Autor: dr Miloš Savin, istoričar
Srpske građanske političke stranke na području južne Ugarske u drugoj polovini XIX i tokom prve dve decenije XX veka su bile potpuno autohtone, sa sedištem na teritoriji današnje Vojvodine, pretežno u Novom Sadu. Saradnja sa srpskim strankama iz Hrvatske, te sa sličnim političkim strankama iz kneževine (kraljevine) Srbije, ni na koji način nije uticala na njihovu osobenost i nezavisnost u delovanju. Isto tako dodirne tačke, i saradnja sa mađarskim političkim strankama nije značajno uticala na karakter srpskih građanskih političkih partija. Naravno, bilo je političkih frakcija koje su podržavali pojedini srpski mitropoliti, u saradnji sa ugarskom vladom i mađarskim bezbednosnim krugovima, ali one nisu imale značajni politički domet. Najdublje u saradnji na mađarskim političkim strankama su išli radikali Jaše Tomića, i nekoliko radikalskih frakcija koje su se odvajale od Jašinih radikala, poput Stražara, mlađih radikala, koji su se odvojili prvenstveno zbog neslaganja sa kojom mađarskom strankom treba sarađivati. Bitno je navesti da je Tomić robijao veoma kratko i pod relativno povoljnim uslovima, nakon što je sa predumišljajem, unapred pripremljenim lovačkim nožem, nakon duže planiranog praćenja, na javnom mestu, na prepunoj novosadskoj železničkoj stanici, zaklao Mišu Dimitrijevića, najtalentovanijeg srpskog političara u Ugarskoj, na kog mađarska vlada nije mogla da izvrši nikakav realan uticaj. Dimitrijević je vodio doslednu politiku Svetozara Miletića, dok je Tomić, koji je nakon Miletićevog oboljevanja i gubljenja razuma, postao Miletićev zet, ali je vodio demagošku politiku, kombinujući socijalizam, pa čak i komunizam, sa lažnim ali ekstremnim srpskim nacionalizmom baziranim na mitovima i izmišljotinama, češće nego na realnim faktima.
Za razliku od srpskih stranaka, Mađarske građanske političke stranke su bile isključivo peštanske provinijencije čiji su lokalni odbori funkcionisali na nivou opština i županija u južnoj Ugarskoj, odnosno Vojvodini. Neke od ovih partija su imale jaku bazu, i značajnije članove, pa čak i članove Ugarskog sabora, sa vojvođanskog prostora, ali u maniru državnog centralizma to nije bio čest slučaj. Radi boljeg razumevanja mađarske politike, najbolje je ukazati na dva procesa koja su se dešavala u periodu koji je nama interesantan. Prvi proces, mirna epoha dualizma, grubo gledano traje od Austrougarske nagodbe 1867. pa do početka krize dualizma 1890. godine, koja će suštinski trajati do raspada Austrougarske, nakon poraza u I svetskom ratu. Tokom prvog perioda došlo je do izgradnje i učvršćivanja mađarskih državnih institucija i njihovog prelaska iz feudalnih, tradicionalnih relikata u građanske institucije. U ovom periodu, nakon likvidacije feudalizma, dolazi i do ozbiljne socio-ekonomske stratifikacije mađarskog društva. Pored dominantnog agrarnog kapitala, odnosno ogromnog veleposeda, raste značaj bankarskog i industrijskog kapitala. Socijalna struktura je u međunacionalnim odnosima bila veoma zanimljiva. Najveći bogataši i magnati su bili Mađari, sa izuzetkom Dunđerskih, dok su more najsiromašnijih slojeva društva, takođe činili pripdnici mađarske nacionalnosti, mahom agrarna sirotinja i fizički radnici, koji su poticali od jobađija, odnostno obespravljenih mađarskih kmetova, koji su radili na feudalnim posedima, lišeni svega. Ostali narodi, računajući i Srbe, nalazili su se svuda između mađarskih magnata i mađarske sirotinje. Srbi su imali jednu bitnu i po nacionalni razvoj srećnu okolnost da su još u osamnaestom veku imali najrazvijeniju trgovačku i zanatsku delatnost, koja je bila nukleus stvaranja razvijenog građanskog sloja, koji je bio nosilac srpske sekularne prosvete i kulture. Ovome je pogodovalo i postojanje sopstvene crkvene organizacije, takođe značajne za prosvetu i nacionalno samoodržanje. Suštinski, ideologiju mađarskih političkih staranaka možemo sagledati kroz dve ose – socijalnu i državnu. Stranke su se delile od onih koje su zastupale interese latifundista, magnata, bankarskog kapitala i industrijalaca, preko onih koje su tražile agrarne reforme, do otvoreno socijalističkih grupa, sklonih čak verovanju u opravdanost socijalističke revolucije. Po državnom pitanju postojala su dva pola: jedan koji je bio zadovoljan austrougarskom nagodbom i bio spreman da podrži pangermanske težnje Austrije i Nemačke, te drugi koji je propagirao punu mađarsku nezavisnost, samostalnu unutrašnju i spoljašnju politiku, te oslonac na susedne podunavske narode. Independističke težnje su bile bazirane na idejama Lajoša Košuta, tada političkog emigranta.
Radi boljeg shvatanja nezavisne četrdesetosmaške stranke neophodno je na kratko vratiti se u period 1848. godine, odnosno na početke i uzroke izbijanja mađarske revolucije, te posebno na ličnost Lajoša Košuta, koji je, iako u političkom izgnanstvu, bio politički lider ovog pokreta. Kako bi se otkrili pravi uzroci međunacionalnog sukoba 1848/49. neophodno je serioznije analizirati društveno-ekonomsku situaciju u Ugarskoj u decenijama koje su prethodile. Mađarska revolucija spada u red onih događaja kojima su nacionalna ideologija i romantizam dodelili istorijsku ulogu koja ne odgovara u potpunosti faktografskom stanju. Krucijalna činjenica za razumevanje revolucionarnih gibanju u Ugarskoj je to što mađarsko društvo nije imalo „svoj razvijeni, napredni, građanski stalež, koji bi trebalo da bude pravi nosilac istinske revolucije“. Čuveni mađarski istoričar Sabo, koji je prvi na naučno utemeljen, kritički način analizirao pomenuti fenomen, zaključio je sledeće sledeće: „Mađarska je stajala pred teškim problemom, da bez građanske klase uvede one institucije koje su svugde bile baš posledica nezavisnog razvitka građanskog elementa.“ Bečki vladajući krugovi su strateški radili na tome da u Ugarskoj ne dođe do ozbiljnijeg industrijskog zamaha, sprečavajući i razvoj trgovine i zanata. NJihovom uspehu u limitiranju razvoja mađarskog društva, značajno su doprinosili i recidivi feudalne poljoprivrede koji su dominirali Ugarskom. Većinu trgovine i zanatstva su držali nemađarski elementi stanovništva i stranci. Nedovoljno razvijen mađarski građanski stalež je bio klijentelistički zavisan od ugarske aristokratije, oslanjajući se, pre svega, na stare feudalne privilegije. Upravo zbog zavisnosti od postojećeg sistema, mađarski građanski elementi su pre bili skloni konzervativizmu nego liberalizmu evropskih buržoazija. Glavni antagonizam u Ugarskoj je postojao između krupnog i sitnog plemstva.
U predrevolucionarnom periodu ključnu ulogu je imala pobeda nacionalističke politike Lajoša Košuta nad politikom grofa Ištvana Sečenjija. Grof Sečenji je pokušavao da uz pomoć nacionalnog raspoloženja natera plemstvo da počne da plaća poreze. „Sečenji je svakako želeo da Ugarska postane moderna nacionalna država, ali on je želeo da ona postane takva prirodnim putem, bez sukoba sa carskom vladom“, smatrao je istoričar Vasa Bogdanov. Sečenji je prezirao sitno ugarsko plemstvo „uparloženo u svojim županijama“, težeći kopiranju engleskog sistema, po kome bi fundament države podupirao savez krupnog plemstva i srednje buržoazije. Zauzevši vodeće položaje u državnim službama, krupno plemstvo je, putem zaokruživanja svog zemljoposeda, uvećavalo svoj imetak na uštrb sitnog plemstva. Ovaj proces je doveo do stvaranja jedne nove društvene kategorije tzv. „kisnemesek“ – sitnog plemstva, relativno siromašnog i lišenog bilo kakvog uticaja na političke procese. Sitno plemstvo je u revolucionarnim idejama našlo oružije za osvetu i kompenzaciju. Seljaci u Ugarskoj su živeli u stanju potpune agonije. Na seljake se odnosio zakon nastao 1514. godine, nakon gušenja bune . Do sredine devetnaestog veka seljaci na veleposedima su često batinani i podvrgavani nasilju. Ugarski seljak je za razliku od feudalca snosio većinu poreskih obaveza. Veliku prepreku realizaciji Sečenjijevog projekta predstavljala je struktura mađarskog društva u kome je bilo 600.000 plemića sa porodicama, a svega 575.000 gradskih stanovnika, računajući i seljake preseljene u gradove. Nasuprot Sečenjiju, kao „spasilac sitnog plemstva“, politički je delovao Lajoš Košut, sitni plemić bez zemlje, Slovak poreklom, čija majka nikada nije naučila mađarski jezik. Smatra se da je Košut lišen osećaja za realnost uspeo da nametne svoje ideje mađarskoj političkoj eliti. Kao novinar koji nije imao šta da izgubi, koristio se radikalnom retorikom. Podlogu za politički rad su mu davala znanja koja je stekao proučavajući zapadnoevropske političke sisteme. Košut je propagirao mađarski nacionalizam, smatrajući da poljoprivredni posed nije glavni uzrok podela u društvu, nego deficit nacionalnih osećaja. NJegova ključna teza je bila da je upravo sitno plemstvo supstanca mađarske nacije, što je naišlo na odličan prijem kod pripadnika ove društvene grupe, koji su su maštali o restauraciji svog srednjevekovnog uticaja, a protivili se bilo čemu što ima strane primese. Iako je realno imao malo zajedničkog sa zapadnoevropskim radikalizmom svog vremena, Košut je postao živa legenda širom Evrope. „Ugarska je, navodno, bila mađarska nacionalna država. Ta jednostavna dogma je donela rođenom Slovaku Košutu uspeh.
Do mađarsko-srpskog antagonizovanja formalno je došlo nakon razgovora srpske delegacije na čelu sa Đorđem Stratimirovićem i njenog mađarskog domaćina Lajoša Košuta, koji je bio ključna ličnost mađarske revolucije, a tada se nalazio na funkciji ministra finansija Ugarske. Smatrajući da u Ugarskoj može da postoji samo jedna mađarska politička nacija, Košut je Srbima negirao pravo na priznanje njihove narodnosti i jezika. Po svedočenju Jovana Polita, koji se nalazio u delegaciji, nakon Košutovog odbijanja da prizna srpsku narodnost, Stratimirović je brzopleto odgovorio da će Srbi, ako Mađari ne popuste, priznanje svoje autonomije zatražiti na drugoj adresi, aludirajući na Beč. Na Stratimirovićevu opasku, Košut je izjavio da će srpsko pitanje „mač odlučiti“. Uprkos ustaljenoj tradicionalnoj slici srpske istoriografije da je ovaj konkretan događaj doveo do krvavog mađarsko-srpskog rata, uzroci su mnogo dublji i složeniji, a pomenuti akt može se shvatiti samo kao neposredni povod, odnosno okidač. Takođe, nerealne su i teze o tobožnjoj vekovnoj mržnji između Mađara i Srba, pošto je do ovog razmimoilaženja, postojala saradnja, pa čak i bratimljenje između srpskih i mađarskih revolucionara. U prilog ovoj tezi govori i činjenica da je samo deceniju nakon revolucije, u periodu Bahovog apsolutizma, došlo do zbližavanja srpskih i mađarskih demokratskih krugova u otporu prema germanizatorskom režimu.
Tokom revolucije 1848/49. odnosno mađarsko-srpskog oružanog sukoba, delovalo je da su zauvek porušeni svi mostovi saradnje i komunikacije između Srba i Mađara. Međutim neposredno pre nego što će carska Rusija na poziv Habzburškog dvora anihilirati mađarske oružane snage, došlo je do izvesnog pomaka. Tada je Košut poslao u Beograd grofa Đulu Andrašija, koji je u to vreme zastupao interese mađarske revolucije u Istanbulu. Inicijalna Košutova ideja je bila da se Srbi napokon priznaju kao ravnopravan narod u Ugarskoj, da vlada Srbije izdejstvuje da se mađarska vlada i vojska povuku preko Vojvodine u Srbiju i odatle zajedno sa Srbijom nastave rat protiv Austrije. Andraši je tražio da se potpiše ugovor o prijateljstvi i saradnji između Srbije i Ugarske. Srbija nije bila voljna da menja svoj dotadašnji stav, a u tom trenutku Mađari su pretrpeli svoj finalni poraz kod Vilagoša. Srbija je ipak napravila jedan ustupak – dozvolila je eksponentima mađarske revolucije da se preko njene teritorije povuku u Osmansko carstvo. Kao politički emigrant, Košut mnogo veći značaj daje Srbima, a 1856. iznosi koncepciju o stvaranju Dunavske konfederacije, u koju bi pored Ugarske i Srbije ušle i Rumunija i Hrvatska. Takođe sam Košut tokom emigrantskih dana poziva i na blagonaklonost mađarskih političkih činilaca prema slovenskom pitanju, unutar ugarskih okvira.
Poput Košutovih sledbenika, i liberalni pokret vojvođanskih Srba, na čelu sa Miletićem, postaje državno pravna opozicija politici Austrougarske nagodbe, zalažući se u potpunosti za nezavisnost Ugarske u odnosu na Austriju, te rešavanje narodnosnog pitanja u okviru regionalizovane Ugarske. Tokom 1884. godine, kada je došlo i do ozbiljnih cepanja unutar Srpske narodne slobodoumne stranke na notabilitete (ugledne umerenjake, oportuniste), radikale i liberalnu stranku kontinuiteta, do raznih pretumbacija dolazi i u mađarskim političkim krugovima, pa dolazi do spajanja dve srodne grupe, dotadašnjih nezavišnjaka i četrdesetosmaša u jedinstvenu Nezavisnu četrdesetosmašku stranku. Ova stanka će biti specifična po svojim brojnim frakcijama, uključujući levu i desnu struju. Na području Vojvodine poseban značaj je imala leva struja četrdesetosmaša. Do košutove smrti 1894. godine on je smatran za inspiratora i ideologa ovog pokreta, pa se često koristio i termin košutovci. Prvi predsednik ove stranke je bio Danijel Iranji. Četrdesetosmaška stranka je funkcionisala do 1945. godine, a njen poslednji predsednik je bio čuveni mađarski antifašista i antinacista Vince Nađ, koji nakon poraza fašizma nije želeo da pristupi komunističkoj partiji, pa je emigrirao u NJujork. Levo krilo četrdeseosmaša predvodio je i predsednik mađarske vlade 1918. Mikloš Karolji, prozapadno orijentisani reformista, koji se tokom rata zalagao za mađarsko okretanje leđa Austriji i Nemačkoj. Karolji je pokušavao da pridobije novosadskog srpskog radikala Kostu Hadžija za ulazak u prvu vladu nezavisne Mađarske, a bio je i prvi mađarski političar, spreman da u dogovoru sa srpskim radikalima iz Vojvodine, na čelu sa Jašom Tomićem, odobri postojanje Vojvodine kao najšire autonomije u okviru Mađarske, u čiji bi sastav ušao ceo Banat, južna Bačka sa Novim Sadom i Šajkaškom, te određeni delovi srednje Bačke. Za našu temu je značajan period delovanja četrdesetosmaške stranke od 1884. do 1914. godine. Nezavisna četrdesetosmaška stranka je bila vodeća opoziciona partija mađarskim liberalima, koji su svojom nacionalističkom, ali dualističkom politikom vladali Ugarskom. Na izborima za Ugarski sabor 1905. godine četrdesetosmaši su dobili do tada rekordnih 165 od 413 poslanika. Već na narednim izborima, do kojih je došlo nakon političke krize sledeće 1906. godine, četrdesetosmaši su pobedili dobivši 253 poslanika. Period njihove vlade je trajao do 1910, nakon čega su ponovno prešli u opoziciju. Upravo izborna pobeda je zakucala pobedu na leve i desne nezavišnjake, pri čemu su desni ugrabili vlast. Desničare su predstavljali Lajošev sin, Ferenc Košut, i nekadašnji prvak katoličke narodne stranke, Albert Aponji, poznat po usvajanju čuvenog Aponjijevog zakonskog članka, koji je doveo do ubrzanog pomađarivanja narodnosti. Desno krilo je suštinski odustalo od svoje politike nezavisne ugarske, zalažući se za čvršći oslonac na pangermanski, militantni, geopolitički faktor. Levo krilo kojim je rukovodio Đula Just, a kasnije Mihalj Karolji, ostalo je dosledno politici nezavisne Mađarske, koja bi svoje saveznike tražila među Rumunima, Srbima, Hrvatima i demokratskim državama zapadne Evrope. Tokom Istočne krize, došlo je do prve diskrepance između četrdesetosmaša i politike Lajoša Košuta. Naime stranka je postala perjanica tadašnje antislovenske histerije u Ugarskoj, oglušujući o Košutove emigrantske tekstove, kojima je zahtevao saradnju sa slovenskim narodima. Stranka se ogradila i od politike svog bivšeg predsednika, čuvenog Lajoša Močarija, koji se borio za ravnopravnost svih ugarskih narodnosti. Močari je bio jedini poslanik svoje stranke, dosledan ovom stanovištu. Močari je pokušao da uz pomoć novosadskih Srba 1887. dobije novi mandat, ali usled njihove političke razjedinjenosti i frakcionašenja nije uspeo, ali je već sledeće godine ušao u Ugarski sabor, kao nezavisni poslanik, glasovima karansebeških Rumuna. Opšta rajedinjenost, česte podele ali i ponovne fuzije četrdesetosmaške stranke su dodatno bujale u Vojvodini gde je ipak značajniju ulogu imalo levo krilo partije. Za razliku od desnog, koje je zastupalo interese srednjeg zemljoposeda i džentrije, levo krilo se zalagalo za malograđane i sitne posednike, čime se politički poklopilo sa Srpskom narodnom radikalnom strankom Jaše Tomića, sa kojim je imalo plodonosnu saradnju. Nakon što je Jaša Tomić preklao Mišu Dimitrijević, a Šoma Višontaji mu postao branilac, srpsko-radikalsko četrdesetosmaški odnosi su zacementirani. Podršku srpskih radikala uživao je i jedan Bačvanin, Marton Lovasi, koji je od 1890. pa sve do posle rata bio u samom vrhu levog dela četrdesetosmaškog pokreta. Kada su srpski liberali doneli odluku da bojkotuju izbore, radikali su izašli na izbore u junu i julu 1892. godine. U tursko-kanjiškom srezu kandidovali su dr Emila Gavrilu, na čiji izbor su fokusirali svoje snage. Radikali su u starobečejskom srezu rešili da podrže Lajoša Močarija i nezavisnu četrdesetosmašku stranku, ali je Močari svoju kandidaturu ustupio mađarskom nezavišnjaku Ferencu Kišbanju. Srpski radikali iz Novog Sada su svim snagama podržavali i bivšeg liberala, a tada četrdesetosmaša, Šomu Višontaija. Višontaji se borio protiv državne reforme srpskih autonomnih organa, zalažući se da o tome pre svega svoju reč moraju da daju srpski radikali, a ne bivši „notabiliteti“. Nakon izbora 1906. godine na kojima je ostareli Mihailo Polit Desančić bio jedini poslanik Srpske liberalne stranke, nezavišnjaci su pokušali da obore njegov mandat, lažno ga optužujući da je fanatizovao srpske birače, terajući ih u kikindskoj crkvi da se zaklinju nad ikonom. Ova akcija naravno nije imala nikakav poseban ishod, sem blaćenja ostarelog srpskog liberalnog prvaka. Na kasnijim skupštinskim sednicama je upravo Šoma Višontaji optuživao Polita za izdajničko držanje prema Mađarskoj i Mađarima. Ovo je imalo posebnu težinu obzirom da je nezavisna četrdesetosmaška stranka tada vladala Ugarskom. Do trijumfa radikalsko–četrdesetosmaške saradnje je došlo nakon izbora za srpski crkveno-školski sabor 1906. godine, te radikalske, druge po redu pobede. Tada su nezavišnjaci vladali državom, a radikali srpskim autonomnim organima. Državni aparat je dopustio radikalima da bukvalno naprave brojne finansijske prekršaje i nedela unutar srpske autonomije. Ovo će ujedno, pored političkog, biti glavni razlog za suspenziju Srpske narodno-crkvene autonomije 1912. godine, dve godine nakon što su radikali izgubili izbore za crkveni, a četrdesetosmaši za državni sabor.
Ostavi komentar