Autor: dr Miloš Savin, istoričar
Habzburška carica Marija Terezija je zahvaljujući usmenom predanju i raznim legendama, dobila epitet živopisne ličnosti, posebno involvirane u različite zanimljive i slikovite događaje na našem području. Postoje različite priče, od toga kako je ona lično zasadila najstarije drvo u Bijeljini, preko toga kako je priređivala balve za otmenu gospodu u Novom Sadu, pa sve do toga da je obasipala vojne jedinice Srba iz Banata cvetovima lala, na osnovu čega su banatski Srbi nazvani Lale. Ništa od navedenog naravno nije u saglasju sa istorijskim činjenicama, već predstavlja isključivo plod dokolice raznih narodnih pripovedača i pseudoistoričara. Rasprostranjena je greška i nazivanje Marije Terezije austrougarskom caricom, s obzirom na to da je ona umrla osamdeset sedam godina pre nego što je stvorena Austrougarska. Upravo suprotno većini mitova, istorijski podaci navode Mariju Trereziju kao prilično nepristupačnu i rigidnu osobu, koja je retko napuštala Šenbrun, koji je od letnje rezidencije tokom njene vladavine postao centar dvorskog života i državne politike. Carica je većinu odluka donela i reformi sprovela u iznudici, iz krajnje nužde, pokušavajući da zadrži sopstvenu vlast i očuva teritoriju, u čemu je na koncu imala uspeha.
Ličnost i period vladavine Marije Terezije svedoče o trijumfu njenog pragmatizma, koji je jedini pravi razlog njenog uspeha. Marija Terezija je, kao jedini ženski vladar iz habzburške dinastije, stupila na presto 1740. godine, pod veoma nepovoljnim uslovima. Od oca Karla VI je nasledila slabu državu, zaostalu za svojim uređenim susedima. Zatekla je državu u finansijskom kolapsu, sa slabom i loše organizovanom vojskom, za čiju reorganizaciju je nedostajao novac. Ceo državni aparat, a na prvom mestu savetnici Karla VI, izuzev Johana Bartenštajna, je bio nesposoban i duboko korumpiran.
Često se veruje da je carica bila nadahnuta idejama prosvetiteljstva, međutim vodeći istoričari za ovaj period to demantuju, smatrajući da metodološko poklapanje nekih njenih poteza sa prosvetiteljstvom se mogu takođe smatrati kao iznuđena rešenja njene pragmatične politike. NJen čelični karakter i rešenost da očuva vlast inicirali su čitav niz reformi s ciljem stvaranja jake i funkcionalne države. Kako je vlast nasledila u dvadeset i trećoj godini života, bez naročitih znanja i bez ikakvog iskustva, Terezija je ključnu prednost ostvarila angažovanjem novih, veoma stručnih i sposobnih savetnika poput Haugvica, Kaunica i Van Svitena.
Marijin otac je, došavši na vlast kao jedini muški potomak dinastije, Pragmatičnom sankcijom 1713. godine izdejstvovao od evropskih sila priznanje prava, da i njegovo žensko dete nasledi tron. Međutim njegovom smrću, ova obaveza je postala mrtvo slovo. Ubrzo su Pruska, Francuska i Bavarska počele da otimaju delove Habzburškog carstva. Suštinski, početak vlasti Marija Terezija bio je bez novca, bez savetnika, sa slabom vojskom, napadnuta sa brojnih strana. Upravo suštinu elibertacije Novog Sada, tj, Srpskog šanca, treba sagledati u sledećem kontekstu – novosadski građani su carici za otkup svojih prava ponudili značajnu finansijsku sumu, koja joj je kratkoročno pomogla da izvrši nagomilane finansijske obaveze.
Shvativši da joj nije ostalo više mogućnosti, Marija Terzija se sa molbom za pomoć obratila mađarskim feudalnim gospodarima, prihvatajući deo nihovih zahteva vezanih za samosvojnost Ugarske. Ugarski feudalci su joj obezbedili šezdeset hiljada vojnika, međutim, sukobi će pokazati da je Pruska zahvaljujući boljoj organizaciji bila dominantna. Posebno je važno napomenuti da se tadašnje Habzburško carstvo sastojalo od različitih zemalja, gradova i pokrajina, koji su imali različit stepen društvenog i ekonomskog razvoja, te državnih tradicija. U ovo carstvo su ulazile: Austrija, u čijem okviru su takođe bile Boemija, Moravska i Šlezija; italijanske pokrajine uključujući Veneciju, Toskanu i Milano; Ugarska u čijem sastavu su bili i Banat, Erdelj, Slavonija i Hrvatska; zapadne teritorije (koje su otprilike činile današnju Belgiju) i po koju nemačku pokrajinu između današnjeg Baden-Virtemberga i Alzasa. Nakon gorkog iskustva gubitka Šlezije, postalo je jasno da se celo carstvo mora efikasno reformisati.
Kako bi reformisala državu Marija Terezija je prvo unajmila Fridriha Haugvica, Šlezijca, neverovatne radne etike i sistematičnosti. Haugvic je sproveo dekonstrukciju postojeće, a izgradnju nove, efikasne, državne administracije. Pitanje je da li bi, da se nije dogodila pre Haugvicovih reformi, elibertacija Novog Sada uopšte uspela, ili imala identičan ekonomski i društveni značaj. Haugvicove reforme su dovele do toga da država direktno skuplja poreze, te da sredstva koristi skromno i u skladu sa javnim potrebama. Od lenje i korumpirane uprave, Haugvic je stvorio efikasnu, činovničku državu, čime je Austrija izjednačena sa Pruskom i Francuskom.
Kako navodi Mario Liguori u svom naučnom članku o reformama Marije Terezije „pre Haugvicove ere, centralna vlast bi se svake godine dogovarala s lokalnim predstavnicima i utvrđivala iznos poreza; taj je sistem bio u potpunosti neadekvatan, zato što, između ostalog, nije obezbeđivao dovoljan priliv sredstava u državni budžet – država je na taj način postala predmet ucenjivanja od strane lokalnih feudalaca. Da bi izbegao učestale konfrontacije i odugovlačenja, Haugvic je predložio da se porez prikuplja svake desete godine. Ta mera se pokazala uspešna: država je do 1754. sakupila 40.000 forinti potrebnih za održavanje i reformisanje vojnih snaga.“ Sa obzirom na to da su građani Petrovaradinskog Šanca 1748. godine za otkup slobode sakupili 95.000 forinti, od čega je tridesetak posto potrošeno za podmićivanje korumpirane bečke birokratije, kako bi se uopšte doprlo do carice – potpuno jasno sagledavamo motiv da im se podari sloboda, ali i značaj novosadske građanske klase. Kako bi se povećao porez koji su feudalni zemljoposenici slali u Beč, bilo je neophodno zakonski definisati odnose između gospodara i kmetova.
Za bolje prinose, ali i vojnu službu, trebalo je imati, zdravog i snažnog kmeta, koji ne bi bio istrošen i premoren ili neuhranjen zbog proizvoljnih odluka feudalaca. Zahvaljujući odlukama Marije Terezije, seljaci su dovedeni u povoljnij položaj. Naučna istraživanja dokazuju da je zahvaljujući boljoj ishrani došlo do veće plodnosti, većeg nataliteta, dužeg životnog veka i povećanja prosečne visine podanika austrijskog carstva. Terezija je ukinula brojne unutrešnje carine između habzburških pokrajina, što je proizvelo nemerljivo veći procvat proizvodnje i trgovine. Ova mera se nije odnosila na ugarske zemlje, ali zahvaljujući svom statusu, Novi Sad je bio izuzet iz ovih mera. Uprkos činjenici da su mađarski staleži u ključnom momentu sakupili 60.000 vojnika zbog mehanizma koji im je davao prostors da ne prikažu sve prihode, oni su faktički kažnjeni carinskom barijerom. Ovo je dovelo do gubitka tradicionalnih mađarskih tržišta za plasman mesa, žita, vune i mlečnih proizvoda.
Carica je izvršila i oštru reformu pravosuđa kako bi umanjila uticaj lokalnih moćnika koji su zauzimali sudske pozicije i na taj način neutralisala njihovu mogućnost da usporavaju državni aparat. Od izuzetnog uticaja na transformaciju Austrije ka ozbiljnoj geopolitičkoj sili bilo je angažovanje Vencela Kainica za savetnika Marije Terezije 1753. godine. Kaunic je koristeći svoje diplomatske veze, uspeo da izmiri Habzburško carstvo sa Francuskom, te da od Francuske stvori pouzdanog austrijskog saveznika.
Često je pogrešno uverenje, da je Marija Terezija bila verski tolerantna osoba. Međutim, ova okorela katolikinja morala je da se obračuna sa katoličkom crkvom i oduzme joj izvesne privilegije i posede, kako bi učvrstila primat države nad crkvom kao potencijalnim konkurentom i paralelnim centrom moći. Takođe, otpočeto je odvajanje škola od crkava, s obzirom da je dotadašnje obrazovanje vršeno veoma elementarno i na latinskom, a ne nemačkom jeziku, dok su plemići učili od svojih ličnih tutora. Na ovaj način su stvoreni funkcionalniji podanici, sposobni da komuniciraju međusobno bez barijera. Najveći značaj za kulturne i prosvetne reforme imao je caričin savetnik, Gerard van Sviten, lekar iz Holandije. Sledeći njegove instrukcije, reformisan je univerzitet, stvorene su diplomatske, vojne, orijentalne akademije i brojne visoke škole.
Što se tiče Novog Sada, područje ovog grada je imalo bogato materijalno nasleđe i pre austrijskog perioda. Zahvaljujući arheološkim istraživanjima dokazano je da je ljudski život u formi naselja postojao na širem području Novog Sada, sa manje ili više kontinuiteta od praistorije pa do modernog doba. Prvi pisani podaci o naseljavanju Petrovaradina potiču iz XIII veka, iz darovne povelje ugarskog kralja Bele IV (1237. godine). Cistercitskoj opatiji u Belakutu, koja se nalazila na mestu današnje Petrovaradinske tvrđave na desnoj obali Dunava, poklonjen je grad ugarskog feudalca Petera Tereia (Petur Warad, Peter Warad 1236, Peturwarod 1237. godine), kojem je grad oduzet zbog učešća u ubistvu kraljice Gertrude, Beline majke. Oko samostana je vremenom niklo vojno utvrđenje koje je kasnije služilo za odbranu osmanskih prodora – preteča kasnije Petrovaradinske tvrđave. Preživevši najezdu Mongola, a strahujući od njihovog povratka, Bela je počeo da utvrđuje uzvišenja, gornje gradove, granične prevoje i liniju Dunava.
Bela i njegovi anžujski naslednici su masovno dodeljivali privilegije slobodnog kraljevskog grada i slobodnog kraljevskog sela. Slobodna naselja su svoj porez plaćala direktno kralju, a bila su izuzeta iz nadležnosti župana i velikaša. U periodu od 1541. do 1687. godine, značajan deo južnih ugarskih krajeva, uključujući područje Novog Sada, nalaze se pod osmanskom vlašću. Tokom Velikog bečkog rata Austrijska vojska oslobađa i značajne delove Srbije. U tom trenutku Francuska napada Austriju što dovodi do povlačenja vojske sa Balkana. Srbi pod patrijarhom Arsenijem Čarnojevićem, kako bi izbegli osmansku odmazdu, stižu na obale Save i Dunava 1690. godine, te dobijaju zvaničan poziv da se presele na austrijsku teritoriju. Rat je trajao još celu sledeću deceniju sve do mirovnog sporazuma 1699. Osmanlije su 1694. pokušali da opsadom i lađama zauzmu tadašnju Petrovaradinsku tvrđavu, u čijoj je odbrani je navodno izginulo 15.000 austrijskih vojnika. Ovo iskustvo je nametnulo munjevitu potrebu za izgradnjom znatno snažnije i gabaritnije fortifikacije u Petrovaradinu, kao i izgradnju mostobrana i šančeva sa bačke strane. Razvoj Novog Sada, sa sigurnošću i kontinuirano, se može pratiti upravo od te 1694. godine.
Iz te godine potiče pisani izveštaj austrijskog generala Engelshofena o dovršetku mostobrana sa bačke strane. Ovo je prvi pisani trag o postojanju naselja na mestu današnjeg Novog Sada. Stanovništvo ovog novog naselja zvanog Srpsko selo ili Petrovaradinski šanac bilo je, u najvećoj meri, srpsko i može se razvrstati u dve kategorije, graničare i zanatlije i trgovce koji su izvodili radove na tvrđavi, te snabdevali vojsku i pružali zanatske usluge. Do 1699. godine u Šancu je živelo malo stalno nastanjenih stanovnika, 43 zanatsko-trgovačke porodice i 215 vojno-graničarske. Sezonski u ovo selo se slivao i veći broj ljudi. To je sve ispočetka bilo skromno i nesređeno.
Kada se, nešto docnije, 1702. godine osnovala Podunavska vojna granica u njen bački deo pripao je i deo Petrovaradinskog šanaca. On postaje sedište oberkapetanije. Ovaj nagli skok broja stanovnika najbolje svedoči koliki je strateški značaj pridavan obezbeđenju pontonskog mosta i zaleđu Tvrđave. Sedište Bačko-segedinske eparhije je preseljeno iz Segedina u Petrovaradinski Šanac 1708. godine. Celokupno stanovništvo južnobačkog, srpskog sela Almaš se 1718. godine preselilo u Šanac. Naselje ekonomski jača nakon 1719. godine kada dobija pravo da dva puta godišnje organizuje vašar, u čemu preuzima primat od Futoga. Prva kuća na sprat je izgrađena 1720. godine. Pošto je posada petrovaradinske tvrđave bila isključivo nemačko-katolička, u Petrovaradinski šanac je počeo da se naseljava i nemačko stanovništvo, koje se pre svega bavilo zanatima. Pored Nemaca u mesto se doseljava i izvestan broj Mađara, Hrvata i drugih katolika. Sve katoličke narodnosti su bile malobrojne u odnosu na Nemce, i najčešće su svrstavane pod njih. Do značajnog populacionog i ekonomskog skoka dolazi nakon Beogradskog mira 1739. između Osmanskog carstva i Austrije, kojim je Beograd predat Osmanlijama. Do tada je u Beogradu narasla značajna klasa Srba trgovaca koji su se bavili trgovinom između Austrije i Turske, te brojno nemačko stanovništvo koje je zanatskim uslugama opsluživalo brojnu austrijsku vojsku u Beogradu. Beogradski Srbi i Nemci se sele u Petrovaradinski šanac. A onda, pošto se uvećala trgovina, počeli su dolaziti trgovci iz redova različitih hrišćanskih naroda sa područja Osmanske imperije.
Petrovaradinski šanac je postao centar trgovine sa Osmanskim carstvom. Nekadašnji Beograđani su sa sobom doneli razrađene mreže i kontakte za trgovinu sa Osmanskim carstvom. Upravo u ovom periodu raste potražnja za orijentalnim proizvodima u Evropi, ali i za kvalitetnim evropskim produktima kod Osmanlija. Velik priliv stanovnika diže vrednost gradskog građevinskog zemljišta u Šancu, te dolazi do jagme za njim. Srbi u Šancu su upravo u poslednjoj deceniji pred elibertaciju imali ogroman uticaj, pošto se u njihovim rukama nalazilo najviše zemlje.
Značajan problem koji je morio građane Šanca je dvojnost graničarske (vojne) i komorske, županijske (civilne) vlasti u njemu. Šanac je tih godina, čak, i bio podeljen u dve vidljive zone. Graničarskim delom komandovao je oberkapetan. On je bio podređen komadantu Tvrđave u Petrovaradinu, ali u osnovi prilično samostalan. Drugim rečima, oberkapetan Sekula Vitković je nad Srbima graničarima nasiljem, pretnjama i ucenama sprovodio neku vrstu ličnog režima. S obzirom da su graničari morali sami sebi da kupuju oružje, glavni prodavac oružja je upravo bio sam oberkapetan.
Na transformaciju srpskog življa od graničara ka građanskom staležu najveći uticaj je imao bački vladika Visarion Pavlović. Visarion, jedan od najobrazovanijih Srba svog vremena nalazio se na čelu Eparhije bačke od 1731. godine, pa do svoje smrti 1756. godine. Visarion je otvorio Latinsko-slovensku školu u Šancu 1731. godine kao i prvu bolnicu 1741. Između oberkapetana Sekule Vitkovića i vladike Visariona došlo je do konflikta. Sekuli je odgovaralo da neprosvećeni Srbi budu njemu lojalni graničari, a Visarion je aktivno radio na obrazovanju i emancipaciji Srba stvarajući od njih građansku klasu. Visarion je u školama učio decu srpskom i nemačkom jeziku, trgovini i zanatima, i drugim znanjima koja su od njih stvarala konkurentne slobodne građane. Dovodio je čuvene ruske i slovenske učitelje, a značajnu pomoć je imao i od učenog Mojsija Putnika, koji ga je kasnije i nasledio.
Pored Sekule Vitkovića, neprijateljstvo prema Visarionovim reformama je pokazivalo i Ugarsko namesničko veće, koje je tražilo da on bude osuđen za veleizdaju i utamničen, što je Beč ipak odbio. Predstavnici krupnog špekulativnog kapitala u Beču su formirali Privilegovanu orijentalnu kompaniju kojoj su kod zakonodavca obezbedili monopol nad trgovinom sa Osmanskim carstvom. Ovim poduhvatom je pokušano da se uništi pojedinačna trgovina čime je pretilo uništenje mladom novosadskom građanskom sloju. U ovom periodu dolazi i do najave ukidanja, tj. do razvojačenja dela Vojne granice u Bačkoj. Možemo pretpostaviti da je i sam Sekula Vitković najverovatnije bio na određen način korumpiran od strane Privilegovane kompanije, i krugova koji su trgovali gradskim zemljištem, da dodatno pritiska Srbe graničare da se isele iz grada u Stare Banovce.
Jedna od najznačajnijih geopolitičkih situacija koja je uprkos svojoj negativnosti pogodovala oslobođenju Šanca od raznih stega je bio Rat za austrijsko nasleđe koji je trajao u periodu 1740 – 1748. Rat i monopolističko ponašanje, od kog carica i država nisu imali koristi, su zapravo ubrzali napore za dobijanje statusa slobodnog kraljevskog grada. Nosioci pokreta za elibertaciju Šanca su strahovali da bi se situacija mogla i pogoršati posle najavljenog razvojačenja vojnih granica u Podunavlju, Potisju i Pomorišju, kada bi potpali pod razne feudalne obaveze. Stoga su građani Šanca preduzeli prve korake da od carice Marije Terezije dobiju najviši mogući status za svoje mesto. Da bi elibertaciju konačno izdejstvovali, Srbi su tokom 1747. godine postigli čvrst dogovor sa šanačkim Nemcima, koji će biti temelj budućeg razvoja grada. Sporazumeli su se da će u magistratu oslobođenog grada imati jednak broj predstavnika kao i oni, jednaka prava u biranju senatora i činovništva i u uživanju svoje vere. To je, za ono vreme, doista široko obezbeđenje nacionalne samostalnosti. Deputacija šanačkih građana, Srba i Nemaca – Racković, Vujić, Bogdanović, Rašković, Hajl i Anderle – otišla je u Beč, gde su na osnovu hipoteke na imovinu dobili bankarski kredit. Kako bi doprli do same carice, bili su prinuđeni da iznos povećaju za više od trideset posto, kako bi plaćali lobiste i korumpirali administraciju.
No trud je urodio plodom i Marija Terezija je 1. februara 1748. godine izdala povelju kojom je Petrovaradinski šanac uvršten u red slobodnih kraljevskih gradova. Odredila je da mu ime bude Neo-Plantea (Neoplanta), mađarski Uj-Videgh (Ujvidek), nemački Neu-Satz (Nojzac), što su Srbi preveli kao Novi Sad, a Grci kao Neofite. Grad je dobio pravo na vlastite organe uprave i suda, kao i svoju nezavisnu vlast u liku gradonačelnika i Magistrata sastavljenog od 12 senatora, koji je ubirao određene prihode i vršio upravnu i sudsku vlast.
Ostavi komentar