Autor: Milorad Vukašinović, novinar i publicista
Poznata ruska istoričarka Natalija Naročnicka u kapitalnom delu Rusija i Rusi u svetskoj istoriji ukazuje na tektonske promene koje je sredinom 19. veka u ruskoj društvenoj svesti izazvala lekcija izgubljenog Krimskog rata (1853–1856). Kao posledica velikih komešanja na intelektualnoj sceni toga doba nastala je studija Nikolaja Danilevskog Rusija i Evropa (1871) koja je vremenom postala svojevrsni manifest „ruske civilizacijske geopolitičke škole“. Danilevski ukazuje na duboke protivrečnosti između romansko-germanske Evrope i Rusije, koje nisu plod samo različitih političkih i ekonomskih interesa, i izvlači zaključak o potrebi stvaranja „samobitne slovenske civilizacije“ kao neophodnom preduslovu za opstanak Rusa i ostalih slovenskih naroda. Veliki mislilac zastupao je stanovište o oslobađanju Carigrada i stvaranju Sveslovenskog saveza u kojem je smatrao da mora da bude mesta za Poljake i Mađare, a koje je opisivao kao „neprijateljske elemente“ zbog njihove dugotrajne izloženosti zapadnim kulturnim i religioznim uticajima. Danilevski je samim izdvajanjem slovenske civilizacije iz zapadnocentričnog tumačenja svetske istorije (na kojem su insistirali mnogu ruski zapadnjaci – prim. autora) stvorio duhovne preduslove za teorijsku i praktičnu artikulaciju geopolitičkog koncepta „Rusije-Evroazije“ koji je po P. Savickom „okončan do kraja 19. veka“. O tome na veoma ubedljiv način svedoče radovi K. Leontjeva Vizantizam i slovenstvo ili delo V. Lamanskog Geopolitika panslavizma.
U članku Evroazijstvo koji je objavljen u Evroazijskom vremeplovu (Berlin, 1925) Savicki je na osoben način reinterpretirao ideje Lamanskog o postojanju tri makroceline u Evroaziji (Lamanski navodi tri sveta azijsko-evropskog kontinenta) urušavajući dotadašnje „evropocentrično stanovište“ o postojanju dva kontinenta – Evrope i Azije koje deli planina Ural. Polazeći od fizičkogeografske integralnosti evroazijske kopnene mase, Petar Nikolajevič uvodi pojam Evroazije „kao trećeg kontinenta“ u okviru kojeg su Evropa i Azija periferne oblasti sa manje-više izraženim maritimnim uticajima sa Atlantskog, odnosno Tihog i Indijskog okeana. Ova teza o geografskoj integralnosti i centralnosti Rusije-Evroazije poslužila je kao teorijski predložak za reviziju ruske istorijske i kulturne samospoznaje, tj. „da iz geografskog jedinstva proizilazi istorijsko, kulturno, ekonomsko i političko jedinstvo“ (Geografske osobenosti Rusije, 1927). Zanimljivo je da su ruski evroazijci u emigraciji pažljivo pratili razvoj događaja u Sovjetskom Savezu, a većina od njih sa simpatijama posmatrala jačanje sovjetske države i Pakt Molotov – Ribentrop 1939. godine. Tako je Savicki u jednom tekstu pisao o liniji Trst – Češke planine – Poznanj „kao zapadnoj granici ruskih interesa“.
Podela interesnih sfera na evroazijskom kontinentu posle 1945. godine nesumnjivo govori o postojanju evroazijskih struktura i u Sovjetskom Savezu (crveni evroazijci). Mapa posleratnog razgraničenja sa Zapadom samo se delimično poklapala s kartom Savickog iz 1927. godine. Iako je Sovjetski Savez stavio pod kontrolu područje Istočne Evrope, izvan sovjetske zapadne interesne sfere, ostala su područja Trsta, Zapadne Nemačke i SFRJ, što je stratešku poziciju u Evropi činilo vrlo složenom. Situacija se veoma zakomplikovala posle raskola sa Titovom Jugoslavijom 1948. godine i kasnijeg sukoba sa Kinom, koja je od sedamdesetih godina prošlog veka stupila u neprirodni savez s atlantizmom. Nema sumnje da je ovakva geopolitička pozicija bila dugoročno neodrživa i kao takva je doprinela odluci o „samoraspuštanju Sovjetskog Saveza“ 1991. godine (reč je o jednoj od verzija svetske istorije koju zastupaju mnogi konspirolozi – prim. autora).
Ipak, veoma brzo, jedna grupa ruskih teoretičara obnovila je interesovanje za evroazijstvo, razume se, u bitno drugačijim međunarodnim okolnostima. Pored novih evroazijaca i drugi teoretičari (koji nisu izvorni evroazijci – prim. autora) ove hipoteze ugrađivali su u različite sfere ruske stvarnosti: versko-civilizacijsku, ideološko-političku, vojno-strategijsku, ekonomsku, kulturološku i medijsku. Tako je general L. Ivašov prvobitno tradicionalno slovensko-pravoslavno geopolitičko polazište o integraciji Rusije i Belorusije dopunio zalaganjem za reintegraciju nekih bivših sovjetskih republika (Ukrajina, Jermenija, Kazahstan) kojima bi trebalo priključiti „muslimansku komponentu“, što je gledište blisko neoevroazijcima. A. S. Panarin je pisao o „pravoslavnoj civilizaciji u globalnom svetu“ uz zanimljiva zapažanja o evroazijskom položaju Rusije koja je ogromnom teritorijom i geodiverzitetom predisponirana da igra posredničku ulogu. On je posebno isticao ulogu velike ruske ravnice kao najkraćeg kopnenog puta koji povezuje Indijski okean sa Atlantikom i Severnim ledenim okeanom, kao i centralnu Aziju sa Evropom. Na taj način Rusija spaja evroazijski Zapad i Istok i tako razblažuje dijametralno različite kulturne kodove. Otuda je Panarin evroazijski ruski prostor smatrao paradigmom prožimanja arhetipova Stepe i Mora. Suština Duginovog „novog evroazijstva“ je u praktičnoj primeni načela „misliti prostorno“. To podrazumeva radikalan otklon u odnosu na dotadašnje forme ruske državnosti. Na primerima kritike državnosti u vreme carske Rusije ili Sovjetskog Saveza, on gradi strategiju Rusije u 21. veku koja je zasnovana na ideji „evroazijske imperije“, što podrazumeva odbacivanje „ruskog nacionalizma“ i dijalog sa drugim civilizacijama ukorenjenim na evroazijskom tlu. Zbog toga je Rusija kao najvažnija država Evroazije u obavezi da integriše ceo kontinent, koristeći se onim činiocima koji su joj na raspolaganju.
Na tim osnovama formirana je Evroazijska ekonomska zajednica koja je danas „najrespektabilniji činilac međudržavnog povezivanja na postsovjetskom prostoru“. Ovaj savez će, prema priznanjima vodećih zapadnih geopolitičara, imati sve više uticaja u budućnosti, jer se klatno globalizacije sve više pomera ka Istoku – gde se pojavljuje novi težišni centar globalne ekonomije koji predvode Kina, Indija i Japan. Reč je o svojevrsnoj protivteži globalizmu koji je suštinski savremeni postmodernistički projektovan koncept atlantizma.
LITERATURA: Aleksandar Dugin, Konspirologija, BRIMO, Bograd 2001; Natalija Naročnicka, Rusija i Rusi u svetskoj istoriji, SKZ, Beograd 2008; Milomir Stepić, Geopolitika: ideje, teorije, koncepije, Institut za političke studije, Beograd 2016.
Ostavi komentar