (Šajtinac 2006: 150). Svojom pasivnošću protagonista drame prkosi društvu: „Moj je moto ne činiti ništaˮ (Šajtinac 2006: 154). „Bekstvo od stvarnosti pokazuje se kao samoizgnanstvo: modernistički mit ʼsjajne usamljenostiʼ intelektualca otkriva se u drami Hadersfild Uglješe Šajtinca kao elitističko ʼslavljenje porazaʼ kroz cinizam i samoironijuˮ (Jezerkić i Jovanov 2006: 7).
Otac rasprodaje svoju imovinu – od automobila, do toaletnih vrata – kako bi kupio alkohol, odnosno posvetio se svome poroku. Mada postoji lična odgovornost za sopstveno ponašanje, život junaka određen je i spoljašnjim okolnostima, na primer, Otac propada zajedno s firmom u kojoj je nekada radio, a žena ga napušta i odvodi kćer sa sobom zbog njegovog opijanja. „Ubila ga penzija. On je umro onog dana kad su ugasili metalski kombinatˮ (Šajtinac 2006: 168). U tom su smislu neraskidivo povezani kolektivni i individualni plan. Iako se sa svojim detetom svađa, očigledno je da ga voli. Kad je sin otišao od njega na mesec dana, on je policiji prijavio nestanak tridesetogodišnjaka. Takođe se zabrinuo kada je Rašu video polivenog kečapom i pomislio da je to krv.
Kada je reč o literaturi, u drami se pominje Predanje o duhovnom životu Oca Nila Sorskog, gde se navode osam grešnih pomisli koje odgovaraju biblijskim smrtnim grehovima, uz uvođenje tuge kao osmog sagrešenja (po čemu se razlikuje u odnosu na Sveto pismo). Ovu knjigu Ivan donosi Raši u prvom činu, ona govori o vrlini u hrišćanskom smislu, a čemu se Milica, kao predstavnica nove generacije, podsmeva, ne shvatajući ono što u njoj piše ozbiljno, pošto je savremeni svet isuviše udaljen od etike koja je tu predstavljena, a na prvom mestu podrazumeva uzdržavanje kao svojevrstan vid oslobođenja od telesnih zadovoljstava. Ona ovo štivo naziva „pederskimˮ, komentarišući preporuku muškarcima da se klone žena. Ona svoju vezu zasniva na površnosti – znatno starijeg Rašu ne voli, ali redovno sa njim ima seksualne odnose. Ova je devojka pripadnica nove generacije koju devedesete godine nisu pogodile kao ostale junake drame, jer prilikom raspada poznatog sveta nije imala izgrađen sistem vrednosti, s obzirom na to da je bila dete. Iako je mlada, stvari naziva pravim imenom, praktična je. Raši zamera što maltretira Ivana: „ʼKorisno za nasʼ bilo bi da ti odjebeš! (Malo tiše, skrivajući od Ivana ono što izgovara.) Umesto što sjebavaš njegaˮ (Šajtinac 2006: 183). U drami je naglašeno odsustvo istinske komunikacije, jer se ljudi međusobno ne slušaju i ne razumeju, pri čemu manjka empatije. „Niko nikog ne sluša više, niko nikog ne vidi, samo fleševi, sličice, nedovršene rečenice!ˮ (Šajtinac 2006: 186).
Ivan u kontekstu gorepomenute knjige govori o porocima:
„Svaki čovečji pad u greh, odvija se postepeno. Prvo ide PREDLOG – to je, kad, kroz maštu ili, prosto, u misli, zaluta demonski predlog, nagovor. I veliki su se sa time borili. PRISTAJANJE je drugi stepen. U SAGLASJU vodiš razgovor sa grešnim mislima, onda dođe ZAROBLJENJE, to je treći stepen. Tu je potreban veliki napor da se uz Božju pomoć odagnaju zle pomisli. A onda dolazi najstrašniji, četvrti stepen… […] To je STRAST. Dugotrajno uživanje, pretvoreno u naviku. To je ropstvo grehu. Tu je već potrebna velika moć i naporna borba da bi se vratio na pravi putˮ (Šajtinac 2006: 151).
Hadersfild Uglješe Šajtinca pun je intertekstualnih relacija, linkova ka drugim književnim delima prema kojima nekad ima i kritički odnos. Primer za to jeste pastiš Hamleta, pri čemu treba napomenuti da ovo delo nije slučajno izabrano, imajući u vidu da je takođe reč o drami zasnovanoj na temi ludila i odnosa sin – otac. O dezintegraciji svih vrednosti govori, između ostalog, i odnos likova nove generacije prema literaturi, što je posebno očigledno u analizi Šekspirove tragedije.
„Raša: Jebi ga, Hamlet… NJega je sjebao rođeni otac. Hamlet je bio pun govana. Nije jebao. Odao se nekim usranim drogama, i kadgod bi se uradio, njemu je leš matorog dolazio u halucinacije. U tim haludžama, ćale ga je trovao. Zvao ga na osvetu.
Milica: Hamlet je drkadžija?
Raša: Jeste. Skenjao ga je njegov matori. Hamlet se toliko primao na haludže s matorim, toliko ga je dobro radilo, da je za drogu prodao i državu. Edipovac. Palio se na kevu. Izdajnikˮ (Šajtinac 2006: 158).
Jezerkić i Jovanov ističu u Hadersfildu „ironičn[u] obrad[u] poznatih arhetipova (pastiš Hamleta)ˮ (2006: 8). To se ogleda u sceni gde Raša poliva Duleta i sebe kečapom, zatim kroz san protagoniste o tome kako ga Ivan probada, pri čemu je očigledno da ga izjeda krivica što je mučio i ismevao svoga prijatelja koji mu je zbog svega u prostoru druge stvarnosti presudio, zamerajući mu da je đavolji sluga.
Činjenica da Raša od filmova gleda jedino porniće i ekranizovane ruske bajke, svedoči o njegovoj infantilnosti, nedoraslosti za život zrele osobe. On se sa trideset godina ponaša kao adolescent koji finansijski i dalje zavisi od roditelja, zadovoljava samo svoje primarne potrebe (poput deteta), nesposoban je da sredi sopstveni život i pobrine se za sebe i svoje bližnje. Kako ne poseduje zdravo razvijen ego, on ne prihvata lične neuspehe i ne ume da se nosi s njima. Lakše mu je da svet oko sebe posmatra uz ironičan podsmeh, obesmišljavajući sve i svakoga. NJegov je stav, bez sumnje, određen i spoljnim okolnostima, međutim, očigledno je da sam nije voljan da uradi bilo šta što bi mu poboljšalo egzistenciju, te upada u potpunu pasivnost, dok ga iznutra izjeda ne samo nezadovoljstvo uslovima u kojima živi, već i bol što mu je propala veza s devojkom koju je dugo voleo. Raša je neko ko je odrastao na lektirama, te svojim školskim drugovima navodi sledeće naslove: „Tom Sojer i Kako se kalio čelik; Zločin i kazna i Lelejska gora; Tihi Don i Crveno i crnoˮ (Šajtinac 2006: 171). Dalje negativno komentariše štivo: „Misisipi po kojem jurcaju partizani, Raskoljnikov u Parizu, Kozaci jure na sve strane, stravično, odjednom, izleti Šiler, usred ʼistrage poturicaʼ, i Krleža, Krleža, na sve strane prokleti Krležaˮ (Šajtinac 2006: 171).
Sveza između Raše i Ivana zasnovana je, između ostalog, i na zajedničkom interesovanju za čitanje, stvaranje, književnost, umetnost. Dok Raša, bivši student književnosti, ima ciničan odnos prema stvarnosti kao neko ko je neostvaren na profesionalnom, autorskom, ljubavnom i porodičnom planu, Ivan neprestano pokušava da pronađe smisao u stvaralačkom činu, što na njega treba da ima terapeutsko dejstvo.
„Ivan: Nije tajna. Znate, ja pišem. Priče i pesme. Jednom me je Raša pohvalio i ja sam nastavio. Pišem, skoro svaki dan. Po dva-tri reda, nekad i jednu rečenicu, ne više. Ali, svaki dan. Raša odlično piše. Pročitao sam neke njegove priče…
Milica: Ozbiljno?
Ivan: Da. Nije vam davao njegove priče da čitate? Mračne su, ali, dobre. Ranije je pisao pesme, njih nisam čitao. On kaže da nisu bile dobre… A, ja mislim da sve što sam, do sada uradio, ništa ne valja. Čitao sam. Sve. Ispočetka sam krenuo, ništa to ne valja. Razmišljam o nečemu…
Milica: Da. O čemu?
Ivan: Da spalim sve.
Milica: Stvarno?
Ivan: Da. Sad, kad čitam, uviđam sve slabosti onoga što sam dosada napisao. To, kao da nisu moje rečenice… Nisam uznapredovao…ˮ (Šajtinac 2006: 162).
Raša nije uspeo da objavi svoju zbirku pesama, kao ni knjigu o propasti slovenske civilizacije koju nikada nije ni napisao, samo ju je imao smišljenu u glavi. Sam kaže: „Intrigantno, izdavač se zagrejao, ali, mene je mrzelo da pišemˮ (Šajtinac 2006: 170). Kada govori o svojoj nerealizovanoj knjizi o Slovenima, odlično definiše infantilnost, zastupljenu ne samo u kolektivu kojem pripada (što odlučno i cinično kritikuje), već i na individualnom planu, kod njega lično, kako je već pomenuto. „Mi smo dečica na igralištu Evrope. Bili smo tu i pre nego je postala ikakva Evropa. Nismo porasli, ostali smo dečica i kopiramo svaka sranja koja smišljaju malo starija deca. Ne prođe ni nekoliko godina, eto ti nove igre i nove sitne dečice. I mi nikako ne možemo da se iskuliramo, trčimo da se igramo igara u kojima se podrazumeva da sitnoj deci lete glaveˮ (Šajtinac 2006: 171).
Igor, koji je dete uticajnog oca, uspeo je da izbegne nedaće koje su nosile devedesete godine XX veka, otišao je u Englesku, tamo pronašao posao, kasnije i ženu koju je verio. Ipak, on žudi za svojim gradom i društvom. „Ponekad, u Hadersfildu, kad krene ona dosadna kiša… To mi se uvek događa, po pravilu, kad sam sam u kući… Uhvati me neka tuga, pomislim, strašno mesto. Dolina u koju se slivaju kiše. Sivo. Teško. Onda se setim ovog ovde i pomislim ʼtu nikad nije tako sivoʼ… Ovo je za mene uvek bio sunčan gradić…ˮ (Šajtinac 2006: 187). On se iskreno interesuje za drugove koje je davno napustio i otišao u inostranstvo. U oni ga uveravaju kako ništa posebno nije propustio napustivši domovinu, te da je kod njih sve propalo. On će sam uvideti da drugi nisu imali sreće a ni preduzimljivosti. Međutim, svoje prijatelje ne osuđuje, samo ih posmatra i sluša, trudi se da ih razume.
„Igor: Od čega živiš?
Raša: Od muke… Honorarišem. Napišem neki prilog za lokalne novine. Imam dva sata na radiju, nedeljno… Predstavljam književne časopise…ˮ (Šajtinac 2006: 169).
„Igor: Kad si završio faks?
Raša. Nisam završio. Čoveče, štagod sam počeo, ništa nisam završioˮ (Šajtinac 2006: 169).
Dule je Rašin antipod i polazi mu za rukom da definiše druga s kojim se, inače, ne podnosi: Za njega kaže: „On ima teoriju da se ʼsve raspadaʼ, i, dobro je da se oko njega što više stvari raspada. To mu drži teorijuˮ (Šajtinac 2006: 174). Sebe ipak nije svestan, niti činjenice da je zapao u kapitalističku mašineriju u čijim okvirima predstavlja roba sistema, odnosno potrošačkog društva.
U činu pod naslovom Like a Hurricane Raša pokazuje svoju mračniju stranu, pred prijateljima ismeva Ivana, laže ga kako mu je pronašao sponzora za štampanje pesama, ne bi li ga naterao da svoju životnu priču predstavi svima. Sve to čini pod dejstvom alkohola i lakih droga.
„Raša: Zar nije genije?!… Pogledajte ga! Veliki Otac Ivan! Jogin! Alhemičar! Kabalista!… Vidite vi, koliko je trnovit put do istinske vere?! Kroz kakve sve jebade čovek mora da prođe?! 407 miligrama dnevno, i tako godinama! Nema šanse da ti se ne javi sam Bog Otac, posle svih tih sranja! Gde je stigao ovaj čovek?! Nigde! Uništen psihički i fizički…ˮ (Šajtinac 2006: 184).
Ivan i Raša se na kraju drame jedan drugome izvinjavaju i tu je mesto katarze u drami. Raša priznaje: „Sjebo sam sve, Ivane. Sve živo sam sjeboˮ (Šajtinac 2006: 192). Pročišćuje se kroz plač, dok mu Ivan prijateljski polaže ruku na rame, što je svojevrstan znak empatije. Naposletku se zajedno smeju Ivanovoj skulpturi Majka – Otadžbina što predstavlja lik žene koja viče. To je iskonski krik, vapaj za pomoć, spas. „Ona viče. Opominje. Grdi. Nešto je boliˮ (Šajtinac 2006: 193). Samim tim moguće ju je tumačiti u kontekstu pojma Weltschmerz i time joj pripisati simboliku sveopšteg raspadanja koje se odvija unutar jedinke i ispoljava u trenutku kada više nije moguće izdržati nesreću kroz otpuštanje neprijatnih osećanja.
Oslikavajući psihološke profile junaka kroz njihove poremećene odnose, Uglješa Šajtinac u Hadersfildu prikazuje posledice društvene krize u odnosu na pojedince ali i na zajednicu. Kako je drama imala uspeha ne samo u Srbiji, već i u inostranstvu, moguće je govoriti o univerzalnosti rastakanja vrednosti s prelaskom iz XX u XXI vek. Posebnu vrednost ovog dela pronalazimo u njenim intertekstualnim relacijima, Rašinim i Ivanovim komentarima o književnosti i umetnosti uopšte, te sopstvenom stvaralaštvu. Najzad, kreativni princip svrsishodan je vid borbe s nedaćama, adekvatan odgovor na društveno posrnuće, njime se održava volja za životom i prevazilazi jednako jaka volja za smrću.
Literatura:
Jezerkić (2006). Jezerkić, Vesna. „ʼHadersfildʼ Uglješe Šajtincaˮ. U: Jezerkić, Vesna i Jovanov, Svetislav (prir.) Predsmrtna mladost: antologija najnovije srpske drame (1995–2005): I deo. Novi Sad: Sterijino pozorje. str. 147.
Jezerkić i Jovanov (2006). Jezerkić, Vesna i Jovanov, Svetislav. „Najnovija srpska drama: dva pogledaˮ. U: Jezerkić, Vesna i Jovanov, Svetislav (prir.) Predsmrtna mladost: antologija najnovije srpske drame (1995–2005): I deo. Novi Sad: Sterijino pozorje. str. 5–8.
Stojanović (2008). Stojanović, Milena. „Pojam političkog u savremenoj srpskoj dramiˮ. Književna istorija, br. 134–135, str. 179–186.
Tasić (2010). Tasić, Ana. „Evropska recepcija srpskog društva predstavljenog u savremenoj srpskoj dramiˮ. Zbornik Matice srpske za scenske umetnosti i muziku, br. 42. str. 115–127.
Šajtinac (2006). Šajtinac, Uglješa. „Hadersfildˮ. U: Jezerkić, Vesna; Jovanov, Svetislav (prir.) Predsmrtna mladost: antologija najnovije srpske drame (1995–2005): I deo. Novi Sad: Sterijino pozorje. str. 145–194.
Ostavi komentar