Autor: Dragoljub Kojčić
U viševekovnoj senci teoloških rasprava monofizita i diofizita o Hristovoj prirodi, još od raskola na Saboru u Halkedonu, od raspri između nestorijanaca i evtihijevaca s jedne strane i Leontija Vizantijskog koji im je suprotstavio svoje učenje u Tri knjige s druge strane, u senci uzavrelih shizmi i anatema u kojima je Sabor u Efesu čak nazivan razbojničkim, pa i u senci bizarnih i dangubnih polemika o broju anđela koji mogu da stanu na vrh igle, ostala je tiha i posvećena briga, danonoćno bdenje carigradskih bibliotekara i arhivara da sačuvaju povereno im blago. A pretio je zub vremena pa jezici slučajnih ili podmetnutih vatri, nepismene osvajačke horde, kiše i zemljotresi, ponekad i zeleni jed međusobne surevnjivosti.
Posle uništenja Aleksandrijske i drugih biblioteka istočnog Sredozemlja, Carskoj biblioteci Konstantinopolja ostala je misija da čuva hiljadugodišnja znanja starih Grka i Rimljana. Više od stotinu hiljada rukopisa, među kojima i Aristotelova dela, preparirani su ili kaligrafski prepisani pod nadzorom filozofa i gradskog prefekta Temistiosa. Uprkos požarima i Četvrtom krstaškom pohodu koji je uništio ne samo zgradu, već i dobar deo njenog neprocenjivog rukopisnog blaga, nešto od toga preživelo je do otomanskog osvajanja grada.
Studion je pak deo Konstantinopolja iznad Mramornog mora. Tu se nalazio hram Sv. Jovana Krstitelja sa manastirom, okružen Patrijaršijskom akademijom i Univerzitetom. Reklo bi se – elitna akademska četvrt. Manastir je imao izuzetno bogatu biblioteku koju su tokom vremena obogaćivali vrhunski iluminatori i kaligrafi. Velike podele unutar istočnog hrišćanstva, poput sukoba ikonodula sa ikonoklastima, prelamale su se preko njegovih brojnih učenih kaluđera. U njemu su zamonašena čak tri vaseljenska patrijarha.
Kada je pao Carigrad i kada su prošla tri dana koja je Mehmed dao svojim hordama za pljačku, dok su dogorevala zgarišta vizantijske slave i kulture, a spise iz carskih knjižnica iznad Bosfora raznosio dim, brdskim stazama prema Trakiji i Aleksandropolisu preživeli romejski monasi, bibliotekari i beležnici državne administracije promicali su sa magarcima natovarenim bisagama. I poneka lađa je sa istim takvim paketima kroz saučestvujuću tišinu Egejskog mora sekla talase prema ostrvu Lemnos. Izbegličko putešestvije kopnom i morem završavalo se posle mnogo dana u Mistri. Paketi i bisage su raspakovani. Knjige, spisi, dokumenti i hronike koje su predostrožni čuvari hiljadu godina vizantijske istorije čudesno uspeli da otrgnu od ništavila sortirani su i pohranjeni u manastirima. Najzad, ovo mesto je i pre 1453. godine bilo centar vizantijske učenosti i njenog uticaja na zapadnu kulturu, pre svega na italijansku renesansu. Najveći filozofski autoritet Vizantije i stanovnik Mistre, neoplatoničar Pleton, umro je doduše godinu dana pre carigradske apokalipse. Ali duhovno nasleđe Istoka imalo je prokrčen put u bezbedne prostore.
Na jednu stranu ostavljeni su sačuvani spisi grčke i rimske antike, prepisi ranohrišćanskih bogoslovskih autoriteta, Sinajac Lestvičnik, Konstantinopoljac i Svetogorac Palama, Sveti Vasilije Veliki, žitija Prepodobnog Antonija Velikog i levantskih stolpnika, ali i gramatika i rečnici grčkog jezika i vizantijska književnost od klasika Mihaila Psela do Manojla Hrisolora koji će preći u katoličanstvo i završiti u Firenci kao kardinal. Ta strana raspakovanih bisaga lako je nastavila putovanje prema Italiji jer je Pleton imao veliki intelektualni uticaj na Kozima de Medičija, uglednog političara i bankara čija će loza vladati Firencom tokom renesanse. Nepotvrđeni izvori kažu da su se njih dvojica i susreli. Najzad, Pletonovo telo preneto je petnaestak godina posle njegove smrti iz Mistre u Rimini sa obrazloženjem „da počiva među slobodnim ljudima.“
Druga raspakovana strana, u kojoj su bili evakuisani delovi carigradske arhive i gradske hronike, ostala je u Mistri, nedovoljno zanimljiva neoplatoničarima da joj bude osigurana večnost. Žrtvovana je vremenu.
Ostalo je malo svedočanstava o životu u prestonici Vizantije, srazmerno više ilustracija nego pisanih zabeleški o krupnim ili svakodnevnim događajima koji su činili stvarno biće grada. Sokovima „živog života“ bogatija je povesna zaostavština Padove i opisi uzavrelih okolnosti koje su komadale i razbacivale sudbine njenih žitelja ili dosezale blistave evropske vrhove. Mozaik padovljanskih beleški raskošno je sastavljen od epizoda Bellum Sociale, Atiline divljačke pljačke i pustošenja, gotskog i vizantijskog osvajanja, sukoba sa Venecijom, smrtonosne epidemije kuge, univerziteta, uspona društva koji se ogleda u dobrim manirima i strogom moralu građana, u uzgajanju prvorazrednih rasa konja i proizvodnji cenjenih tkanina, pa sve do Lovata Lovatija, pesnika i mislioca renesanse, koji se smatra ocem humanizma i upravo pomnim beležnikom, kopistom i čuvarem svedočanstava trajanja grada. I ne slučajno, bez obzira na protivrečnosti između početnog vraćanja strogim obrascima latinske klasike i postavljanju sreće kao modusa življenja, upravo u naručju humanizma krije se zametak koji stavlja biće pojedinačnog na trpezu kulture. A šta je to individualnije i šta to više izmiče svakom uopštavanju, „kolektivizaciji” i kanonima od sreće?!
Za razliku od znanja kojima se bavi pozitivna nauka, koja se razvijaju od neposrednih i pojedinačnih iskustava i kroz civilizacijsko vreme uopštavaju do oblika zakona ili sistema, svest o smislu sveta očigledno prolazi suprotnim smerom. Od carstva ideja, prema kome sve drugo postoji samo kao senka ili njeno umnožavanje, do probijanja prema ličnom doživljaju. Renesansu možemo da tumačimo opisno kao procvat obnovljene raskoši antičkog stvaralaštva, ali pravo pitanje je: šta je to što ju je podstaklo i što je neumitno utemeljilo duh novog doba. To svakako nije bila puka proizvoljnost istorije.
Odnos čoveka prema svetu dugo je podređivan kanonima izvan kojih su vrebali osuda za jeres ili, u najmanju ruku, bezvrednost. Renesansa je oslobodila tišine „svetu subjektivnost“ i pustila da se u razgranavanju boja, oblika, zvukova, harmonija, rima i uzbudljivih osećanja otvore avantura i radost postojanja. Ta avantura je umetnost, svet bez umetnutih kategorija, taman onoliko koliko je moguće da se ostvari prisnost između čoveka i sveta ili, u perspektivi, njihovo jedinstvo.
Kao i svaka velika prekretnica, humanizam i renesansa odvijali su se u dugom epohalnom intervalu, sa kontradiktornim smerovima i nepredvidim ishodima. U pozadini spektakla oslobođenog ljudskog bića i razigrane umetnosti, kao ništa manje značajna pripremala se kultura upitnosti. Ni dogma ali ni predstava sveta posle nje ne mogu se uzimati zdravo za gotovo.
Moderno doba učinilo je da se najveći broj naših predstava o svetu formira posredstvom medija. Počelo je sa prvim koloidnim fotografijama pa preko reporterske lajke, dvookog rolejfleksa, nikona F1 i hezelblada 500 kojim su načinjeni prvi snimci sa Meseca, preko instant slika polaroida, do digitalne fotografije koja je ugrađena u mobile telefone. Video-tehnologija je predstavila pokret i švenkom raširila prizore do panorame. Muzika se iz privatnih salona, iz koncertnih dvorana i sa velikih stadiona preselila na najrazličitije nosače zvuka, na vinilske gramofonske ploče, magnetofonske trake maxell od 36cm, vokmene, kompakt diskove, You Tube klipove i USB, upozorovajući da je reč samo o high fidelity sličnosti sa originalom. Filmski i televizijski zapisi doveli su pred nas ili u nas predele i događaje koje nikada ne bismo mogli da vidimo sopstvenim prisustvom. Tako se konstituisala naša slika sveta, ništa drugačije nego svojevremeno na osnovu pejzaža Pjetra dela Frančeske, Pitera Brojgela Starijeg, smirenog Konstejbla i plamtećeg Tarnera, portreta koje su naslikali Leonardo, Rembrant ili Paja Jovanović, istorijskih događaja kao što je Velaskezova „Predaja Brede“ ili Ruboova „Borodinska bitka“, ljudske drame poput „Splava Meduze“ ili izbodenog Mara u kadi. Nije se mnogo ljudi susrelo sa zmijom u prirodi, ali zato su brojni oni koji su je videli obmotanu oko Laokoona i njegovih sinova, isklesanu u mermeru.
Zapravo većina naših unutrašnjih slika nije nastala neposrednim doživljajem pretpostavljene stvarnosti nego je posredovana i izvedena iz priča, iz fotografija naših predaka, iz putopisnih magazina, istorijskih čitanki, iz filmova i televizijskih reportaža, ilustracija u romanima i pripovetkama. Svaku od njih obradila je naša svest prema svojim nahođenjima i uvek na poseban način. Ni dve nikada nisu iste, čak ni kada nastaju u istome umu, jer je i sećanje samo sećanje sećanja. Svaka je jedinstvena i svaka je umetnost, upravo zato što je posredovana i zato što je naša sopstvena kreacija. Najzad, svaka je realnost jer o drugoj realnosti ne znamo ništa. Neugasiva je žudnja da dopremo do onoga što zamišljamo da postoji izvan nas. Makar da se primaknemo. To je bila sveta misija carigradskih arhivara, da se koliko je to moguće sačuvaju perle života, da opstane živa slika njihovog grada, iako su sva prijateljstva, sve strasti, spletke, izdaje i sva uzvišena žrtvovanja, tezge sa svežim smokvama, ulične tuče, ulične mačke, noćne agonije i dnevna gordost, suton i romantični pogledi na Zlatni rog zauvek i neumitno nestali. Najzad su nestali i iz sećanja. Ali ta strašna žudnja da se izađe izvan sopstvenog bića, da se dopre do stvarnosti, makar do opeka iz njene konstrukcije, do dokumenata koji pamte poslednju senku padajuće Platonove lestvice senki, usud je čoveka i kada je jasno da je pred njom nepremostiva provalija koja deli unutrašnji od spoljašnjeg sveta. Ako ta onostranost nije samo naša uobrazilja, a sve slike sveta samo umetnost.
Umetnost nema prostorne ni vremenske dimenzije. Ona je singularna. Postoje samo predstave. Dubina pejzaža na jednoj slici svakako nije bitna kao kilometarska veličina, a u unutrašnjem doživljaju nema čak ni onih rastojanja koje bismo mogli da izmerimo lenjirom na platnu koje je izloženo u galeriji. Umetnost nema geografiju. U zamisli nepregledne močvare Pantanal ne prebrojavaju se bare, kao ni u sokaku Predićeve „Vesele braće“. Ni čuvari pruge ni pesnici ne znaju koliki je broj jesenjinovskih vrsta koje „zvižde kao ptice“ dok voz tutnji Sibirom. Ne možemo ni da procenimo koliko su rizične stope etiopskog monaha kada se u izlizanim sandalama penje u stenovitu isposnicu Abune Jemata, ali smo sa strahopoštovanjem svesni podviga koji je njegovo svakodnevno poslušanje. Moćno je zamišljanje beloglavog supa koji leti preko sedam gora i sedam mora, od Uvca do Ugande, ali ono ne beleži vreme ovog grandioznog putovanja, ni predele koji promiču ispod njega. U jedan nemerljivi tren sažimaju se kopači tunela ispod zidina opsednutog grada Brede, plemenitost generala Spinole prema pobeđenom generalu Nasau i dileme već pomenutog Velaskeza kako da to sintetički predstavi na svojoj slici i pritom zabeleži reči osvajača: „Hrabrost pobeđenog čini slavu pobednika!“. Niko više ne može ni da proceni trenutak i okolnosti telefonskog razgovora Mihaila Bulgakova sa Staljinom, mada je pedantna sovjetska pošta sve revnosno zapisivala u svoj delovodnik. Mi sklapamo sliku ova dva sagovornika – jednoga u baraci železničke postaje uz furunu, drugoga u strogoj i bezdušnoj kancelariji gospodara države. Crna pelerina LJubomira Micića koja se za njim vijori dok grabi niz Grobljansku ulicu ka Vuku upečatljiviji je deo kolaža uspomena cvećara, voskara i pekara koji su stajali ispred svojih dućana i iza svojih izloga. Ožalošćena rodbina, inkasanti i poštari sa priznanicama u ogromnim torbama i celodnevno tandrakanje tramvaja „trojka“ izgubili su se iz vremena i iz pamćenja. Svest rangira svoje fokuse i komponuje svoje slike iz nepreglednog polja utisaka koje nazivamo činjenicama.
Sve ovo staje u doživljaj čije se boje i ritmovi slivaju u jednu tačku i postaju sveopšta istorija umetnosti ili sveopšta istorija sveta. A šta je drugo stvarno?
Komentari
Figurazione delle cose invisibili.
Ostavi komentar