Autor: Đorđo Sladoje
Nema nikakve sumnje da su se u Evropi pojavljivali časopisi prije pokretanja Letopisa Matice srpske, ali nijedan nije izdržao tako dugo – gasili su se, pa nakon duže pauze obnavljani i potom nestajali. Jedino Letopis, kao i Matica srpska, traje bez prekida, u kontinuitetu, kako Srbi vole da kažu, evo gotovo dva vijeka, uz iznuđene i neizbježne prekide u vrijeme dva velika rata. Otuda je tačna tvrdnja da je Letopis Matice srpske najstariji književni časopis u Evropi, što je s pravom, pa i ponosom istaknuto na prednjoj njegovoj korici.
Letopis Matice srpske je proizvod „čuda i truda”, da se poslužimo ovom sintagmom Marine Cvetajeve. Čudo je božije da u nas nešto traje dva vijeka, a da ga nismo reformisali, prilagodili sezonskim modama i na kraju rasturili, kao što se dogodilo sa mnogim tvorevinama i institucijama za koje se mislilo da će trajati vječno. Letopis je nadživio carevinu u kojoj je osnovan i nekolike naše države koje su brutalno rasturane. Čudo je, takođe da je Letopis izdržao mnoge ideološke i političke nasrtaje i otvorene pokušaje da se svede na provincijsko glasilo, a onda jednostavno ugasi. Čudo je veliko da nismo odustali od takvih poduhvata na duge staze koji podrazumijevaju upornost i posvećenost, kao i naročitu vrstu energije, strpljivost i trpeljivost, pa i svijest o tome da je obrt duhovnog kapitala dug i spor, ali da je dobit zagarantovana i ogromna, gotovo nemjerljiva.
Letopis je živi svjedok da ipak nismo narod „vrapčijeg intenzitetaˮ koji djelu-je na mahove i lako odustaje od teških i dugotrajnih poslova. Ovaj časopis je ustvari pamtilac naše bogate i duge kulturne i književne tradicije, čija se najbolja djela mogu porediti sa evropskim i svjetskim dostignućima. Kada bi nekim nesrećnim slučajem nestali svi tragovi o našoj književnoj i kulturnoj istoriji, ona bi se znatnim dijelom mogla rekonstruisati na osnovu onoga što je, za protekla dva vijeka, objavljeno na stranicama Letopisa. Drugačije rečeno – naša duhovna istorija, naša kultura u cjelini bez Letopisa i bez Matice srpske izgledala bi sasvim drugačije i mnogo oskudnije. Letopis je po svemu jedan od važnih gradivnih elemenata našeg nacionalnog, istorijskog i kulturnog identiteta. To su veoma dobro znali oni koji su ga pokretali, te je njihova nacionalna, kulturološka i državotvorna svijest bila mnogo jasnija i intenzivnija nego kod znatnog dijela današnje srpske inteligencije, a čula za opštu stvar i polzu narodnu neuporedivo razvijenija.
Čuda o kojem govorimo ne bi bilo bez velikog truda mnogih generacija vrsnih intelektualaca i književnika, ali i imućnih ljudi koji su u Letopis i u Maticu srpsku ulagali svu svoju energiju, znanje i imetak, a nisu malobrojni ni oni koji su na tim poslovima i zdravlje izgubili.
Letopis je, dakle, proizvod njihovog truda i jasne svijesti o značaju književnosti i kulture za identitet svakog, a pogotovo malog naroda. Ta svijest, kao i onaj romanti-čarski zanos koji je, zapravo evropski fenomen toga vremena, osnovali su i Maticu srpsku i njen Letopis.
Da se podsjetimo – časopis je pod naslovom Serbska letopis osnovao 1824. godine, profesor Karlovačke gimnazije Georgije Magarašević uz svesrdnu pomoć Jožefa Pavela Šafarika, koji je poslije Dobrovskog, bio najveći slavista svoga vremena, te srpsko-slovačke kulturne veze, koje su njih dvojica utemeljili, traju i do danas. Časopis je odmah naišao na velike finansijske, organizacione i druge probleme, ali je nekako uspio da se održi do 1826. godine kad je osnovana Matica srpska kojoj se pridružio i za kratko vrijeme, od sirotog posvojčeta, postao njen zaštitni znak. Tako je i danas.
Osnovna uređivačka koncepcija Letopisa proističe iz samih načela i zadataka Matice srpske, a to znači da Letopis od početka njeguje, afirmiše i širi srpsku književnost i kulturu u najširem smislu te riječi i to na svim prostorima gdje Srbi žive. Svako od brojnih urednika dodavao je poneku nijansu sopstvenog senzibiliteta, počev od grafičkog izgleda do samog sadržaja, ali je osnovna koncepcija ostajala ista.
Poslije Georgija Magaraševića Letopis su uređivali i Jovan Hadžić iliti Miloš Svetić, poznat u književnosti po svojim polemikama sa Vukom, kao i vrstan pravni stručnjak, zatim Teodor Pavlović, Jovan Subotić, Jovan Đorđević, Vasa Stajić, Jakov Ignjatović, Antonije Hadžić, Milan Savić, Tihomir Ostojić, Marko Maletin, Todor Manojlović, Žarko Vasiljević, Živan Milisavac, Dimitrije Vučenov, Mladen Leskovac, Aleksandar Tišma, Boško Petrović, Boško Ivkov, Slavko Gordić, Ivan Negrišorac (Dragan Stanić), Slobodan Vladušić, Đorđe Despić. Čini mi veliku čast, ali i obavezu, što sam se, voljom Uprave Matice srpske, pridružio ovom impresivnom nizu.
Na stranicama Letopisa istaknuto mjesto zauzima originalana domaća književ-nost – poezija i proza koje nastaju sada i ovdje. Letopis je jednim dijelom i naučni časopis, pa se shodno tome objavljeni prilozi iz nauke o književnosti – teorijski, knjižnjvnoistorijski, kritički i drugi vrednuju, odnosno boduju. Svi prilozi moraju biti opremljeni naučnom aparaturom, kako to već nalaže ovakva vrsta tekstova – naučni eseji, ogledi i slično. Nešto slobodniji i komotniji su tekstovi u rubrici „Svedo-čanstvaˮ, i to u vidu klasičnog, montenjevskog eseja, zapisa, besjeda o raznim književ-nim, kulturnim i naučnim problemima i fenomenima koje pišu ne samo književnici, već i drugi značajni stvaraoci iz različitih oblasti.
Rubrika „Povodiˮ posvećena je znamenitim ličnostima naše i svjetske književne i kulturne istorije o kojima dobri poznavaoci pišu, najčešće povodom okruglih godišnjica. U rubrici pod jednostavnim nazivom „Kritikaˮ, objavljuju se kritički prikazi o novim proznim, pjesničkim i naučnim djelima, dok rubrika „Iz svetaˮ dono-si zanimljivosti iz književnog života sa svih meridijana.
Važan dio Letopisa, po dobroj tradiciji, čini prevedena literatura, s tim što valja napomenuti da časopis nije anglocentričan, već se pažnja poklanja i slovenskim književnostima, ne samo ruskoj, već i poljskoj, češkoj, slovačkoj, ali i španskoj, njemačkoj, francuskoj, te i manje poznatim djelima turske i kineske književnosti, koje su nam do juče izgledale daleke i egzotične.
Letopis je jedini časopis na Balkanu koji izlazi mjesečno, pa je ponekad teško, pri takvoj dinamici, pribaviti priloge vrhunskog kvaliteta i otuda su povremeni padovi neizbježni. Letopis je časopis u kome ne mogu baš svi objavljivati; do njega valja sti-ći, a najbolji i najprirodniji put vodi preko drugih književnih glasila.
Treba li uopšte napominjati da je Letopis otvoren za pisce svih generacija, poetičkih i ideoloških orijentacija, osim onih koji nikada nisu napisali nijednu lijepu riječ ni o Srbiji, ni srpskom narodu, niti o njegovoj istoriji i kulturi.
Ako bih, ipak, morao da izdvojim onu uredničku nijansu o kojoj je već bilo riječi, onda bi to bilo nastojanje da se, koliko je to moguće, uravnoteži predstava o savremenoj srpskoj književnosti i to tako što će se na stranicama Letopisa naći i djela pisaca tradicionalnije orijentacije i naglašene nacionalne i kulturološke svijesti, a koji su po inerciji skrajnuti i u javnosti manje prisutni od svojih kolega postomoderni-stičog usmjerenja, mahom anacionalnih i sklonih samoporicanju.
Među njima nisu rijetki oni koji smatraju da je Letopis anahron i nije u skladu sa duhom vremena i vrijednostima koje oni zastupaju. Ovakve primjedbe su koliko mali-ciozne i uz to proizvoljne, toliko su i netačne. Letopis se prema temama i problemima savremenog svijeta, kulture i književnosti odnosi ozbiljno i tumači ih stručno, analitički i kritički u skladu sa najboljom tradicijom, bez površnosti i nepod-nošljive lakoće, bez jeftinog senzacionalizma, nastojeći da afirmiše vrijedna djela naših savremenika i one vrijednosti srpske tradicije, koju naši kritizeri smatraju izrazom palanačkog duha.
Odakle god počnemo priču o Letopisu Matice srpske, neizbježno ćemo je završi-ti konstatacijom da se radi o svojevrsnom kulturnom i književnom fenomenu u evropskim okvirima i o nepotkupljivom svjedoku našeg dugog duhovnog trajanja u tim istim okvirima.
Velika je čast biti dio Letopisa Matice srpske, u nadi da nećemo pokvariti ono što su nam u nasljeđe ostavili naši dobri i veliki preci. Nastojaćemo da ponešto vrijedno i sami pridodamo i to prenesemo onima koji će poslije nas preuzeti Letopis.
Ostavi komentar