LEKTIRA

Autor: Đorđo Sladoje 

Tek što su se nadležni za obrazovanje i vaspitanje naše mladeži smilovali na Desanku i, nakon burnih protesta u javnosti, ipak je ostavili u lektiri, evo opet sličnih nevolja sa uvijek problematičnim NJegošem i nezgodnim i prgavim Crnjanskim. Ni jedan ni drugi nisu, kao što je poznato, marili za političku korektnost, pa su imali običaj da kažu ponešto i protiv silnih gospodara koji, otkad je svijeta i vijeka, ne podnose ništa drugo osim podaničke poslušnosti. Tako su u knjizi „Pisma iz Italije“ LJubomira Nenadovića, najpouzdanijeg NJegoševog biografa, zabilježene vladikine prekorne riječi o pohlepnoj Evropi. I to je bilo dovoljno kreatorima nastavnog programa da iz čitanke za osmi razred osnovne škole izostave taj dio knjige da se „milostiva“ Evropa ne bi na nas naljutila zato što se pozivamo na pjesnika čiji su stihovi u svakom pogledu, a naročito oni o Kosovu i kosovskom zavjetu, za nju apsolutno neprihvatljivi.

Sa druge strane, kreatori obrazovanja i vaspitanja kao da su željeli da našu nedužnu omladinu poštede dilema u pogledu evropskih vrijednosti koje je poželjno neupitno i podanički slijediti, a svako pozivanje na sopstvenu tradiciju, kulturu i književnost jeste u manjoj  ili većoj mjeri problematično. Da ih u budućnosti ne bi izlagali riziku ovi dušebrižnici jednostavno sklone „sumnjive“ sadržaje, pa i tako bezazlene kao ova NJegoševa o evropskoj pohlepi.

Ništa manji problem nije ni sa  Milošem Crnjanskim, piscem koga srpska kultura nikako ne uspijeva da prihvati u svoj njegovoj veličini. Tome u dobroj mjeri doprinosi naslijeđeno komunističko uvjerenje o Crnjanskom kao ideološkom i političkom neprijatelju. I to se mišljenje po inerciji provlači do danas, i sve su prilike da će Crnjanski, kao i u životu, zadugo ostati usamljeni izvanjac.

Baš kao što su iz čitanki za osnovce izbačeni kritički intonirani stavovi evroskeptika NJegoša tako je iz „Seoba“ izostavljena priča upravo o seobama srpskog naroda i njihovim uzrocima, o vojevanju Vuka Isakoviča i Podunavsko-slavonskog puka pod tuđom zastavom, o Vukovom odbijanju da se pokatoliči, iako bi mu to donijelo znatne privilegije, a kao najvažnije ostavljene su preljubničke scene između Vukove žene Dafine i njegovog brata Aranđela. Iz ovog velikog romana izostavljeno je gotovo sve što može da asocira na težak položaj Srba u Austro-Ugarskoj. Uz to „Roman o Londonu“ se tumači tako kao da ga Crnjanski nije pisao iz  dubokog ličnog emigrantskog iskustva. Ali kreatori nove pameti smatraju da našu djecu ne treba opterećivati djelima velikih pisaca, koji su tobožnja smetnja na evropskom putu. Nije teško prepoznati uticaj stranih izdavača i drugih organizacija „otvorenog društva“ u ovim i sličnim poslovima od vitalnog nacionalnog značaja, kao što ne treba velika pamet da bi se već sada predvidjele teške posljedice koje će ovakva praksa ostaviti na mlade generacije koje su lišene uvida u temeljne duhovne i kulturne vrijednosti naroda kome  pripadaju. A taj osjećaj pripadnosti najbolje se ostvaruje preko vrhunskih djela kulture, nauke, književnosti, mitologije, religije i jezika što zapravo i čini identitet jednog naroda i svakog njegovog  pojedinca. Brojni su primjeri obezvređivanja sopstvene prošlosti i razgradnje identiteta i u medijima, na filmu, u pozorištu i književnosti – u javnom diskursu, kako se to kaže, tako da se ne radi o slučajnoj pojavi, već bi se moglo govoriti o sistemskom njegovanju samozaborava u ime „viših“ vrijednosti. Sjetimo se, s tim u vezi, serije o Nemanjićima, filma o Kralju Petru  Oslobodiocu, te niza književnih i publicističkih djela koja srpsku kulturu tretiraju kao palanačku. A to su nažalost gotovo jedini izvori spoznaje o prošlosti, s obzirom na to da su i u udžbenicima istorije i za osnovne i za srednje škole redukovani sadržaji o najvažnijim istorijskim događajima i ličnostima, počev od Svetog Save, sa očiglednom namjerom da se kod mladih generacija otupi nacionalna i kulturološka svijest i neutrališe osjećaj pripadnosti srpskoj kulturi i tradiciji.

Još jedan pisac se našao na udaru činovničke mrzovolje. Riječ je o Milutinu Bojiću, pjesniku „Plave grobnice“ i učesniku svih ratova koje je Srbija vodila početkom dvadesetog vijeka koji je svojim stihovima ovjekovječio srpske žrtve i podvige. Ne znam da li je Bojić u lektiri, ali vidim da je u Nišu ostao bez  sokačeta. Ulica koja je nosila njegovo ime „dodijeljena“ je glumcu Desimiru Stanojeviću.

Treba, razumije se, odati odgovarajuću počast i glumcu koji, istini za volju, ne ide u red velikih umjetnika kao što je to sa Bojićem slučaj. I njemu svakako pripada neki niški sokak, ali ne i ulica koja je ko zna čijom voljom „oteta“ slavnom pjesniku. Nema nikakve sumnje da oni koji cenzurišu djela velikih pisaca i „sumnjive“ odlomke  sklanjaju od učenika, kao i oni koji čuvenog pjesnika ostavljaju i bez uličice ne čine dobro srpskoj kulturi, bez obzira na to kakvim se „višim“ razlozima pravdali. Ono što danas izgubimo na mostu teško da će nam sutra iko, a Evropa pogotovo, nadoknaditi na ćupriji. A ne znam zašto bi to i činila.

Ona samo ostvaruje svoje interese, među kojima je jedan od važnijih da Srbiju ostavi bez istorijskih, kulturoloških i nacionalnih oslonaca. Otuda ta svakodnevna mantra – suočite se sa prošlošću, što znači odrecite je se i prihvatite samo ono što vam mi nudimo.

Umjesto bespogovorne, podaničke poslušnosti, neophodan je otpor takvim stavovima i praksi, ako želimo da se i na evropskom putu sačuvamo kao zajednica utemeljena u sopstvenoj tradiciji i kulturi.

Dobro bi bilo da se ostvari inicijativa  da kreiranje i izdavanje udžbenika iz jezika i književnosti, istorije i geografije preuzme država. I da za početak, iz tih udžbenika naši đaci nauče da je naš rodonačelnik Sveti Sava bio izuzetno cijenjen u hrišćanskom svijetu, kako se onda govorilo za Evropu, a da su NJegoš i Crnjanski veliki srpski, ali i evropski pisci. I da to ne mora obavezno biti u suprotnosti, kako se čini servilnoj činovničkoj pameti.