Autor: Msr Srđan Graovac, istoričar
Neprimetno, gotovo stidljivo i nečujno, bez ikakvog svečanog podsećanja, lani se navršilo 160 godina od sazivanja čuvene Svetoandrejske skupštine. Ovaj izuzetno značajni jubilej prošao je pred očima zbunjene i nepripremljene srpske javnosti kao da se radi o nekom nevažnom događaju, a ne o fenomenu koji je postavio kamen temeljac za razvitak demokratske ustavnosti i parlamentarizma u modernoj srpskoj istoriji. Knez Aleksandar bio je vladar o kome se malo zna u našoj široj javnosti, kao i u srpskoj istoriografiji. Verovatno bi razlog za takav odnos prema ovoj istorijskoj ličnosti trebalo da pronađemo u činjenici da je on decenijama živeo u senci svoga slavnog oca. NJegove državničke i lične sposobnosti često su upoređivane sa harizmatičnom ličnošću vođe Prvog srpskog ustanka, što je umanjivalo značaj i ugled kneza Aleksandra u očima javnosti. Jedan od starijih srpskih istoričara Aleksa Ivić ovako je ocenio srpskog kneza: „On je bio dobrodušan čovek i imao je osećaj za pravdu, ali je bio slab duhom i bez sposobnosti za samostalnu političku akciju“. Ovakvo mišljenje je trajno ostalo u našoj istorijskoj nauci, jer ga je potvrdio naš istaknuti istoričar Slobodan Jovanović. Nepovoljnu ocenu ličnosti kneza Aleksandra nepravedno bi bilo poistovetiti sa njegovim režimom, odnosno sa političkim dešavanjima i ekonomskim prilikama koje su postojale u vreme njegove vladavine od 1842. do 1858. godine. Materijalni podaci i istorijske činjenice pokazuju da je za vreme vladavine Karađorđevog sina zabeležen vidan napredak, naročito u jačanju države, porastu privredne aktivnosti i razvoju školstva. Srbija je dobila prvi Građanski zakonik, čime su udareni temelji pravne države i zaštićena građanska i ljudska prava svih stanovnika naše zemlje. Tada je napisano i čuveno Načertanije. Samo ova dva krupna državnička akta dovoljna su za utemeljenje drugačijeg pogleda na ulogu Karađorđevog sina u srpskoj istoriji.
Knez Aleksandar Karađorđević rođen je 11. oktobra 1806. godine u Topoli kao treći i najmlađi sin u sedmočlanoj porodici vožda Karađorđa i njegove supruge Jelene. Aleksandrova starija braća preminula su u relativno mladim godinama; Sima još kao dete pre početka Srpske revolucije a Aleksa (1801–1829) nije stigao da navrši ni tridesetu godinu, te je Aleksandar nakon očeve smrti postao „glava porodice“. Nije imao spokojno detinjstvo. Nakon sloma Prvog srpskog ustanka porodica srpskog vožda je izbegla u Austrijsku monarhiju a potom prešla u Rusiju, u grad Hotin. Upravo tu, u Besarabiji, formiraće se mala kolonija srpskih izbeglica sačinjenih mahom od istaknutih ustaničkih vođa i njihovih porodica. Izbeglički dani, ionako teški, za voždovu porodicu postali su još teži nakon njegove smrti. Ostavši bez penzije, koju je Karađorđe dobijao od Ruske carevine, njegova udovica i deca su uglavnom zavisili od podrške i pomoći prijatelja i voždovih saboraca. Možda se to najbolje uočava po tome što je Aleksandrovo školovanje počelo tek kada je imao četrnaest godina i to nakon što se njegova majka zadužila da bi obezbedila sredstva za njegovo obrazovanje. Nakon osnovne škole, Aleksandar se opredeljuje za vojnički poziv i upisuje Paževski korpus u Kišinjevu. Školovanje nije okončao, verovatno usled nedostatka novca, ali i najave o mogućnosti da bi konačno mogao da se vrati u otadžbinu. Naime, Hatišerif iz 1830. godine predviđao je povratak izbeglica iz Rusije u Srbiju. Naredne godine, 1831, postignut je i sporazum između srpske i ruske strane o konačnom i pozitivnom rešenju tog problema. Nakon toga, knez Miloš je uputio poziv svim izbeglicama, pa i Karađorđevićima, da se vrate u zemlju.
Izgledalo je tada da će se san Karađorđevića o povratku u otadžbinu veoma brzo ostvariti. Međutim, Miloš se predomislio. Dozvolio je povratak nekim ustaničkim porodicama i Aleksandrovoj sestri. Ostali Karađorđevići, po nalogu srpskog kneza, upućeni su u Krajovu, gde su im obezbeđeni kuća za boravak i novčana sredstva za troškove puta. Miloš je ovakvu odluku pravdao time da je već izazvao podozrenje Turske zbog povratka velikog broja ustanika iz 1804. godine, a da bi dolazak Karađorđevog sina to podozrenje još više produbilo. Svestan da popularnost njegovog oca u narodu nije iščezla, oprezni knez suštinski je zazirao od Aleksandra Karađorđevića. Zbog toga je za vreme svoje prve vladavine, od 1815. do 1839. godine, uporno odbijao da mu odobri povratak u Srbiju.
Nakon Miloševog odlaska iz zemlje, u Srbiji je formirano tročlano Namesništvo, sastavljeno od Avrama Petronijevića, Tome Vučića Perišića i Jevrema Obrenovića, sa zadatkom da u ime njegovih naslednika upravlja zemljom. Tačnije, knežev stariji sin, Milan, nije ni mogao da vlada zbog bolesti. Preminuo je nakon mesec dana formalnog vršenja kneževskih dužnosti, a potom ga je nasledio mlađi brat, maloletni Mihailo Obrenović. Potrebno je da naglasimo da su te promene na srpskom prestolu bile praćene velikim političkim sukobima i potresima. Još dok je bio na vlasti, Miloš se našao na udaru ustavobraniteljske opozicije, a nakon njegove abdikacije i odlaska rasplamsala se oštra borba za prevlast između obrenovićevaca i ustavobranitelja. Tokom tog političkog nadmudrivanja ustavobranitilji su u dva navrata pozivali Aleksandra da se vrati u zemlju, čemu su se obrenovićevci odlučno protivili. Istovremeno, pod izgovorom da narod treba upoznati sa prednostima važećeg ustava, vršili su kampanju popularizacije Karađorđevića. Ipak, ustavobranitelji Aleksandra tada nisu videli u ulozi srpskog kneza. Doduše, ne zato što im voždov sin ne bi odgovarao, već zbog toga što je knez Miloš imao titulu naslednog vladara. Svaki pokušaj promene dinastije, u takvim okolnostima, neminovno bi iziskivao međunarodno mešanje, a samim tim i prevelike komplikacije sa neizvesnim ishodom. Suštinski, Aleksandar je za ustavobranitelje predstavljao izvrsno sredstvo političkog pritiska na Obrenoviće, a naročito na kneza Miloša. Posle smrti Milana, Miloš je čak jedno vreme odbijao da Mihailu odobri povratak u Srbiju. Time je pokušao da ucenjuje političke činioce u zemlji, ne bi li preko sina obezbedio i svoj povratak. Međutim, kako se kampanja za podršku Karađorđevićima zahuktavala tako je i on sam uočio da svakim daljim odugovlačenjem može dovesti u pitanje goli opstanak svoje dinastije. Upravo pod tim pritiskom on je prestao da opstruiše povratak sina u Srbiju.
Sultanovim Beratom iz 1839. godine bilo je potvrđeno kneževskog dostojanstvo Mihailu Obrenoviću, čime je pitanje naslednika srpskog prestola, bar za neko vreme, bilo rešeno. Naravno, to je otvorilo vrata povratku Aleksandra Karađorđevića i njegove porodice u Srbiju. Konačno, krajem te 1839. godine Aleksandar je nakon dvadeset i šest godina ponovo došao u Beograd. Treba istaći da on tada nije imao velike političke ambicije. Posle višedecenijskog izbeglištva prioriteti su mu bili vraćanje očeve imovine u posed i dobijanje stalnog zaposlenja, čime bi konačno obezbedio egzistenciju svojoj porodici. Uostalom, Srbiji nije ni mogao da ponudi nešto posebno. Finansijski potpuno iscrpljen, nedovršenog obrazovanja, bez političkih veza u zemlji ili inostranstvu, u političkom smislu on nije bio realna pretnja za Obrenoviće. Mesec dana nakon dolaska kneza Mihaila u zemlju Aleksandar je postao oficir srpske vojske, i ubrzo je imenovan za ađutanta samog kneza. Verovatno je kneginja LJubica najviše uticala na sina Mihaila kako bi imao blagonaklon stav prema Aleksandru. Uostalom, kao duboko religiozna, ali i sujeverna žena, ona nikad nije oprostila svom suprugu ubistvo kuma. Insistiranjem na pomirenju sa Karađorđevićima ona je verovala da spasava svoju decu prokletstva koje im je nametnuo njihov oca, zbog odluke o likvidaciji Karađorđa. Majka kneza Aleksandra dobila je državnu penziju tako da je time konačno rešeno egzistencijalno pitanje Karađorđevića. Nažalost, Jelena nije dugo uživala u penziji, preminula je već u januaru 1842. godine. Ispraćaj voždove udovice bio je veličanstven. Opelo u Beogradu držali su mitropolit i beogradsko sveštenstvo uz prisustvo kneza Mihaila i velikiog broja građana. Sahrana je obavljena u Topoli, gde se, po rečima svedoka, „okupilo pola Šumadije“. Upravo tada, Aleksandar je na najbolji način mogao uvideti koliko je njegova porodica poštovana i voljena u srpskom narodu. Ipak, teško da je mogao i da zamisli kako će ga za samo nekoliko meseci vrtlog političkih promena dovesti na čelo Srbije.
Naime, leta 1842. godine došlo je do kulminacije sukoba između kneza Mihaila i ustavobranitelja. Mihailo, slično kao i njegov otac, pokušavao je autokratski upravljati Srbijom, što ga je uvelo u gotovo konstantan sukob sa ustavobraniteljima. Trenutak odluke predstavljala je buna istaknutog ustavobraniteljskog prvaka Tome Vučića Perišića. Knez je u pokušaju da se oružano obračuna sa ustanicima pretrpeo težak poraz i bežeći je napustio Srbiju. Vučić Perišić, Predvoditelj naroda, kako se sam nazivao, pobedonosno je razapeo šator na Vračaru i zajedno sa svojim istomišljenicima sazvao skupštinu koja je u septembru 1842. godine proglasila Aleksandra Karađorđevića za kneza Srbije. Sam Aleksandar u svim tim dramatičnim događajima gotovo da nije ni imao udela. Zaverenici ga nisu uključili u svoje planove za svrgavanje Mihaila, a knez svog ađutanta nije poveo u borbu protiv pobunjenika. Savremenici tih događaja uglavnom se slažu da je novonastalom situacijom najviše bio zbunjen i usplahiren novi knez. Na ovaj način počela je njegova šesnaestogodišnja vladavina.
Doba trijumfa ustavobranitelja i novog kneza nije bilo dugog veka. Rusija, zaštitnički nastrojena prema Mihailu Obrenoviću, a sa najdominantnijim uticajem na Porti, prinudila je Osmanlijsko carstvo da poništi septembarske odluke o izboru novog kneza. Nova skupština zakazana je za Vidovdan naredne godine sa zadatkom da ponovo raspravlja o izboru vladara Srbije. Upravo, taj momenat izazvao je veliko razočarenje kod kneza i ustavobranitelja. Aleksandar je u trenucima lične psihološke drame čak razmišljao da napusti i presto i Srbiju. Međutim, zahvaljujući međunarodnoj podršci koju su ustavobranitelji preko agenata poljske emigracije obezbedili u Parizu i Londonu i uz kampanju u samoj zemlji, za njih se na kraju sve dobro završilo. Nova skupština je potvrdila izbor Aleksandra za kneza Srbije, a sve velike sile su podržale pomenuto rešenje. Ostavši usamljena, a kako bi izbegla potpunu izolaciju povodom ovog pitanja, i Rusija se, mada nevoljno, složila sa ovakvim raspletom krize u Srbiji.
Na srpskom prestolu Aleksandar se suočio sa ograničenim manevarskim prostorom političkog delovanja. Naime, važeći Turski ustav bio je takav da je njime uspostavljeno svojevrsno dvovlašće između kneza i Saveta. Odnosno, za usvajanje odluka bila je neophodna saglasnost obe važnije institucije srpske države. Sam knez nije mogao u većoj meri uticati na Savet. Članovi te oligarhijske ustanove birani su doživotno i bez saglasnosti Porte on ih nije mogao smenjivati. Kada na sve to dodamo da su savetnici bili upravo oni koji su oterali starog, a doveli novog kneza, onda nam postaje jasno koliko je Aleksandru bilo teško da se otrgne od čvrstog zagrljaja ustavobranitelja. Isto tako treba naglasiti da Aleksandar nije imao uporište u državnim strukturama, pošto je veći deo života proveo u izgnanstvu. Samim tim oko sebe nije uspeo, a nije ni mogao, da okupi uticajne a lojalne ljude. Logično, u takvoj situaciji se oslanjao na one kojima je jedino mogao verovati, malobrojnim prijateljima i rodbini. Pogotovo se okružio brojnim srodnicima svoje supruge Perside, koja je nosila devojačko prezime jedne od najuglednijih srpskih porodica, Nenadović. Zahvaljujući tome, u javnosti, ali i istoriografiji, stvorila se fama o tome kako je Aleksandar bio slab vladar, potpuno pod uticajem svoje dominantne supruge i njene pohlepne rodbine. Naravno da takva ocena jeste preterana, pošto u datim okolnostima knez Aleksandar nije imao puno izbora. Jedino što mu se može zameriti jeste činjenica da kada je već morao da se oslanja na rodbinu, onda je trebalo da bira sposobnije saradnike. Zasigurno bi bilo pametnije da je protežirao Protu Mateju Nenadovića, iskusnog narodnog prvaka i diplomatu još iz vremena Prvog ustanka, nego nedovoljno sposobnog Aciku Nenadovića. Međutim, Acika je pored rodbinskih bio i u bliskim prijateljskim vezama sa knezom, a to je Aleksandru bilo dovoljno da ga bezrezervno podržava. Upravo takve greške su ga skupo koštale kada je u pitanju njegova popularnost u narodu.
Treba naglasiti da njegova šesnaestogodišnja vladavina može da se posmatra kroz dve faze. Prva faza se poklapa sa četrdesetim i početkom pedesetih godina XIX veka kada je između kneza i Saveta vladao relativno harmoničan odnos. Za te okolnosti Aleksandar je ponajviše mogao da zahvali činjenici da su se u Savetu nalazili saborci njegovog oca, ljudi koji su vožda izuzetno cenili i poštovali pa samim tim bili i blagonakloni prema njegovom sinu. S druge strane, knez je prema takvim ljudima osećao posebno poštovanje, tako da se iz tog uzajamno prijateljskog odnosa rađala i politička harmonija. Ne treba zaboraviti ni da se od 1844. do 1852. godine na čelu srpske vlade i inostranih dela nalazio Avram Petronijević. Istaknuti srpski političar ustavobraniteljske epohe pokazao se kao izuzetno sposoban da uoči i predupredi eventualne sukobe između kneza i Saveta. Pored Petronijevića treba istaći i Stevana Petrovića Knićanina, upravitelja srpske vojske i tajne policije. Sposoban, hrabar i odlučan on je razbijo zavere, gušio ustanke i uklanjao protivnike kneza i vlade, a samim tim predstavljao je udarnu pesnicu režima. Upravo je taj čovek bio najlojalniji prijatelja kneza, a možda i njegova najveća podrška. Nakon Knićaninove smrti 1855. godine knez je izgubio nezamenjivog zaštitnika, što je dalo šansu njegovim neprijateljima da pokušaju čak i fizički da ga uklone.
Druga faza vladavine kneza Aleksandra Karađorđevića bila je obeležena činjenicom da su Savet polako napuštali ostareli saborci njegovog oca, a na njihova mesta su dolazili mlađi ljudi. Predstavnici te „nove elite“, proizišli iz trgovačkih i činovničkih struktura, godištem su više-manje bili kneževi vršnjaci. Samim tim knez prema njima nije osećao respekt kao prema njihovim prethodnicima, a ni oni nisu bili dovoljno strpljivi s njim. Pokušaji kneza da u to vreme ojača svoje pozicije i obezbedi dominantan politički uticaj u zemlji izazvali su njegov sukob sa Savetom. Nakon Krimskog rata i slabljenja uticaja Rusije, Aleksandar se sve više vezivao za Austrijsku monarhiju očekujući podršku i zaštitu te velike sile. Isto tako, održavao je veoma dobre odnose sa Osmanskim carstvom, pošto mu je prioritet bilo obezbeđivanje statusa naslednog kneza. Aleksandar je imao status izabranog kneza, a dobijanjem naslednog dostojanstva za svoju porodicu zasigurno bi učvrstio svoju poziciju i dinastiju. Austrofilska i turkofilska politika srpskog kneza narušila mu je popularnost u rusofilski raspoloženom narodu. Francuski i ruski diplomatski predstavnici su sa negodovanjem gledali na ogroman uticaj austrijskog konzula na srpskom dvoru. Knez Aleksandar se sa dotičnim austrijskim diplomatom srpskog porekla, Teodorom Radosavljevićem, savetovao oko skoro svih iole važnijih političkih odluka. Francuski konzul je zbog toga otvoreno negodovao, a ruski konzul je otišao toliko daleko da se upleo u zaveru koja je unutar zemlje kovana protiv srpskog kneza.
Predsednik Saveta Stevan Stevanović Tenka bio je nosilac ideje svrgavanja kneza Aleksandra. Zavera je i dobila ime po njemu – Tenkina zavera. Ujedinili su se te 1857. godine protiv Aleksandra Karađorđevića različiti interesi, Obrenovića željnih povratka na presto, Rusije i Francuske zagovornika suzbijanja austrijskog uticaja u Srbiji i domaćih političkih činilaca nezadovoljnih Aleksandrovom vladavinom. Čak je skovan plan za njegovo ubistvo, kada se bude vraćao iz Brestovačke banje. Ruski konzul, upoznat sa celim planom, ne da nije obavestio Aleksandra nego je i podsticao zaverenike da što pre krenu u akciju. Međutim, atentator se u poslednjem momentu pokolebao i odao saučesnike. Saznavši za to, knez je naredio zatvaranje osumnjičenih i u besu doneo odluku o smeni šest savetnika. Pošto za to nije ima ustavna ovlašćenja, Porta je morala reagovati. Potezom kneza narušena su sultanova sizerenska prava. Pod pritiskom turske strane knez je morao povući svoje odluke. Nestrpljivom i nepromišljenom reakcijom ne da nije uspeo da iskoristi novonastalu situaciju nego se ona okrenula protiv njega. Sada mu je ugled u zemlji, ali i u inostranstvu, bio dodatno narušen. Pod tim okolnostima Aleksandar je pokušao da se izmiri sa nekim istaknutim ustavobraniteljskim prvacima ne bi li mu oni pomogli da umiri javnost. Ostarelog Tomu Vučića Perišića postavio je na čelo Saveta, a najuticajniju političku ličnost Srbije tog vremena, Iliju Garašanina, imenovao je za ministra unutrašnjih dela. Pomenuti dvojac se odazvao na njegov poziv, ali krajnje neiskreno i sa zadnjim namerama. Vreme je pokazalo da su Vučić i Garašanin iskoristili dobijene pozicije ne za smirivanje situacije nego za podrivanje kneza.
Uzevši u obzir da plan fizičke likvidacije kneza nije uspeo, ali i da su se na ključnim položajima u zemlji nalazili ljudi živo zainteresovani za njegovo svrgavanje, mogla se očekivati nova, ovaj put politička akcija u tom pravcu. Garašanin je ispravno procenio da je sazivanje skupštine najbolji način za obračunavanje sa knezom. Jedino što je za to morao obezbedititi podršku pre svega turskih vlasti. U dogovoru sa mladim liberalima, protivnicima Aleksandra zbog protežiranja kadrova iz Austrijske monarhije, počelo je stvaranje atmosfere nezadovoljstva u zemlji. Liberali su protestovali protiv kneza i optuživali ga za kršenje ustava i razna druga nepočinstva, istovremeno organizujući demonstracije naroda. Garašanin je kod Aleksandra, ali i kod turskih vlasti, insistirao na sazivanju skupštine kako bi se nagomilano narodno nezadovoljstvo kanalisalo. Skupština je na kraju i sazvana, na Svetog Andreja Prvozvanog decembra 1858. godine, čime je sudbina kneza Aleksandra bila zapečaćena.
Iako među poslanicima na Svetoandrejskoj skupštini nije postojao konsenzus oko toga ko će ga naslediti, većina se saglasila da Aleksandar mora otići. Predstavnici skupštine su otišli u dvor tražeći od kneza da potpiše abdikaciju. Aleksandar se tome usprotivio, tražeći vreme da razmisli o svemu. NJegova supruga je nastupila značajno oštrije od njega. Vičući na poslanike, ona je insistirala da Aleksandar upotrebi vojsku. Verovatno je taj momenat ponajviše uticao na to da se u javnosti stvori mišljenje o dominantnoj supruzi koja je upravljala srpskim knezom. Dramatična situacija se razrešila nakon razlaza poslanika i razgovora kneza sa ministrom unutrašnjih dela. Garašanin je uspeo da ubedi Aleksandra da je situacija na ulicama kritična i da će biti najbezbedniji ako se skloni kod paše. Svojim kolima Garašanin je kneza prevezo u beogradsku tvrđavu, a zatim svima razglasio da je srpski knez pobegao kod Turaka. Ugled kneza među njegovim sunarodnicima je tom vešću nepovratno narušen. Bilo je njegovih pristalica u vojsci spremnih da ga i oružjem brane, ali uzevši u obzir revolucionarno raspoloženje građana Beograda, barikade na ulicama i naouružane civile takva akcija bi zasigurno indukovala građanski rat. Između ostalog i zato se Aleksandar pomirio sa realnošću, i januara 1859. godine formalno je napustio srpski presto. Novi-stari srpski knez postao je Miloš Obrenović, tako da je njegova neformalna vladavina započela još 1858. godine, a naredne godine dobio je i međunarodnu potvrdu svog statusa.
Posle silaska sa kneževskog trona, Aleksandar se povukao na svoje imanje u blizini Temišvara. NJegov miran život poremetila je optužba da je za zaverenike u atentatu na kneza Mihaila obezbedio novac i oružje. Osuda za delo koje nije učinio duboko ga je povredila.
Knez Aleksandar Karađorđević umro je u Temišvaru, 3. maja 1885. godine (po novom kalendaru), a sahranjen je u Beču, gde mu je grob oskrnavljen, a lobanja ukradena 1911. godine. Lobanja je uskoro pronađena na groblju u jednom žbunu, a posmrtni ostaci Aleksandra i njegove supruge, kneginje Perside, ponovo su sahranjeni 22. decembra 1911. godine (po julijanskom kalendaru) u zadužbini kralja Petra Prvog na Oplencu. Iako je u javnosti ostao upamćen kao slab knez, za vreme njegove šesnaestogodišnje vladavine ostvareni su značajni rezultati. Sprovedene su brojne reforme i izgrađene mnoge ustanove kako bi se ubrzao razvoj srpske države. Donet je kodeks građanskog prava, uvedena stajaća vojska, osnovana Topolivnica u Kragujevcu, unapređene su postojeće i osnovane nove škole, Narodna biblioteka i Narodni muzej. Izrađen je i prvi srpski nacionalni plan, Načertanije Ilije Garašanina. Svom nasledniku Aleksandar je u svakom slučaju ostavio uređeniju i modernizovanu državu.
Ostavi komentar