Konzervativizam naprednjaka – zapadnjaštvo bez demokratije
Autor: dr LJubiša Despotović
Na primeru Napredne stranke – naprednjaka, najbolje se može sagledati sva antinomičnost srpskog političkog bića. Prenapregnuta u želji da Srbiju uredi po normama i standardima evropskih uzora, ova će politička opcija ostati razapeta između nesumnjive liberalne inspiracije i antidemokratizma svoje političke prakse. Po potencijalima i namerama izraziti modernisti, naprednjaci će u velikoj meri poništiti svoj modernizam, evidentnom nedemokratskom vladavinom. Optuživani za dvorsku stranku, oni su to odista i bili, koliko svojom zaslugom, toliko još i više zaslugom socijalne strukturiranosti srpskog društva toga vremena, koje osim „radikalskog mora“ i nije imalo značajniji socijalni sloj, na kojem bi se mogao utemeljiti i učvrstiti jedan moderan evropski program. „Naprednjaci su bili elitna grupa evropski obrazovanih intelektualaca koja je istakla program liberalnih promena za modernizaciju zemlje, ali nije smatrala da se one mogu postići uvođenjem demokratije.“ (1. Nova istorija srpskog naroda (2000) Beograd, Naš dom, priredio, Dušan T. Bataković, str. 179) Jovanović, takođe, ističe ovu crtu njihovog političkog profila: „njihov konzervativizam nije bio čist nego razblažen liberalizmom. Obrazovani na zapadu u punom jeku liberalizma, oni su smatrali liberalizam kao neophodno potreban sastojak evropske kulture. Policijska stega Ristićeve vlade, od koje su oni i njihovi jednomislenici patili, samo je pojačala njihov liberalizam; u nekim pitanjima oni su, iz partijskog inata, terali još dalje s liberalizmom nego i sami liberali.“ (2. SJSD, tom 5, str. 46)
Od početka okupljanja, ova politička grupa mladih intelektualaca imala je nameru da oformi modernu političku stranku. To je bila i tema jednog od prvih brojeva njihovog glasila „Videlo“. U njima oni obrazlažu potrebu stvaranja modernih stranaka, kao pitanja potrebe i nužde, političkog života Srbije i „savremene ustavne države“. Budući po obrazovanju liberali i evropejci, oni su jasno rezonovali o potrebi oformljenja političkog organizovanja stranaka, kao ključnog preduslova, za uvođenje parlamentarnog sistema vlasti. Samo je delimično tačna tvrdnja da su oni nastavak konzervativizma u Srbiji. Jedan broj mladih intelektualaca našao se među konzervativcima jer i nije bilo neke bolje alternative opoziciji Ristićevom režimu. Nemajući bolje rešenje, bez obzira na svoj osvedočeni liberalizam, oni su pripadali opozicionom bloku u kojem se još nalazila i buduća radikalna stranka. Razočarani i jednima i drugima oni su u svom „Videlu“ pisali da su to opcije izneverenih političkih programa i imena. To su „liberalci bez liberalizma“ i „konzervativci bez konzervativizma“. (3. D. Janković nav. delo, str. 258) Što se njih samih tiče to je bez sumnje bilo programsko okupljanje na najboljim tradicijama građanskog liberalizma.
Naprednjaci, upravo pozivaju na borbu protiv „pseudoliberalizma“, a za istinsku evropeizaciju i modernizaciju Srbije. Iako neki autori stavljaju znak jednakosti između pojmova evropeizacije i modernizacije, mi se zalažemo za onaj pristup koji pojam modernizacije posmatra diferencirano, kao skup različitih modela modernizacije. Jer i sam evropski prostor nije u identitetskom smislu jednorodan i istoznačan. „Nema sumnje da evropski identitet postoji u razlikama. Pored specifičnih nacionalnih identiteta postoje dobri razlozi da se govori o više Evropa u regionalnom smislu.“ (4. M. Marković (1995) Antinomije evropske civilizacije, Beograd, Srpska politička misao, str. 95) „Zapravo, danas, kao u svim prelomnim godinama evropske istorije, postaju belodane antinomije evropskog identiteta – nepomirljive protivrečnosti koje razdiru biće Evrope i koje se zasnivaju na antagonističkim konstantama.“ (4. Jovica Trkulja (1996) Antinomije evropskog i jugoslovenskog identiteta, u Zborniku radova, Srbija i Evropa, Beograd, Dom kulture studentski grad, str. 102) Pored identitetske razlike, još veće su razlike na nivou koncepcija političkih sistema. Jedan model čini francuska politička baština, drugi, sasvim drugačiji – nemačka, a o originalnosti i specifičnostima britanskog modela ne treba trošiti reči, i slično. S tog aspekta nije svejedno na koju se baštinu, ili koji model političke modernizacije se misli. Svi ti modeli uzeti zajedno mogu da se podvedu pod pojam evropeizacije, ali se nikada ne sme gubiti iz vida razlika koja među njima postoji, i koja uz druge domicilne faktore presuđujuće utiče na karakter, dubinu i brzinu samog procesa političke modernizacije. Neki poput Stojana Novakovića iskazali su to sasvim eksplicitno, kao borbu za ostvarenje „ideala čistog konstitucionalizma“. Suprotno ideologiji liberala okupljenih oko Liberalne stranke, koji su smatrali srpske političke naravi za demokratske i kao takve dobrom pretpostavkom za zapadne demokratske ustanove, naprednjaci, potpuno racionalno, prosuđuju da je za evropske demokratske ustanove potrebno stvarati u Srbiji i evropski duh, koji je te ustanove i utvrdio. Iz pera Milana Piroćanca izašle su upravo ove reči: „Naš cilj i pravac delovanja sastoji se upravo u uvođenju upravo onog evropskog duha u naš narod, koji je stvorio i učinio funkcionalno sposobnim mnoge današnje države. Oslanjajući se samo na karakterna svojstva i osobine srpskog naroda, nemoguće je obezbediti opstanak i postojanje srpske države. Zbog toga je neophodno naučiti naš narod na državnu disciplinu.“ (5. Dnevnik Milana Piroćanca (1991) Sarajevo, priredila Latinka Perović, str. 15)
Izraziti modernizacijski potencijal i motivaciju naprednjaka, potvrđuje A. L. Šemjakin. On ističe da su naprednjaci, „graditelji najbrže transformacije Srbije“. (6. A. L. Šemjakin (1997) Liberalna ideja i tradicija: unutrašnja borba u Srbiji u prvoj deceniji nezavisnosti, Beograd, Srpska politička misao 1-2, str. 122) A posebnu pohvalu njihovoj liberalnoj i modernizatorskoj orijentaciji dala je analitička služba ruske diplomatije u izveštaju svog ministrastva iz 1880. godine, gde stoji: „da nov kabinet Srbije čine političari „najliberalnijih ubeđenja, koji su sebi postavili cilj da promene celokupno državno uređenje svoje otadžbine.“ (7. Arhiv Spoljne politike Ruske imperije (1880), isto, str. 122) Toj oceni pridružio se i belgijski ekonomista Emil de Lavele, koji je tada posetio Srbiju. I on na potpuno eksplicitan način potvrđuje naprednjačku razvojnu i u modernizacijskom smilu gotovo radikalnu orijentaciju. „Partija progresista, – pisao je on u svojim putopisnim beleškama – odgovara liberalima Zapada. Ona malo poštuje stare institucije, na koje gleda kao na ostatke varvarstva…Ta partija želi da obezbedi svojoj zemlji što brže sve ono što čini takozvanu zapadnu civilizaciju…“ (8. isto, str. 122) Naprednjaci su zaista bili ozbiljni u nameri da preobraze patrijarhalnu Srbiju u modernu evropsku državu. Glavni naprednjački hendikep, a to je bio hendikep i svih drugih potencijalnih modernizatora Srbije, što u sinhronijskoj ravni dešavanja nisu imali realnog socijalnog utemeljenja svog programa modernizacije. Klasno-slojna struktura srpskog društva toga vremena bila je više nego nepovoljna za jedan takav poduhvat. U najvećem delu, Srbija je bila seljačka zemlja, bez socijalno-slojne izdiferenciranosti. Ono malo gradskog i palanačkog stanovništva, sa trgovačkim esnafima, nije bilo dovoljno da konstituiše brojniji socijalni sloj na kome bi se mogla utemeljiti jedna politička opcija sa snažnijom proevropskom orijentacijom. „U Srbiji ima danas 3.737 sela i 70 varoši i varošica. Među varošicama, mnoge su novijeg postanja i od ostalih sela razlikuju se jedino time, što imaju po nekoliko dućana.(…) Seosko je dakle stanovništvo sedam puta toliko koliko varoško.“ (87,51% čine sela, a 12,49% varoši i varošice) (9. Vladimir Karić (1887) Srbija, opis zemlje, naroda i države, Beograd, Kraljevska državna štamparija, reprint, KIZ Kultura i Pravoslavna reč, 1997, str.152-153) I sam Vladimir Karić ističe važnost postojanja gradskog, kao on kaže varoškog stanovništva za prihvatanje evropskih modela navika i ponašanja. „Kao i svuda u svetu, tako se i u Srbiji seljak jače držao svega starog, nasleđenoga, narodnog, a varošanin je to polako ostavljao, ugledajući se na varošane drugih naroda jevropskih sa kojima je po prirodi posla i položaja svoga dolazio u saobraćaj, i težio da se sa njima izjednači.“ (10. isto, str. 152)
Upravo na tom polju argumentacije, treba tražiti prave razloge naprednjačkog približavanja kruni, jer u datim okolnostima to je bio koliko logičan, toliko i iznuđen politički potez. „Sve u svemu, sva drama srpskih reformatora – „evropeista“ – sastojala se u tome da su se, ne naišavši na širu podršku unutar zemlje u realizaciji svog objektivno buržoaskog programa modernizacije Srbije, oslanjali u svojoj delatnosti, nemajući drugi oslonac, na autoritet krune. Otuda potiče direktna zavisnost vlade od Milana Obrenovića i njena spremnost da do kraja sledi sve autoritarniji kurs svog „pokrovitelja““. (11. A. L. Šemjakin, nav. delo, str. 123)
Prvi pisani program naprednjaci će izložiti 1879. godine u svom glasilu „Videlo“. Taj „videlovački“ program poslužiće kao osnova za kasniji stranački program koji je usvojen na velikom stranačkom zboru maja meseca 1889. godine. Iako sa različitim političkim iskustvom – jer je prvi program pisan pre dolaska na vlast, a drugi posle dosta jakog osećanja gorčine posle silaska sa vlasti (i radikalskog osvetničkog nasilja „nežno“ nazvanog „narodni odisaj“) – u programskoj orijentaciji nije bilo značajnijih izmena. To su ona već dobro poznata zalaganja za uvođenje ustavnog i zakonskog stanja u zemlji, za donošenje zakona o štampi, krivičnog zakona, o nezavisnoj sudskoj vlasti, o pravu zborova i udruženja, o opštoj i obaveznoj nastavi, o stajaćoj vojsci i dr. „Da Napredna stranka, ostajući verna načelu napretka, u narodnom i državnom životu, nastavlja svoj politički rad na tome; da se ustavnost istinska razvija za sve i svakoga, da zakon i red postanu svetinja u zemlji; da se suzbija nasilje i ozgo i ozdo, da se istinita prosveta kreće uporedo s prosvetom naprednih naroda i dr.“ (12. V. Krestić, R. LJušić, nav. delo, str. 184) „Iz izloženih tačaka „videlovačkog“ programa, koje su nešto kasnije postale Program Napredne stranke, nije teško zaključiti da je njihov suštinski zahtev za stvarnom liberalizacijom pre svega političkih prava, odnosa i ustanova u srpskoj državi“ (13. D. Janković, nav. delo, str. 271)
Osnovna greška liberalne vlasti bila je, po mišljenju naprednjaka, to što su zapadne ustanove pokušavali prilagoditi našim uslovima. Za naprednjake, to nije bio samo metodološki nego i suštinski pogrešan smer. Oni su bili pristalice tzv. čistih modela. Čitava njihova politička i koncepcijska delatnost i shvatanja izgrađeni su u antistavu prema Ristićevom liberalnom političkom preduzeću. „Političke ustanove naprednjaci nisu temeljili na narodnim osobinama; naprotiv, političke ustanove bile su im jedino sredstvo za civilizovanje, tj. za popravku narodnih osobina.“ (14. SJSD, tom 5, str 67) Nastojali su da čak i vlastitim ponašanjem naprave distancu prema patrijarhalnom i neobrazovanom seljaku- kao reprezentu tadašnje socijalne slike društva. NJihova gospodština, delovala je pokatkad isuviše nategnuto, veštački, i nadmeno. Uporni u želji evropeizacije odmah i sad, često su to činili na neprimeren način, i suprotno svojim političkim i programskim interesima. Takvo ponašanje podizalo je i inače njihovu evidentnu nepopularnost kod naroda, na još viši nivo. Strah od novog, od Evrope, od nepoznatog i nerazumljivog, još se više pojačavao i takvim njihovim ponašanjem. „Omalovažavali su naše domaće prilike, pokušavali da obrazuju kod nas jedan viši društveni krug, imali su u svom ponašanju i držanju neku nadutu odnarođenost kao vlaški bojari prošlog veka.“ (15. isto, str. 67)
Naprednjaci su prvi kod nas na odlučan način zastupali individualnu perspektivu ljudskih prava i sloboda. NJihov individualizam, kao programska i ideološka maksima, pokazivao je da su jedino oni, do tada u Srbiji razumeli pravu suštinu liberalne političke ideje. U duhu pravog posedničkog individualizma, naprednjaci potpuno otvoreno i bez i malo mistifikacije insistiraju na njemu, kao ključu buržoaske i građanske političke doktrine. To je ona bitna tačka koja deli liberalnu tradiciju od drugih političkih doktrina moderne, koja za razliku od konzervativizma koji insistira na korporativnoj reprezentaciji i identitetu, ili socijalističkoj koja ističe kolektivistički, egalitarni klasno slojni način predstavljanja – kao topos i ugaoni kamen svih liberalnih standarda uzima individuu i njen građanski politički subjektivitet. Na ovu dimenziju kao zajedničku odrednicu svih liberalnih tradicija upozorava i DŽon Grej. „Kao zajednička svim varijantama liberalne tradicije javlja se, međutim, jedna koncepcija čoveka i društva koja je izrazito moderna po svom karakteru. (…) Ona je individualistička jer ističe moralni primat ličnosti nasuprot zahtevima bilo kog društvenog kolektiviteta.“ (16. DŽon Grej (1999) Liberalizam, Podgorica, CID, str. 8)
Jovanović takođe skreće pažnju na ovu njihovu političku karakteristiku. „Oni su bili veći slobodnjaci od liberala, jer su više pažnje obraćali na obezbeđivanje lične slobode od samovolje vlasti. Liberalni ustav od 1869. preneo je, istina zakonodavnu vlast s činovničkog saveta na Narodnu skupštinu, ali administrativnu vlast ostavio je prema pojedincu isto onako moćnom kao i u vreme birokratskog režima ustavobranitelja i kneza Mihaila.“ (17. SJSD, isto, str. 67) Sloboda se po naprednjacima sastojala u jednoj ustavnoj i zakonitoj sferi prava i politike, gde je zakonskim putem zagarantovan kako korpus individualnih prava i sloboda, tako i mehanizmi za kontrolu vlasti, „sloboda se sastoji u tome što građani neće živeti u večitom strahu od kinjenja i gonjenja policije.“
Naprednjaci se nisu slagali ni sa pozicijom, a ni sa karakterom narodne skupštine. Nije im se dopadalo što je to isključivo jedna seljačka skupština, oni su želeli da u njen sastav uđu i predstavnici inteligencije i imućnijih građana. Takođe im se nije dopadao način izbora, koji je davao gotovo opšte pravo glasa. Smatrali su da je izborno pravo trebalo ograničiti određenim imovinskim cenzusom i tako obezbediti pretežnost po njima ozbiljnijim predstavnicima građanstva. Ta seljačka skupština nije im ličila na njima željeni zapadni parlament. Stoga će u njihovom nacrtu ustava biti predviđen „jedan Senat, u kome će biti zastupljene imućnije i obrazovanije klase. U isto vreme mislili su da treba promeniti i način biranja Skupštine. U svom nacrtu ustava, oni su zaveli birački porez od trideset do pedest dinara(…) Ovaj sistem ograničenog i nejednakog glasanja uzet je iz ondašnjeg rumunskog ustava, koji je razvrstavao birače po imućnosti, dajući imućnijim grupama veći broj poslanika nego manje imućnima.“ (18. isto, str. 68)
Nerealnost naprednjačke procene i želje ogledao se u činjenici neuvažavanja postojećih socijalnih i političkih prilika u srpskom društvu. To nije bio kao u rumunskom primeru raj spahijskog poseda, već more slobodnog i uglavnom sitnog seljačkog gazdinstva. U takvim okolnostima insistiranje na ograničenom i u imovinskom smislu uslovljenog biračkog prava, nije proizvodio kao kontraefekat samo političku nepopularnost, nego i suštinsku suprotstavljenost naprednjačke politike realnim socijalnim i političkim determinantama srpskog društva. „Naprednjaci su imali neke sličnosti s engleskim vigovcima i francuskim doktrinarima. Kao vigovci i kao doktrinari, naprednjaci su težili političkoj slobodi koja je za njih bila jedan od uslova višeg kulturnog života, ali nisu verovali u političke sposobnosti mase, koju su smatrali za fukaru. NJihov ideal bila je parlamentarna vlada, ali pod uslovom da u parlamentu sedi gospoda. U našoj istoriji naprednjaci su produžavali stare ustavobranitelje, kojima se takođe sviđala vlaška bojarska oligarhija, i koji su pretežni uticaj u državnoj upravi dali jednom Savetu sastavljenom od činovničke gospode.“ (19. isto, str. 68)
Na ovom segmentu naprednjačke politike otvara se pitanje njihovog političkog konzervativizma. (20. „U konzervativne ideje ide poglavito čuvanje reda, pažnja na tradicije koliko ih ima, strogo držanje zakonitosti, žrtvovanje sviju sitnih obzira disciplini, odanost k svojoj službi, vernost k zadanoj reči, k svom starijem i k zakonu, reforme evolucijom, iskrenost političkih ubeđenja bez pretvaranja i bez špekulacije. Ne samo naše naklonosti nego i naša ličnost utapaju se u anonimnim, apstraktnim zahtevima zakonitosti i reda.“ Stojan Novaković (1966) Iz srpske istorije, Beograd, Novi Sad, SKZ, Matica Srpska, str. 303) Tipologija konzervativizma koja podrazumeva čitavu lepezu od klasičnog konzervativizma, preko konzervativnog nacionalizma, konzervativnog tehnokratizma, konzervativnog socijalizma, do konzervativnog liberalizma, pruža sasvim lepu mogućnost diferenciranog i iznijansiranog pristupa u proceni naprednjačke verzije konzervativnog koncepta. S obzirom na svoj karakter i glavne uporišne tačke, on se sasvim nesmetano može označiti kao konzervativni liberalizam. To je ona konzervativna percepcija političkog, koja sagledava potrebu političkih promena kao bitnu dimenziju razvoja, ali i očuvanja političkog poretka. Političke reforme se doživljavaju kao nužni proces koji treba da relaksira narasle socio-političke tenzije i suprotnosti u društvu, i da ga poštedi većih potresa. „Konzervativni liberalizam ide tragom Berkove zamisli i političke mudrosti prema kojoj država, koja ne uviđa mogućnost i značaj promena, rizikuje da izgubi one elemente svojega ustrojstva koje inače želi sačuvati kao nešto najsvetije. U takvoj državi, umesto reformi koje su neizbežna posledica političkog razvitka, nastaju krajnosti sukobljavanja, lomovi i prevrati ispunjeni nesagledivim posledicama. (20. LJ. Tadić (1987) Konzervativna misao – pokušaj tipologizacije, Beograd, Gledišta 9-10, str. 25)
Druga bitna karakteristika konzervativnog liberalizma koja je bliska naprednjačkim shvatanjima, leži u odnosu prema učešću naroda (ili mase kako to oni često ističu) u politici, bilo da su u pitanju izbori, gde se vodi jedna restriktivna biračka politika uslovljena imovinskim cenzusom, ili samoj vlasti preko parlamentarnog sitema, tu je još prisutan i jedan antiegalitaran stav, koji se naročito oseća u segmentu demokratskih ustanova i institucija, prema kojima se pristupa sa oprezom i velikom dozom podozrenja. „Konzervativni liberalizam načelno strahuje od pokreta i uplitanja narodnih masa u istorijske tokove, a naročito od tzv. egalitarističkog sindroma, tj. od principa jednakosti kao supstrata demokratije.“ (21. isto, str. 26)
Kod naših naprednjaka, snažno je bila izražana još jedna crta konzervativnog duha, a to je njihov aristokratizam i elitizam. Potreba da se napravi i politička, a ne samo socijalna ili statusna razlika među građanima. Onima koji su blagorodniji sledovalo bi i više prava. Kako izbornih, tako i onih u samom učešću u vlasti. Nevolja ovih shvatanja leži pored ostalog u tome što se društveno i političko blagorodstvo uglavnom vezuje i za materijalni status individue. Pa je obično, najblagorodniji onaj deo socijalne stratifikacije društva koji je i najbogatiji. „Konzervativizam je u principu elitistički i „aristokratski“ – neke jedinke bi mogle biti više slobodne i jednake nego neke druge. Prihvatanje parlamentarne demokratije je posledica prilagođavanja nakon mnogih poraza koje je konzervativizam pretrpeo od strane liberalizma…“ (22. M. Marković (1987) Konzervativna misao u svetu i kod nas, Beograd, Gledišta 9-10, str. 9)
Naprednjački konzervativni liberalizam obeležava još jedna bitna crta njihovih shvatanja. Oni su naime insistirali da se iz srpske tradicije malo šta može upotrebiti kao plodotvorno, za novi moderni politički razvoj. Stoga su za razliku od Ristićevih liberala, kritički pristupali nacionalnoj tradiciji, bez zanosa, trezveno, i realno procenjujući da ona nije odviše korespodentna evropskom duhu. „Razume se da konzervativci i pored svoje odanosti tradiciji, nisu odobravali svaku pojedinu ideju ili stvar koja dolazi iz prošlosti. Filozofija tradicionalizma je, kao i sve takve filozofije, selektivna. Zdrava tradicija mora dolaziti iz prošlosti, ali ona mora biti istovremeno i poželjna i podobna.“ (23. Robert Nizbet (1999) Konzervativizam, san i stvarnost, Podgorica, CID, str. 34)
Naprednjaci su i pored svog konzervativizma pravilno procenili da je srpski patrijarhalni i kolektivistički etos, ozbiljna prepreka, željenoj i preko potrebnoj modernizaciji. Naročito je to bilo izraženo u onim segmentima modernizacije koja je dolazila od strane države, njenih institucija i organa. Sve takve akcije dočekivane su u narodu sa neskrivenim antipatijama i otporom. „Radi se o negativnom držanju prema vlasti, državi i vladaocu, ukoliko je njihova politička, odnosno upravna delatnost usmerena prema modernizaciji državnih i društvenih struktura.“ (24. Hans Mihael Midlih (1991) Patrijarhalni mentalitet kao smetnja državne i društvene modernizacije u Srbiji XIX veka, Beograd, Istorijski časopis knj. XXXVIII, str. 115) U predstavi srpskog seljaka država je bila ili strana tlačiteljska sila, ili pak daleka i apstraktna tvorevina domaćih vlastodržaca od koje je trpeo namete i tutorsku zaštitu. Ni jedna ni druga opcija nisu bile odviše privlačne, najbolje bi bilo kada je uopšte ne bi bilo to je bila jedna anarhična crta srpskog socijalnog karaktera. „Srpski seljak nije se borio za neku apstraktnu državu, a kamoli za Karađorđa,(…) Tukao se svaki pre svega za svoju kuću, porodičnu zadrugu, svoju obrađenu zemlju i opstanak starog, predmodernog poretka tradicionalnog sela i knežine.“ (25. isto, str. 117) Tu važnu crtu srpskog nacionalnog karaktera, koja je suprotstavljena modernom ako ono donosi sistem i obaveznost, dobro je uočio i ruski putopisac i istoričar, Pavel Apolonovič Rovinski. Na kraju svog nadahnutog i u dokumentarnom smislu više nego značajnog dela, on ističe nestabilnost političke situacije u Srbiji kao neku vrstu njene prinudne pozicije, koja uz nezgodan politički mentalitet svakako donosi zemlji stalne probleme i udaljava je od građanskog poretka. „Naravno, takav položaj ometa razvoj zemlje u smislu građanske države. Zbog toga, i pored vojničke hrabrosti Srba, vi još nećete kod njih sresti dovoljno elemenata građanske hrabrosti. To je jasno pokazala topčiderska istorija. Ispod spoljnog pokrova civilizacije susreću se veoma grubi običaji koji zahtevaju kažnjavanje i osvetu, koji ponižavaju ženu do stepena radnice koju jedni daju, a drugi uzimaju, ne vodeći računa o njenim željama. Mnogo je ljudi čiji je životni cilj uživanje, tj. naslađivanje životom, ali u najužem materijalnom smislu.“ (26. Pavel Apolonovič Rovinski (1994) Zapisi o Srbiji 1868-1869, Novi Sad, Matica Srpska, str. 256)
Ono što su Srbi lako prihvatali od evropskih uticaja, i što se brzo kalemilo na naše kolektivne naravi i strasti, jeste poguban uticaj socijalne patologije evropskih prestonica koji se brzo širio Srbijom kao kakva zaraza. Rovinski ukazuje „da su ružne strane evropskog života ovde našle pogodno tle. Štetan uticaj te pojave u velikoj meri se odražava na fizičko zdravlje naroda, na šta se ozbiljno žale svi lekari. Strast prema uživanju i razonodi, krajnji materijalni interes u nasladama, besciljno gubljenje vremena u čitanju novina u kafani ili uz pivo po birtijama – sve to jako podseća na Beč, a u Beograd je stiglo kakvim prirodnim putem, jer je sve to u saglasnosti sa načinom života koji se ovde nekad odvijao pod turskim uticajem.“ (27. isto, str. 64)
Reformski program naprednjaka imao je dva važna segmenta. Jedan koji se odnosio na zakonsku zaštitu pojedinca od zloupotreba vlasti, kao i garanciju osnovnih individualnih sloboda i prava, i drugi koji se ticao organičenja biračkog prava i uvođenja imućnijih slojeva građanstva u nastajanju u parlament. „Željni da što pre posvedoče svoje slobodoumlje, naprednjaci su izdvojili iz svog programa one reforme koje su se dale izvesti običnim zakonodavnim putem i te reforme odmah su ostvarili. Tako su postali zakon o štampi, zakon o zborovima i udruženjima, zakon o sudijama. (…) One reforme koje su imale da obezbede građane od samovolje vlade i njene policije – ostvarene su odmah; one reforme koje su imale da imućnije i obrazovanije redove uvedu u parlament – odgođene su do sastanka Ustavotvorne skupštine.“ (28. SJSD, tom 5, str. 69)
Pristalice tzv. čistih modela ili čistog puta u modernizaciji Srbije, naprednjaci, suprotno Ristićevim liberalima, insistiraju na putu uvođenja „čistog konstitucionalizma“, „koji je podrazumevao direktno pozajmljivanje (a ne prilagođavanje kao kod Ristića) zapadnih principa i obrazaca i – suštinski preobražaj tradicija sopstvene zemlje.“ (29. A. L. Šemjakin, nav. delo, str. 128) Ristićevi liberali izobličili su „kanone zapadnog konstitucionalizma“ trudeći se da ih prilagode i usaglase sa srpskim patrijarhalnim tradicijama. (30. šire videti u Stokes Gale (1990) Politics as developement, The Emergence of Political Parties in Nineteenth – Centur., Durham and London, Duke University Press) „Po mišljenju američkog istraživača Gejla Stouksa, politička misao srpskih progresista počela je 80-ih godina da se podudara sa idejama engleskih i francuskih liberala 30-40-ih godina (za razliku od Ristićeve političke doktrine koja je bila projekcija pruskog modela na srpsku tradiciju). Kako se pretpostavlja, posebno su im po duhu bili bliski takozvani orleanisti, F. Gizo, A Tjer, V. de Broli – ideolozi i praktičari julskog režima u Francuskoj (1830 – 1848). NJihov intelektualni i politički liberalizam takođe je imao malo toga zajedničkog sa demokratijom. Demokratija podrazumeva ravnopravnost, orleanizam, međutim, predlaže neizostavnu superiornost socijalnih elita. Zbližavalo ih je sa naprednjacima i to što su i jedni i drugi bili „cvet“ nacionalne inteligencije.“ (31. A. L. Šemjakin, nav. delo, str. 129)
„U radu naprednjačkih ministara bilo je dosta liberalnog doktrinarstva. NJihovi politički zakoni mahom su prevodi stranih zakona, bez obaziranja na naše prilike. Ali, pored liberalnog doktrinarstva, kod naprednjaka bilo je i pravoga državništva. Oni su osećali potrebe moderne kulturne države i nisu zazirali od nepopularnih mera; to su pokazali onoga dana kada su seljaku uzeli dete u osnovnu školu, a odrasla sina u vojsku. Naprednjačka vlada čini utisak jedne reformatorske vlade, koja je može biti suviše zaljubljena u strane obrasce, ali kojoj to valja oprostiti zbog njene kuraži da zagazi u jedno modernisanje državne uprave koje je isto toliko nepopularno koliko i potrebno.“ (31. SJSD, tom 5, str. 77)
U navedenim okolnostima to je značilo da naprednjaci insistiraju na uvođenju jedne vrste supremacije političke elite, na faktičkoj dominaciji intelektualne oligarhije. Slično ustavobraniteljima koji su se zalagali za takođe oligarhijsku vlast, samo što je to bila jedna oligarhija orijentalnog i patrijarhalnog tipa, za razliku od narednjačke koja je podrazumevala visok nivo obrazovanosti i kulture. Na praktičnom planu to je značilo dominaciju birokratske vlasti, i državnog aparata, centralistički ustrojenog i sa snažnom subordinacijom. Tako postavljena rešenja trebala su da obezbede potpunu nadređenost „intelekta“ nad „sirovom masom“ i uspostavljanje snažne socijalne distance, gotovo segregacije, u sistemu veštački stvorene hijerarhije. Sažeto rečeno to je bio model liberalne države, uspostavljene dominacije političke elite, centralistički postavljene i organizovane vlasti, snažne funkcionalne uloge birokratskog aparata, kulta zakona, i određene socijalne distance. Upravo u ovom segmentu njihove političke doktrine, najsnažnije se istakla crta njihovog antidemokratizma. Bilo je to istinsko zapadnjaštvo, ali bez demokratije. Takva ideologija vrlo će brzo doći u sukob sa vlastitom socijalnom sredinom, i političkim okruženjem. Posledice neće trpeti samo sredina, trpeće je i nestrpljivi reformatori, koji nisu imali dovoljno političke mudrosti da dinamiku svojih modernizatorskih aktivnosti primere realnim kapacitetima srpske države i društva. Tačno je da bez promene zatečene socijalne strukture, i radno-profesionane diferencijacije, nema istinske modernizacije zemlje, ali je takođe tačno, da se promene ne mogu vršiti ni brže ni dublje nego što to objektivno omogućavaju uslovi i snage koji se tim promenama tretiraju i koji te promene inspirišu. „Zapadnjaci – naprednjaci su hteli da uvedu institucionalni sistem, namenjen strukturiranom zapadno-evropskom društvu. Pri tome su težili da sruše, razbiju jedinstvo sopstvenog naroda, jer drugačije nije bilo moguće na silu ugurati socijalnu realnost u okvire modela koji su predlagali.“ (32. A. L. Šemjakin, nav. delo, str. 135)
Za razliku od problema na koje su nailazili kozervativni pokreti u Zapadnoj Evropi, (da se odupru pretećim promenama, ili pak da ih kontrolisano, oprezno i samo u najnužnijoj meri sprovedu), konzervativni liberalizam naših naprednjaka imao je sasvim suprotnu situaciju. Oni se nisu kao liberali zalagali da sačuvaju što više od stare tradicije, već suprotno, da baš tu tradiciju iskorene, i na njeno mesto ustoliče evropske institucije. Krucijalni problem je i bio u tome, što su upravo oni morali biti neka vrsta konzervativnih revolucionara i revolucionisati kako zatečenu društvenu stukturu i odnose, tako i patrijarhalni i kolektivistički duh koji je u stavri i bio najveća prepreka modernizaciji. (a)Po mnogo čemu posebna i osobita pojava, Stojan Novaković je u nekim segmentima naprednjačke politike zauzimao drugačije poglede i stavove. Budući erudita i vrstan istoričar Novaković je bio drugačijih pogleda na problem nacije i srpske tradicije. On je nije kao većina naprednjačkih lidera, nekritički i doktrinarno odbacivao, naprotiv, težio je da u njoj pronađe i ono što nije i ne može biti sporno. Takođe, i oko pitanja brzine i radikalnosti promena, bio je pristalica evolucionih i postupnih reformi. „Novaković je bio pristalica evolucionog puta u parlamentarizam zapadnoevropskog tipa, jer, poučen radikalnim metodama, nije imao poverenja u političku zrelost seljaštva, koje je činilo devet desetina srpskog društva. Uspostavljanje političke kulture za Novakovića je bio osnovni preduslov normalnog političkog života.“ (33. Dušan T. Bataković (1996) Nacija, država, demokratija, o političkim idejama Stojana Novakovića, Beograd, Zbornik Stojanu Novakoviću u spomen, SKZ, str. 170)
b) Kada je u pitanju i naša pravna tradicija, Stojan Novaković je bio jedan ako ne i jedini naprednjak koji je ukazivao na značaj Rimskog prava za našu pravnu tradiciju kako onu svetovnu, tako i crkvenu. „I tek je Stojan Novaković (1842 – 1915), jedan od osnivača Napredne stranke, shvatio da napretka nema bez „konzervativnosti“ koja se sastoji u vraćanju na osnove Rimskog prava. Poznata je studija Srednjevekovna Srbija i Rimsko pravo (objavljena 1906. godine). Tu Stojan Novaković ističe da je srpska kultura i povest ponikla u vizantijskom krugu „u klasičnoj domovini rimskog prava“ i da je samo u toj sredini Sveti Sava mogao da prepiše, obradi i napiše zakonske knjige kojima je predodređena povest Srba; da je opredelenje Svetoga Save za pravnu državu (poredak po Rimskom pravu sasvim u duhu njegove vere, jer je Rimsko pravo „sastavni deo vere“ pravoslavne; a da su onda Bugari i Rusi tek od Svetog Save primili i preuzeli njegovo veliko delo.“ (34. Žarko Vidović (1997) Suočenje pravoslavlja sa Evropom, Cetinje, Svetigora, str. 29)
Dodatni problem naprednjaka bio je u tome što su njihova politička rešenja iako evidentno zapadna, bila pravno restriktivna i opozitna samoj demokratiji. Budići ostali bez ozbiljnije socijalne podrške, a snažno napadani od radikalske opozicije, nesigurni u političku iskrenost podrške samog kralja Milana, naprednjaci, brzo odklizavaju u pravcu, potpunog nedemokratizma svoje vlasti, natapajući je obiljem policijskog i partijskog nasilja. Svesni nezavidnosti svoje političke situacije, oni posežu i za ozbiljnom revizijom već donetih zakona, o slobodi štampe, zakona o sudijama, o pravima političkog udruživanja i okupljanja i dr. Sve to uzeto zajedno nužno je skraćivalo perspektivu vršenja same vlasti, a još više i radikalizacije političkih prilika u zemlji. „Rečju, u 1884. godini naprednjaci koji su ponovo došli na vlast, zaveli su bili u Srbiji svojevrsni „beli teror“; menjanjem odgovarajućih zakona oni su štampu stvarno ugušili; političke stranke praktično onemogućili; nad opštinama pojačali policijski nadzor, a snage represije povećali.“ (34. D. Janković, nav. delo. str. 286)
Do koje je mere politički život u zemlji radikalizovan, ilustrativno govori i primer političke odmazde koja je izvršena u formi nasilja, na predstavnike Napredne stranke, nakon njihovog silaska sa vlasti. Godinama izloženi političkom i policijskom nasilju naprednjaka, pristačice Narodne radikalne stranke, naročito u unutrašnjosti, uzvratili su još žešćim nasiljem koji je u mnogim slučajevima bio praćen svirepim ubistvima pa čak i linčovanjem. Tzv. „narodni odisaj“, kako su ovu političku osvetu i odmazdu nazvali radikalni prvaci, bio je više od proste političke osvete. On je na najpregnantniji način svedočio o surovom primitivizmu i političkoj zaslepljenosti koja je vladala Srbijom toga vremena. Ispod tanke kore civilizovanosti koja je počela da prekriva grubo tkivo Srbije, eruptivnom snagom primitivizma nahrupila je lava političkog nasilja. Jedan naspram drugog našli su se u gotovo smrtnoj borbi, državni teror i narodni odisaj. I jedan i drugi jednako opasni i jednako opaki, svedočili su da je Srbija uprkos mnogim započetim tokovima političke modernizacije, još uvek bila daleko od željenog građanskog poretka (mira). „Ali taj „narodni odisaj“, kako su ovo linčovanje (nesumnjivo strahovito i kad se umanje brojke, verovatno preterane iz partijskih pobuda) nazivali radikali, govorio je dosta ne samo o karakteru i političkoj praksi Napredne stranke dok je bila na vlasti, nego je bio istovremeno i znak i ogledalo vremena. Ono je, posebno, bilo ogledalo političko-stranačkih odnosa, svedok do kog su se stepena divljanja i divljaštva, reklo bi se usijanja, i do kakvog bezumlja bile razgorele političko-partijske strasti u Srbiji tog vremena.“ (35. isto, str. 290)
Ostavljeni na cedilu i od svog doskorašnjeg patrona kralja Milana, na čiju se iskrenost nikada ozbiljno ni pre nije moglo računati, naprednjaci su trpeli neviđenu torturu i nasilje. O tome svedoči i sam Stojan Novaković: „Naprednjaci čiji se šef Milutin Garašanin izložio za odbranu dinastičkih interesa i uzeo liniju protiv razvoda, ostali su skoro izvan zakona, bez ikakve zaštite od strasnih napada napuštenih svojih protivnika, koji sami nisu videli u čemu se nahode.“ (36. Stojan Novaković (1912) Dvadeset godina ustavne politike u Srbiji 1883- 1903, Beograd, Knjižarnica S. B. Cvijanovića, str. 31)
Borba naprednjaka za politički preobražaj zemlje i njihov nezavidan položaj, proizilazio je i iz stalnog, ali ne i uvek transparentnog sukoba sa kraljem Milanom. Naprednjaci koji su težili faktičkom ograničavanju monarhove vlasti u formi dvodomog narodnog predstavništva, morali su pre ili kasnije doći shodno ovoj svojoj nameri, ali i uopšte svojim liberalnim reformama u žešći sukob sa monarhom. Sa druge strane, kralj Milan je naprednjake primao kao najmanje loš izbor, i kao nešto što se moralo privremeno trpeti zarad svojih ličnih i spoljnopolitičkih interesa. Sklon autoritarnom načinu vladanja, ali po svedočenju Slobodana Jovanovića bez dovoljno državničke zrelosti i lične kuraži, plahovit i nestalan, kralj Milan nije mogao biti pravi garant i podrška naprednjačkom programu političkih i ekonomskih reformi. Na tu situaciju sa neskrivenom tugom, ukazao je Milan Piroćanac, kada je uzviknuo „ne mogu da se borim i s narodom i s kraljem. Bar da je jedan od njih sa mnom.“ (37. citirano prema: Boško Mijatović (1996) Osnovni pogledi naprednjaka i radikala tokom 80-ih godina XIX veka, Beograd, Srpska politička misao 1-4, str. 243) Ipak potpune satine radi moramo reći da je kralj Milan bez obzira na svoju nestalnu i plahovitu prirodu, bio od presudne pomoći naprednoj stranci u svim njenim značajnijim reformskim poduhvatima. „To nije bila slučajnost da su neke od najvažnijih naprednjačkih ustanova uzakonjene za vreme tzv. „dvoglasačke Skupštine“, koja u stvari i nije bila skupština. Svoj organizatorski posao naprednjaci nikada ne bi svršili da nisu imali za sobom kralja Milana. On se nasuprot seljačkoj Skupštini, načinio nosiocem državne ideje, – i u službi te ideje imao više doslednosti i energije nego i sami naprednjaci.“ (37. SJSD, tom 5, str. 379)
Ipak, i pored svih kritičkih zamerki koje im se mogu staviti, naprednjaci su odista bili pravi modernisti, čija se modernizacijska delatnost i rezultati nikako ne mogu osporiti. Pogotovo se to mora vrednovati visoko, s obzirom na okolnosti u kojima su bili prinuđeni delovati. U sukobu sa ogromnom radikalskom opozicijom i nestalnom i neiskrenom podrškom monarha, naprednjaci su za relativno kratko vreme svoje vlasti ostvarili značajne modernizacijske učinke. „Milutin Garašanin je s ponosom naveo rezultate sedmogodišnje vlade Napredne stranke: ostavila je iza sebe dve velike železnice svetskog i dve unutrašnjeg značaja, rešenje agrarnih odnosa u novooslobođenim krajevima; organizovanu vojsku; promenjeno celokupno naoružanje; grupisane opštine; nezavisnost sudova; izmenjen poreski sistem; stvorenu Narodnu banku i veliki broj novčanih zavoda; podignutu Akademiju nauka i veština; uređeno učiteljsko i svešteničko stanje i obnovljenu Kraljevinu srpsku.“ (38. B. Mijatović, nav. Delo, str. 247)
LJubinka Trgovčević s pravom ističe da je jedan od najznačajnijih modernizacijskih učinaka naprednjaka, bio onaj koji se desio na planu uvođenja obaveznog osnovnog obrazovanja, i stvaranja prvog obrazovnog sistema u nas. „Najznačajnija promena u drugoj polovini veka nastala je donošenjem zakona o osnovnim školama krajem 1882. godine, za vreme ministarstva Stojana Novakovića, kojim je bilo uvedeno obavezno školovanje za „svako dete koje živi u Srbiji“. (…) NJim se po prvi put utvrđuje obavezna stručnost učitelja, obrazovanje je postalo opšte pravo svakog građanina i njime je zakonski postavljena osnova modernizacije u oblasti obrazovanja.“ (39. LJubinka Trgovčević (1994) Obrazovanje kao činilac modernizacije Srbije u XIX veku, u Zborniku radova „Srbija u modernizacijskim procesima XX veka, Beograd, Institut za noviju istoriju Srbije, str. 221)
„Osamdesete godine XIX veka predstavljale su jednu od retkih konstruktivnih epoha u našoj novijoj istoriji, epohu u kojoj je Srbija brzo napredovala, pomalo nadoknađujući ogroman zaostatak za razvijenim zemljama. Tada je pokrenut zamajac napretku Srbije, napušten je praktično srednjevekovni ekonomski i društveni ambijent i postavljeni su temelji kapitalističkom sistemu u Srbiji kroz domaći novac, jačanje sudstva, stvaranje banaka i kredite, železnicu, trgovinu sa svetom, pravo sticanja svojine stranaca, priliv kapitala iz sveta, odbranu liberalnih ekonomskih načela, začetke industrije, moderne poreze, obavezno školstvo… 1887. Srbija nije ni izblizu jednaka onoj iz 1880. godine.“ (39. B. Mijatović, nav. delo, str. 247)
Uspeh naprednjaka u modernizaciji Srbije, bio bi neuporedivo veći da su uz više državničke mudrosti pokušali da se kao i njihovi politički oponenti, radikali i liberali, bar malo dodvore narodu. Bez neophodne doze demagogije, nemoguće je uspešno i za duži rok voditi jednu državotvornu politiku. Preterani racionalisti, oni su već i svojom pojavom budili nepoverenje naroda, a bez naroda i njegove podrške, teško je voditi uspešnu državnu politiku, a pogotovo onu koja je tražila korenite promene. „Izgledalo je kao da ne znaju da se veliki državni poslovi ne svršavaju bez narodnog oduševljenja, i da državnička mudrost ne uspeva bez saradnje narodne ludosti.“ (40. SJSD, tom 5, str. 315) Ipak, ni Slobodan Jovanović, nije sporio naprednjačke zasluge za političku modernizaciju Srbije. Nabrajajući taksativno šta su sve učinili, na planu njene političke i ekonomske modernizacije Jovanović ističe sledeće: „S modernisanjem Srbije naprednjaci su imali mnogo više uspeha nego sa pokušajima obuzdavanja vladalačkog i narodnog despotizma. Oni nisu načinili od Srbije balkansku Belgiju, ali su stvorili nekoliko ustanova koje su neophodno potrebne svakoj kulturnoj državi, i u tim ustanovama leži njihova najveća zasluga. Oni su radili na modernisanju države suviše brzo, a neki put i sa diletantskom lakomislenošću; zbog toga su razorili državne finansije i doveli zemlju pod tutorstvo stranih banaka: to je bilo naličje njihove reformatorske politike.“ (41. isto, str. 314)
Onoliko koliko su Svetoandrejski liberali bili modernizatori u ravni političkih želja i ideala, toliko su to naprednjaci bili u sferi praktične politike. Ali, nijednima ni drugima nije pošlo za rukom da ostvare svoj program modernizacije. Prepreke su bile brojne, a uslovi za ostvarenje takvog političkog preduzeća nepovoljni. U takvim okolnostima možda se i nije moglo više. Trpljenje patnje našeg naroda bila je njegova viševekovna konstanta, ne možemo i ne smemo mu zameriti što i žrtvu ubrzane modernizacije nije mogao ili nije želeo da razume i podnosi bez otpora i roptanja. Zajednica koja je svoj život natopila u stradanju, i koja je živela u oskudicama svake vrste nije tek tako mogla da pristane na nova odricanja i svoju sadašnjost bez obzira koliko ona tegobna bila, žrtvuje nekoj obećanoj budućnosti. „Savremenici znaju uvek više za svoje patnje, no za neke daleke rezultate, a tih je patnji u vremenu, o kom je ovde reč, bilo nažalost i suviše.“ (42. Ž. Živanović, nav. delo, str. 233)
Ostavi komentar