Autor: msr Srđan Graovac, istoričar
Stvaranje Sovjetskog saveza predstavlja jedan od najvažnijih događaja XX veka i ostavio je trajne posledice kako po sudbinu ruskog naroda tako i na globalne geopolitičke odnose. Rusija je u to vreme doživela potpunu unutrašnju političku, ekonomsku i društvenu transformaciju na temelju marksističkih ideoloških postulata. Odnosno, postala je prva komunistička zemlja u svetu, bastion globalnog komunizma, kao i generator ekspanzije te ideologije na svim svetskim meridijanima. Vrhunac moći SSSR dostigao je nakon Drugog svetskog rata. Sovjetska Rusija tada je postala lider Komunističkog ili Istočnog bloka, jednog od dva najmoćnija geopolitička saveza u Hladnom ratu. Upravo taj sukob Istoka i Zapada, prožet snažnom ideološkom komponentom, obeležio je drugu polovinu XX veka. Tek kada uzmemo u obzir da je kreator te nove i moćne komunističke Rusije bio Vladimir Iljič Lenjin, onda možemo na pravi i sveobuhvatan način razumeti i značaj ličnosti tog ruskog političara, revolucionara i društvenog teoretičara. I to ne samo u kontekstu sudbine Rusije, već kada govorimo o celokupnoj istoriji čovečanstva.
Pretpostavlja se da je nadimak Lenjin Vladimir Iljič Uljanov uzeo po sibirskoj reci Leni. Ovaj komunistički revolucionar rođen je 22. aprila 1870. godine u Simbirsku (današnji Uljanovsk) u tadašnjoj carskoj Rusiji. Otac malog Volođe, Ilja Uljanov, bio je školski inspektor prvo u Simbirsku, a zatim u celom tamošnjem okrugu. Iako je poreklom pripadao nižoj klasi tadašnjeg ruskog društva, Lenjinov otac uspeo je da stekne visoko obrazovanje, da postane ugledan državni službenik i dobije nasledno plemićko dostojanstvo. Lenjin je sa očeve strane imao rusko i kalmičko poreklo, dok je sa majčine strane vukao jevrejske, nemačke i švedske korene. Lenjinova majka Marija bila je takođe veoma obrazovana, ali je, za razliku od supruga, potekla iz ugledne porodice. Lenjinov deda po majci bio je ruski lekar jevrejskog porekla. Ilja i Marija imali su osmoro dece, a treće po redu bio je Lenjin. Pripadali su srednjem višem staležu ruskog društva.
U detinjstvu Lenjina je, uz bistrinu i marljivost, krasila ljubav prema šahu i fizičkoj aktivnosti. Gimnaziju u Simbirsku završio je kao jedan od najboljih učenika. Potom je upisao Univerzitet u Kazanju 1887. godine, odakle je ubrzo izbačen. Naime, Lenjin je uzeo učešće u studentskim protestima protiv odluke vlasti da se ograniči sloboda organizovanja studenata na visokoškolskim ustanovama, što su tadašnje vlasti oštro sankcionisale. I možda njegova kazna ne bi bila tako drakonska da mu porodica nije bila pod posebnom pažnjom organa reda. Razlog pronalazimo u tome što je Lenjinov stariji brat zbog učešća u pripremi atentata na tadašnjeg ruskog cara Aleksandra III, bio uhapšen i osuđen na smrt. Lenjinov brat Aleksandar studirao je u Sankt Peterburgu, gde se povezao sa radikalnim levičarima bliskim terorističkoj organizaciji Narodna volja. Samim tim, Lenjinova porodica ne samo što je smrću Aleksandra preživela veliku tragediju, nego se zbog veza sa neprijateljima cara i države našla pod lupom bezbednosnog ruskog aparata.
Nakon izbacivanja s fakulteta, Lenjin je proteran na seosko porodično imanje, odakle će se nakon godinu dana preseliti u Samaru. Tačnije, prvo se nastanio na jednom obližnjem poljoprivrednom gazdinstvu u vlasništvu njegove porodice. Bio je to pokušaj Lenjinove majke da sina usmeri na bavljenje poljoprivredom. Međutim, kako za tu delatnost nije pokazivao posebno interesovanje – plan je propao, a on se preselio u Samaru. Lenjin je vanredno završio pravo u Sankt Peterburgu, da bi se potom bavio advokatskim poslom. Međutim, to mu je predstavljalo samo sekundarnu delatnost, nešto od čega je živeo, dok su njegova strast i preokupacija već tada postali politika i socijalističke ideje. Čitao je levičarske autore, posebno je cenio Černiševskog i Plehanova. Misli Marksa i Engelsa postale su njegove „zvezde vodilje“. Proučavao je Kapital i prevodio Komunistički manifest. Povezivao se sa različitim levo radikalnim političkim krugovima, kako u Kazanju tako i u Samari.
Lenjin se u Sankt Peterburg preselio 1893. godine, gde se priključio tamošnjim marksističko-komunističkim krugovima. Međutim, 1895. godine policija je razbila grupu njegovih ideoloških istomišljenika. Nakon toga je uhapšen, godinu dana je proveo u zatvoru, da bi potom bio osuđen na trogodišnje progonstvo u Sibiru. Tokom boravka u prestonici carstva, Lenjin je upoznao svoju životnu saputnicu Nadeždu Krupskaju, koja je pripadala istim političkim krugovima kao i on. Pošto je nedugo nakon njega i ona uhapšena, pa poslata u progonstvo, venčali su se kako bi im bio omogućen zajednički život u Sibiru. Vreme u izolaciji Lenjin je uglavnom provodio pišući, čitajući i proučavajući različitu, mahom marksističku i levičarsku literaturu.
Nakon završetka progonstva odlazi u inostranstvo gde sa saradnicima izdaje i uređuje list Iskra, jedno od najuticajnijih marksističkih glasila tog vremena. Već tada je prepoznat kao istaknuti predstavnik Ruske socijaldemokratske radničke partije, što je postalo očigledno 1903. godine. Tada je organizovan Drugi kongres RSDRP, na kome je došlo do raskola i podele te partije na boljševičku i menjševičku struju. Rascep je došao kao posledica različitog gledišta po pitanju funkcionisanja stranke. Lenjin je zagovarao čvršću unutrašnju koheziju i snažniju stranačku disciplinu. Smatrao je da može i mora postojati pluralizam mišljenja, ali onda kada Centralni komitet većinski usvoji jedan stav, svi članovi partije moraju ga bespogovorno slediti. Menjševici su po tom pitanju bili drugačijeg mišljenja. Protivili su se nametanju stava većine, tako da je sukob bio neminovan. Na samom kraju, ovaj raskol doveo je do formiranja dve odvojene partije. Za boljševike to je imalo sudbinski značaj. Prihvatanjem Lenjinovog stanovišta izgrađena je jaka boljševička partijska organizacija sa visokim stepenom unutrašnje kohezije. Iako su razmimoilaženja u stavovima kod boljševika i dalje postojala, na ovaj način sprečeno je to pogubno frakcionaštvo, karakteristična boljka skoro svih ruskih partija tog vremena.
U Ruskoj revoluciji 1905. godine Lenjin nije učestvovao. Iz inostranstva podržavao je i podsticao revolucionarno raspoloženje svojih sugrađana, kao i učešće boljševika u tim događajima. Međutim, istovremeno je, ispostaviće se, bio opravdano skeptičan prema uspehu revolucije. Shvatao je da će građanske i liberalne strukture, čim od cara dobiju određene ustupke, odustati od dalje borbe. U tom slučaju, levičarske snage ostale bi usamljene i osuđene na poraz, što se na kraju i desilo. Ipak, ta revolucija dovela je do delimične demokratizacije političkog života u Rusiji. Lenjin se tada, doduše nakratko, vratio u otadžbinu. Međutim, već 1907. godine i on i njegova partija došli su pod udar carističkog bezbednosno-informativnog aparata. Lenjin je pobegao u inostranstvo, gde je proveo narednih deset godina. U tom periodu njegova stranka, kao i druge radikalne levičarske organizacije u Rusiji, bile su pod udarom ruske države. Suštinski, tretirane su kao antisistemske i zabranjeno im je delovanje. Rukovodstvo tih partija mahom je pobeglo u inostranstvo ili se našlo u progonstvu u Sibiru. Na slobodi, u ilegali ili poluilegali, ostao je tek drugi ešalon partijskih aktivista, mahom okupljenih oko sindikalnih radničkih organizacija ili novinskih listova bliskih njihovim političkim stavovima.
Stanje u kom se nalazila ruska levica nije najavljivalo značajnije revolucionarne događaje pod njihovim vođstvom u trenutku kad je izbio Prvi svetski rat. Iako je to bilo idealno vreme da se podstakne predrevolucionarno raspoloženje, što je Lenjin dobro razumeo, sputavala ih je organizaciona, finansijska i kadrovska slabost u zemlji. Lenjina je početak rata zatekao u Austrougarskoj, gde je uhapšen kao državljanin neprijateljske zemlje. Ubrzo je pušten na slobodu i prognan u neutralnu Švajcarsku. Odatle je pratio dešavanja u Rusiji, da bi nakon izbijanja Februarske revolucije odlučio da se vrati u domovinu. Opštepoznata je činjenica da su mu povratak u Rusiju omogućili Nemci. Vlasti u Berlinu obezbedile su ne samo njemu, već grupi njegovih istomišljenika da se u zapečaćenom vozu preko njihove teritorije prebace prvo u neutralnu Švedsku, a zatim u Rusiju. Nemci su dobro znali šta je Lenjinov cilj i da on u Petrograd ne ide s namerom da podstiče ruski vojni angažman na frontu, već da izazove revoluciju. Stratezi u Berlinu odlično su procenili da za njihove interese ljudi u tom vozu mogu biti korisniji od desetina hiljada vojnika na istočnom frontu. Vreme je pokazalo koliko su bili u pravu.
Odmah po dolasku u rusku prestonicu Lenjin je objavio čuvene Aprilske teze u kojima je izneo svoje političke ciljeve. Zauzeo je krajnje oportun stav prema skoro svim političkim činiocima u Rusiji. Čak i prema menjševicima i eserima, koji su ideološki bili najbliži njegovim boljševicima. Otvoreno je napadao privremenu vladu zbog nesposobnosti da rešava goruća pitanja u društvu. Na prvom mestu bili su to okončanje rata i agrarne reforme. Zastupao je stav da mir nema alternativu, što je ratom izmučenom narodu i vojsci bilo veoma prijemčivo. Tražio je podelu zemlje onom ko je obrađuje, što je predstavljalo prioritet za većinu ruskih seljaka. Takođe, insistirao je na poboljšanju standarda i uslova rada ruske radničke klase, prikupljajući političke poene i na tom planu. Ipak, iako je popularnost njegove partije rasla, boljševici su bili tek treća opcija po snazi u Petrogradskom sovjetu, revolucionarnom organu vlasti levo orijentisanih ruskih partija. Ispred boljševika po popularnosti bili su i eseri i menjševici.
Julske demonstracije 1917. godine u Petrogradu, izazvane lošim stanjem na frontu i pobunom dela trupa koje su upućene na bojište, izazvale su tektonske potrese u prestonici. U opštem haosu koji je usledio boljševici su ipak odlučili da ne podrže pobunu dela vojske i naroda, koji su tražili da Petrogradski sovjet preuzme vlast od privremene vlade. Lenjin je smatrao da je za akciju boljševika još uvek rano i da njegova partija nema snage da preuzme i očuva vlast. Samim tim, pobuna je ubrzo ugušena, a Aleksandar Kerenski, ključni čovek privremene vlade, odlučio je da iskoristi novonastale okolnosti. Krenuo je u obračun sa radikalnom opozicijom na tom levom ruskom političkom spektru. Boljševici su se našli pod udarom represivnog aparata privremene vlade, nakon čega su mnogi istaknuti aktivisti završili u zatvoru, dok su ostali, poput Lenjina, prešli u ilegalu. Zatvarana su sva boljševička glasila, dok je njihovo političko delovanje stavljeno van zakona. Činilo se tada da je Kerenski trijumfovao i da su boljševici potpuno marginalizovani.
Međutim, ubrzo je došlo do velikog preokreta. Pokušaj komandanta vojske Lava Kornilova da, pod opravdanjem neophodnosti zavođenja reda i mira u zemlji, preuzme vlast od privremene vlade, potpuno je izmenio političku realnost u Petrogradu. Kerenski je potez komandanta vojske proglasio reakcionarnim i kontrarevolucionarnim. Pozvao je na okupljanje svih raspoloživih snaga kako bi se zaštitile tekovine Ruske revolucije. Između ostalih, računao je i na boljševike. Lenjin i njegovi sledbenici na taj način ne samo da su amnestirani, već su dobili oružje u ruke da se bore protiv Kornilova. Trupe kontrarevolucije rasule su se i pre dolaska do prestonice. Slab moral, uz sabotaže i subverzivno delovanje revolucionarnih aktivista ubačenih u redove vojske, uzrokovali su masovno dezertiranje u redovima generala Kornilova. Bila je to velika pobeda revolucionarnih snaga u kojoj su se posebno istakli boljševici. Nakon toga, njihova popularnost dramatično je porasla, što su izbori za Sovjet samo potvrdili. Po prvi put boljševici su imali većinu u tom najmoćnijem revolucionarnom telu. Sovjet je okupljao brojnu rusku radničku klasu i kontrolisao najznačajnije državne institucije i privredne subjekte. Dobijanjem većine u Sovjetu uz izbor Trockog na njegovo čelo, Lenjin je smatrao da su konačno ispunjeni uslovi da boljševici preuzmu vlast.
Iako nije imao jednodušnu podršku partije za pokretanje revolucionarne akcije, Lenjin se ipak odlučio da deluje. Za dan odluke izabrao je 7. novembar 1917. godine, po novom kalendaru, kada je u Petrogradu zasedao Sveruski kongres sovjeta. Suštinski, bila je to idealna prilika da to telo, neposredno nakon preuzimanja vlasti, podrži Boljševičku revoluciju. Trocki je dobio zadatak da Lenjinov naum operativno sprovede u delo. Pošto se nalazio na čelu komiteta zaduženog za borbu protiv kontrarevolucije, mogao je maksimalno da iskoristi tu poziciju. Pod izgovorom priprema za odbranu prestonice od nemačkih snaga u nadiranju ili od eventualnog novog napada reakcije, vršio je polujavne pripreme za revoluciju. Odlučio se da to bude brza i efikasna akcija u kojoj će učestvovati male, organizovane i lojalne snage. Suštinski, želeo je da izbegne okupljanja masa, čije ponašanje je nepredvidivo. U ranim jutarnjim časovima 7. novembra boljševici su bez ikakvog otpora stavili Petrograd pod kontrolu. Blokirali su sve važne mostove, raskrsnice i železničke stanice. Obezbedili su podršku mornara, preuzeli sve ključne institucije i opkolili vladu u Zimskom dvorcu. Dan kasnije zauzeli su i Zimski dvorac, da bi potom pohapsili većinu članova privremene vlade. Kerenski je uspeo da pobegne.
Nakon uspešno sprovedene Oktobarske revolucije, boljševici su iskoristili zasedanje Sveruskog kongresa sovjeta da novonastalu situaciju i potvrde. Iako su se menjševici i eseri (osim levih esera) usprotivili Boljševičkoj revoluciji, bili su nemoćni da bilo šta učine. Ključne poluge sile u Petrogradu već su bile u boljševičkim rukama. Eserima i menjševicima jedino je ostalo da protestujući napuste Kongres, dok su boljševici i levi eseri formirali Savet narodnih komesara. Stvorili su novu rusku vladu na čijem čelu se nalazio protagonista Oktobarske revolucije, Vladimir Iljič Lenjin. Preuzimanjem vlasti ovaj marksistički teoretičar i revolucionar obavio je samo lakši deo posla. U tom trenutku pred Lenjinom tek su bili brojni izazovi. Formiranje vlasti i njena uspostava na celoj državnoj teritoriji predstavljali su tek deo problema sa kojima se suočavao, dok ga je krvava i beskompromisna borba za očuvanje vladajuće pozicije tek čekala. I to u okolnostima kada su protiv boljševika bile ne samo carističke, liberalne i građanske snage, već i skoro sve levičarske političke grupacije. Bez obzira na sve, Lenjin nije imao nameru da se povlači. Naprotiv! Znao je da cilj kome teži zahteva velike žrtve i bio je spreman da ih podnese. Potpuni preobražaj ruskog društva po marksističkim ideološko-političkim principima nije se ni mogao sprovesti bez krvi. Proces rađanja komunističke Rusije time je započeo, a vreme izazova i iskušenja tek je dolazilo.
IZVORI I LITERATURA
Bazilov, Ludvik. (1980). Rušenje ruskoga carstva. Novi Sad: Matica srpska.
Volkov, Vladimir. (2010). Trojstvo zla: Lenjin, Trocki, Staljin. Beograd: Plavi jahač.
Živanov, Sava. (2007). Pad ruskog carstva. Knj. 2, Februarska revolucija. Beograd: Nolit.
Medvedev, Roj. (1986). Revolucija 1917. godine u Rusiji. Beograd: Rad.
Mitrović, Andrej. (1974). Vreme netrpeljivih: politička istorija velikih država Evrope : 1919–1939. Beograd: Srpska književna zadruga.
Pajps, Ričard. (2017). Ruska revolucija. Beograd: Filip Višnjić.
Fišer, Luis. (1985). Lenjinov život. Knj. 1. Zagreb: Globus.
Fišer, Luis. (1985). Lenjinov život. Knj. 2. Zagreb: Globus.
Ostavi komentar