Autor: msr Ognjen Karanović, istoričar
Treće razdoblje masovnih likvidacija obuhvata vremenski period od septembra 1944. do proleća 1945. Početkom jeseni iz logora Stara Gradiška svakodnevno su stizali transporti sa zatočenicima. Većina njih je odmah odvedena na likvidaciju u Gradinu. Od početka 1945. godine svakodnevno se smanjivao broj zatočenika. Transporti zatočenika, koji su u to vreme dolazili iz Lepoglave, Sarajeva i drugih mesta, odmah su bili upućivani na likvidaciju u Gradinu ili na Granik. Nakon savezničkih bombardovanja logora u martu i aprilu 1945. godine, uništeni su mnogi objekti unutar logora, a rad zatočenika je gotovo sasvim prestao. Od preostalih zatočenika obrazovane su radne grupe koje su radile na iskopavanju i uništavanju leševa ranijih žrtava.
Geografski položaj logora Jasenovac otežavao je svaku akciju spasavanja logoraša. Istočno i zapadno od logora nalazilo se močvarno područje, dok je sa juga i severa logor bio okružen rekama Savom i Strugom. Rekom Savom su patrolirali brodovi mađarske dunavske flotile, a logor se nalazio i blizu železničke pruge Beograd–Zagreb, koje su čuvali bunkeri i oklopni vozovi. U samom logoru se nalazilo oko 1500 iskusnih ustaša. Eventualni napad na logor bi zahtevao jake snage, kojih oko Jasenovca nije bilo nakon bitke za Kozaru. Tito je iz Foče 31. marta 1942. dao nalog Operativnom štabu NOP za Bosansku Krajinu, da u saradnji sa štabom Hrvatske ispita mogućnost napada na logor tako da on sigurno postigne uspeh. Za vreme trajanja Prve banjalučke operacije, u jesen 1943. partizanske jedinice su oslobodile Bosansku Gradišku, a slavonski partizani su bili zaustavljeni od jakih ustaških snaga kod sela Donji Varoš.
Luburić je naredio da se likvidiraju svi zatočenici, a logor i mesto Jasenovac do temelja sruši i spali, kako bi se prikrili svi tragovi zločina. Poslednja grupa od 700 žena likvidirana je 21. aprila. Istog dana su svi preostali muški zatočenici (na prozivci je bilo još 1073 logoraša) zatvoreni u zidanu dvospratnicu i istočnom delu logora. U noći između 21. i 22. aprila deo poslednjih muških zatočenika odlučio se na pokušaj proboja logora, znajući da će biti ubijeni narednog dana. Proboj je preživelo oko 106 zatočenika. Oko 470 bolesnih, starih i nemoćnih logoraša nije učestvovalo u proboju. Verovatno su ubijeni kasnije i spaljeni zajedno sa logorskim objektima. Isti dan, samo nekoliko sati kasnije, započeo je i proboj zatočenika iz Kožare. Od njih 176 spasilo ih se samo 11.U napušteno mesto Jasenovac i nedaleko od njega razoreni logor, 2. odnosno 3. maja 1945. godine prve su ušle streljačke čete 1. bataljona 4. srpske brigade 21. srpske divizije Jugoslovenske armije. Bataljonu koji je ušao u Jasenovac dat je zadatak da sačuva tragove zločina do dolaska državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora. Prvi uviđaj o zatečenom stanju u Koncentracionom logoru Jasenovac III Ciglana, u Gradini i Uštici, obavila je Okružna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz Nove Gradiške, 11. maja 1945. godine. Anketna komisija Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina došla je u Jasenovac 18. maja 1945. Podatke o izgledu, organizaciji rada, svakodnevnom životu i poslednjim danima postojanja logora, Komisiji su dali preživeli logoraši i učesnici proboja. Mesec dana kasnije, 18. juna, kada se reka Sava povukla u svoje korito, Zemaljska komisija Hrvatske obavila je i treći uviđaj.
Broj žrtava nikada nije tačno utvrđen. Logorska arhiva je dva puta uništavana (početkom 1943. i aprila 1945. godine). Zemaljska komisija Hrvatske, osnovana 1945, konstatovala je u izveštaju Međunarodnom vojnom sudu u Nirnbergu da je broj žrtava između 500.000 i 700.000. O ustaškim zločinima postoji velika dokumentacija. Žrtve logora bili su Srbi, Romi i Jevreji, komunisti i antifašisti, koji se nisu slagali sa politikom tadašnje Nezavisne Države Hrvatske. U Jasenovcu Hrvati ne stradaju zato što su Hrvati, niti Muslimani zato što su Muslimani, već jedino kao antifašisti, komunisti i pomagači i spasioci Srba. Nemački generali iz Drugog svetskog rata davali su veoma različite i stoga nepouzdane podatke o broju ubijenih Srba u NDH. Aleksander Ler je dao 1943. broj od 400.000 Srba, Lotar Rendulić — 500.000 pravoslavaca (avgust 1943), Herman Nojbaher — više od 750.000 (1943), Ernst Fik — 600.000 do 700.000 do marta 1944. Broj žrtava logora Jasenovac je do današnjeg dana predmet naučnih i političkih debata.
S obzirom na to da je dokumentacija logora u dva navrata uništavana, broj žrtava je teško utvrditi i varira prema različitim izvorima, u zavisnosti koja ih strana i sa kojim ciljem daje. Državna komisija Jugoslavije iz 1946. je iznela brojku 500.000—600.000, dok su novija istraživanja uspela da poimenično identifikuju oko 88.000 žrtava. Na tablama u Donjoj Gradini, ispred kojih se svake godine odaje pošta stradalima, danas stoji da Jasenovac broji ukupno 700.000 žrtava genocida, od čega 20.000 dece i 127.000 antifašista; zvanični podaci spomen-područja Jasenovac navode da je stradalo najmanje 83.145 žrtava. Nakon raspada Jugoslavije, u desničarskim krugovima u Hrvatskoj se pojavila tendencija upoređivanja broja logoraša ubijenih u Jasenovcu od strane ustaša i ustaša ubijenih u partizanskoj osveti kod Blajburga. Kritičari ukazuju da se radi o istorijskom revizionizmu. Izjava bivšeg predsednika Mesića („Treba reći istinu da nijedan poginuli u Jasenovcu nije kriv ni za jednog na Blajburgu, ali su mnogi na Blajburgu krivi za mnoge u Jasenovcu.”) izazvala je žestoke kritike u revizionističkim krugovima.
Istraživački institut „Jasenovac“, sa sedištem u NJujorku, na svom veb-sajtu u odeljku o žrtvama postavio je ukupan popis jugoslovenskih žrtava u Drugom svetskom ratu kao žrtve jasenovačkih logora, što je izazvalo burna negodovanja. Na ovom popisu nalaze se imena ljudi koji su umrli u zbegovima u El Šatu i južnoj Italiji, poginuli u partizanima, kao i oni koje su ubili Nemci, Italijani, partizani i četnici, ponekad i na kućnom pragu, imena poginulih četnika sa područja Jugoslavije, imena poginulih ustaša, poginulih od anglo-američkih bombardera. Tendencija umanjivanja broja žrtava prisutna je i danas u desničarskim krugovima u Hrvatskoj. Jedna od novijih knjiga koja se promoviše u ovim krugovima je Mit o Jasenovcu, autora Romana Leljaka. U njoj se iznose tvrdnje da su u logoru stradala svega 1.654 logoraša.
O razmerama divljaštva koje su počinili razuzdani Pavelićevi i Luburićevi koljači, najbolje svedoči stradanje Svetog Vukašina Klepačkog, Novomučenika Jasenovačkog. „Iz rodne mu Hercegovine odveden je u Sarajevo, a odatle 1942. godine deportovan u zloglasni logor Jasenovac, zajedno sa mnogim drugim pravoslavnim Srbima“. Ovo odvođenje potresno opisuje jedan od preživelih logoraša, Žarko Vidović iz Sarajeva, čije svedočenje donosimo u nastavku. „U Jasenovcu je Starac Vukašin (iako nije bio mnogo star, no je krijući se po šumi sav bio zarastao u već prosedu bradu), januara 1943. godine, pogubljen od ustaškog koljača Žila Friganovića i to stradanje je opisao doktor Nedo Zec, takođe jedan od preživelih Jasenovačkih logoraša, pod naslovom ‘Samo ti, dete, radi svoj posao’. Ustaški zlikovac Friganović, videći Vukašina, postarijeg seljaka, kako spokojna lica i s nekim nedokučivim mirom na licu posmatra strašno klanje svoje pravoslavne sabraće, dovede ga preko reda pred iskopanu jamu, gde su od ranog jutra klali i bacali nevine žrtve, te rešen da mu razbije taj mir i spokojstvo, zatraži od njega da vikne ‘Živeo Pavelić’. Kako Sveti Vukašin nije ništa odgovarao, nego je samo mirno i spokojno ćutao, ubica mu je nožem sekao jedno po jedno uho i nos. Kada mu je mučitelj zapretio da će mu i srce iz grudi izvaditi, ako ne vikne pohvalu Paveliću (koji je, kao poglavnik zločinačke Nezavisne Države Hrvatske, tada sprovodio strahovit progon i zatiranje pravoslavnih Srba svuda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini), blaženi Mučenik Vukašin je, mirno pogledavši u mučitelja i kroz njega u Božju neizmernost, polako i razgovetno rekao: ‘Radi ti, dijete, svoj posao!’ Ovaj odgovor i zračeći nebeski mir sa već krvlju pokropljenog lica Svetog Novomučenika razbesneo je ubicu, pa mu je u besu iskopao oči, isekao srce, preklao mu grlo od uha do uha, i onda ga nogama sjurio u jamu. Mučitelj-ubica je zatim doživeo mentalni slom i ovo je sve ispričao u logorskoj ambulanti doktoru Nedu Zecu, koji je kazivanje kasnije i zapisao, i objavljeno je u zbirkama svedočenja preživelih logoraša iz Jasenovca.“
IZVORI I LITERATURA
Almuli, Jaša (2009). Jevreji i Srbi u Jasenovcu. Beograd: Službeni glasnik.
Bastašić, Milan: Bilogora i Grubišno Polje 1941–1991. Acrobat PDF dokument.
Bulajić, Milan (2007). Jasenovac: Uloga Vatikana u nacističkoj Hrvatskoj. Beograd: Pešić i sinovi.
Đurić, Rajko; Miletić, Antun (2008). Istorija holokausta Roma. Beograd: Politika.
Komarica, Slavko; Odić, Slavko (2005). Zašto Jasenovac nije oslobođen. Beograd, Institut za savremenu istoriju.
Mataušić, Nataša (2008). Koncentracioni logor Jasenovac: Fotomonografija. Zagreb: Spomen područje Jasenovac.
Miliša, Đorđe (1945). U mučilištu paklu Jasenovac. Zagreb.
Miletić, Antun (2010). NDH – Koncentracioni logor Jasenovac 1941–1945: Genocid, holokaust i ratni zločin. Beograd.
Nikolić, Nikola (1948). Jasenovački logor. Zagreb: Nakladni zavod Hrvatske.
Novak, Viktor (1948). Magnum Crimen: Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj. Zagreb: Nakladni zavod Hrvatske.
Pavlović, Stevan K. (2009). Hitlerov novi antiporedak: Drugi svetski rat u Jugoslaviji. Beograd: Clio.
Cvetković, Dragan (2007). Stradanje civila Nezavisne Države Hrvatske u logoru Jasenovac (PDF). Tokovi istorije: Časopis Instituta za noviju istoriju Srbije. 4: 153—168.
Ostavi komentar