Autor: dr Miloš Savin, istoričar
Ideja o Vojvodini kao autonomnoj teritoriji rodila se među Srbima u Austrijskom carstvu, na jugu Ugarske. Sloveni su vojvođanski prostor naselili tokom 6. i 7. veka i na njemu u kontinuitetu živeli. Istorijski izvori pominju Srbe kao brojnu grupu na ovoj teritoriji u 13. veku, a njihov broj se znatno povećava u 14. i 15. veku. Ugarski kraljevi su pozivali Srbe sa Balkana da se doseljavaju u Ugarsku, radi popunjavanja vojske i očuvanja granice od turskih napada. Prilikom turskog prodora došlo je do Mohačke bitke 1526. kada je vojska Sulejmana Veličanstvenog pobila značajan deo ugarskog plemstva i samog ugarskog kralja. Turci su se delimično povukli, a do borbe oko ugarskog prestola je došlo između austrijske dinastije Habzburg i erdeljskog velikaša Jovana Zapolje. Tokom bezvlašća i dinastičkih sukoba, Srbin iz Banata, zapovednik srpskih vojnika koji su se borili protiv Turaka, Jovan Nenad, zauzeo je delove Banata i Bačke, te pokušao da uspostavi vlast nad delovima Srema. Ova feudalna, srednjovekovna, teritorija se ne može smatrati direktnim pokušajem da se stvori Vojvodina, ali je ovaj fenomen u periodu nacionalnog romantizma poslužio kao osnov za vojvođansku teritorijalnost. Kao običan čovek, bez ikakvog plemićkog porekla, Jovan Nenad se proglasio za cara i ušao u dinastičke sukobe, podržavajući prvo Zapolju, kasnije Habzburgovce, koji će na kraju pobediti. Nenadov pokret ugušen je od strane ugarske vojske 1527, a Jovan Nenad ubijen. Godine 1594, desio se veliki ustanak Srba u Banatu, koji je uprkos masovnosti, krvavo ugušen.
Tokom Velikog bečkog rata (1683–1699), austrijska vojska je potisnula Turke i prodrla duboko na Balkan, pridobivši na svoju stranu balkanske narode. Do obrta u ratu je došlo 1689, a zajedno sa austrijskom vojskom se, u strahu od odmazde, povlačio i veliki broj Srba iz Stare Srbije. Austrijski car Leopold I je 1690. putem privilegija, prihvatio zahteve Srba, te im omogućio da se masovno nasele severno od Save i Dunava, garantujući im crkvenu autonomiju, pravo na slobodan izbor svog vojvode i oslobađanje od feudalnih dažbina. Srbi su Austriji bili potrebni radi odbrane od Turaka. Velikom seobom 1690. godine preseljeno je minimum 80.000 Srba. Na vojvođanskom prostoru je i pre seobe živeo ogroman broj Srba. Nakon komplikacija vezanih za navodnu titulu i političke pretenzije Đorđa Brankovića, za srpskog Vojvodu je 1691. izabran Srbin starosedelac Jovan Monasterlija, a pravo na izbor vojvode je Srbima, ubrzo nakon toga, oduzeto. Iste godine putem Ugarske dvorske kancelarije, Srbima su potvrđena prava na organizovanje sopstvene vlasti, ali je pravo na izbor vojvode izostavljeno, a crkvenom poglavaru je dodata i svetovna vlast. Srpske privilegije od samog početka nisu poštovane, dolazilo je do preplitanja nadležnosti sa ugarskim organima i katoličkom crkvom, pa su Srbi ubrzo nakon seobe počeli da zahtevaju i posebnu autonomnu teritoriju – Vojvodinu. Srbi su naseljavali Granicu, koja se tokom XVIII veka znatno smanjila. Kako bi se sprečio odlazak Srba za Rusiju, formirani su Velikokikindski distrikt u Banatu, Potiski distrikt u Bačkoj, te Komorski dominijum u Sremu, sa povoljnijim uslovima za srpski opstanak nego u ugarskom, feudalnom provincijalu. Srbi su činili značajan deo populacije slobodnih kraljevskih gradova Novog Sada, Sombora i Subotice, koji su bili izuzeti iz spahijskog sistema, a određene slobode, uključujući i pravo na otkup vojne službe imali su i gradovi na području Granice. Na Temišvarskom saboru 1790, Srbi su tražili autonomnu Vojvodinu. NJih su u tome podržavali određeni austrijski, dvorski krugovi, čija je namera bila da na taj način ucenjuju ugarske staleže.
Kao nastavak Francuske buržoaske revolucije iz 1789, zapadnu i srednju Evropu je krajem februara 1848. obuhvatila antifeudalna, građansko-demokratska revolucija, koja će dovesti do značajnih socijalnih i kulturnih promena. Ovaj revolucionarni zamah se naziva Proleće nacija ili Buđenje naroda. U Beču je svrgnut kancelar Meternih, probudile su se severna Italija i Češka koje su se nalazile u okviru Austrije. Na vojvođanskom prostoru došlo je do socijalnih i agrarnih pobuna. Revolucionarne težnje Srba i Mađara su se u početku potpuno podudarale. Peštanska revolucionarna omladina je 15. marta istakla zahteve koji su predviđali građanske slobode, ravnopravnost svih narodnosti, ukidanje feudalnih odnosa, opšte pravo glasa i demokratski ustav. Zahteve je prihvatio Ugarski sabor, a delimično ih je potvrdio i bečki dvor. Međutim, mađarski revolucionari su nakon preuzimanja vlasti, odbili da priznaju ista prava Srbima, smatarajući da u Ugarskoj, odnosno Mađarskoj, postoji samo jedan politički narod – Mađari. Za srpske revolucionare je bila neprihvatljiva ideja o postojanju samo jedne, mađarske nacije u Ugarskoj, pošto su sebe takođe smatrali ravnopravnim narodom. „Voždˮ srpskog pokreta Đorđe Stratimirović je upozorio prvog čoveka mađarske revulucije Lajoša Košuta, da će Srbi, ako Mađari ne popuste, tražiti priznanje autonomije na drugoj adresi. Košut je odgovorio da mađarsko-srpski problem može da se reši samo sabljom.
Srpski mitropolit Josif Rajačić, krupni feudalac, odan dvoru, pod pritiskom brojnih narodnih delegacija i peticija, pristao je da zakaže Srpsku skupštinu. Kako bi se izbegla mogućnost da se mitropolit predomisli, između 10 i 15 hiljada ljudi se okupilo u Sremskim Karlovcima, gde je od 13. do 15. maja održana Majska skupština koja je proglasila Srpsku Vojvodinu. Po odluci, Vojvodina je, kao posebna autonomna teritorija obuhvatila: Srem sa Granicom, Baranju, Bačku sa Potiskim distriktom i Šajkaškim bataljonom, te Banat sa Granicom i Kikindskim distriktom. Mitropolit je proglašen za patrijarha, a za vojvodu je izabran pukovnik iz Ogulinske regimente, iskusni carski vojnik, Stevan Šupljikac. Skupština je proglasila ravnopravni, politički savez Vojvodine sa Hrvatskom, što je potvrdio i Hrvatski sabor, priznavši da je Srem deo Vojvodine. Skupština je proglasila da je srpski narod slobodan i nezavisan u okviru austrijskog carstva i ugarske krune. Izabran je Glavni odbor, kao izvršni organ, tj. vlada Vojvodine, čijim radom je dominirao Đorđe Stratimirović. Kako se Šupljikac prvi put u Vojvodini pojavio 6. oktobra, Stratimirović je rukovodio i vojskom. Glavni odbor je u Vojvodini organizovao potpuno nezavisnu državno-pravnu i ekonomsku vlast. Bečki „merodavniˮ krugovi i ugarska vlada, bili su izrazito neprijateljski nastrojeni prema Vojvodini, koja je, u tom periodu, jedina sprovodila i građansku i nacionalnu revoluciju. Krvavi mađarsko-srpski rat otpočeo je napadom na Sremske Karlovce 12. juna 1848. i brzo se raširio po celoj Vojvodini. Unutar monarhije, Vojvodina je imala moralnu podršku samo od strane zagrebačkih demokratskih krugova. Pomoć Vojvodini u ratu pružili su srbijanski dobrovoljci pod vođstvom vojvode Stevana Knićanina. Svetozar Miletić je smatrao da je do Knićaninove akcije, na prvom mestu, došlo zbog dinastičkih sukoba u kneževini Srbiji, pošto je uslov dolaska dobrovoljaca bilo proterivanje kneza Mihaila Obrenovića iz Novog Sada i Vojvodine. Nakon pobede u severnoj Italiji i Češkoj, Austrijanci su objavili rat Mađarima, a hrvatskom banu Jelačiću je povereno gušenje mađarskog pokreta. Tokom leta pojačali su se sukobi između narodnog „voždaˮ Đorđa Stratimirovića i patrijarha Rajačića, za čija shvatanja su događaji u Vojvodini bili previše revolucionarni. Prvi predlozi ustava na osnovu kojih bi Vojvodina bila uređena javljaju se tokom leta 1848. Ustavni nacrti su prepoznavali Vojvodinu kao ravnopravnu, nezavisnu državu, u okviru austrijske konfederacije ili federacije, zatim, podelu izvršne i zakonodavne vlasti, široka građanska prava, te, ravnopravnost, slobodu i jednakost svih naroda. Shodno tome srpski jezik bi u Vojvodini bio zvaničan, ali bi u mestima gde pripadnici drugih naroda čine većinu, njihov jezik takođe bio u službenoj upotrebi. Tokom oktobra (delom septembra po starom kalendaru) u Vojvodini je održana Septembarska skupština, a Stevan Šupljikac je preuzeo komandu nad vojskom. Novi austrijski car Franc Jozef je 15. decembra priznao Srbima pravo na patrijarha i vojvodu, ali ne i vojvođansku autonomiju, teritoriju i organe upravljanja. Nakon iznenadne smrti Stevana Šupljikca, Đorđe Stratimirović i Glavni odbor, zatražili su od patrijarha zakazivanje skupštine, radi izbora novog vojvode. Reakcionarno nastrojeni patrijarh, koji je u međuvremenu obezbedio punu podršku bečkog dvora, srbijanske vlade i konzervativnih krugova, odbio je da omogući izbor vojvode, a reorganizacijom je obesmislio postojanje Glavnog odbora. Komandu nad vojskom patrijarh je predao Ferdinandu Majerhoferu, nakon čega je ona izgubila narodna obeležja i prerasla u južni korpus carsko-kraljevske vojske. Umesto Glavnog odbora, vojskom su komandovali austrijski generali. Oktroisanim austrijskim ustavom iz marta 1849, Vojvodina nije priznata kao posebna krunovina. Ugarska je podeljena na vojne distrikte, iz Vojvodine je izuzeta Granica, a njen ostatak je postao sedmi distrikt na čelu sa carskim komesarom – patrijarhom Rajačićem. Tokom 1849. u Vojvodini su vođene krvave borbe između Mađara i Srba. Novi Sad je 12. juna potpuno uništen, bombardovanjem sa tvrđave. Vojvođanska vlada, koja je izgubila bilo kakav značaj, nastavila je da postoji do kraja godine. Tokom leta 1849, na austrijski poziv u sukobe se uključila ruska vojska, nakon čega su Mađari poraženi.
Austrijski car je 15. decembra 1849. doneo patent o osnivanju Vojvodine Srbije i Tamiškog Banata, koja će se često nazivati i Srpska Vojvodina i Tamiški Banat. U sastav ovakve Vojvodine ušli su Bačka i Banat bez Granice, te, samo Rumski i Iločki srezovi iz Srema. Vojvodina je suštinski predstavljala samo jednu upravnu jedinicu, bez ikakvih narodnih ili autonomnih odlika. Vojvodina je izuzeta iz Ugarske i poverena austrijskom ministarstvu policije na upravu. U ovako iskrojenoj Vojvodini Srbi su bili tek treći narod po brojnosti, posle Rumuna i Nemaca, a zvanični jezik je bio isključivo nemački. Austrijski car je sebe proglasio za velikog vojvodu Vojvodine Srbije. Period postojanja Vojvodine Srbije se u potpunosti poklopio sa apsolutističkim režimom austrijskog ministra Aleksandra Baha, pa se odomaćio naziv Bahova Vojvodina. Agresivna germanizacija, policijski režim, centralizacija i austrijski državni unitarizam su glavne odlike Bahovog apsolutizma. Visoki troškovi izgradnje i održavanja administrativnog sistema, opteretili su srpsko građanstvo. Pozitivna obeležja Bahove Vojvodine predstavljaju napuštanje feudalnih i uspostavljanje građanskih ustanova, te porast broja Srba među činovnicima. Iako Srbi nisu mogli da budu na značajnijim mestima u birokratiji, povećan broj školovanih Srba, činovnika, imaće uticaj na jačanje vojvođanskog građanstva. Pod pritiskom opšteg nezadovoljstva u celoj monarhiji, car je otpočeo proces decentralizacije. Procenivši da mu Srbi više nisu porebni, u nameri da za svoju spoljnu politiku zadobije Mađare, car je 27. decembra 1860. lično napisao odluku kojom je Vojvodina ukinuta i potpuno prisajedinjena Ugarskoj, izuzev Rumskog i Iločkog sreza koji su pripojeni Hrvatskoj.
Ukidanje Vojvodine je srušilo iluziju kod demokratski orijentisanog, srpskog, liberalnog, građanskog staleža o mogućnosti oslanjanja na Beč. Svetozar Miletić je početkom januara 1861, u čuvenom članku Na Tucindan, predložio potpuni raskid sa Bečom i političku borbu za priznanje autonomne Vojvodine od strane Mađara. U nameri da ublaži srpsko negodovanje, ali i da zaplaši mađarske političke krugove austrijski car je dozvolio Srbima da održe Blagoveštenski sabor u Sremskim Karlovcima 2. aprila 1861, na kojem je zatraženo da Vojvodina bude teritorijalna autonomija sa sopstvenim organima.
Svetozar Miletić je formulisao princip Mi smo i Srbi i građani, ističući jednak značaj nacionalne slobode, demokratije i građanskog društva. Zahteve za teritorijalnim zaokruženjem i autonomijom Vojvodine u svojim člancima razradili su Miletić i njegov bliski saradnik i prijatelj Mihailo Polit Desančić. Polit se zalagao za primenu švajcarskog federalnog modela, koji je uvažavao sve nacionalne, verske i političke različitosti, te omogućio održiv napredak svojim građanima. U Ugarskoj bi se švajcarski model primenio, tako što bi se dozvolilo zaokruženje nekoliko županija po narodnostima (Srbi, Slovaci, Rusini i Rumuni), koje bi zajedno sa mađarskim županijama funkcionisale u okviru ugarskog državno-pravnog okvira, ali služeći se svojim narodnim jezicima. Po ovom predlogu Vojvodina bi posedovala i simbolična istorijska prava zbog srpskih privilegija iz prošlosti. Polit nije naišao na razumevanje među mađarskim političarima koji su držali da bi samo ime Vojvodina značilo, ni više ni manje, nego povredu integriteta Ugarske! Miletić je očekivao da će za autonomnu Vojvodinu, u duhu ravnopravnosti naići na razumevanje kod mađarskih, građanskih političara, pristalica demokratije, liberalizma i ustavnosti, što se nikada nije dogodilo. Polit i Miletić su se zalagali za bliske, bratske, odnose sa Hrvatskom. Miletić je insistirao, bez želje da uvredi braću našu Hrvate, da je Srem duša naše Vojvodine.
Razvoj ugarskog parlamentarizma, srpski liberali su doživeli kao šansu, pa su 1865, pred izbore za Ugarski sabor, u Novom Sadu organizovali odbor za izradu političkog programa za srpske poslanike. Odbor je podelio kandidate po izbornim oblastima, i postigao neponovljiv uspeh – osvojio je 12 poslaničkih mesta u Ugarskom Saboru. Tokom celokupnog perioda ugarskog građanskog parlamentarizma glasačko pravo nije imalo više od 7% birača, a Srbi su činili svega 2,5% stanovništva, što poseban značaj daje organizacionim sposobnostima Miletićeve liberalno-građanske opozicije. Shvativši značaj stranačkog organizovanja Miletić je 1866. pokrenuo list Zastava kao jezgro za formiranje buduće stranke. Bečka aristokratija, oslabljena zbog rata sa Pruskom, popustila je pred mađarskim zahtevima za većom samostalnošću Ugarske, pa je umesto dotadašnjeg Austrijskog carstva, Austrougarskom nagodbom, 1867, stvorena federativna Austrougarska. Ugarski sabor je 1868. doneo Zakon o narodnostima, koji je dozvolio Srbima da samostalno uređuju svoje crkvene, školske i fondovske poslove, ali je odbio njihove zahteve za teritorijalnom autonomijom. Zakonom je predviđeno postojanje jedne, nedeljive, političke mađarske nacije, kojoj bi pripadali svi stanovnici Ugarske. Specifičnost ovog zakona je činjenica da ga je upravo Ugarska vlada neprekidno kršila, na štetu narodnosti. Usvajanjem Miletićeve Osnove programa za srpsku liberalno-opozicionu stranku, na konferenciji u Bečkereku, početkom 1869, formirana je Srpska narodna slobodoumna stranka. Bečkerečki program, sa izmenama iz 1872, je postao osnova vojvođanskog opozicionog delovanja na Ugarskom saboru u narednim decenijama. Srpska narodna slobodoumna/liberalna stranka na čelu sa Miletićem je postala masovni, oduševljeni, narodni pokret vojvođanskih Srba. Bečkerečki program je insistirao na ravnopravnosti svih naroda Ugarske sa mađarskim narodom, na većim građanskim i demokratskim slobodama i zalagao se za još veću samostalnost Ugarske nego što je predviđeno nagodbom. Po pitanju autonomije Vojvodine, program je tražio pokretanje parlamentarne debate na državnom nivou o zahtevu Blagoveštanskog sabora, da Vojvodina bude teritorijalna autonomija sa sopstvenim organima. Bečkerečki program je propagirao panslavizam i specijalne kulturne odnose vojvođanskih Srba sa Srbijom. Srpski klerikalci i konzervativci koji su ranije optuživali Miletića za izdaju Austrije, ubrzo su našli saveznika upravo u mađarskoj vladi. Na samom početku delovanja Slobodoumne stranke, srpski klerik, arhimandrit German Anđelić je uz podršku ugarskih vlasti, pokušao da formira srpsku umerenu stranku, sa ciljem da bude opozicija Miletićevom pokretu.
Miletić i njegovi istomišljenici su imali ogromna očekivanja od Kneževine Srbije. Tražili su da Srbija aktivnom politikom izdejstvuje oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda koji se nalazio pod Turcima u Staroj Srbiji i Bosni i Hercegovini. Glavnu prepreku ovom zahtevu, Miletić je prepoznao upravo u sistemu vlasti u Kneževini Srbiji. Smatrao je da samo moderna, demokratska, liberalna Srbija, koja poštuje građanska prava može da ispuni nacionalnu misiju. Miletić je posebno kritikovao stvaranje kulta dinastije na uštrb građanskih sloboda, i nesnosnu birokratiju čija je jedina svrha bila očuvanje apsolutne vlati u Srbiji. Srbijanski režim je zabranio Miletiću ulazak u Srbiju, kao i distribuciju lista Zastava. U Beogradu ljudi naoružani budžama išli su po javnim lokalima i tukli Miletićeve pristalice. Miletić je optuživan za republikanstvo. Srbijanska vlada je finansirala štampanje i podelu brošura, plakata i letaka čiji je cilj bio da se, raznim izmišljotinama, ocrni njegov lik. Nakon ubistva srbijanskog kneza Mihaila Obrenovića 1868, beogradski režim, ali i srpski klerikalci iz Vojvodine optuživali su Miletića da je saučesnik i inspirator ovog ubistva. Cilj ove konstrukcije je bio da se od mađarskih vlasti, koje su svakako Miletića smatrale neprijateljem, izdejstvuje njegova eliminacija iz javnosti. Ugarska vlada je planirala hapšenje vođe vojvođanskih Srba, ali je u tome oklevala strahujući od oružane pobune Šajkaša i Banaćana, graničara. Nakon ukidanja i potpunog razoružanja Granice 1873, a u svetlu izbijanja istočne krize, predsednik ugarske vlade Kalman Tisa je postigao dogovor sa bečkim dvorom da uguši srpski liberalo-opozicioni pokret u Vojvodini, hapšenjem njegovog vođe. Zbog navodne veleizdaje Svetozar Miletić je uhapšen leta 1876, a suđenje, na kome će njegov branilac Mihailo Polit Desančić pobiti sve navode optužbe, počelo je tek u septembru 1878. U ovom montiranom procesu, sud je uvažio izjave lažnih svedoka i osudio Miletića na najstrožu robiju, koja je podrazumevala stalnu torturu i boravak u samici. Nakon molbi i peticija, koje su protivno volji Svetozara Miletića podnošene, on je krajem 1879, pušten na slobodu u lošem fizičkom i psihičkom stanju. Zbog podrške Miletiću, u Srbiji je stradao Đura Jakšić. Dok je Miletić robijao došlo je do dodatnog kršenja srpske crkveno-školske autonomije i otpočela je agresivna mađarizacija u Vojvodini. Dotadašnji karlovački patrijarh Ivačković je smenjen od strane Ugarske vlade, a na njegovo mesto je nezakonito postavljen vladika German Anđelić, saradnik ugarske vlasti. Na ovaj način je pogaženo istorijsko pravo Srba iz Vojvodine i Hrvatske da samostalno i slobodno izaberu svog patrijaraha – mitropolita putem Narodno-crkvenog sabora, za koji su takođe organizovani izbori. U okviru Srpske narodne slobodoumne stranke, ojačala je frakcija istaknutih članova, podrugljivo nazvanih „notabilitetiˮ, koji su smatrali da stranka treba da odustane od Bečkerečkog programa i opozicionog delovanja, te da svede svoje zahteve na poštovanje Zakona o narodnostima. Nakon oporavka Miletić je u Novom Sadu aprila 1881. sazvao veliki zbor birača stranke, sa namerom da se obračuna sa notabilitetima. Međutim, iskusni notabiliteti, procenjujući da je to poslednji Miletićev politički korak, nisu se isticali na skupu. Umesto očekivanog, došlo je do sukoba između Miletića i grupe vršačkih socijalista okupljenih oko Jaše Tomića koji su zahtevali dopunu Bečkerečkog programa socijalnim pitanjima. „Tomićevom zahtevu se suprotstavio lično Svetozar Miletić.ˮ Tomić je osporio demokratičnost slobodoumne stranke, okarakterisao Bečkerečki program kao zastareo, a Miletića podrugljivo prozvao „narodnosni papaˮ. Novosadski zbor je iskristalisao tri frakcije u srpskom liberalno-opozicionom pokretu: liberale, notabilitete i radikale/socijaliste. Među liberalima, doslednim Bečkerečkom programu se posebno isticao Mihajlo Miša Dimitrijević. U avgustu 1882. Svetozar Miletić je potonuo u najteži oblik bolesti, što je dovelo do njegovog konačnog odlaska iz društveno-političkog života. Ubrzo nakon toga se i Mihailo Polit Desančić pasivizirao. Notabiliteti su 1884, na velikom skupu koji su organizovali uz pomoć ugarske vlade, usvojili svoj Kikindski program i prerasli u posebnu stranku, koja je ubrzo izgubila uticaj. Za upražnjeno Miletićevo poslaničko mesto u Ugarskom saboru, organizovani su 1884. novi izbori u šajkaškoj izbornoj jedinici na kojima je trijumfovao Miša Dimitrijević.
Za vreme Miletićevog boravka u zatvoru, list Zastava upada u finansijske probleme i gubi političku orijentaciju, klizeći ka notabilitetima koji su težili da, preuzimanjem Zastave, preuzmu i celu stranku. Kratkotrajno uredništvo Miše Dimitrijevića, ideološki je osvežilo Zastavu, ali je on pod pritiskom Miletićeve porodice, bio prinuđen da je napusti i preda notabilitetima na ponovno rukovođenje. Želja Miletićeve porodice bila je da proda Zastavu, ali notabiliteti nisu bili spremni da ulože lični novac u politiku. U takvoj situaciji, kada se nije mogao naći kupac, pitanje lista rešeno je sklapanjem braka između Jaše Tomića i Miletićeve ćerke Milice. Tomić je postao urednik Zastave 2. januara 1885, pretvorivši je u radikalski organ. Liberali su na ovo odgovorili pokretanjem svog lista Branik, nakon zajedničke pobede sa radikalima nad notabilitetima i klerikalcima na izborima za Crkveno-školski sabor. Za ovu kratkotrajnu saradnju i pobedu, zaslužan je Jovan Jovanović Zmaj. Začarani krug, međusobnih javnih optužbi između radikala i liberala, otpočeo je brošurom Nekoji „prijateljiˮ Miletićevi koju je objavila Tomićeva supruga, a Miletićeva ćerka, Milica, koja je politički sukob svela na lični nivo – optuživši Mišu Dimitrijevića da je na sve načine pokušavao da se dokopa Zastave. Tomić, kao Miletićev zet i urednik Zastave, imao je ambiciju da preuzme i celu Srpsku narodnu slobodoumnu stranku, ali to nije mogao da izvede zbog liberala. Nakon više incidentnih situacija 1887. radikali će se izdvojiti u zasebnu stranku. Ipak, prevlast među srpskim biračima nisu mogli da obezbede zbog liberala. Rivalitet je kulminirao na Tucindan, 4. januara 1890, tako što je Jaša Tomić planirano, krišom, pratio Mišu Dimitrijevića do novosadske železničke stanice, gde ga je pred suprugom, najbližim prijateljem i prisutnim građanima ubio lovačkim nožem. Početkom XX veka, na vojvođanskom prostoru javlja se čitav niz demokratskih grupa okupljenih oko svojih listova, koje teže osnivanju Srpske demokratske stranke. Liberali su se, donekle s pravom, smatrali za intelektualnu elitu srpske građanske klase. Ali, sigurno je da je tanki sloj srpskih demokrata (Jakšići, Ostojić, Stajić, Petrović i dr.) bio na znatno višem intelektualnom nivou. Za razliku od socijalista, demokrate su bile protivne klasnoj borbi i revoluciji, a zalagale su se za socijalnu pravdu do koje bi došlo demokratskom reformom društva. Za razliku od ugarskih socijaldemokrata, demokrate su insistirale na srpskoj, rodoljubivoj, komponenti i borbi za nacionalna prava. Glavno uporište demokrata, bila je borba protiv svakog šovinizma, te su često citirali devizu „bliži mi je Mađar demokrata, nego Srbin aristokrataˮ. Poslednji korak u obespravljivanju vojvođanskih Srba predstavljalo je potpuno ukidanje srpske crkveno-školske autonomije 1912. Vodeću ulogu u okupljanju srpske opozicije su imale demokrate. Zajedničkim odborom radikala, liberala i demokrata, rukovodio je Milutin Jakšić. U međustranačkoj saradnji posebno se istakla grupa mlađih liberala, poput Nikole Milutinovića, koji su se nakon rata spojili sa demokratama. Krajem Prvog svetskog rata, mađarska vlada je vojvođanskim radikalima na čelu sa Jašom Tomićem ponudila dogovor o najširoj autonomiji Vojvodine u okviru Mađarske. Dok je Tomić kalkulisao, situacija na terenu se promenila, srpska vojska u okviru Antante je zauzela znatno veće područje Ugarske, nego što je teritorija današnje Vojvodine.
Ostavi komentar