Komitski odgovor

13/05/2021

Autor: Đorđo Sladoje

 

Prošlo je dovoljno vremena otkada je opozicija u Crnoj Gori preuzela parlamentarnu i izvršnu vlast, taman toliko da se nešto pouzdanije može reći o njenim učincima. U kojoj i kolikoj mjeri je ispunila očekivanja učesnika litija koji su je nosili do pobjede, koliko je zadovoljila zahtjeve tzv. međunarodne zajednice (čitaj – Amerike), je li uspjela da ugrozi autoritet Mila Đukanovića i barem načne strukture moći koje je on godinama i decenijama gradio?

Na prvi pogled uočljive su ideološke i političke razlike unutar vladajuće koalicije, što u znatnoj mjeri otežava donošenje i sprovođenje važnih odluka, a na okupu je drži  strah od povrataka  stare vlasti. Izrazito je nezadovoljstvo prosrpskih stranaka i njihovih lidera politikiom i hirovitim, protivrječnim postupcima premijera Krivokapića koji je u poodmaklim godinama ušao u politiku. Ali to svakako nije najveći od problema sa kojima se nova crnogorska vlast suočava. Moglo bi se reći da u Crnoj Gori, umjesto  kohabitacije, traje svojevrsno dvovlašće. Opozicija jeste pobijedila, ali Đukanović očigledno nije poražen. On je ostao na mjestu predsjednika, odakle još uvijek može da utiče na neke važne strukture vlasti koje je sam gradio – vojska, dijelovi policije, sudstvo, mediji i drugi segmenti „duboke države“ u koje nova vlast još nije prodrla, a pitanje je i da li može. Teške ekonomske prilike, kao posljedica neodgovorne i bahate politike, svakodnevno se komplikuju, kao u slučaju kineskog kredita koji, ako ne bude vraćen u skladu sa ugovorom, može Crnu Goru koštati dragocjenog primorja.

Svaki pokušaj reforme i promjene političkog kursa ili obračuna s kriminalom i korupcijom biva sapleten – s jedne strane nejedinstvom same vladajuće koalicije, a s druge od strane predsjednika i „predsjednikovih ljudi“. A sve zapravo nadgleda, kontroliše i usmjerava strani faktor, prije svih SAD i Njemačka, a konkretno NATO, iz čijeg se zagrljaja Crna Gora neće zadugo otrgnuti. Sad jasnije biva ono što se moglo i naslutiti – da je Đukanoviću rečeno da u slučaju poraza ne poteže silu, a opoziciji da ne uskraćuje predsjedniku mandat koji traje do dvadeset i druge. Ipak je izvjesno da je Đukanovićeva era na izmaku i da će se morati suočiti sa gubitkom vlasti. On još uvijek daje znake političkog života, a povremeni trzaji ozbiljno potresaju Crnu Goru. Njegove veze sa kriminalom još uvijek su jake, a mutne tokove novca vlast još uvijek ne može ili ne smije da zaustavi.

Nema sumnje da je crnogorska vlast u teškom i delikatnom položaju, a manevarski prostor joj je veoma sužen. O ključnim problemima ona ne može donositi odluke samostalno, bez konsultacija i smjernica stvarnih gospodara Crne Gore. A tako bi bilo i da su na mjestu Krivokapića i neki najpravovjerniji Srbi koji ga optužuju za izdaju. I oni bi morali u američku ambasadu po savjete i uputstva. A ta su uputstva surovo jasna i obavezujuća. Crna Gora ne smije na bilo koji način ugroziti zapadne, prije svega američke geostrateške interese, što konkretno znači da ne može povući priznanje Kosova, ne smije ukinuti sankcije Rusiji, već mora biti brana „malignom ruskom uticaju  na Balkanu“ i pritom ostati na distanci prema Srbiji. Takvi stavovi indirektno idu na ruku Đukanoviću koji na sve načine pokušava da opstruiše svaku odluku nove vlasti koja bi Srbima bila od koristi. A kao jedan od načina jeste prikrivena podrška tzv. Komitskom pokretu koji se tobož bori za nezavisnu, suverenu i antisrpsku Crnu Goru. Njihovi protestni skupovi protiv pojedinih odluka vlasti trebalo bi da budu odgovor i pandan  litijama. Ali svako poređenje sa ovim molitvenim i uzvišenim pokretom prosto je bogohulno i žalosti duh, jer oni koji sebe lažno nazivaju komitima jesu zapravo grupe primitivnih i agresivnih pojedinaca, skupljenih s koca i konopca, koji na protestnim skupovima ruše sve pred sobom, uništavaju imovinu, zaustavljaju saobraćaj, maltretiraju prolaznike, na najvulgarniji način vrijeđaju sve što je pravoslavno i srpsko, a svoje stavove iskazuju pjesmama čuvenog ustaškog kantautora Marka Perkovića Tomsona. I pritom se lažno predstavljaju pod imenom Komitskog pokreta koji se tokom Prvog svjetskog rata borio za oslobođenje Crne Gore od okupatora i za ujedinjenje sa Srbijom pod dinastijom Karađorđević. Ovi današnji „komiti“ jesu zapravo nasljednici „božićnih ustanika“ koji su imali sasvim suprotne ciljeve, a najviše liče na crnokošuljaše koji su onomad o Vaskrsu protutnjali kroz Borovo Selo skandirajući omiljeni refren: „Ubij, ubij Srbina“.

Ako u ovakvoj atmosferi „odsvud stiješnjena“, aktuelna crnogorska vlada uspije da donese Zakon o slobodi vjeroispovijesti (drugačiji od onog zbog kojeg su litije i pokrenute), Zakon o državljanstvu i Zakon o visokom sudstvu i tužilaštvu, i ako na valjan način sprovede popis stanovništva, ona će se iskupiti za sve nedosljednosti, trapavosti pa i očigledne promašaje, i trasirati put za izlazak Crne Gore iz istorijskog košmara u kojem se već predugo batrga.

U tom slučaju Đukanović bi završio na gotovo banalan način, kako se diktatorima po pravilu dešava, a  samozvani komiti ostali bi samo dio opskurnog političkog folklora.

Ostavi komentar

Vaš komentar će biti proveren pre objavljivanja