Autor: Aleksandra Božović
Kultura, u najširem smislu reči, kao sveobuhvatni pojam, odnosi se na celokupno društveno nasleđe neke zajednice ili društva i podrazumeva naučene obrasce mišljenja, osećanja i delovanja te zajednice ili društva, kao i na izraze tih obrazaca u vremenu i prostoru. Od najranijih vremena dokle seže čovekovo pamćenje, od neobrađenog kamena i predmeta od drveta, pa do najsavremenijih modernih dostignuća iz tehnosfere i umetnosti, kultura je nezaustavljiv proces koji nužno involvira ljudski faktor i predstavlja svojevrsni lakmus za pozicioniranje čovekovog bitka u civilizacijskim tekovinama. Dakle, kultura obuhvata onaj domen društva koji stavlja akcenat na praksu, diskurse i materijalne izraze, koji, tokom vremena, zajednički izražavaju kontinuitete i diskontinuitete socijalnog smisla života. Kao niz aktivnosti koje su čoveku omogućile da sagleda sebe, kultura je vremenom odvojila homo sapiensa od ostalih čisto fizičkih aspekata postojanja.
Razvoj jedne kulture može biti nezavisan od drugih zajednica, ali elementi različitih kultura lako se šire iz jedne grupe ljudi na drugu. Kultura je dinamična i može biti naučena, a relativno brzo se razvija kroz adaptaciju na promenu fizičkih uslova. Dodir između dveju kultura rezultira svojevrsnom transkulturnom razmenom, odnosno difuzijom kulturnog nasleđa kao takvog, koja je odlika svih ljudskih društava.
Balkansko podneblje kroz istoriju je okarakterisano kao „trusno“ tle – prostor konstantnih previranja, kulturoloških, političkih i etničkih razmimoilaženja na svim nivoima. Nedostatak dijaloga u tako specifičnoj situaciji na razmeđi vekova, samo je katalizator u jednom sveopštem procesu koji preti da nezaustavljivo naruši preko potrebnu harmoniju, čije je uspostavljanje, čini se, ipak otpočelo nezavisno od geopolitičkih prilika i arhetipskog nasleđa opterećenog unapred i nevoljno usvojenim pogledima na svet. A svet, makar ga u ovom kontekstu posmatrali i ograničili samo na region, dakle na naš mikrosvet – simulakrum kao refleksiju objektivne stvarnosti (pod okriljem lokalnog mišljenja radi globalnog delovanja) može da spasi samo Lepota. Dostojevski tom rečenicom progovara kroz lik kneza Miškina, a pomenuta namera na trusnom balkanskom tlu očituje se u pregalačkom radu institucija i pojedinaca da se upozna, sačuva i unapredi sva lepota kulturnog nasleđa i stvore plodotvorni uslovi za razvoj savremenog kulturnog stvaralaštva. Nostalgija kao „kulturna“ tekovina proizišla iz raspada Jugoslavije čini se da je označila inicijalnu kapislu za (ponovno) uspostavljanje razmene kulturnih dobara među zemljama regiona. Brojni časopisi, muzički i filmski festivali, književne manifestacije, pozorišne smotre – samo su neki od vidova plodotvorne saradnje u oblasti kulture na postjugoslovenskim prostorima. Evidentno je da bezmalo svaki pojedinac na neki način oseća „postjugoslovensku problematiku“. Ipak, analiza viševekovnih međusobnih odnosa u sadašnjim, mirnodopskim uslovima ne sme biti podređena konstantnom osvtranju na pređašnja neslaganja. Kroz prizmu nadnacionalnog i sa ove vremenske distance otvaraju se nova istraživačka poglavlja i teme.
Pođimo od onog bazičnog – da jezička barijera na postjugoslovenskim prostorima gotovo i ne postoji. Već to je i više nego dovoljan preduslov da se prevaziđe „konzervirano“ sećanje koje vreba iz zasede i samo čeka povoljan trenutak da svom silinom stupi na scenu i poprimi epidemijske razmere. Duboka kulturna isprepletanost kategorija je koja prevazilazi i nacionalne i političke faktore.
Brojna arheološka nalazišta širom bivše Jugoslavije, od srednjovekovnog utvrđenog grada Ostrovice u Sloveniji, amfiteatra u Puli, Dioklecijanove palate u Splitu, Crvene stijene u blizini Nikšića, preko stećaka u Republici Srpskoj, vinčanske kulture, rimskog Sirmijuma (današnja Sremska Mitrovica), Lepenskog vira na desnoj obali Dunava u Đerdapskoj klisuri, do gračaničkog Sokol grada i Antičkog tetra u Ohridu, nezaobilazne su turističke atrakcije i pobuđuju jednaku pažnju svakog putnika namernika, bilo da se zaputi iz LJubljane, Sarajeva, Skoplja, Beograda, Banja Luke, Podgorice, Zagreba.
Andrić, Crnjanski i Selimović su jednako razumljivi, čitani i percipirani kako u Srbiji, tako i u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Republici Srpskoj, Crnoj Gori. NJegoševi junaci epskih razmera i poetika koja doseže mitsku univerzalnost ne znaju za pojam administrativnih linija. Bosanskohercegovački i hrvatski pisac i novinar Miljenko Jergović rado je viđen gost na književnim manifestacijama u regionu i jedan je od najčitanijih savremenih autora, dok njegove kolumne, kao i kolumne i Borisa Dežulovića (Hrvatska), Slavoja Žižeka (Slovenija) ili Muharema Bazdulja i Marka Tomaša (Bosna i Hercegovina), predstavljaju svakodnevno štivo mnogih generacija na prostorima nekadašnje Jugoslavije. Mladi pisci i književni kritičari svakodnevno razmenjuju svoja iskustva posredstvom književnih časopisa, te organizovanih čitanja poezije i proze, potkrepljujući time tezu da se čitalački habitus bogati i van geopolitičkih i uskonacionalnih okvira.
Ekranizacije drama Dušana Kovačevića dočekane su ovacijama u sinepleksima širom regiona. Humor „Balkanskog špijuna“ i čuvenih „Maratonaca“ neprolazan je u svojoj aktuelnosti, kao i „Top-lista nadrealista“ – sarajevski pandan „Letećem cirkusu Montija Pajtona“. Roman hrvatske književnice Dubravke Ugrešić „Štefica Cvek u raljama života“ u ekranizaciji Rajka Grlića, kultni je film jugoslovenske kinematografije. U koautorstvu sa Antom Tomićem, Grlić je 2016. snimio maestralan film „Ustav Republike Hrvatske“, sa beogradskim glimcem Nebojšom Glogovcem u glavnoj ulozi, što je još jedno svedočanstvo da su umetnost i kultura nadnacionalne kategorije.
Delo Miroslava Krleže je višedecenijska obavezna literatura u obrazovnom sistemu, a njegova drama „Gospoda Glembajevi“ i danas se može naći na pozorišnim repertoarima širom Balkana. Predstava „Hadersfild“ zrenjaninskog pisca i scenariste Uglješe Šajtinca rasprodata je „do poslednjeg mesta“ na gostovanju u zagrebačkom „Kazalištu mladih“, dok je filmska adaptacija istoimene drame prihvaćena kao glas jedne generacije sa ex yu prostora. Jugoslovensko dramsko pozorište iz Beograda u saradnji sa „Kazalištem mladih“ iz Zagreba upriličilo je u više navrata gostujuće predstave, čija je posećenost neupitna.
Možda bi se najopsežnije moglo govoriti o kulturi kao sponi na postjugoslovenskim prostorima kada je oblast muzike u pitanju, jer muzička umetnost jedna je od najotvorenijih, najmanje je hermetična i samim tim konzumira je širi krug društva. Svaka od bivših jugoslovenskih republika iznedrila je autore čija je muzika nadživela i prevazišla regionalne okvire. Ako bismo govorili o klasičnoj muzici, sasvim je sigurno da nema izvođača, ili studenta na bilo kojoj muzičkoj akademiji u regionu, koji u nekoj meri nije upoznat sa delom slovenačkog velikana Davorina Jenka, hrvatskog Ivana Zajca, Iva Pogorelića, našeg Mokranjca, Stanislava Biničkog, violiniste Stefana Milenkovića, Nemanje Radulovića, džez pijaniste Bojana Zulfikarpašića… Festivali klasične muzike u Beogradu, Trebinju, Mariboru, bastioni su kulturnih razmena među muzičarima iz regiona.
Pop i rok muzika poznaje čitavu plejadu autora koji su uticali na naraštaje bivše Jugoslavije. Mariborski Lačni Franc, ljubljanski Buldožer, Pankrti i Laibach – slovenački su bendovi koji su zahvaljujući svojim provokativnim i satiričnim antipolitičkim tekstovima zlatnim slovima upisani na stranicama svih izdanja ex yu rokopedija. Elegične melodije Iva Robića, Vinka Coce, Arsena Dedića i Olivera Dragojevića jednako su budile setu i najtananije emocije generacijama unazad širom granica bivše države. Štulićeva Azra, te beogradska Ekatarina Velika, nadgeneracijski su bendovi čija je kompletna diskografija i danas živo prisutna na klupskoj sceni svih zemalja u regionu. U ovom kontekstu značajno je pomenuti i čuveni projekat „Paket aranžman“ iz 1981. godine, kada je zagrebački „Jugoton“, pod producentskom palicom splitskog kompozitora Enca Lesića, objavio kultni kompilacijski album tri beogradska benda: Šarla Akrobate, Električnog orgazma i Idola. 1993. godine zagrebačka grupa Vještice pridružila se beogradski kolegama u antiratnom muzičkom projektu „Rimtutituki“. Kako beogradski, tako i zagrebački, banjalučki, te sarajevski mladi bendovi danas svoje prve muzičke korake ostvaruju svirajući neke od filigranskih melodija s kraja dvadesetog veka. 2016. godine uspostavljena je saradnja po sličnom obrascu i objavljena je značajna kompilacija „Za tebe – a tribute to KUD Idijoti“. Dvadeset i jedna numeru legendarnog pulskog benda snimili su aktuelni bendovi kao što su Hladno pivo, Psihomodo pop (Hrvatska), Dubioza kolektiv (Bosna i Hercegovina), Pankrti, Lačni Franc (Slovenija), Goblini, S.A.R.S i Atheist Rap (Srbija), Rambo Amadeus (Crna Gora)…
Mnogo je muzičkih festivala u regionu koji su mesta susreta i rađanja saradnji među mladim bendovima. Pomenimo samo novosadski Exit, banjalučki Demofest, InMusic Festival na Jarunu (Hrvatska)… Ovakvi projekti, kao i entuzijazam za njihovo ostvarivanje koji ne jenjava, jasan su pokazatelj da kulturološke barijere među zemljama regiona ne postoje i da ih je besmisleno uspostavljati pod krinkom istorijskih neslaganja.
Inicijativa ne nedostaje, i to je ono što nosi najpozitivniji mogući predznak, bilo da je reč o pojedincima, ili kulturnim institucijama. Tome u prilog govore brojne razmene kulturnih sadržaja kroz humanistički, transnacionalni i globalni pristup, kao i protokoli o programskim saradnjama koji se iz dana u dan potpisuju uprkos „mekoj moći“ nametane netrpeljivosti.
Ostavi komentar