Autor : Jovanka Simić, novinar
OVO je svečarska godina Letopisa, književnog časopisa Matice srpske, koji bez većih prekida izlazi već dva veka (od 1824) i predstavlja jedan od najstarijih časopisa te vrste u svetu.
Pod nazivom Serbska letopis, pokrenut je u Novom Sadu, a štampan u Budimu. Po zamisli njegovog osnivača Georgija Magaraševića koji ga je uređivao od 1793. do 1830. postao je centralno mesto za prezentovanje rezultata srpskog književnog i naučnog stvaralaštva sa akcentom na jeziku, književnosti, istoriji, religiji, folkloru i kulturi. Postao je časopis ne samo srpskog naroda, nego i vaskolikog slovenskog sveta, „ot Adrijatskog do Ledenog, i ot Baltiskog do Crnog mora”.
Ideja o Letopisu realizovana je naredne 1825. godine kada je objavljen prvi broj časopisa. Godinu uoči osnivanja Matice srpske, najstarije književne, kulturne i naučne institucije u Srba, početkom oktobra 1825. iz štampe je izašla prva sveska Letopisa. Urednik Magarašević zapisao je da zbog izvesnih poteškoća Letopis nije mogao da bude objavljen prethodne godine, ali da je ipak zadovoljan jer je prikupljeni materijal dovoljan za izdavanje još jedne sveske.
Od Magaraševića do danas, 34 urednika starala su se da već 200 godina Letopis predstavlja ogledalo književnog i naučnog stvaralaštva sa akcentom na jeziku.
Na uredničkoj poziciji, Magaraševića koji je uređivao časopis sve do svoje smrti (1830) nasledio je Jovan Hadžić (1830–1831) u svojstvu prvog predsednika Matice srpske. Pošto je ubrzo u Pešti osnovana Matica (1826), ona je na sebe preuzela brigu i o izdavanju Letopisa. Prvi Matičin predsednik Jovan Hadžić (izabran 4. februara 1926) izradio je pravilnik koji je sadržao i punu posvećenost časopisu. Prva knjiga Letopisa koju je izdala Matica srpska bila je, ukupno gledajući, četvrta po redu i prva u 1826. godini. Pokroviteljstvo Matice nad časopisom suzilo je Magaraševićeve uredničke kompetencije, ali njegov urednički program nije bitno menjan. Taj program je sve do kraja Magaraševićevog života u velikoj meri obeležio Letopis.
U saradnji sa Hadžićem, Letopis je 1831. i 1832. godine oblikovao Pavle Stamatović, sveštenik SPC, književnik, istoričar, političar i učitelj. Osim Letopisa, uređivao je i list Srpske pčele. NJegov naslednik Teodor Pavlović, novinar, književnik i prvi sekretar Matice srpske u Pešti, urednički posao obavljao je u periodu 1832–1841, a posle njega tu misiju – i to u dva navrata 1842–1847. i 1850–1853. godine, nastavio je Jovan Subotić, advokat, pesnik i političar.
Urednički niz u narednim godinama činili su i dalje veoma ugledni Srbi toga vremena: pripovedač iz Sentandreje Jakov Ignjatović (1854–1856); Jovan Subota Mladenović (1856–1857), peštanski učitelj koji je vodio i zadužbinu Tekelijanum, te Jovan Đorđević (1858–1859), književnik, autor teksta himne Bože,pravde, osnivač Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, a docnije i teatra u Beogradu.
Najduži urednički mandat u Letopisu imao je Antonije Tona Hadžić, dramaturg i pozorišni reditelj – najpre u periodu od 1859. do 1869. godine, a zatim i od 1876. do 1895. godine. U međuperiodu, od 1870. do 1875. uredničke kompetencije imao je profesor, filolog i političar Jovan Bošković.
Od Antonija Hadžića, Letopis je u periodu od 1896. do 1911. „nasledio” Milan Savić, Matičin sekretar, veoma ugledan pisac svoga vremena, prevodilac i otac slikarke Anice Savić Rebac. Posle njega na čelo najstarijeg časopisa (1912–1914) došao je Tihomir Ostojić, sekretar Matice srpske, profesor Srpske velike pravoslavne gimnazije u Novom Sadu, muzikolog, književni i pozorišni kritičar, istoričar književnosti i dekan Filozofskog fakulteta u Skoplju.
Usledio je Prvi svetski rat i višegodišnji prekid kontinuiteta Letopisa sve do 1921. godine kada je Matica srpska ponovo stala na noge, a tokom te godine Vasa Stajić, filozof i pisac, preuzeo je uređivački posao u časopisu. Naredni urednik bio je novinar i istoričar Kamenko Subotić (1922–1923), a zatim sekretar Matice srpske i profesor Marko Maletin (1923–1929).
Posle njega, na uredničkom mestu, jedan za drugim, obreli su se 1929. godine Stevan Ćirić, predsednik Narodne Skupštine Kraljevine Jugoslavije i u dva mandata ministar prosvete, a zatim Svetislav Banica, književnik i novinar. Naredne tri godine, trojica urednika proveli su, svaki po godinu, na čelu Letopisa: Radivoje Vrhovac (1930), pedagog i književni istoričar; Todor Manojlović (1931), književnik i Žarko Vasiljević (1932), pesnik i upravnik SNP.
Potom, nekoliko godina, i to u dva navrata od 1933. do 1935. i od 1936. do 1941. urednikovao je Nikola Milutinović, političar i sekretar Matice srpske, a između njegova dva mandata, nepunu 1936. godinu Vasa Stajić je bio na čelu Letopisa.
U periodu po okončanju Drugog svetskog rata, na čelu Letopisa smenjivali su se: Živan Milisavac (1946–1957), književnik, akademik, Matičin predsednik i sekretar; akademik Mladen Leskovac (1958–1964), pisac, književni kritičar, prevodilac i upravnik Matičine biblioteke; Boško Petrović (1965–1969), akademik i književnik; Aleksandar Tišma (1969–1973), akademik i pisac; Dimitrije Vučenov, akademik (1974–1979); Momčilo Milankov (1979); Boško Ivkov (1980–1991), pesnik; prof. dr Slavko Gordić (1992–2004), profesor emeritus i književnik; Ivan Negrišorac (2005–2012), pisac; Slobodan Vladušić (2013–2016) književnik i esejista i Đorđo Sladoje (2016–2020), pesnik. Aktuelni urednik je Selimir Radulović, književnik i upravnik Biblioteke Matice srpske.
Među 34 imenovana urednika Letopisa, izdvaja se tragična sudbina Momčila Milankova, pisca u usponu, koji je 1979. godine izabran za glavnog i odgovornog urednika, ali nažalost, preminuo je ne dočekavši da stupi na dužnost.
Zanimljiv je slučaj Sime Filipovića koji je 1848. godine posle ostavke Jovana Subotića izabran za urednika Letopisa. Stigao je delimično da pripremi jedan broj, ali je časopis prestao da izlazi te godine usled izbijanja revolucije u Ugarskoj. Broj je dovršen posle revolucije kada je Jovan Subotić ponovo izabran za urednika.
Osim ratova, prekid u izlasku Letopisa dogodio se 1835. i 1836. godine kada je ugarska administracija nastojala da ugasi Maticu srpsku pokrenuvši niz procesa, ali je ova institucija Srba zalaganjem sekretara Teodora Pavlovića uspela da odbrani i Maticu i Letopis.
Dometi Magaraševića, pokretača Letopisa, ogledaju se i danas, dva veka docnije. Osim vesti o književnom i naučnom stvaralaštvu i srpskom jeziku, istoriji, religiji, folkloru i kulturi, objavljivao je i dostupne statističke podatke o Srbima, ali i drugim narodima u tadašnjoj Evropi. Priređivao je i biografije ljudi, značajnih za srpski narod i kulturu i na taj način poručivao narednim generacijama da je Srbima potrebna kvalitetna enciklopedistika i biografistika.
Matica srpska je 2004. godine, ponajviše zahvaljujući upornosti akademika Čedomira Popova, pokrenula Srpski biografski rečnik. Srpska enciklopedija je u Matici zasnovana početkom devedesetih zajedno sa Srpskom akademijom nauka i umetnosti. Od planiranih 18 objavljeno je do danas pet knjiga.
LITERATURA
- Živanović, Đ. (1976). Georgije Magarašević (1793–1830), Matica srpska, Novi Sad
- Deretić, J. (2002). Istorija srpske književnosti, Prosveta, Beograd
- Petrov Nogo, R. (2011). Držite se vi Letopisa, Letopis Matice srpske, Novi Sad
- Josić Višnjić, M. (2011). U ogledalu Letopisa, Letopis Matice srpske, Novi Sad
- Pot, I. (2003). Letopis Matice srpske i neki peštansko-budimski časopisi dvadesetih godina 19. veka, Novi Sad – Budimpešta
- Svečana sednica Matice srpske, Novi Sad (2024) – https://www.youtube.com/watch?v=zGcmhsXaXZM
Ostavi komentar