Autor: Đorđo Sladoje
Dubinske pukotine u crnogorskom društvu su prisutne odavno, još od prije stotinjak godina, da ne zalazimo dublje u istoriju, a vidljivije su postale nakon Božićne pobune, odnosno Božićnog ustanka (januara 1919), kako se taj događaj danas u Crnoj Gori zove i slavi. Tu pobunu je iz egzila inicirao već ostarjeli i dezorijentisani kralj Nikola, a vođa je bio Krsto Zrnov Popović. U pobuni su učestvovali tzv. zelenaši, politička grupacija ostrašćenih crnogorskih lokalpatriota i ogorčenih protivnika ujedinjenja Srbije i Crne Gore. Pobuna je ugušena i nije imala značajnijeg uticaja na odluku o ujedinjenju, niti na politički život u novostvorenoj državi Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca koja je kasnije preinačena u Kraljevinu Jugoslaviju. Ipak, sukob zelenaša i bjelaša – protivnika i zagovornika ujedinjenja – nastavio je da tinja praveći sve dublji jaz između suprotstavljenih strana.
Crna Gora je na samom početku Drugog svjetskog rata dospjela pod vlast italijanskih fašista, što su antisrpske snage nastojale da na sve načine iskoriste. Otvorenom saradnjom sa okupatorom, a po ugledu na NDH, protagonisti takve politike proglasili su, u junu 1941. godine, Nezavisnu Državu Crnu Goru, ali će im račun pomrsiti narodnooslobodilački ustanak koji je, kao što je poznato, tamo podignut 13. jula iste godine. Vođa i simbol ove kolaboracionističke politike bio je Sekula Drljević, bliski saradnik Ante Pavelića. Bolji poznavaoci prilika kažu da se Drljevićevi stihovi nalaze u aktuelnoj crnogorskoj himni.
Po završetku Drugog svjetskog rata, Crna Gora je postala jedna od šest ravnopravnih federalnih jedinica u novostvorenoj državi, a Crnogorci su dobili status nacije. Nova vlast je na sve načine pokušavala da, prije svih, riješi teško, nasljeđem zamršeno i traumatično nacionalno pitanje i to borbom, često i brutalnom, protiv nacionalizma. Kao ideja vodilja i uputstvo za političko djelovanje jednodušno je prihvaćen davno formulisani stav da su svi nacionalizmi opasni, ali da je srpski najopasniji. Tako su pod izgovorom borbe protiv nacionalizma neutralisani ključni identitetski sadržaji srpskog naroda u Crnoj Gori, dok je novi podržavan i afirmisan. Ateizam je, kao što je poznato, bio važan gradivni element komunističke ideologije i političke prakse, pa je u skladu sa uvjerenjem da je religija „opijum za narod“ i Srpska pravoslavna crkva stavljana pod strogi, često i brutalni nadzor. Konfiskovana je crkvena imovina, a crkve i manastiri su, često i bez zazora, pretvarani u skladišta otpada, štale i konjušnice, dok je nad sveštenstvom vršeno, čas tiho i perfidno čas otvoreno, nasilje, a ni vjernici nisu pošteđivani. I to je tako trajalo sve do kraha komunističke utopije i krvavog raspada Titove Jugoslavije.
Devedesetih godina, čim se ukazala prilika, sveštenstvo i vjernici Mitropolije crnogorsko-primorske krenuli su u obnovu oskrnavljenih bogomolja, u čemu su do danas postigli zadivljujuće rezultate. U jednom kraćem periodu, dok se kako-tako održavala Državna zajednica Srbije i Crne Gore, činilo se da će doći do potpune duhovne obnove i uspostavljanja surovo prekinutog kulturno-istorijskog kontinuiteta. Drastična istorijska i politička inverzija dogodila se 2006. godine proglašenjem nezavisnosti Crne Gore pod sumnjivim referendumskim okolnostima, što je iznudilo i samostalnost srpske države. Upadljiva je i zanimljiva činjenica da je Srbija „izašla“ iz Jugoslavije, tek kad su je, nakon brutalnog građanskog rata, napustile sve ostale članice, a da je pri tom upravo Srbija okrivljena i osuđena za rasturanje zajedničke države. I taj je bizarni stav i danas važeći, da ne kažem obavezujući.
Nova crnogorska vlast krenula je u obnovu državnosti i stvaranje novog crnogorskog identiteta, praveći dramatičan raskid sa tradicionalnim vrijednostima na kojima je većinski srpska Crna Gora vijekovima opstajala. U političkoj praksi to je značilo – oštar zaokret prema Zapadu i njegovim vrijednostima, uz sve nemilosrdnije zatiranje srpskog kulturno-istorijskog nasljeđa i u tome se stiglo čak dotle da aktuelna crnogorska vlast (ne i narod) nema većih neprijatelja od Srba i Rusa.
Iako se većina stanovništva izjašnjava da govori srpski, ustanovljen je novi crnogorski jezik, bez ikakvog lingvističkog uporišta i opravdanja, a latinica je postala zvanično pismo. Shodno takvom opredjeljenju, iz udžbenika i lektire izbačeni su mnogi značajni srpski pisci, a njihovo mjesto zauzeli zaista minorni stvaraoci. Čak ni NJegoš nije mogao „proći“ bez ozbiljnih skraćivanja, falsifikovanja i sakaćenja izvornog teksta. Na djelu je, takođe, i svojevrsna revizija istorije – prećutkivanje, krivotvorenje ili uklanjanje činjenica koje asociraju na srpsku prošlost i sadašnjost, razumije se. U pogledu individualnih i kolektivnih prava, Srbi u Crnoj Gori su danas jedan od najugroženijih naroda u Evropi. NJihov položaj se može porediti jedino i opet sa Srbima – na Kosovu i Metohiji.
Crna Gora je, među prvima, priznala nezavisnost tzv. Kosova i to protiv narodne volje, na isti način je ušla u NATO i uvela sankcije Rusiji, što nije slučajno. Sva zbivanja „onamo-namo“ odvijaju se u širem geostrateškom kontekstu i nastojanju zapadnih sila na čelu sa Sjedinjenim Američkim Državama da neutrališu ruski uticaj na Balkanu, pogotovo u Crnoj Gori, gdje je rusofilstvo do juče bilo dio nacionalnog identiteta, takoreći. U nastojanju da se što više distancira od Srbije i svega srpskog, ukazom je ustanovljena Crnogorska pravoslavna crkva koja nije kanonski priznata, niti ima uporište u narodnom biću. „Duh samoporicanja“ i autošovinizma radi punom parom, a „istraga predaka“ obavlja se na sve načine, produbljujući tragične podjele – duhovne, političke, a često i porodične.
Sve što se danas dešava u Crnoj Gori nije, dakle, od „sunčevih pjega“, već ima ozbiljne uzroke i istorijske korijene i kontinuitet u političkoj praksi. Donošenjem ciničnog Zakona o slobodi vjeroispovijesti crnogorska vlast je od onih pukotina sa početka teksta napravila duboku provaliju u društvu i jedan proces dovela do usijanja, da ne kažem do pucanja. Tim zakonom se svi crkveni objekti izgrađeni do 1918. godine i cjelokupna imovina oduzimaju u korist države koja sa njima može raspolagati po sopstvenom nahođenju. Time se, uz sve druge negativne posljedice, poništava pravni subjektivitet Pravoslavne crkve koja se ostavlja na goloj ledini, pa bi iznova morala da se registruje i, nakon osamsto godina, krene iz početka. Crkve, manastire i metohe država može da daje na korišćenje nekanonskoj Crnogorskoj crkvi, a može i pod zakup bilo kome. Mnogi analitičari smatraju da su namjere crnogorske vlasti da ovim dekretom potpuno razgradi Mitropoliju kao važan dio Srpske pravoslavne crkve i kao posljednje duhovno uporište tamošnjih Srba, da se zatru tragovi srpskog postojanja i time ujedno neutrališe uticaj Srbije, a posredno i Rusije, na politički život u Crnoj Gori. Ima i onih koji misle da će novoustanovljena crkva, bez izgleda da bude priznata, poslužiti samo kao most ka unijatskoj, grkokatoličkoj crkvi koja bi zadržala istočni obred, uz priznavanje pape kao vrhovnog poglavara, ali gotovo niko ne isključuje ni imovinske motive.
U ovom zamešateljstvu izvjesno je jedino to da je državni udar u samo srce pravoslavne Crne Gore pronašao, kao u NJegoševom stihu, onu zapretanu arhetipsku iskru i proizveo istinsko čudo. Na ovaj varvarski ukaz vaskrsli NJegošev narod odgovara saborno i molitveno, na način dostojan svetinja koje brani. Od proglašenja Zakona, gotovo svakodnevno, traju litije u kojima učestvuje sve više ljudi, a među njima ima i pristalica aktuelne vlasti. O ovom zakonu i onima koji su ga donijeli već je javno izgovoreno mnoštvo argumentovanih kritika, pale su teške i ružne riječi, ali ih ovdje neću ponavljati.
Teško je u ovom dramatičnom trenutku predvidjeti kako će se prilike u Crnoj Gori odvijati – kuda ide i gdje će završiti nesrećni sukob između Srpske Sparte i Montenegra. Ostaje nam da se nadamo da će Srpska pravoslavna crkva i njeni vjernici uspjeti da sačuvaju ono što im, po božjoj i ljudskoj pravdi, pripada, a da će vlast i njeni moćni mentori (koji iza svega stoje) pronaći razuman i civilizovan način da pravedno urede odnose između države i crkve, kako je to, uostalom, učinjeno sa drugim konfesijama.
Svaka, čak i najmanja upotreba sile bila bi katastrofalna za obje strane. I ne samo za njih.
Ostavi komentar