Autor: prof. dr Boris Stojkovski
Renesansna Italija podarila je brojne značajne ličnosti iz sfere politike, umetnosti, kulture, crkve i drugih oblasti. Ako neka porodica sažima sve ove aspekte renesansnog života u Firenci poznog srednjeg veka, to su van svake sumnje Mediči. Poznati primarno kao bankari, bavili su se državničkim poslovima, ali i bili najveće mecene renesanse. Srednji vek i spomenici Firence iz ovog doba ne bi zacelo postojali ni bili ni približno onakvi kakvima ih poznajemo da nije bilo porodice Mediči.
Pre Firence centar toskanske, pa samim tim i italijanske bankarske aktivnosti bila je Sijena. Od 1240-ih Bonsinjori su imali razgranatu bankarsku aktivnost u Sijeni. NJihova banka La Gran Tavola osnovana je bila od Orlanda Bonsinjorija 1255. godine, a od 1260. godina imala je i ekskluzivno pravo na depozite papske države, nakon sukoba papstva sa Fridrihom II. Tada je Kurija uvidela veliki značaj bankara, odnosno trezora, kao mesta gde bi mogli čuvati svoje i inače velike prihode. Do 1270. godine La Gran Tavola je činila jedan od papskih trezora, a 1265-1268. godine imali su monopol, ekskluzivno pravo i sakupljali su sve papske poreze i prihode. Podrška Karlu Anžujskom (200 000 livreja), kao i širenje poslova na Kataloniju, Francusku, Englesku i Đenovu (gde su imali stalnog predstavnika) načinilo je ovu sijensku porodicu i njihovu banku jednom od najvećih onovremene Evrope. Opadanje je, međutim, započelo ubrzo nakon 1273. godine, da bi zvanično proglasili i bankrot 1289. godine. Gubitak papskih poslova, zauzimanje poseda grada Sijene od Francuza i druge okolnosti učinile su kraj sijenskom bankarskom usponu i otvorili prostor za uzdizanje Firence.
Porodica Albici bila ja u ovo vreme najuticajnija u Firenci, ali Ordinamenti di giustizia 1293. godine, odnosno svojevrstan Ustav Republike Firence, promenio je okolnosti. Tada je, naime, ustanovljena sinjorija, esnafi i članstvo u njima postali su suštinski jedini garant političkih prava. Isto tako, magnatima i gibelinima poimence zabranjeno je političko delovanje. Jačanje trgovačkog staleža dovelo je i do uspona bankarskih kuća, te su tako svoj uzlet započeli i Mediči.
Mediči su najverovatnije poreklom bili iz oblasti Mugela, prezime možda od medici, što je množina od lekar (latinski Medicus), ali to nije potvrđeno nijednim relevantnim istorijskim izvorom, te ostaje samo u domenu spekulacije, kao i njihova starija istorija. Prvi pomen porodice je iz jednog dokumenta iz 1230. godine, dok je banka osnovana u vreme Đovanija de Bičija Medičija 1397. godine.
Đovanijev otac Averardo Mediči bio je neuspešan bankar, ali je njegov dalji rođak Vijeri di Kambio bio daleko inventivniji i sposobniji. Đovani de Biči Mediči (1360-1429) i njegov stariji, ali manje značajan i manje uticajan brat Frančesko (1350-1412) bili su partneri Vijerija de Kambija. Tri banke su postojale, Đovanijeva najdugotrajnija i najuspešnija, Đovani od 1385. vodi rimski ogranak banke, a docnije postaje samostalan. Formalno 1397. godine se odvaja i osniva Banku Mediči, partner mu je bio Benedeto Liparčo de Bardi. Banka je bila u Firencu preneta iz Rima i tako je započela svoj veliki, zlatni vek. Već od 1402. godine otvorena je filijala, odnosno ogranak u Veneciji, a osnovana je i prva fabrika vune, koja je dopremana iz Engleske i bila značajan artikal. Nedugo potom, osnovana je i filijala u Napulju 1408. godine a od 1425. godine Đovani otvara ispostave i u Ženevi i Gaeti.
Đovani je tokom velike zapadne šizme podržao papu Martina V i od 1417. godine, u znak zahvalnosti, papa mu je poverio kontrolu nad apostolskom komorom (papska riznica). Mediči su na koncu otkupili iz zarobljeništva i protivpapu Jovana XXIII, te pošto je umro u samoj Firenci, sponzorisali su mu lep spomenik. Sam protivpapa je čak i sahranjen u baptisteriju Svetog Jovana Krstitelja u Firenci.
Mediči nisu imali formalne položaje, posebno ne nasledne. Tome ih je Đovani posebno podučavao, na izvesni način, zapravo podržavao je politiku delovanja iz senke. Evo šta je zabeleženo da je rekao: Ne pravite od vlade svoju radionicu, nego sačekajte da vas u nju pozovu, onda se pokažite pokornima – pismo koje je uputio sinu Kozimu, Đovani se držao dalje od politike, a svoje naslednike i uopšte porodicu je učio da se oblače i ponašaju kao i svi drugi građani. Bio je protiv privlačenja pažnje, nelegalnih poslova, ali smatrao da su mir građana i osiguranje centara moći ključni. Iako nije imao neku naslednu funkciju, ipak je u nekoliko navrata bio na određenim pozicijama. Priror Sinjorije bio je u tri navrata i to 1402, 1408, 1411. godine, a gonfalonijere 1421. godine, dok je upravljao Pistojom 1407. godine. Uticao je da se 1426. godine u Firencu uvede Catasto, odnosno novi sistem razrezivanja poreza, a sam je bio dosledan borac protiv oligarhije. Đovani da Biči Mediči je započeo praksu po kojoj je ova porodica postala poznata i ostala kao takva sve do danas. Radi se o mecenatu velikih umetnika. Podržao je da Lorenco Giberti izradi dvoja vrata na baptisteriju (krstionica Svetog Jovana), a pozvao je i dvojicu renesansnih genija Bruneleskija i Donatela i finansirao sakristiju bazilike Svetog Lavrentija (poznata i danas kao San Lorenco).
Đovanijev sin Kozimo faktički vladar Firence do 1464. godine, bez zvaničnog položaja, ali pisalo se da svi državni poslovi su se rešavali u njegovoj kući. Aktivan i u očevo vreme, finansirao protivpapu i mešao se u crkvena pitanja. Međutim, već 1433. godine je skovana zavera protiv Kozima, koju su predvodili Pala Stroci i porodica Albici, i ova je grupa zaverenika u septembru zatvorila i proterala potom Kozima. U venecijanskom egzilu je vodio pregovore o povratku, ali kako je preneo bogatstvo i banku, zadesila je ekonomska kriza Firencu i Kozimu je upućen poziv za povratak 1434. godine. Kozimova vlast je vršena kroz delovanje porodica Piti i Soderini, dok je članica još jedne ugledne velikaške kuće Kontesina de Bardi postala Kozimova žena. Kondotijer i plaćenik Frančesko Sforca poslat u Milano, nakon propasti porodice Viskonti, čime je uspostavljen mir i ravnoteža u Italiji od gotovo pola veka.
Kozimov brat Lorenco Stariji vodio je mahom vrlo uspešno bankarske poslove, ali i vojne pohode protiv Ferare, Verone i Vićence. Dok je Kozimo bio u Veneciji, on je pokušao osloboditi i vratiti u domovinu brata, a bio je čak i ambasador kod pape Evgenija IV i u Veneciji. Lorenco Stariji je direktan predak novovekovnih Medičija, vojvoda od Toskane i kraljeva Francuske preko Marije Mediči, od Luja XIII pa na dalje. Svi su oni poticali iz njegove grane porodice Mediči.
U to vreme, 1439. godine Kozimo finansirao sabor u Ferari/Firenci, filijala izgleda u Bazelu takođe je postojala, pošto je ovaj sabor bio nastavak Bazelskog koncila. Kozimo je izgleda već tu imao neke kontakte. Zahvaljujući saboru u Firenci, gde je potpisana unija, Vizantinci su boravili u gradu, posebno Jovan Argiropul, učenik velikog Plitona, ostavivši jak utisak na Kozima, inače velikog patrona umetnosti i kulture. Platonova filosofija, ali uopšte helenska kultura, tako su našli svoje mesto i u renesansnoj Firenci Medičija, koji su je štedro i oduševljeno finansirali. Nastavljeno je širenje Banke Mediči po celoj Evropi. Svojevrstan DOO otvoren je čak i u Brižu, a preko venecijanske grane od 1446. godine je uspostavljeno puno partnerstvo i ovaj znameniti flandrijski grad, bitan zbog trgovine u severnim delovima Evrope, postao je deo razgranate bankarske mreže Medičijevih. Širenje je nastavljeno i po Toskani, pre svega na Pizu, gde su preko Medičija išle bukvalno sve pizanske transakcije (plaćanje mermera Donatelu je jedan slikovit primer toga).
U periodu 1452-1453. godine osnovan je, kao znak zahvalnosti Sforce, milanski ogranak, ali nije bio dugog veka. Nakon početnih dobitaka, zbog lošeg vođenja finansija, te davanja loših zajmova, koji nikad nisu vraćeni, izazvan je neuspeh braće Portinari u Brižu i Milanu, nakon 1468. godine i smrti prvog upravitelja iz ove porodice koji je poslove Medičija vodio dobro. To nije bio jedini loš potez ove porodice. Neuspeh u Londonu, koji su izazvale loše sračunate pozajmice, ali i grčevito protivljenje engleskih trgovaca, doveli su do neplaćenih dugova engleskih zajmoprimaca Medičijima. Potom su 1455. godine još izbili i Ratovi ruža i čak i nakon 1485. godine novi vladari Tjudori nikad nisu vratili dugove Plantageneta. Neuspeh u Brižu i propast Portinarija kao upravitelja obeležili su kraj Kozimove vladavine, koga je nasledio 1461. godine Pjero Mediči.
Poslednji gonfalonijere, koji je uz to imao težak giht, vezan za krevet često, pa se govorilo da se u Pjerovoj sobi vodi politika Firence. Sposoban u finansijskim poslovima, iako ne kao njegov otac, ali je potezom kojim je povukao svoja potraživanja od svojih dužnika izazvao bankrot mnogih, te jaku opoziciju, što svedoči i Nikolo Makijaveli o Pjeru u svojoj Istoriji Firence. Stvari su međutim mnogo komplikovanije. Recesija i nezaposlenost u Firenci su zaista zahvatili regiju, a izbio je i mletačko-osmanski rat. Osim toga, izbili su i problemi oko uvoza engleske vune, važne sirovine za firentinske fabrike vune, tako da je banka morala da nastavi davanje zajmova engleskom kralju zauzvrat. Zajmovi nisu vraćani i banka Medičija je sve više tonula.
Protivu Medičija je 26. avgusta 1466. godine izvršen pokušaj državnog udara, a Pjerov sin Lorenco je otkrio zamku na putu, i sam Pjero izbegao otmicu. Venecija, Modena i Ređo su uključeni, porodica D’Este i firentinski velikaši. Već 1467. godine izbio je i rat protiv Venecije i saveznika, kao i velika pobeda Firence, papske države, Napulja i saveznika. Ubrzo potom, 1469. godine od gihta i upale pluća umro Pjerom, a nasledio ga je sin Lorenco Veličanstveni, simbol Medičija i prosperiteta firentinske renesanse. Sposoban kao vladar, bio je veoma slab bankar i nije dobro vodio poslove. Zenit i propast Medičija u srednjem veku je upravo njegova vladavina. Učenik Marsiljija Fičina i Jovana Argiropula, ljubitelj viteških igara, sokolarstva i lova. Najveći patron umetnosti od svih Medičija, bio je čak i deo neoplatonskog filosofskog kružoka, kao i mecena mladog Mikelanđela Buonarotija koji je 1488-1492. godine nekoliko puta bio njegov gost.
Lorenco je međutim, izgledom bio, kako svedoče savremenici, ružan i kratkonog, orlovskog ružnog nosa, kao i grubog glasa, dok je njegov brat Đulijano bio markantan, lep i zavodnik, čak i Botičelijev model. Zavera Paci, u kojoj su pored ove porodice učestvovali i drugi protivnici Medičija 1478. godine dovela je do ubistva Đulijana i ranjavanja Lorenca u katedrali, čiji su patroni u velikoj meri upravo bili sami Mediči. Sukob sa papom Sikstom IV, koji je blagoslovio zaverenike, doveo je i do ekskomunikacije Lorenca i firentinske vlade, a papa je bacio interdikt nad celom Firencom. Slaba je tada bila pomoć tradicionalnih saveznika Milana i Bolonje, a napuljski kralj (odnosno njegov sin i prestolonaslednik Alfonso) je pokrenuo veliki pohod na Firencu. Lorenco je proveo neko vreme u Napulju čak, i to kao zarobljenik kralja Ferdinanda I.
Međutim, sreća se Lorencu bar na kratko osmehnula sa nekoliko drugih strana. Otkriće aluma, u okolini Firence dovelo je do toga da široka upotreba ove važne rude bude zamajac jačanju posrnule firentinske ekonomije. Lorenco je imao dobre odnose čak i sa Turcima Osmanlijama, štaviše održavani su intenzivni trgovački odnosi sa Mehmedom Osvajačem i to je u izvesnom smislu bio i spas Firence, ali i samoga Lorenca. On je imao desetoro dece sa Klarisom Orsini, od kojih su najbitniji njegov sin Pjero, i naslednik, kao i sin Đovani koji je poznat i kao docniji papa Lav H. U 49. godini, 1492, usledila je iznenadna smrt Lorenca, a nedugo potom i propast milanske filijale do 1494. godine. Pojava Đirolama Savonarole, fratra, demagoga i velikog reformatora, uzbudila je čitavu Firencu nekoliko godina, a uz to, naslednik Lorenca Veličanstvenog Pjero di Lorenco nije dorastao bio precima. Kada se svemu tome doda i loše vođenje finansija, propast je bila blizu. Francuska invazija na Italiju 1494. i proglašenje nesolventnosti banke doveli su konačno do kraha renesansne dinastije. Izgon Medičija potrajao do 1512. godine, a kada su se vratili u domovinu, svet više nije bio isti. Otkriće Novog sveta, Luterova reformacija, italijanski ratovi, jačanje Habzburga, kraj srednjeg i početak novog veka doneli su i nove vetrove za Medičije.
Dvojica papa Medičija Lav H (u čije je vreme bio bankrot Rima) i Kliment VII obeležili su prelom epoha. Bračna politika u Francuskoj proširila je uticaj porodice, a Katarinu Mediči učinila jednom od najozloglašenijih kraljica svetske istorije. Od Kozima Medičija, jednog od najbitnijih vladara Firence poznog srednjeg i ranog novog veka, Mediči se titulišu kao vojvode Toskane. Kozimo je titulu uzeo 1537. godine, i ova porodica ju je nosila puna dva stoleća, sve do 1737. godine, kada se njihova slavna istorija okončala. Dali su pored vojvoda, još uglednih crkvenih i svetovnih velikodostojnika, a Firenca, Piza i drugi toskanski gradovi zanavek su obeleženi imenom porodice Mediči.
Ostavi komentar