Autor: dr Jelena Todorović Lazić
Lisabonski ugovor predstavlja poslednje produbljenje integracije u EU. Ovaj Ugovor je na prvi pogled dugoročno rešio izgled i funkcionisanje EU, ali i pre nego što je stupio na snagu, Unija je bila pred vratima novog raskršća koje je započeto svetskom ekonomskom krizom, nastavilo se krizom u evrozoni, potom i migrantskom krizom, a situacija je dospela do vrhunca sa političkom krizom koja je usledila nakon Bregzita 2016. godine, a zatim i sa ratom u Ukrajini koji je u velikoj meri promenio međunarodne okolnosti na globalnom nivou. Sve ovo zajedno govori o tome da se Unija danas nalazi na novom raskršću koje se od nekih prethodnih tokom 80-ih i 90-ih godina 20. veka razlikuje po tome što sve pomenute krize gotovo istovremeno drmaju, naizgled stabilnu konstrukciju Unije. Definitivno, neophodno je da se Unija transformiše i suštinski redefiniše unutrašnje odnose, ali ovog puta za razliku od prethodnih, rešenje neće biti kao do sada produbivanje integracije, makar ne za sve članice, ukoliko se izabere put koji preferiraju neke, put ka Evropi u više brzina.
Angažman EU na Zapadnom Balkanu je trenutno nezadovoljavajući: proces proširenja nalazi se na veštačkom disanju duž putanje zamrznutih pregovaračkih poglavlja i uzajamnog nepoverenja, sa sve neizvesnijim odredištem. Produbljena ekonomska kriza imala je dodatno negativan uticaj na politiku proširenja: ranije uspešan model spoljnih podsticaja poljuljali su mnogobrojni faktori, a najviše rastuće nepoverenje zajedno sa neizvesnošću u vezi sa ishodom procesa proširenja. U Uniji poslednjih nekoliko godina vlada više nego oprezni optimizam, ali regionu Zapadnog Balkana umesto političkih floskula, bez ikakve sumnje, neophodno je više konkretnih rešenja.
Od 2017. godine, proširenje EU na Zapadni Balkan nalazilo se mestimično među političkim prioritetima Unije, uglavnom zahvaljujući geostrateškim okolnostima pojačanog toka migracije kroz Balkansku rutu i nužnosti tesne saradnje sa zemljama koje nisu članice EU.
Hrvatska je 1. jula 2013. postala članica EU čime je završeno peto veliko proširenje koje je započeto 2004, a nastavljeno 2007. U tom trenutku već je bilo jasno da će svako sledeće proširenje biti daleko neizvesnije i dosta složenije. Dva su razloga za to: države kandidati i potencijalni kandidati u tom trenutku (a i narednih godina) daleko su od ispunjavanja kriterijuma za članstvo, dok države članice imaju sve manju želju za proširenjem. Pored ovih razloga, problem predstavlja i mišljenje evropske javnosti koje je dominantno protiv potencijalnih proširenja. Paralelno sa tim, aktuelizuje se debata o zamoru od proširenja. Ovakvi stavovi rezultiraju mnogo otvorenijom politizacijom proširenja na nivou država članica. Još jedan argument u prilog pomenutoj politizaciji mogao se videti u potezima određenih država članica EU kako bi se zaštitili nacionalni interesi uvođenjem mogućnosti budućih referenduma o članstvu u svim budućim proširenjima (primer Francuske).
Politika proširenja se dugo smatrala jednom od najuspešnijih EU politika, sve dok se na primeru ireverzibilnih procesa u državama Centralne i Istočne Evrope nije pokazalo da transformativni kapacitet Unije, u koji se verovalo bezrezervno do tada, ima ograničeno trajanje i domet. Postalo je jasno da su neophodne izmene za buduća proširenja da bi ona uopšte bila moguća. Kada se govori o budućem proširenju misli se prvenstveno na Zapadni Balkan, iako se među kandidatima nalazi i Turska. Ono što se često zamera Evropskoj uniji je to da politiku uslovljavanja prema državama Zapadnog Balkana sprovodi nedosledno i nekredibilno.
Kada je reč o stavovima pojedinih država EU prema proširenju na Zapadni Balkan, Italija je veliki zagovornik proširenja i postavlja ga kao evropeizaciju svog nacionalnog interesa, proširenje podržava i većina država CIE, dok je Nemačka istovremeno i inicijator i kočničar, odnosno pristalica strogog uslovljavanja. Do skrajnutosti pitanja proširenja u periodu nakon 2013. godine, doveo je, pored pomenutih, i niz drugih, unutrašnjih i spoljašnjih faktora poput migrantske krize, krize izazvane Bregzitom, porast populizma i nastanak liberalizma u državama CIE i konačno pandemija bolesti Kovid 19.
Često se može čuti u naučnoj i popularnoj javnosti da je geopolitika bila presudni faktor kod velikog istočnog proširenja EU. Nesumnjivo, ona je važan faktor i u odnosu EU prema Zapadnom Balkanu. Primer za to je uloga balkanske rute tokom migrantske krize kao i porast uticaja drugih aktera u regionu (Rusija, Kina, Turska). Nakon blokade i ćorsokaka u koji je ušao proces proširenja, velikim delom i zbog stavova Francuske, 2019. godine postalo je izvesno da proces mora da se reformiše. Na osnovu inicijative Francuske, Komisija je 2020. godine predložila novu metodologiju proširenja, za koju će se tek u budućnosti videti da li ima rezultata. Trenutno, možemo govoriti o tome da je Makedonija kandidat za članstvo od 2005, Crna Gora – 2010, Srbija – 2012, Albanija – 2014, dok su BiH i Kosovo* još uvek potencijalni kandidati.
Počevši od jula 2013. godine, kroz analizu podataka koje nam donosi Eurobarometar, možemo govoriti o višegodišnjoj dominaciji negativnih stavova evropskog javnog mnjenja prema pitanju budućeg proširenja Unije. Najveći procenat negativnih stavova zabeležen je odmah nakon pristupanja Hrvatske (u jesen 2013) kada je protiv bilo 52% građana Unije (Eurobarometar 80, 2013). Ovaj procenat ponovio se u proleće 2016. godine, dok je vrednost iznad 50% zabeležena još dva puta (u jesen 2015. i jesen 2016. godine) kada je protiv proširenja bio 51% građana (Eurobarometar 84–86). Najmanji procenat negativnih stavova zabeležen je juna 2019. godine (42%) kada je prvi put posle 2009. godine zabeležena najveća podrška proširenju – čak 46% i kada su ovi stavovi odneli prevagu nad negativnim (Eurobarometar 91, 2019); u novembarskom izdanju Eurobarometra procenat je malo opao –44% , ali je i dalje bio viši od procenta negativnih stavova 42% (Eurobarometar 92, 2019). Ako izuzmemo ove dve tačke, odnosno, najveći i najmanji procenat negativnih stavova, u periodu 2013–2020, on se kretao između 45% i 49% (Eurobarometar 81–93).
Kada je reč o stavovima koji idu u prilog proširenju, njihov procenat je u periodu 2013 –2017, dostigao istorijski minimum jer nije prelazio 39%–37% je najniža podrška daljim proširenjima zabeležena u jesen 2013, proleće 2014. i proleće 2016. godine (Eurobarometar 80–86). U periodu od 2017. do 2020. procenat pozitivnih stavova kretao se između 40 i 46%. Na osnovu izloženih procenata možemo govoriti da je najmanja podrška proširenju među građanima EU bila odmah nakon pristupanja Hrvatske, odnosno tokom 2015. i 2016. kada su Uniju pogodili migrantska kriza i Bregzit, dok je najveća podrška zabeležena 2019. godine kada je intenzivno počelo da se govori o reformi procesa proširenja. Prema podacima prvog Eurobarometra za 2020. godinu, procenat podrške proširenju je za nijansu opao: za proširenje je 44%, protiv 45%. Ovakav pad podrške može se objasniti izbijanjem epidemije bolesti Kovid-19 što je pitanje proširenja Unije bacilo u drugi plan. U periodu 2020–2022. imamo slične trendove. U drugoj polovini 2020. procenat pozitivnih stavova građana EU prema proširenju je i dalje bio u prednosti na negativnim (46 naspram 44). Prvo izdanje Evrobarometra za 2021. takođe nam donosi slične procente: 46% građana Evropske unije je za proširenje nasuprot 43% građana koji se tome protive. Izdanje Eurobarometra iz decembra 2021. potvrđuje pomenuti trend rasta pozitivnih glasova 47% nasuprot 42% negativnih.
Poznato je da je Francuska jedna od država koje nisu naklonjene proširenju. Takvi su i rezultati Eurobarometra koji se odnose na francusko javno mnjenje. U periodu od 2013. do 2020, građani Francuske su u velikom procentu se izjašnjavali protiv daljeg proširenja. Procenat se kretao u rasponu 58–70%. Najviši je bio novembra 2013. godine 70% (Eurobarometar 80, 2013), dok je najnižih – 58% zabeleženo u maju 2019. (Eurobarometar 91, 2019). Treba pomenuti da je ovaj procenat samo još jednom bio niži od 60% (59%) i to u jesen 2019. (Eurobarometar 92, 2019), dok se u ostalim izdanjima Eurobarometra, procenat negativnih stavova Francuza kretao između 60 i 70. Kada je reč o stavovima u korist proširenja, procenat se kreće u rasponu 23–31, sa tim da su najniže vrednosti zabeležene 2013. i 2014. (Eurobarometar 80–81), a najviše 30–31% tokom 2018. godine (Eurobarometar 89–90). Ono što naročito brine jeste da je procenat negativnih stavova francuskih građana dosta visok jer varira oko 2/3 (66%), bez obzira što je tokom 2019. čak pao ispod 60%. To je i dalje visok procenat čak i ako uzmemo u obzir mogućnost da nova metodologija proširenja naglasi dobre rezultate, a lideri EU na čelu sa francuskim predsednikom Makronom pokažu političku volju ka deblokadi ovog procesa. Prema drugom izdanju Evrobarometra za 2021. godinu, primetan je trend porasta protivljenja francuskih građana daljem proširenju (60% protiv, nasuprot 30% za), uz razliku da je u odnosu na prethodne dve godine kada je bilo 7 država koje su veći protivnici proširenja u pogledu procenata, Francuska je ponovo postala lider. Ovi visoki procenti nam govore da bi na referendumu koji bi prethodio finalnom koraku procesa proširenja, građani Francuske bi sa do sada zabeleženim procentima, odbacili svaku odluku o članstvu neke od država i teritorija Zapadnog Balkana.
Istraživanja koje sprovodi Ministarstvo za evropske integracije Republike Srbije, pokazuju da građani Srbije nisu naklonjeni članstvu u EU. Podrška integracijama dostigla je najviši nivo 2009. godine kada je bila 73%, odmah nakon vizne liberalizacije – narednih godina je drastično opadala. Treba napomenuti da je najniži nivo podrške članstvu iznosio 41% (jun 2016, decembar 2012). Ovo koincidira sa činjenicom da je upravo 2016. godine jedna država članica – Velika Britanija, rešila da napusti Uniju. Jedno od mogućih obrazloženja za ovako visok procenat negativnih stavova građana Srbije jeste i to što je bilo rasprostranjeno i popularno uverenje o tome zašto bismo mi želeli članstvo u Uniji koja i sama ulazi u proces raspada nakon Bregzita. Sa druge strane, nizak nivo podrške iz 2012. objašnjava se činjenicom da Srbija nije dobila status kandidata, iako je ostvarila zavidan nivo saradnje sa Haškim tribunalom u prethodnom periodu što je bio jedan od navedenih razloga za nedobijanje statusa kandidata ranije.
Može se pretpostaviti, da ukoliko Unija poveća pritisak na Srbiju u vezi sa priznavanjem nezavisnosti Kosova i Metohije, kao potencijalnog uslova za članstvo u EU, zajedno sa pritiskom u vezi sa uvođenjem sankcija Ruskoj federaciji, broj evroskeptika u Srbiji može značajno porasti. Tokom 2020. podrška EU u Srbiji se blago spustila ispod 50% prema podacima Ministarstva za evropske integracije. Ova promena se možda može povezati sa antievropskim narativom u kontekstu pandemije KOVID-19. U avgustu 2021, podaci Ministarstva kažu da bi na referendumu 57% građana Srbije glasalo za članstvo u EU. Međutim, za 2022. jedno drugo Istraživanje agencije IPSOS iz aprila 2022, pokazuje da se prvi put većina građana Srbije protivi ulasku zemlje u Evropsku uniju – samo 34,9 % građana bi na referendumu podržalo pristupanje Srbije EU, dok bi protiv članstva glasalo čak 43,8 odsto.
Podrška ostalih država regiona članstvu ka EU je dosta visoka, ali nam primer Severne Makedonije govori da je u značajnom padu – od 80% građana koji su za članstvo u EU koliko je bilo 2014, taj broj je pao na 65% 2019. godine (prema Eurobarometru za proleće 2020, taj procenat iznosi čak 61%), dok je sledeće godine porastao malo – na 68%. Ostale države i teritorije regiona Zapadnog Balkana ispoljavaju visok procenat podrške iznad 75%, jedino se Bosna i Hercegovina nalazi na toj granici (veća je podrška u Federaciji Bosne i Hercegovine nego u Republici Srpskoj). Građani Crne Gore daju podršku članstvu svoje zemlje u EU – oko 80%, dok Albanija i Kosovo* imaju zabeležene najveće procente podrške građana evropskim integracijama – preko 90%. Stručnjaci se slažu da ove države i teritorije sa visokim procentom podrške imaju takve stavove iz praktičnih razloga (evropragmatisti) jer se nadaju da će im EU rešiti sve probleme, prvenstveno ekonomske.
Ostavi komentar