Autor: msr Marijana Jelisavčić, književni kritičar
Pri pomenu Laze Kostića retki su oni koji se najpre ne prisete njegove labudove pesme „Santa Maria della Salute“ i uz nju vezane nesrećne ljubavne priče. Kao i kada je reč o mnogim autorima, Kostićeva prava vrednost i značaj u srpskoj književnoj tradiciji spoznati su godinama nakon piščeve smrti, dok je ono tragično iz opusa za vreme njegovog života proglašeno najvišim literarnim dometom. Interesantna tvorevina koja je samo jedan od pokazatelja neverovatne imaginacije jeste njegov Dnevnik snova gde se kao tačni potvrđuju navodi kritičara da je pesnik živeo na granici između sna i jave.
Laza Kostić se 26. novembra 1910. godine zauvek preselio na onaj svet kako bi se konačno na nebu sjedinio sa ljubavlju svog života, Lenkom Dunđerski. Godinama potom Milan Kašanin je skriveni Kostićev Dnevnik snova, beleške pisane na francuskom, pročitao i pažljivo preveo na srpski jezik i tako ga učinio dostupnim svima. Veliko je pitanje koliki je prvobitni obim dnevnika bio, pre nego što je Radivoj Simonović, Lazin prijatelj i lekar, uništio te „snohvatice, sitnice tih priviđenja“ (Simonović 1986) kako se još i o tome ne bi raspravljalo i polemisalo. Međutim, Simonović je pogrešio, jer sačuvani fragmenti, 17 listova sa 32 sna (nakon Kašanina i Mladen Leskovac je objavio dva odlomka iz Dnevnika iz 1906. godine) izazvali su polemiku u kritičarskim krugovima, i veliki broj tekstova napisan je upravo o njima: „Ipak, ponešto od tih beležaka, sačuvalo se kao trag jedne velike ljubavi i dokumenat jedne potresne sudbine, ljudske i poetske; a rasprava o njima, od kojih je Simonović toliko zazirao, bilo je, ima i biće ih još“ (Leskovac 1991: 254).
Kritike su se vremenom pretvorile u ono što Tatjana Rosić naziva „skrivenom strašću polemike“: da li je Dnevnik morao biti preveden, da li ga je trebalo objaviti, da li je stvarno predložak za labudovu pesmu Laze Kostića, kako misle mnogi ugledni književnici i kritičari, pa i psiholozi? Ipak, Tatjana Rosić ove standardne zapitanosti tumača života i dela Laze Kostića ostavlja po strani, i osvrće se na jednu drugu činjenicu: Dnevnik je objavljen i u Knjizi srpske fantastike XII – XX veka 1989. godine, koju je priredio Predrag Palavestra, što pruža drugačije viđenje i tumačenje ovog dela. „Kako su upravo romantičari u modernu književnost uveli svest o skrivenim fantastičnim aspektima otvorene i nezavršive dnevničke strukture, oni su, na osnovu transformacija njenih značenja, omogućili upotrebu dnevničke forme kao sredstva mimikrije u fantastičkoj prozi“ (Rosić 1994: 113). Pitanje je – da li je Dnevnik snova memoarsko ispovedno delo, ili pak osmišljena mimikrija?
Dnevnik snova ili Snevnik, kako ga kritičari nazivaju, počinje 1903. godine, nakon smrti Lenke Dunđerski. Svoje snove Laza Kostić zapisuje tek kada ga Lenka u njima poseti. Interesantna je činjenica da se većina snova desila za vreme hrišćanskih praznika, kada se živi povezuju sa nebeskim. U snu nakon velikog prekida (o Duhovima, praznika kada mrtvi posećuju žive) Lenkinog javljanja, Laza kaže da je očekuje kada bude padala kiša, jer mu je čovek iz Krušedola, koji je 50 godina vodio „noćnik“, rekao da je pokojnike sanjao samo kada je kiša padala. Kiša kao simbol nebeskih uticaja na zemlju ovde se javlja kao spona između dva sveta i pravi ambijent za njihovu komunikaciju. Lazin dnevnik bi se mogao sažeti u jednu rečenicu kojom je opisao ovaj neobični odnos: „Ona uđe u moju pamet, moju dušu, za minut jedan, i iziđe iz nje sa snom“ (Kostić 1992: 162). Prvi san naslovljen je kao „Iskušenje“ – to je, kako autor misli, promišljeno izrežirala Lenka, kako bi ga stavila na iskušeničke muke. Ovo se može posmatrati i kao neka vrsta inicijacije u onostrano jer Lenka želi da joj Laza dokaže svoju bezuslovnu ljubav, i u snove mu stavlja prepreke – za početak svoju (nepostojeću) mlađu sestru, lepšu i divniju nego što je ona. U komentaru sna Laza tu lepotu ne poriče, priznaje da je devojka iz sna fizički privlačnija, „samo bez NJene duše“ (Kostić 1992: 253). Dešavanja iz Lazine svakodnevnice najčešći su okidači za pojavu snova koje Lenka uređuje, primera radi vest da se njen brat Gedeon ženi, što se u Lazinom snu manifestuje onesvešćivanjem od bola (jer takva je trebalo da bude Lenkina i njegova sudbina) i slušanjem slavuja – oživotvorene metafore za pesnika. Kada se onesvestio, Laza se probudio i ovaj san ostao je nedovršen, kao i još neki nakon njega. Jedan od lajtmotiva snova jeste autorov kompleks godina, koji se pokazuje na razne načine: u snu na dan njegove slave on sanja Lenku ostarelu i „zbrčkanu“; u snu o Duhovima sanja njenu sestru Olgu mlađu no ikad; u trenucima kada se njegova polna nesigurnost projektuje na snove; još jednom sanja Lenku naboranog lica kao pandan „lutki“ iz prvog sna, itd.
Iako su imena verodostojna, kao i svi događaji, mesto dešavanja je iz jave pomereno u snove. Ono što je Laza Kostić možda zamislio kao memoarsku ispovest, svojim sadržajem podseća na fikcionalno: okosnica Dnevnika jeste pojava mrtve drage čije su dve najizraženije veštine, kako Tatjana Rosić navodi, iskušavanje i zavođenje. Laza u komentaru prvog sna piše kako Lenka uživa u kušanju. Tajanstvenosti dodatno doprinosi to što mrtva draga deluje kada ona to zamisli. Osim toga, Lenka često šalje zamene (svoje sestre), a nekada različite ličnosti (groteskne figure – „ostarotinu“ i „muškastu“ ženu u čudnoj odeći), čak mu i „podmeće“ – njegova polna moć budi se u kontaktu sa tim ličnostima. Događaji iz sna često su povod za njegova razmišljanja i komentare o sličnim situacijama koje su se zbile na javi. Na Ivanjdan Laza sanja Lenkinog oca, svog venčanog kuma Lazara, koji mu u snu daje fišeke zlatnika – zamenu za svoje pravo zlato koje mu nikad neće biti dostupno: „Hteo sam mu reći da ima ćerku koju sam voleo i koju neprestano volim večnom i beskrajnom ljubavlju“ (Kostić 1992: 257). Međutim, Kostić u snu ćuti, kao što je ćutao i na javi sve do pojave veličanstvene pesme koju je nosio u sebi do pred sam kraj života.
Laza se u nekoliko navrata u snovima pravda Lenki zbog svoje ženidbe. U snu u kojem ga je pohodila na Đurđevdan 1905. godine, on govori: „U isto vreme hteo sam da joj kažem koliko je volim, što sam joj jasno dokazao time što sam se oženio radi toga da je oslobodim, da joj dam priliku da nađe mladog čoveka koji bi je mogao učiniti srećnom za celog NJenog života, da joj pokažem celu liru moje tragedije, svu moju nečuvenu žrtvu“ (Kostić 1992: 258). Ova pravdanja otvaraju mogućnosti posmatranja Lenkine smrti kao samoubistva, što Ivan Nastović tumači u tekstu o Animi Laze Kostića: Lenka je „svisnula“ nepuna tri meseca nakon Lazine ženidbe, iza nje nije ostala nikakva medicinska dokumentacija (a iz podatka koji je dao Radivoj Simonović saznajemo da su Gedeon i on spalili sva Lazina pisma Lenki) i, najzad, zanimljiv je Kostićev manir da Lenku naziva vilom, a vile su, prema narodnoj tradiciji, duše devojaka koje su umrle nasilnom smrću (Nastović 2004). Mahom svi kritičari koji se dotaknu ove teme pišu o neobičnoj smrti Lenke Dunđerski, za čiji je uzrok dijagnostifikovana tifusna groznica. Međutim, i sam Laza dvojako pristupa ovom pitanju: svojim pravdanjem kao da pokušava da odagna krivicu zbog njene smrti, a u snu iz juna 1905. godine vidi Lenku kako se zabavlja sa Mušom koji se samoubio. A sa druge strane, u erotskom snu iz avgusta 1908. godine Lenka mu se žali da nema dosta krvi, što Laza prepoznaje kao simptom tifusne groznice.
Kako prisnost sa Lenkom raste i približava se seksualnom činu i svadbi u snovima (u poslednjem opisanom snu Lenka mu se prvi put obraća sa „ti“ – napredak u inicijaciji u onostrano, koje mu je, kako Laza kaže, upravo Lenka otkrila), tako bolest Lazine venčane žene Jule Palanački napreduje. Sa Julinom smrću okončavaju se i dnevnički zapisi. Laza u nekoliko navrata komentariše svoju bezobzirnost u snovima kada kuje planove za venčanje sa Lenkom, a ne razmišlja o svojoj ženi, koja ga je volela i godinama čekala da se uzmu. Ženu naziva „velikomučenicom“ i „hrišćanskim idealom“. Nastović, sagledavajući Lazine snove iz psihološke perspektive, podvlači da te dve ljubavi ne treba porediti: jedna je Anima Muza (Lenka) – ljubav koja ga „čini najtužnijim i najsrećnijim među smrtnicima“ (Kostić 1992: 254) , a druga Anima Majka (Jula). Toliko je poštovanje Laza prema Juli gajio, da Vinaver navodi kako svoju najpoznatiju pesmu Laza nipošto ne bi objavio za života svoje supruge (Vinaver 2005). I beleške o snovima zanemario je kada mu se desio taj gubitak. Anima Majka kompenzacija je za biološku majku bez koje je pesnik rano ostao, a Anima Muza umetnički refleks premošćavanja seksualne energije u stvaralački zanos, koji je, kako Pero Zubac navodi primer, imao i Nikola Tesla (Zubac 2009), nesuđeni Lenkin mladoženja.
Laza Kostić je poput Selimovićevog Ahmeda Nurudina pozvao za svedoke svojih intimnih beležaka samo pero i mastionicu. U snovima otkrivamo pravog Lazu, sa svim njegovim željama i strahovima. NJegova onirička putovanja osim Lenkinim, ispunjena su i prisustvom drugih ljudi – njegovih prijatelja kojima otkriva svoju ljubav prema znatno mlađoj devojci; Lenkinih udvarača, koji su „ružni i neinteresantni“ ili „stari glupani“; članova njene porodice, ili ženskih figura koje zavode njega. U snu koji se desio o Mitrovdanu javlja mu se Bogorodica, što aktivira psihološko tumačenje njegovih snova sa arhetipskog gledišta, a drugi snovi – i sa gledišta mogućih duševnih bolesti. „Uprokos izvesnoj sklonosti prema magijskom doživljavanju stvarnosti, koje uostalom nije nesvojstveno deci, primitivnim ljudima i umetnicima, Laza Kostić, po našem mišljenju, nije nikada bio psihotičan, bar ne u klasičnom, psihijatrijskom smislu te reči“ (Jerotić 2002: 109).
Iz snova se da naslutiti da je Laza priželjkivao smrt, samo da bi se nakon nje konačno sjedinio sa Lenkom. Sedam godina opsesivno je razmišljao o svojoj mrtvoj dragoj – kad mu dođe na san, zapisuje ga i analizira, a kada je nema, pita se čime li je naljutio da odbija da mu se javi. U nekoliko navrata govori da je srećan samo kada ga pogleda ili misli na njega. Sedam godina Lenkinog javljanja Lazu je naučilo šta znači živeti „među javom i med snom“. Dnevnik (tako ga i Laza naziva) kao vrsta zapisa jeste privatna stvar, i Laza ga je vodio na francuskom i zaključavao u radnom stolu kako bi samo on imao pristup, pa sa te strane možemo govoriti o njegovoj „memoarskoj“ prirodi. Svoje snove Laza je zapisivao iz dana u dan, što je jedna od osnovnih odlika dnevnika, a po ugledu na memoarske zapise – snove je komentarisao. Iako se očigledno radi o jednoj specifičnoj vrsti autobiografije, ne smemo zaboraviti piščeve reči zabeležene jednog utorka 1904. godine i 24. januara 1906. U prvom izveštaju, Laza govori da se Lenka sa njim poigrala, a u cilju da to detaljno opiše, on potencijalne čitaoce uvlači u priču rečima „Da vidite“ (Kostić 1992: 256). U prvom snu zabeleženom 1906. godine, Kostić piše: „Vi znate da je Ona bila ta…“ (Kostić 1992: 260). Ovakvi iskazi uobičajeni su za spise za koje autor sigurno zna da će ići u štampu i pronaći svoju publiku. Laza Kostić je, kao što smo već istakli, pažljivo skrivao svoj dnevnik: „Rukopis starog pesnika, i inače teško čitljiv, u dnevniku je skoro zagonetan“ (Kašanin 1961: 113).
Ostaje otvoreno pitanje zbog čega se Laza obraćao publici u svom privatnom i strogo čuvanom dnevniku. Svakako je takav vid ispovesti više nego dobar za ispisivanje fantastičnih snova, ali teško je poverovati da su sve Lazine reči i njegova osećanja samo mistifikacija i proizvod ispitivanja granica piščeve književne fantastike.
Literatura
Vinaver, S. (2005). Zanosi i prkosi Laze Kostića. Beograd: Dereta.
Zubac, P. (2009). Lenka Dunđerska. Novi Sad: Media Invent, Tiski cvet.
Jerotić, V. (2002). O preobražajima ʼvečno ženskogʼ u duši Laze Kostića i njegovoj pesmi „Santa Maria della Salute“. In V. Jerotić, Darovi naših rođaka IV (103–114). Beograd: Ars libri.
Kašanin, M. (1961). Pronađene stvari. Beograd: Prosveta.
Kostić, L. (1992). Dnevnik snova. u: L. Kostić, O književnosti. Memoari knj. II (253–270). Novi Sad: Matica srpska.
Leskovac, M. (1991). Laza Kostić, ogledi i studije. Novi Sad: Matica srpska.
Nastović, I. (2004). Anima Laze Kostića ili Lenka Dunđerska. Novi Sad: Prometej.
Rosić, T. (1994). Proizvoljnost dnevnika, romantičarski dnevnik u srpskoj književnosti. Beograd: Institut za književnost i umetnost.
Simonović, R. (1986). Uspomena na dr Lazu Kostića. Novi Sad: Književna zajednica Novog Sada.
Foto: privatna arhiva
Ostavi komentar