Autorka: dr Aleksandra Kolaković
Francuska je kolevka kulturne diplomatije, a od Ilirskih provincija Napoleona Bonaparte, prisutna je težnja da svoju kulturu proširi na prostor Balkana u cilju dostizanja pre svega ekonomske, a potom i političke moći. Od kraja 19. veka, otvaranje francuskih škola, kursevi francuskog jezika, pomaganje društava za kulturnu saradnju sa Francuskom i promovisanje učenja francuskog jezika i kulture bili su neki od načina na koje je Francuska nastojala da ostvari uticaj u mladim balkanskim državama. Cilj ovog eseja jeste da osvetli početke i istorijski razvoj francuske kulturne diplomatije na prostoru današnjeg Zapadnog Balkana, sa posebnim osvrtom na načine, aktere i domete kulturne diplomatije. Na kraju, analiziraćemo i istorijsko iskustvo na kome danas deluje kulturna diplomatija Francuske.
Kao aktere kulturne diplomatije Francuske na prostoru Balkana na raskršću dva veka, 19. i 20. veka, možemo prepoznati: francuske diplomate, Francusku alijansu, različita udruženja za učenje francuskog jezika, novinare i profesore (naučnici). Broj metoda i načina delovanja, koje bismo danas mogli da podvedemo pod termin „kulturna diplomatija“ uvećavao se tokom decenija zajedno sa francuskim političkim i ekonomskim interesovanjem za Balkan. Više naučnika, od LJiljane Aleksić Pejković do Dušana T. Batakovića, koji su se posvetili francusko-srpskim odnosima i/ili prisustvu Francuske na Balkanu u periodu do prve polovine 20. veka, je uočilo da su francuski kulturni uticaji uvek bili prethodnica političkim i ekonomskim. Detaljnija analiza posmatranja tih kulturnih uticaja u kontekstu diplomatije i odnosa tzv. meke i tvrde moći, zahteva, međutim, dodatne analize. Cilj ovog eseja, stoga, jeste da navedemo primere i smernice francuske kulturne diplomatije na Balkanu do 1941. godine kako bismo podstakli dalja interesovanja u ovom pravcu.
Francuske diplomate su već na kraju 19. i početku 20. veka stavile nastavu francuskog jezika, a preko nje i poznavanje francuske kulture, kao glavne komponente prodora francuskog uticaja u Srbiju. U izveštajima francuskih diplomata koje su iz Beograda slali u Pariz, dominira sugestija da se ojača prisustvo francuske kulture u Srbiji. U ovom periodu Francuska se već opredelila da na temelju kulture jača svoj politički i ekonomski spoljnopolitički i diplomatski plan delovanja. Francuska alijansa (Alliance française), osnovana 1883. godine, aktivno je radila na promovisanju francuskog jezika i kulture i u Srbiji. Na prelazu dva veka francuski jezik se učio u građanskim krugovima, među elitom u nastajanju, a pored nastave jezika u školama, nije delovala francuska škola. Francuska se, stoga, u ovom periodu pored slanja knjiga, novina, časopisa i oslanjanja na nekadašnje francuske đake, koji su opčinjeni francuskom kulturom, prenosili u srpsku sredinu rezultate iste, opredelila da konkretno pomogne aktere i institucije koji bi mogli da doprinesu širenju francuske kulture u Srbiji.
Promene u pristupu uticale su da je Francuska alijansa do početka Prvog svetskog rata proširila broj besplatnih kurseva. Fokus aktivnosti Francuske alijanse bio je na letnjim kursevima jezika u Francuskoj i saradnji sa udruženjima učenika i studenata kao što su Pobratimstvo, Nada, Trgovačka omaldina, Podmladak iz Kragujevca, kao i Slobodna škola za mlade devojke gospođe Sladojević. Odlično poznavanje francuskog jezika bila je osnova da se upišu fakulteti u Francuskoj i/ili frankofonom delu Švajcarske, a na ovaj način su se „stvarali“ i budući promoteri francuske kulture. Istovremeno, Srbi, doktori nauka sa Sorbone, gradili su sa francuskim naučnicima nove veze, koje su osnaživale francusko prisustvo u Srbiji. Već i pre 1914. godine, Srbija, odnosno njen najobrazovaniji deo stanovništva, biva „zaveden francuskom kulturom“.
Francuska kulturna društva (udruženja), kojih je od početka 20. veka bilo nekoliko u Srbiji, bila su važni akteri francuske kulturne diplomatije u Srbiji. Iako su prva udruženja u kojima se čitalo i pričalo na francuskom jeziku nastala spontano, kao izraz potrebe jednog dela emancipovanog i obrazovanog beogradskog građanstva, ubrzo je i Francuska uvidela njihov značaj i moć uticaja. Stoga je Francuska već 1905. godine, na osnovu dokumenata iz arhiva, podržala udruženje Réunion française de Belgrade (Francusko društvo Beograd), koje je okupljalo pripadnike tada malobrojne francuske kolonije u Beogradu. U ovom udruženju je bilo prisutno i oko 40 Srba, a na osnovu dokumenata možemo pratiti da je za samo godinu dana uvećalo članstvo i delokrug rada. Da li ovu činjenicu možemo pripisati uplivu novčanih sredstava iz Francuske u vidu novina, časopisa i knjiga, kao i organizovanja tečajeva francuskog jezika i predavanja, a na kraju i novca za predavače, prostorije i druge potrebe rada? Odgovor je potvrdan. Cilj je bio jasan. Udruženje je imalo za cilj da pruži otpor „rastućem germanskom talasu“. Uporedo, Kraljevina Srbija je naručivala topove u Francuskoj, prodirao je i francuski kapital u drugim sferama, a političko povezivanje za Francusku ovim je postalo manje upitno.
Dok su srpski frankofili redovno pratili prestižne francuske novine i časopise: Le Temps, La Matan, Le Journal, Le Journal des Debats, L’Illustration, La Revue des Deux Mondes, La Revue hebdomadaire i druge, stizale su nove donacije direktno od Leona Dekoa, francuskog poslanika u Beogradu i kneza Rolana Bonaparte u periodu delovanja udruženja Société littéraire de Belgrade (Književno društvo Beograda) od 1911. do 1914. godine. U ovom udruženju, među članstvom, pored značajnog broja nekadašnjih francuskih đaka, zapažamo ime srpskog kralja Petra Karađorđevića, čime je jasno da je u tadašnjem Beogradu biti član ovog udruženja bilo i stvar prestiža. Koliko je bilo važno za Francusku da pomogne rad ovog udruženja koje je organizovalo predavanja, osnovalo biblioteku i čitaonice, pozivalo Srbe na besplatne tečajeve francuskog jezika, umetničke izložbe, dodeljivalo stipendije i nagrade za najbolje prevode sa francuskog, pokazuje podatak da su stizale redovne donacije od Opštinskog veća Pariza i bankara. U ovom periodu, 1910. godine, osnovana je i potom širila svoj rad Francusko-srpska banka, podizani su zajmovi u Francuskoj, a diplomatska saradnja i politički uticaj Francuske u Srbiji se uvećavao. Opet je kultura, odnosno kulturna diplomatija, bila prethodnica tzv. tvrdoj moći, što se jasno videlo u ratnim godinama i međuratnom periodu, kada je Francuska imala dominantan politički, ekonomski i kulturni uticaj.
Velika škola početkom 20. veka u saradnji sa predstavnicima francuskog poslanstva u Beogradu nastoji da dovede nekoga od uglednih Francuza na mesto stalnog lektora za francuski jezik. Beogradski Filozofski fakultet predlagao je Emila Omana ili Luja Ležea kao najbolje kandidate za pomenutu poziciju. Oni su već uživali ogroman ugled u Srbiji. Prvi, jer je branio srpske interese u doba Aneksione krize, a drugi kao neosporni autoritet za poznavanje slovenske istorije i kulture. Francuska država se opredelila da pošalje jednog mladog, ali ambicioznog naučnika. Tako je u Beograd 1909. godine došao Gaston Gravije, saradnik francuskih stručnih, periodičnih i dnevnih časopisa i listova. Bulletin de la Société de géographie, Annales de Géographie, La Revue de Paris, Le Temps i Le Figaro bili su mesta gde je publikovao svoje naučne i naučno-popularne studije. U toku boravka u Srbiji (sve do Velikog rata, kada se prijavio u francusku vojsku i poginuo na ratištu) Gravije je obilazio Srbiju i pisao naučne studije o Novopazarskom sandžaku i Šumadiji. Pomagao je rad pomenutih udruženja i nastojao da se, po ugledu na Francusko društvo u Beogradu, osnivaju i druga u unutrašnjosti. Dodatno je časovima francuskog jezika i civilizacije, kao i podrškom srpskim studentima za školovanje u Francuskoj, doprineo kulturnom vezivanju Srbije za Francusku i njenu civilizaciju. Kada se posmatra delatnost Gastona Gravijea u Srbiji od 1909. do 1914. godine u kontekstu organizovanja delatnosti koje bismo klasifikovali kao kulturnu diplomatiju, možemo zaključiti da je postavio temelje delovanju Francuske u međuratnom periodu.
U međuratnom periodu Francuska je u Kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca (Jugoslaviji) organizovala diplomatske aktivnosti u okviru kojih je kultura imala značajno mesto. Ideja večitog prijateljstva francusko-srpskog, iznikla na temelju zajedničkog ratovanja i prihvatanja srpskih đaka i izbeglica u Francuskoj za vreme Velikog rata, transformisala se u francusko-jugoslovensko prijateljstvo i postala pokretačka tačka francuskih kulturnih aktivnosti u novoj državi. Grad Beograd je 1920. godine, iz ruku generala Franše D’Eperea primio Legiju časti, a pet godina kasnije u Beogradu je organizovan Francuski dan. Društvo prijatelja Francuske bilo je središnja tačka kulturne propagande Francuske. Frankofona elita se uvećavala pojačanim aktivnostima širenja francuske kulture u oblastima koje su nekada bile u sastavu Habzburške monarhije i godišnjim dodeljivanjem po 50 stipendija francuske vlade, počev od treće decenije 20. veka. Školska konvencija je 1920. godine predviđala i privilegovan položaj francuskog u obrazovnom sistemu Kraljevine SHS. Predviđala je da se francuski uči kao obavezan predmet. Dostupni podaci ukazuju da je 1934. godine Francuska obezbedila 410.000 franaka za stipendije. Opština Marsej je nakon atentata na kralja Aleksandra Karađorđevića i francuskog ministra Luja Bartua, ustanovila stipendiju „Aleksandra Jugoslovenskog“ koja se dodeljivala godišnje jednom studentu iz Kraljevine Jugoslavije i iznosila je 10.000 franaka godišnje.
Podizanje Spomenika zahvalnosti Francuskoj 1930. godine, kao i Lamartinovog spomenika 1933. godine i spomenika D’Epereu 1937. godine, uz pariske spomenike kraljevima Petru Prvom i Aleksandru Prvom Karađorđeviću 1936. godine, dodatno su i trajno povezale Francusku sa Srbijom, odnosno Jugoslavijom, i pomogle da i pored povremenih problema i nerazumevanja u diplomatskim aktivnostima, postoji pozitivna percepcija Francuske u javnosti, sve do 1941. godine, a i kasnije. Afirmativna slika Francuske gradila se i osnivanjem Narodne francusko-jugoslovenske akcije, Sporazuma o prijateljstvu iz 1926. godine (koji je obnovljen 1932. i 1937. godine), ali i osnivanjem Jugoslovenske kolonije u Francuskoj 1927. godine. Godine 1938. na Univerzitetu u Beogradu organizovan je skup u čast Francuske, gde su najuglednije ličnosti političkog, naučnog i kulturnog života Beograda iznele svoja viđenja savremene Francuske, ali i njene kulture, nauke i civilizacije. Ovim povodom štamapana je i Knjiga o Francuskoj. Među važnim akterima kulturne diplomatije prepoznaje se i aktivnost pojedinaca, nekadašnjih francuskih đaka, koji svesno i/ili nesvesno šire francusku kulturu, nauku i običaje svakodnevnog života u Francuskoj. U međuratnom periodu uvećao se i broj Francuza koji su poslovno ili privatno posećivali Kraljevinu Jugoslaviju. Među njima bili su i francuski studenti koji su dobijali jugoslovenske stipendije. Na primer, 1936. godine Žan Muse, Margerita Portje, Gabrijel Rosaz, Rene Defez i Boris Loski koristili su stipendije za studiranje na jugoslovenskim univerzitetima. Naučna i kulturna razmena dve sredine se uvećavala, čime su se razvijale i dublje predstave o Francuskoj i bolje upoznavao francuski jezik. Stoga i ne čudi značajan broj francuskih reči ili fraza u savremenom srpskom jeziku koje su ušle u svakodnevni govor.
Kada se posmatra delatnost Francuske u sferi kulturne diplomatije u Kraljevini Srbiji, a kasnije i u Kraljevini SHS (Jugoslaviji), možemo zaključiti da je pratila i pomagala politički i ekonomski uticaj. Udruženja i pojedinci, a posebno frankofoni Srbi i bivši francuski đaci su ključni akteri kulture diplpomatije. Poznavanje i učenje francuskog jezika i stipendije, tj. školovanje nekoliko generacija Srba na Sorboni i drugim francuskim školama obezbedili su prodor francuske kulture i posredno (svesno i/ili nesvesno) jačanje njenog ukupnog uticaja u Kraljevini Srbiji i Kraljevini SHS (Jugoslaviji), sve do njenog sloma 1941. godine. Ideja „večitog prijateljstva“ i sećanje na „bratstvo po oružju“ u ovom peirodu postali su ključna referenca za sve inicijative Francuske koje bismo mogli posmatrati kao deo njene kulturne diplomatije čak i danas.
Ostavi komentar