Autor: Milovan Balaban, istoričar
Crnogorci i zavet u poemi Lažni car Šćepan Mali
Pozdravljam te viteški narode,
Prava diko roda slovenskoga,
Ogledalo borbe nečuvene,
Prečišćena iskro vjekovima,
Prognaniče za čast od tiranah,
Ko bi ikad mogo vjerovati,
Da narodac jedan bez priprave,
može ostat i protivu stati
Divljoj sili svih zalah sastavi,
Stambolijskoj grubijeh akanah,
I otrovnoj sili vjerovanja,
Pozdravljam te svetinjo slovenska.
Ovo su reči Šćepana Malog u poemi Lažni car Šćepan Mali Petra II Petrovića NJegoša. Na jednom mestu u poemi se govori kako se pročula po crnogorskoj zemlji vest da je stigao u Crnu Goru ruski car Petar III. Međutim, ruski car je preminuo 1762. dok se radnja poeme, koja je istorijski događaj, odigrava 1767. godine, što govori da je sasvim jasno kako je reč o samozvancu. Ovo je prvo obraćanje lažnog cara, koji povlađujući sujeti crnogorskoj, epskoj i junačkoj, hvali narod sa naravno potpuno drugačijim ciljem, koji bi se narodski mogao okarakterisati kao zavođenje pod Goleš planinu. Dalje sledi čitanje pisma carice Katarine koje raskrinkava samozvanca i lakrdijaša, međutim najveći deo naroda u početku to ne shvata. No, iz onoga što dalje sledi vidi se da Vladika Sava to razume. Šćepan, kome ovo pismo nije prijatno, kaže Vladiki Savi:
Kako ti se pismo dopada,
Gospodine i vladiko sveti,
Vladika mu odgovara:
Đavolika pjesma Šćepane,
U ružan si poso zagazio,
Dakle, vladika mu odgovara opominjućim tonom, upozorava ga, ali Šćepan imajući problem da dokaže legitimitet (a problem je sam vladika) sada počinje negativno da govori o Vladiki, ali i uopšteno o crkvenim predstavnicima:
Čujete li ovo mudrovanje,
Oni su se mene uplašili,
Jer ću im uzeti vlast vrhovnu,
Pa kad im se vlast uzme vrhovna,
Predskazuju strašnu pogibiju,
Gori Crnoj i njenoj slobodi.
Dakle, Šćepan u trenutku kada je njegov identitet doveden u pitanje, odnosno kada se nazire ugroženost njegove želje da vodi Crnogorce (mada će se na prevaru nametnuti i voditi ih neko-liko godina), ulazi u sukob sa nezavedenim crkvenim velikodostojnicima (malo je i njih bilo), čuvarima istorijske i zavetne svesti naroda. Svetosavske i kosovsko-zavetne misli srpskog naroda (tada nije bilo dvojbe, narod u Crnoj Gori se osećao kao srpski). Otuda Vladika Sava na sledeći način karakteriše pojavu Šćepana Malog među Crnogorcima:
Ovo nije ništa do nesreće,
I grijehovi neki sustigli nas,
To je prevrat doša i ovome,
Ka sve srpsko što se prevratilo.
A na to Šćepan govori:
Crnu kapu oda zla biljegu,
Koja laži među vama sije,
Te tu sreće nije u narodu,
Kojim kapa rukovodi crna.
Crna kapa su monasi i sveštenstvo na čelu sa vladikom, dakle, svi oni koji su do tada vodili Crnu Goru. Oni koji su čuvali iskru kosovskoga zaveta, ali i svetovno, rukovodili narodom do 1852. godine (kada je Danilo postao knez i kada je razdvojena svetovna od duhovne vlasti) u uslovima osmanlijske okupacije. Duhovno vođstvo nije nešto što je ne bivalo u srpskom narodu. Mitropolija crnogorsko-primorska bila je sastavni deo Pećke patrijaršije, rukovodeće institucije i organizma srpskog naroda u okviru Osmanlijske imperije. Međutim, kada je ova ukinuta Crnogorci nisu hteli da prihvate Grka za episkopa. Otuda ima mišljenja da su Grci poslali Šćepana Malog, međutim ima i drugih pretpostavki o njegovom dalmatinskom poreklu. Naime, postoje i razmišljanja da je Venecija bila uzrok njegove pojave među Crnogorcima.
Ono što je zanimljivo svakako je pitanje da li možemo uzeti jedan spev kao pokazatelj istorijske istine. Možemo da kažemo da predanje i književno delo mogu biti kompatibilni sa istorijom, čak mogu da objasne mnogo više od suvih fakata, a isto tako i da prikažu doživljaj duha epohe mnogo više od nauke. Pogotovo ovo važi kada su u pitanju identitetski pojmovi, dakle nešto što pripada dobrim delom i osećaju. Takođe, moramo se prikloniti NJegoševom shvatanju jer je on duboko prožet osećajem i tragikom svog naroda. NJegoš je u čitavoj drami crnogorskoj (odnosno u drami očuvanja zaveta što je bio smisao života i odricanja crnogorskih plemena) upravo glavni lik, u kojem se sve otkriva.
Nije slučajno Ivo Andrić rekao da je NJegoš zatočnik kosovske misli. Posle NJegoša počinje Novi vek u istoriji Crnogoraca, ali tek pošto je veliki pesnik objasnio i projavio suštinu Kosovskog zaveta, a samim tim i smisao Crnogoraca i Crne Gore, te pokazao i putokaz za budućnost kada su u pitanju prave vrednosti i pravo, kosovsko opredeljenje. Veliki srpski pesnik, nacionalni genije, bio je i ostao luča koja svetli u novovekovnim izazovima sekularizovanog i na štetu vere modernizovanog društva u kojem i danas živimo.
Otuda je NJegoš nezaobilazan faktor u tumačenju svega što je vezano za crnogorsko, kako nekada tako isto i danas. U poemi Lažni car Šćepan Mali NJegoš ubedljivo objašnjava nameru lažnog cara da se dodvori crkvenim predvodnicima naroda, ali kada samozvanac od nekih biva shvaćen počinje da huška narod protiv onih koji su ga otkrili, ne libeći se da to radi, podilazeći mu, protiv crkve, protiv crnorizaca, znajući da su mu oni prepreka za ostvarenje ciljeva vezanih za ovladavanje i vladanje Crnogorcima. To je uočljivo kod Teodosija Mrkojevića (u poemi iguman manastira), koji shvata lažnog cara kada počinje da atakuje na dostojanstvo monaha, čuvara zaveta. Najprostije rečeno oni su mu prepreka ostvarenja ličnih, vlastoljubivih ciljeva. Lažni car hoće da razvlašćenjem monaha (nosilaca zavetnog duha) obesmisli zavetnu misao i zavetnu ideju, da preuzme vlast nad svim, uključujući i cetinjski manastir gde je bilo sedište mitropolita crnogorsko-primorskih.
Zavet posmatran kroz istoriju
Istorijski gledano koreni Crne Gore sežu još od istorije zetske zemlje (naravno i još dalje u istoriju, ali to nije tema ovog rada). Kada su Osmanlije zagazile na Balkan rušeći sve pred sobom pale su Srbija, Bosna i Hercegovina, pre toga južne srpske zemlje. Zeta je ostala poslednja, ali bez izgleda da se održi. Gospodar Ivan Crnojević, bežeći od Turaka, premestio je prestonicu na Žabljak, potom na Obod, pa na Rijeku Crnojevića, da bi se na kraju skrasio na nepristupačnom Cetinju, brdovitom i teško osvojivom kraju. Tu je sagradio manastir posvećen Presvetoj Bogorodici, današnji manastir (srušen tokom Bečkog rata, ali ponovo obnovljen). Manastir je izgrađen 1485. godine, a oko manastira, na prostorima četiri nahije stvoreno je jezgro Stare Crne Gore. Ono je predstavljalo metohe manastira, koji su kao čuvari zaveta trebali manastir da brane i hrane. Ima mišljenja da je Ivan Crnojević predao čak i svetovnu vlast tadašnjem mitropolitu Vavili da se brine o duhu, zavetu, da se u manastiru isti čuva, dok bi okolno stanovništvo u Staroj Crnoj Gori bilo svetovni garant manastira i zaveta, kao i branilac vere i načina života.
Crna Gora se do tada spominje samo kao toponim. Prvo spominjanje Crne Gore kao upravne jedinice zabeleženo je kada je Stanko (poislamljeni sin Ivana Crnojevića) 1513. postao vladar novostvorenog sandžaka Crna Gora. Sandžak je postojao do oko 1530. godine, a prestao da postoji odlaskom Stanka, Staniše Crnojevića, odnosno Skender bega. Ovo je bitno da bi se shvatio i smisao imena Crna Gora, a samim ti i komplikovanosti identiteta Crnogoraca. Usled dugo-trajnog otpora turskoj sili, kao i čuvanju kosovskog zaveta (gde su postojale legende gotovo za svako pleme da potiču od kosovskih junaka), usled izgrađivanja epskog i junačkog mita, narod u ove četiri nahije, okupljen oko manastira presvete Bogorodice na Cetinju, počeo je u svom identitetu da nosi crnogorski osećaj. Međutim, on je nadograđen na srpski, zavetni identitet, od kojeg se ne može odvojiti, a da se ne pretvori u njegovu suprotnost.
U vreme vladike Danila (ovekovečenog u Gorskom vijencu), a kasnije i Petra Cetinjskog, Crna Gora je demonstrirala nepokornost i negovanje kosovskog kulta i zaveta. Junački narod, epski, nepokoran stvara svoju vrstu identiteta, ali nadograđenog na srpski identitet i neodvojiv od njega. Kao takva ova zemlja je Turcima Crna, kako kaže jedan Turčin u poemi Lažni car Šćepan Mali igumanu cetinjskog manastira Teodosiju. Karadag je nazvan sultan, zbog Crnogoraca, koji su, kako kažu Turci, crni da ne mogu biti crnji. Crnogorski osećaj, kada je zavetni, kompatibilan je u potpunosti sa srpskim, ali kada je samo epski i junački, on može da se odvoji od srpskog. Odvojen od srpskog može da postane u onome trenutku kada se odvoji od zavetnog i crkvenog. Šćepan Mali podilazi upravo tom epskom narativu, hvaleći Crnogorce kako bi ih odvojio od crkvenog i zavetnog.
Vremenom se kod Crnogoraca, baš usled ovog epskog i junačkog, razvija svest o posebnosti u srpskom narodu, što je opet uslovilo pretenzije na prvenstvo, koje su neretko neostvarene vodile ka izgrađivanju posebnog crnogorskog nacionalnog identiteta, odvojenog od srpskog. Dakle, epsko i junačko odvojeno od zavetnog narativa, a nadograđeno stvaranjem države i osećajem državnog zajedništva, kod Crnogoraca je stvaralo uslove za izgrađivanje modernog nacionalnog antisrpskog identiteta. Međutim, to još nije bio dovoljan uslov za stvaranje montenegrinskog identiteta. Bilo je potrebno da se čitav prostor utopi u zajedničku jugoslovensku državu, zatim da pojedini predstavnici crnogorske elite ne uspeju da se ostvare u novonastalim okolnostima, kao i da se na ovo nadograde interesi spolja koji su išli za raslabljivanjem srpskog faktora. Sve ovo je uslovilo da dođe do postepene realizacije i ostvarenja crnogorskog identiteta naslonjenog na antisrpsku osnovu.
Litije – obnova zavetnog duha
Današnji fenomen litija prevazišao je sva očekivanja. On je svojevrsno čudo pošto ovakvo vaskrsenje zavetnog duha niko nije očekivao, uključujući sveštenstvo, najvišu crkvenu jerarhiju, kao i čitav narod. Litije su rezultat dugotrajnog, prisilnog upliva stranog uticaja i narativa, koji je favorizovao crnogorsko (montenegrinsko) na uštrb zavetnog-srpskog, što je stvorilo antisrpski, montenegrinski identitetski osećaj. Litije su obuhvatile one koji se izjašnjavaju kao Srbi, ali i one koji se osećaju Crnogorcima, ali pripadaju SPC. Svi oni su zajedno i zbog toga je ovo veliki blesak i pojava zavetnog duha. Litije su hod ka obećanoj zemlji, duhovne stvarnosti koja preobražava narode, a koja je gost sa neba i koja je biblijskog duha i stvarnosti.
Zanimljivo je da su u litijama i oni koji se osećaju Srbi i oni koji se osećaju Crnogorcima. Litije su posle dugog perioda prvi događaj koji ujedinjuje narod u Crnoj Gori, inače sklonoj podelama koje su prisutne poslednjih decenija, pa i vekova. Nekoliko decenija unazad mnogo toga je delilo taj nesrećni narod. Uvođenje crnogorskog jezika (nemamo ništa protiv crnogorskog jezika kao prava onih koji žele tako da imenuju taj jezik, ali imamo protiv nasilnog naturanja istoga onima koji se smatraju da govore srpski jezik), priznanje Kosova, itd. Sve ovo se nasilno sprovodilo zatrpavajući zavetni duh u narodu (ali i najprostiji osećaj nacionalne pripadnosti), koji je kompatibilan sa srpskim. Litije su omogućile da posle dugo vremena veliki deo naroda Crne Gore bude zajedno, objedinjen u zavetnom duhu u hodu ka obećanoj zemlji (u svetosavsko-kosovskom zavetnom duhu), što i jeste simbolika litija.
Neposredni povod (a i jedan od ključnih razloga) za litije je napad na srpsku pravoslavnu crkvu i pokušaj stvaranja, tzv. crnogorske pravoslavne crkve. Ovo je proklamovao Milo Đukanović na partijskom kongresu DPS-a. Milo, kao nekada samozvanac Šćepan Mali, pokušava da ocrnjivanjem, čak i proterivanjem crkve lobotomira sopstveni narod, odvoji ga od autentičnih korena i tako vlada njime na svoju i korist svojih mentora. Sa druge strane, možemo reći da partijski projekat pravljenja crkve nije ništa novo na ovim prostorima, te da vuče korene iz komunizma, ali je naslonjen na navodni crnogorski nacionalni identitet, koji je počeo da se stvara još u vreme Drugog svetskog rata, kao posledica nezadovoljstva nekih Crnogoraca tretmanom u novoj državi Jugoslaviji. U početku, u božićnoj pobuni posle Prvog svetskog rata i tokom stvaranja jugoslovenske države, on nije bio antisrpski, ali je vremenom u jednom delu naroda to postao.
Tokom okupacije u Drugom svetskom ratu proklamuje se crnogorski identitet, a na tu matricu se naslanjaju komunisti suptilno izgrađujući ovaj hibrid skoro pet decenija svoje vlasti. To je dalo rezultate, te se dobar deo stanovništva Crne Gore počeo osećati kao Crnogorci, što nije sporno u smislu njihovog prava na tako nešto, ali je podložno istorijskoj analizi. Igrajući na kartu ovog identiteta, proklamujući njegovu ugroženost, sa ciljem da se svi Srbi pretope u Crnogorce, montenegrinskog narativa, odnosno antisrpskog narativa (što je istorijski paradoks) aktuelna vlast u Crnoj Gori je odlučila da zada poslednji udarac srpskom identitetu proterivanjem SPC. Kao odgovor na ovo počele su litije, nadahnute ne bivalom energijom, nerazumljivom praktično čitavom svetu, uključujući naravno i odrođene crnogorske vlastodršce.
Razdvajati srpsko i crnogorsko (deo jedinstvenog identiteta) znači stvarati podele. One mogu jedno vreme da egzistiraju, ali kad-tad dođe do eksplozije, koja se danas manifestuje litijama. Tamo narod kao da je željan jedinstvenog stava, uprkos dugodecenijskim deljenjima, posle kojih zaista jedan deo naroda oseća srpski nacion kao iskonskog protivnika. Međutim, veći deo onih koji se osećaju kao Crnogorci nema otklon od srpskog nacionalnog identiteta, pa je politiku prevelikog zatezanja shvatio kao pritisak.
Kada se ta politika drznula da protera SPC oni su ustali. Time su montenegrinsku politiku demaskirali i obnovom zavetnog duha (mada mnogi nisu toga potpuno svesni, to je više instiktivno), bez političkog motiva, stvorili uslove da dođe do promene i u političkoj sferi u crnogorskoj državi. Da li će neminovne političke promene doneti novo-stara poimanja crnogorskog identiteta, kompatibilnog sa srpskim, videćemo, ali je sigurno da su litije bile odraz jednog dugo godina potiskivanog zavetnog duha, te da su probudile ono najbolje u čitavom narodu Crne Gore.
Ostavi komentar