Autor: msr Vladimir Papić
Simovićeva drama Hasanaginica (1973) od samog nastanka svoje mesto pronalazi u pozorišnom životu srpskih scena. Napisana je za potrebe Narodnog pozorišta u Beogradu kao nešto „potpuno” lično, autorovo, daleko od pukog dramatizovanja narodne balade ili prepravljanja i dopisivanja prethodnih drama o tragičnoj sudbini Hasanaginice i njene porodice. Premijerno izvedena na dvestotu godišnjicu od objavljivanja Fortisovog Putovanja po Dalmaciji, u maju 1974. godine (igrana ukupno stotinu puta pred preko dvadeset pet hiljada gledalaca), pretočena u TV dramu i film 1983. godine, na značaju i aktuelnosti nije izgubila ni skoro pola veka kasnije. Tome u prilog govori i njen uspeh na Sterijinom pozorju – LJubomir Simović 1975. dobija Sterijinu nagradu za tekst savremene drame, a Miloš Žutić (kao Beg Pintorović) Sterijinu nagradu za glumačko ostvarenje, dok su glumice koje su tumačile Hasanaginicu nagrađene triput – Sonja Damjanović (1998), Vanja Ejdus (2003) i Marta Bereš (2019).
U svetu narodne balade egzistiraju ljudi – imenovani i neimenovani muškarci i žene koji pokušavaju da se izbore sa životom koji im je nametnula religija, tradicija, istorija ili nacionalnost. Determinisani rodno kodiranim ulogama muškaraca kao ratnika (i samih podeljenih na tlačitelje i potlačene prema statusu i društvenom položaju) i žene kao majke i supruge, odnosno socijalnim funkcijama aga i begova, ni jedni ni drugi ne mogu da se izbore sa ponosom ili očekivanjima sredine i pravilima igre koja im je nametnuo „neko drugi”. Stoga oni i stradaju u tragičnom nesporazumu tokom večite borbe za samoaktualizaciju.
Simović svojom dramom ispevanom u blankversu, osavremenjuje literarni predložak, pokušavajući da odgovori na pitanja koja balada postavlja i popuni mesta nedorečenosti (Hasanaginičin stid, strah, porodični odnosi, motivacija Hasanaginih postupaka). On to čini specifičnim „jezikom svojih junaka, promenom prostora u kome se drama zbiva, uvođenjem novih likova, novim psihološkim određenjem i motivacijom poznatih junaka”, sa „stanovišta iskustava, saznanja i poimanja svoga vremena” (Pešikan LJuštanović 2009: 66). Simovićeva drama ostaje verna osnovnim sadržinskim postavkama balade, ali menja smisao zbivanja o kojima u baladi saznajemo – „ona postaje slojevita metafora o manipulaciji kao usudu modernog čoveka i traganju za mogućnošću otpora toj manipulaciji” (Pešikan LJuštanović 2009: 66).
Premda se u nauci o književnosti najveća pažnja posvećivala liku Hasanaginice, u Simovićevoj drami Hasanaga i njegovi postupci poseduju veliki značaj u izgradnji dramske radnje i razumevanju njene tragike. Simović njihov supružnički odnos zasniva na tumačenjima prema kojima Hasanaga čini ekstremne postupke upravo zbog ljubavi – Hasanaginica je naučena na pokornost i sakrivanje, tokom braka je bila žrtva njegove ljubomore, nije je puštao nasamo ni sa bratom, a sluškinje je lično pregledao da se uveri u to da su žene. Posesivnost koju je Hasanaga ispoljavao dovela je Hasanaginicu do bezizlazne situacije: „Od straha nisam smela, efendijo! / Da sam mu došla, reko bi da sam pohotljiva, / i ne bi mi prizno da sam došla zbog njega, / nego da, kuja, osetim vojnički znoj!” (Simović 1976: 23). Ona je time ispunjavala običaje čiji je Hasanaga čuvar i zastupnik, dok on zbog toga traži „nikad više / ni u senku moje kuće da ne uđe!” (Simović 1976: 13).
Hasanagina majka pokazuje razumevanje za postupke svoga sina, iako ih ne opravdava eksplicitno. Za razliku od Bega Pintorovića, čiji je „početak otaljo čukunded”, Hasanaga, sin užara, morao je ono što niko drugi nije morao – njega čuva njegova revnost, a ne porodično ime. Dok je u krvi branio Hercegovinu, Hasanaga je čekao da mu se rodi dete, i tek nakon sedam godina braka rađa mu se prvi sin. Za razliku od narodne balade, u kojoj je Hasanaginica majka petoro dece, njena dramska obrada uvodi motiv neplodnosti i iščekivanja koji narušavaju idilu patrijarhalnog doma.
Kroz razgovor Hasanaginih askera otkriva se drugi – „muški” sloj priče, premešten sa porodičnog na političko polje. Oni smatraju da je svaki postupak činilaca vlasti duboko promišljena politička odluka – od toga da Hasanaga kija s nekom namerom, do toga da je listanje drveća stvar politike, a samim tim „i to s Hasanaginicom kanda je neka politika” (Simović 1976: 37). Vojnici smatraju da između age i bega sigurno postoji neki dublji problem koji se ispoljava kroz Hasanaginičin usud.
I Hasanaga i Hasanaginica nesvesno postaju žrtve manipulativne mašinerije, o njihovoj sudbini uvek odlučuje neko drugi. Hasanaginičin monolog na kraju prvog dela drame zasniva se na činjenici da „neko s nekim o tvojoj sudbini / razgovara / u mraku”, zbog čega „nemaš pojma šta se dešava / ti nisi u tom kolu; / a to je tvoja glava / među njima / na stolu” (Simović 1976: 58). Jusuf Hasanagi ukazuje na to da „misliš da sve držiš u svojim rukama, / čvrsto i sigurno, / a na kraju / ispadne da si činio onako / kako je hteo neko koga i ne znaš. / Čovek veruje da je sav savcit od čelika, / a ono ispadne da je taj čelik vosak / između nečijeg palca i kažiprsta” (Simović 1976: 47).
Položaj askera sličan je položaju žena, oni nemaju nikakvu vlast, niti mogu da odlučuju o tome šta će činiti, poželeti ili reći – njihovo je da se pokoravaju i slede misli i želje silnika. Ipak, s obzirom na to da su naoružani, oni mogu (bar u mislima) da se pobune. Kao ni Hasanaginica, nemaju šta da izgube, te im ni svoj ni tuđi život ništa ne znače, jedina imovina su im buđava čizma pod glavom, konjsko ćebe i hleb udrobljen u kišnicu, jedina funkcija koju poseduju je kolektivna, samo u gomili postoje i vrede, da bi branili tuđe interese. Jedina instanca koja je na nižem položaju od njih jesu upravo žene za vojničku upotrebu, koje im daju privid da su živi.
S druge strane, Hasanaga je žrtva fenomena nazvanog masculine stress.[1] Očekivanja koja mora da ispuni na osnovu svoje rodne uloge, konstruisana su spram društvenih potreba zajednice kojoj pripada. Agama i begovima je stalo samo do toga da se o vezira ne ogreše, dok na Boga uopšte ni ne misle – već ga kroje prema sebi, „ko da je Alah košulja” (Simović 1976: 51). Spram svog niskog porekla, Hasanagin „poslovni” život znatno je teži od života begova: „Ja po gudurama, s kurtom i demirtom, / a oni dotle fildžan, kaficu, ratluk, / pa na serdžade pod čempres! / Pa do podne gledaj uz Trebišnjicu, / a od podne niz Trebišnjicu! / A ko to osigurava?” (Simović 1976: 44). NJegova pozicija branitelja i čuvara države i zakona, neosetljivog na duhovne i emocionalne potrebe, dovedena je u pitanje tokom četvoromesečne borbe za život. Izolovan u „gori zelenoj” pod bijelim čadorom, ugrožene egzistencije i izgubljene fizičke snage, možda i prvi put u životu dobija vremena da razmišlja i da se plaši. Te rane koje ima, a nisu od metka i noža već „što ih misli daju”, dovode do promene u njegovoj percepciji prioriteta. Nasuprot ustaljenom prihvatanju uloge u kojoj je prvenstveno aga, a sekundarno suprug, on od Hasanaginice očekuje ono što je do tada bilo nemoguće i da pomisli – da ga poseti uprkos stidu. Kao muškarac, vojnik i činilac vlasti, supruzi nikada nije bio veran i uvek mu je bilo malo. Nasuprot tome, njegov intimni život u okvirima bračne zajednice nije bio zadovoljavajući. O tome svedoči sedmogodišnje iščekivanje potomstva, koje se u drami objašnjava kroz dvostruku perspektivu age i aginice i pokazuje nerazumevanje i zazor uslovljene manjkom (ili nepostojanjem) verbalne komunikacije, koji i dovode do tragičkog sukoba:
HASANAGINICA: „Kod Hasanage je bilo strašno. / Ko da sam mu vojnik, a ne žena. / Ni sunca, ni meseca. / Uživao je da me muči, / da ga se gadim. / Namerno nije hteo da se kupa. / A ljubomoran, ljubomoran… […] Pa kako, posle svega toga, / da mu dođem u planinu? / Rastrgo bi me na komade!” (Simović 1976: 83)
HASANAGA: „Sve što poželim, sve mi postane kazna. / Kad je dotaknem, ko da je guja dotakla… / Priđem, ona ustukne… / Pred tim strahom izgubiš i volju i snagu… / Eto zašto je aga stalno ratovo… / Besneo na drugim ženama… / Sedam me godina pitaju šta je sa decom… / Pobesneo sam, napio se ko svinja, / zapenjen grunuo u njene odaje, / tako je do toga došlo… / Tako je meni kolevka kuću napunila… / Prvenac, posle sedam godina… / Samovoljnik, silnik, otero ženu… / A otero je, da se pred njom ne stidim. […] Prvi put da je poljubim, / a da ne skloni glavu… ” (Simović 1976: 104)
U Simovićevoj drami scena smrti započinje dijalogom askera koji imaju loš predosećaj o svadbi bez mladoženje i svraćanju pred kuću bivšeg supruga. Hasanaginica više ne vidi ni sadašnjost ni budućnost, samo maglovitu prošlosti, iščekujući da po poslednji put ugleda sina jedinca. Hasanaga anahronim tehničkim opisom nakita pokušava da prolongira taj susret, i dalje sumnjajući u njene namere, i u svemu videći begovske uvrede. Potresni susret Hasanaginice i deteta obeležen je priželjkivanjem pravde i božje kazne onima koji su je od deteta odvojili, tokom kog Hasanaga sve vreme sumnja u iskrenost Hasanaginice, koja više nema ni suza. Agin monolog prekida njegova majka uzvikom da je Hasanaginica mrtva. Na kraju drame sledi Agino priznanje o tome da je bio samovoljnik i silnik koji je silovao Hasanaginicu da bi kolevka konačno ispunila i njegovu kuću. Hasanaginica samo mrtva prihvata njegov poljubac bez uzmicanja, i njegovo priznanje da ju je oterao da ga se ne stidi. Poslednje što čitalac/gledalac saznaje jeste činjenica da do prave svadbe tek dolazi na onom svetu – kadija je mrtav već sedam godina, i kažu da je umro od neke ljubavi.
Drama Hasanaginica LJubomira Simovića prikazuje sudbinu jedne porodice rastrzane i unesrećene zakonima koje treba slediti, ali i menjati, kada oni prestanu da ispunjavaju svoju funkciju. Takav zakon je pored državnog ili religijskog i zakon roda, prema kom je muškarac odgovoran i bezosećajan a žena poslušna i emotivna; muškarac vojnik i branitelj nečijih tuđih interesa, a žena majka i čuvar ognjišta. Čovek kao jedinka se gubi u očekivanjima koja mu (patrijarhalni ili bilo kakav drugi) zakon nameće, te usled lične frustracije ne može da se pronađe i ostvari u svetu koji ju je i uzrokovao.
LITERATURA
Eisler, Richard & Skidmore, Jay. „Masculine Gender Role Stress: Scale Development and Component Factors in the Appraisal of Stressful Situations”. Behavior Modification 11.2 (1987): 123–136.
Pešikan LJuštanović, LJiljana. „Transpozicija usmene balade u Simovićevoj Hasanaginici”. Kad je bila kneževa večera?: usmena književnost i tradicionalna kultura u srpskoj drami 20. veka. Novi Sad: Pozorišni muzej Vojvodine, 2009. 65–82.
Simović, Ljubomir. Hasanaginica: drama u dva dela i osam slika. Novi Sad: Sterijino pozorje, 1976.
[1] Masculine stress se preuzima kao prilagođen termin na osnovu: Eisler–Skidmore 1987.
Ostavi komentar