Mit o Raspućinu
Autor: Ognjen Karanović, istoričar
„Dok sam ja živ, živeće i dinastija Romanov“, govorio je pre jednog stoleća starac Grigorij Raspućin. Doista, samo nešto više od dva meseca nakon njegovog ubistva 30. decembra 1916. godine, desila se Februarska revolucija, car se odrekao prestola, nešto kasnije carska porodica je pobijena, a zemljom je zavladao haos.
Grigorij Raspućin bio je rodom iz seoske porodice iz Sibira. U vreme svojih putovanja u mladosti upoznao se sa mnogim monasima i sveštenstvom, uključujući predstavnike Petrogradske duhovne akademije. Raspućin je kao misteriozni iscelitelj privukao pažnju i samog Nikolaja Drugog. Vremenom, Raspućin je razvio veliki uticaj na carsku porodicu zahvaljujući sposobnosti da leči carevića Alekseja, koji je bolovao od hemofilije. Čim je Raspućin počeo da se pojavljuje na carskom dvoru, protiv njega je pokrenut pravi „informativni rat“. Odmah su ga optužili da postavlja i smenjuje ministre, usmerava spoljnu i unutrašnju politiku, a krajem 1916. godine smatralo se da je on kriv za sve neuspešne kadrovske odluke koje su dovodile do poraza Rusije u ratu. Međutim, savremeni istoričari sve više su skloni mišljenju da je Raspućinov uticaj na rusku politiku preuveličan. Iako je Raspućin imao uticaja na caricu, jer je ona u njemu videla spasioca svog sina, car Nikolaj je bio prilično ravnodušan. On ga je cenio jer je lečio carevića, ali ga nije video kao političkog savetnika. Čak je naložio tajnoj policiji da ga prati. Velika kneginja Olga Aleksandrovna, sestra Nikolaja Drugog, u svojim memoarima se seća: „Niko drugi nego Niki je vremenom zabranio Raspućinu da se pojavljuje u dvorcu. Upravo on je poslao ’starca‘ u Sibir, i to ne jednom“. Narod se poveo za „propagandom“ i Raspućin je za većinu postao simbol grešnika. Međutim, misterija odnosa između carske porodice i Rapsućina, dobila je na zamahu nakon „starčevog“, još misterioznijeg ubistva. Da li se u mitu o Raspućinu, kao i u misteriji njegove smrti, kriju odgovori na pitanje – ko je uništio Rusku imperiju na pragu poraza Centralnih sila u Velikom ratu?
Pored najmaštovitijih teorija zavere, neidentifikovanih letećih objekata i raznih „paranormalnih fenomena“, Grigorije Jefimovič Raspućin zauzima istaknuto mesto u iznenađujuće bogatoj mitologiji dvadesetog veka. NJegovo mesto u savremenoj civilizaciji i masovnoj kulturi nesumnjivo je zasluženo, kada se uzme u obzir uloga koju je ovaj polupismeni sibirski seljak odigrao u tragediji pada carske Rusije. O Raspućinu su napisani mnogobrojni tekstovi, još od vremena kada je bivši monah Iliodor u svojoj knjizi „Sveti Đavo“, objavio niz šokantnih optužbi na račun ovog neobičnog čoveka, koji je svojim neverovatnim hipnotizerskim i sugestivnim sposobnostima, kao i veštom manipulacijom verskim osećanjima, sebi potčinio vladarsku porodicu prostranog carstva. O ovom neobičnom čoveku su, blago rečeno, kritički pisali i učitelj carske dece, Švajcarac Pjer Žiliar, velika kneginja Olga Oldenburg, sestra cara Nikolaja Drugog, velika kneginja Elizaveta Romanova, sestra carice Aleksandre i naravno knez Feliks Jusufov, slavni Raspućinov ubica. Revolucionarna Rusija je otišla još dalje u svojim optužbama na račun ove zanimljive ličnosti. U svojim napadima na aristokratiju, boljševici su neštedice koristili Raspućina kao živi dokaz katastrofalnog stanja u državnom vrhu, koji carevinu vodi u propast. Tako su verifikovani prerevolucionarni aristokratski tračevi o caru slabiću i razvratnom i korumpiranom kaluđeru, koji zahvaljujući svojoj neprimerenoj romansi sa histeričnom caricom, zapravo vlada Rusijom. Slavni pisac poznatog romana „Ivan Grozni“ Aleksej Tolstoj je napisao pozorišni komad „Caričina zavera“, po kome je Raspućin planirao da u carskom dvoru izvrši državni udar i na presto dovede caricu Aleksandru, prethodno zbacivši slabog i beskorisnog Nikolaja. Iako ova smela teorija nije potkrepljena nikakvim dokumentima ili dokazima bilo koje vrste, predstava je postigla veliki uspeh po moskovskim i lenjingradskim pozorištima. Ovaj režimski komad je, kao i revolucionarni pamfleti na kojima razvratni starac sa krunom na glavi grli caricu i njenu dvorsku damu, imao za cilj da radnom narodu sovjetske Rusije prikaže dekadenciju, razvrat i pokvarenost carističkog režima.
O Raspućinu su pisali i govorili i njegova nekadašnja saveznica, dvorska dama Ana Virubova, episkop Teofan, koji je pomogao u njegovom vrtoglavom usponu, i Matrjona Raspućin, njegova kćerka. U knjizi „Raspućin i žene“ Rene Miler je pokušao da ispod naslaga sektaškog misticizma, dvorskih intriga i bespoštednih političkih borbi u Raspućinu pronađe u osnovi dobrodušnog, lukavog, ali prostodušnog ruskog čoveka, poročnog, sklonog pijanstvu i razvratu, ali i obdarenog neverovatnom energijom, erotičnom harizmom i iskonskom snagom nedokučivog sibirskog prostranstva. U postkomunističkoj Rusiji, Raspućin je postao simbol i neizostavni deo nacionalističke mitologije. NJegove knjige, kao što je zbirka izreka izdata pod imenom „Pobožne meditacije“, ponovo se čitaju kao duhovna literatura. Savremeni ruski nacionalisti prema Grigoriju Raspućinu imaju ambivalentna osećanja, tako da se mogu naći tekstovi u kojima je on ocrnjen kao čovek koji se „okružio jevrejskim sekretarima“ i koji je svoj uticaj na cara Nikolaja stavio u službu masonskih organizacija i njihovih mračnih ciljeva. Sa druge strane, u savremenim nacionalističkim i monarhističkim krugovima, o Raspućinu se pišu prave apoteoze. Oleg Platonov piše da su „u suštini, masoni stvorili mit o Raspućinu, mit čija je svrha ocrnjivanje i diskreditovanje Rusije i njene duhovnosti“. Istoričar N. Kozlov piše da su Raspućina na ritualan način ubili Jevreji, koji su kontrolisali tajanstvene masonske organizacije. Nacionalističko tumačenje mita o Raspućinu stvara romantičnu sliku o caru samodršcu, koji sa običnim, samoukim ruskim čovekom, stoji na braniku pravoslavlja i ruske samodržavnosti, na koju brutalno nasrću masoni sa ciljem da svetu Rusiju potčine potrošačkom zapadu. Rođen je u selu Pokrovskoje, u Tjumenskom distriktu, Tobolske gubernije. Na osnovu mukotrpnog istraživanja crkvenih knjiga, kao datum njegovog rođenja određen je 10. januar 1869. godine. Po rečniku ruskih prezimena, od N. A. Novikova, prezime Grigorija Jefimoviča je gotovo proročko i potiče od ruske reči rasputa, što znači nemoral, beskorisnost. Raspućin je bio mršav, neprivlačan mladić, mada su još u to vreme njegove oči zračile nekakvim hipnotičkim šarmom. Upravo te njegove hipnotizerske oči predstavljaju neizostavni deo legende o Raspućinu. Postoje i danas fotografije, na kojima je čovek uskog lica, uokvirenog neurednom bradom, sa velikim nepravilnim nosem i svetlim prodornim očima. O izvanrednom utisku, koji su te oči ostavljale na njegove savremenike, ostavili su pisana svedočanstva mnogobrojni svedoci, kao što su Hvostov, Žukovskaja i DŽanamunova. Oni Raspućinove oči opisuju kao „magnetski snažne, prodorne i hipnotizirajuće“. Raspućin je rastao u primitivnoj i izrazito nasilnoj sredini. Seljani koji su pamtili njegovu mladost, svedočili su pred državnom komisijom, da je Griška bio sklon sanjarenju, pa su ga zbog toga često grubo ismevali njegovi prizemni zemljaci.
Legenda o Raspućinu nam govori kako je on radeći kao kočijaš, jednom prilikom vozio Meletija Zborovskog, studenta bogoslovskog seminara i kasnijeg episkopa i rektora Tomskog teološkog seminara. Po poznatoj legendi, Raspućin je sa budućim episkopom i magistrom teologije, razgovarao o moralnim i teološkim temama, kao i o biblijskoj priči o bludnom sinu, koji se pokajnički vraća svom strpljivom ocu. Taj razgovor je prosvetlio dušu poročnog sibirskog seljaka i on se više nije zadovoljavao jednostavnim objašnjenjima neobrazovanog seoskog sveštenika, već je krenuo da po obližnjim manastirima traži, kako je sam rekao „anđeoski hleb za ljudsku dušu“. Raspućin je prvo obilazio obližnje tjumenske i tobolske manastire. Ubrzo su ga ta hodočasnička putovanja obavila nekakvom misterioznom tajnovitošću. NJegova tadašnja religiozna osećanja bila su posledica sinkretizma panteističkog paganizma i pravoslavnog hrišćanstva, tipičnog za slovenske, ruralne sredine. Raspućin na sledeći način opisuje tadašnje stanje svog duha: „Svojim očima sam video Spasitelja, kako šeta obalom. Priroda me je naučila da volim Boga i kako da razgovaram sa njim“. Spoj Raspućinove sanjalačke prirode i novonastale duboke religioznosti, uveo ga je u čarobni svet mistike, vizija i čuda. Interesantno je da je on, od samog početka svog verskog prosvetljenja, na sebe gledao kao na neku vrstu izabranika koji će ljude očistiti od njihovih greha. Kasnije se prisećao kako je jedne noći razgovarao sa Bogorodičinom ikonom, koja je plakala zbog mnogobrojnih grehova čovečanstva i tom prilikom ga je sama Bogorodica poslala da „očisti ljude od njihovih grehova“. Međutim, teško je biti prorok u svom selu i meštani Raspućinovog rodnog Pokrovskog su ga ismevali zbog njegovih mesijanskih ideja. Teško im je bilo da poveruju u tog svetitelja, koji je pre vrlo kratkog vremena bio teški pijanac, lopov i razvratnik. Pošto ga je i rođena porodica ismejala zbog novonastale verske revnosti, Raspućin je „zabio lopatu u gomilu žita i otišao da poseti sveta mesta“. Usput su ga, kako je bio običaj, pobožni ljudi hranili i primali na konačište. On taj period svog života opisuje kao period velikih iskušenja i neprestanih „borbi sa đavolom“. Najčešća meta Raspućinovih hodočašća bio je manastir svetog Nikole u Verkoturju, gde su iz daleka dolazili hodočasnici, ne bi li na grobu ovog svetitelja, koji su smatrali čudotvornim, izmolili isceljenje svojih boljki. Raspućin je pronašao inspiraciju u žitiju ovog svetitelja.
Sa svojih hodočasničkih putovanja, Raspućin se sve češće vraćao u društvo tri žene hodočasnice, obučene kao monahinje. Kako je sam govorio, posle nekog požara koji je navodno prorekao, po nekim selima počeli su da ga smatraju za svetu ličnost, tako da je stekao i prve malobrojne, ali odane, sledbenike. Raspućinovi prvi sledbenici bile su dve rođake Evdokija i Ekaterina Pečjorkina, Nikolaj Raspopov i Ilja Arjonov, meštani sela Pokrovskoje i njegov rođak Nikolaj Raspućin. Sa svojim sledbenicima, Raspućin se u tajnosti sastajao u podzemnoj prostoriji, ispod poda štale u njegovoj rodnoj kući i tamo su pevali molitve i čitali svete tekstove, a po svedočenju njegovih prvih sledbenika, Raspućin im je u svojim propovedima u „podzemnoj kapeli“ razjašnjavao „skriveno značenje Svetog pisma“. On se prisećao da je tih godina mnogo postio, molio se i fizički radio. Glas o Božjem čoveku koji živi u sibirskoj zabiti širio se carskom Rusijom. Čak je i učeni episkop Teofan, tada inspektor Peterburškog teološkog seminara, čuo priče o skromnom i pobožnom Griši, koji je imao moć da snagom svoje molitve „otvori nebesa“ i izazove kišu, potrebnu biljkama u žednoj i ispucaloj zemlji. Isto tako, Rusijom su kružile i priče o njegovim tajanstvenim sastancima u podzemnoj kapeli, na kojima je „razjašnjavao skriveno značenje Svetog pisma“ i to je privuklo pažnju crkvenih vlasti. Od kada je car Petar Veliki ukinuo ruski patrijarhat, ne bi li tako oslabio previše moćnu crkvu, koja je često bila u opoziciji prema njegovim reformama, ruska crkva je postala samo jedna od poluga moći ruskih careva. U vreme Raspućinove mladosti, na čelu ruske crkve nalazio se veliki prokurator Konstantin Pobedonoscev, moćan čovek za koga su savremenici govorili da je kao mraz, „zaustavlja truljenje, ali i sprečava da izniknu novi pupoljci“. NJega je na taj visoki položaj postavio car Aleksandar III, inače lično veoma pobožan čovek, ali i autoritaran vladar, koji je odlično znao da izabere adekvatnu ličnost, koja će svim silama braniti apsolutni carski uticaj u crkvi. Na taj način, crkva je zapala u nezdravo stanje letargije i postala nezainteresovana za ozbiljne probleme, koji su potresali rusko društvo, na njegovom putu ka strašnoj revoluciji. Još od vremena reformi koje su sproveli car Aleksej Mihajlovič i ruski patrijarh Nikon, ne bi li u crkvenim tekstovima ispravili vremenom nastala odstupanja od pravovernog pravoslavlja, Sibir je služio kao utočište raznim šizmatičkim i jeretičkim učenjima, surovo proganjanim od ruskih careva i državne, pravoslavne crkve. Takozvana Staroverna crkva, koja se pridržavala iskvarenih tekstova pre Nikonove reforme, prognana je u guste sibirske šume gde je kroz proces verskog sinkretizma sa preživelim paganskim učenjima, izrodila mnogobrojne sekte. Najbrojnija i najuticajnija bila je sekta hlista.
Raspućin je pred Tobolskim teološkim konzistorijem optužen da pripada sekti hlista. Prva crkvena istraga o ovom pitanju, dogodila se 1903. godine, kada je Raspućin, kao „Božji čovek“, kod crkvenih vlasti izazvao podozrenje zbog svog sumnjivog ponašanja prema ženama, koje su dolazile da ga vide čak iz Peterburga, kao i zbog svojih propovedi o skrivenim biblijskim porukama. Crkveni istražitelj je stigao u Pokrovsko, saslušao Raspućina i njegove sledbenike, pregledao „podzemnu kapelu“ i utvrdio da nema dokaza koji bi potkrepili tešku optužbu iznetu pred teološkim konzistorijem. Raspućin je uspeo da sa sebe spere crkvenu sumnju i tako je postao starac, „otac Grigorije“. Na svojim hodočasničkim putovanjima, Raspućin je shvatio snagu harizme koju imaju starci, odnosno duhovno veoma iskusni monasi. Verovalo se da su takvi ljudi svetog života, sposobni da čine čuda, prorokuju… Strašno je i pomisliti da je carica Rusije u potpunosti potčinila svoju volju nepismenom, veoma koristoljubivom i nemoralnom Raspućinu, verujući da je on pravi sveti starac, ali upravo to se i dogodilo. Raspućin je, manipulišući caričinim dubokim verskim osećanjima, postao najmoćniji čovek carevine. Na svojim beskrajnim putovanjima, Raspućin je radio na sebi. Naučio je da čita i piše, a zahvaljujući svojim susretima sa izuzetnim i harizmatičnim ljudima, kakvi su se mogli sretati po ruskim manastirima, naučio je da govori veoma sugestivno. Ponašao se mudro i uzdržano i na svoje sledbenike je ostavljao utisak čoveka svetog života. Od pripadnika sekte hlista, s kojima se gotovo sigurno sretao i koji su na njega izvršili presudan uticaj, Raspućin se naučio iluzionističkim veštinama i paganskoj, šamanskoj mistici. Ovako pripremljen, Raspućin je mogao da izađe i na glavnu pozornicu, u carski Peterburg, gde je stigao 1903. godine. Kako je sam pričao došao je da sakupi novac potreban za zidanje crkve u Pokrovskom. Jedna rečenica iz njegovog „Života iskusnog skitnice“, svedočila je o neverovatnoj snazi njegove volje: „Ja sam nepismeni seljak i što je najvažnije, bio sam bez ikakvih sredstava, ali u mom srcu već sam video tu crkvu.“ Kada je stigao u veliki grad, odmah se uputio u manastir Aleksandra Nevskog. U svojim biografskim delima, on nam pruža romantičnu sliku, prema kojoj je on, posle molitve, otišao direktno kod episkopa Sergija, rektora teološkog seminara, koji je stanovao u manastiru. Vratar ga je naravno odbio, ali Raspućin je pred njim klekao i tako mu omekšao srce. Raspućin je odmah opčinio episkopa Sergija i on ga je upoznao sa poznatom asketom i mistikom Teofanom. Vreme tajnovitošću obavijene Raspućinove mladosti, nepovratno je prošlo onog momenta kada je on stigao u prestonicu. Sada su njegove priče postale proverljive. Pred vanrednom komisijom svedočio je 1917. godine i poltavski episkop Teofan. On je rekao kako je „Grigorije Raspućin za vreme rusko-japanskog rata, u zimu, iz Kazana stigao u Peterburg sa preporukama arhimandrita Hrizantosa, iz Krimske eparhije“.
Posle katastrofalnog poraza u ratu s Japanom, carska Rusija se našla u apokaliptičnoj situaciji. Na samom početku 1905. godine dogodilo se poznato krvoproliće na radničkim demonstracijama. Car Nikolaj je u to vreme bio u Carskom selu i peterburškim garnizonom je u carevom odsustvu komandovao njegov stric Vladimir Aleksandrovič. Kada su demonstranti krenuli prema Zimskom dvorcu, veliki knez se uspaničio i naredio gardistima da otvore vatru. Revolucionari su ubrzo odgovorili na nečuveno nasilje carevog režima. Nedugo potom, velika kneginja Elizabeta Fjodorovna je puzala među krvavim ostacima svog muža, moskovskog gubernatora, koji je bio raznet revolucionarnom bombom. Zemlja je bila u haosu i carska porodica se našla u Peterhofu, odsečena od prestonice zbog štrajka železničara. Car i carica su bili užasnuti i dvorjani su međusobno šaputali kako je već spreman brod koji će carsku porodicu odvesti u Englesku. Carska autokratija se ugasila u krvavim demonstracijama i Nikolaj je bio potpuno izgubljen. Čudotvorci su sad bili potrebniji više nego ikad. Velika dvorska intrigantkinja, Milica Nikolajevna, najbolje je razumela da je došao pravi trenutak za novog čudotvorca. Car Nikolaj je zabeležio u svom dnevniku: „1. novembar… Učetvoro smo otišli do Sergejevke. Popili smo čaj s Milicom i Stanom. Upoznali smo Božjeg čoveka, Grigorija iz Tobolske gubernije…“. Poltavski episkop Teofan je 1917. godine pred vladinom komisijom svedočio: „Lično sam od Raspućina čuo da je već na prvom sastanku ostavio utisak na bivšu caricu. Car je pod Raspućinov uticaj potpao tek pošto mu je on dao nešto što će ga podstaći da razmišlja…“. Raspućin je carskoj porodici pričao o odanosti običnog Rusa, za kojeg je pravoslavni car kao otac, a carica kao majka. Čega car može da se plaši, kada ga njegov narod voli i poštuje, a veliki ruski sveci čuvaju. Običan narod nikada neće izneveriti svog cara, za razliku od patetičnih gradskih intelektualaca, koji svojom smušenošću samo komplikuju stvari. „Veliki, veliki je seljak u očima Božjim.“ Raspućin je osećao šta treba da kaže caru, odnosno kakve su reči Nikolaj i Aleksandra želeli da čuju. Monah Iliodor je zabeležio ono što mu je sam Raspućin pričao o svom prvom razgovoru sa carskim parom: „Kada je revolucija visoko podigla svoju glavu, oni su bili veoma uplašeni… Ali, ja sam dugo s njima razgovarao i ubeđivao ih da rasprše svoje strahove i vladaju…“. Iskusna kneginja Milica je odmah primetila utisak koji je Raspućin ostavio na caricu i cara i odmah ga je upozorila da ne pokušava da se samoinicijativno sretne sa Nikolajem, jer bi to mogao biti starčev kraj. Teofan objašnjava ovu kneginjinu opomenu, na sledeći način: „Moje objašnjenje njenog upozorenja, da bi to mogao biti Raspućinov kraj, jeste da je na dvoru bilo mnogo iskušenja, zavisti i intriga, kojima Raspućin, kao prostodušni, lutajući hodočasnik, nije mogao odoleti.“ Velika kneginja Milica se veoma varala ako je mislila da će Raspućin sebi dozvoliti da postane njena marioneta. On je imao potpuno druge planove i više mu nije odgovaralo da bude pod stalnim nadzorom poštenog i asketskog Teofana.
LITERATURA
Radzinski, Edvard, Raspućin, život i smrt, Hesperia edu, Beograd, 2008
Ostavi komentar