Autor: msr Srđan Graovac, istoričar
Samo dvoje vladara u istoriji Rusije dobili su nadimak Veliki, jedan je Petar I Romanov, najveći reformator u istoriji Rusije, a druga je Katarina Velika, nastavljačica njegovog velikog poduhvata uključivanja Rusije u zapadni politički, kulturni i civilizacijski krug. Tokom svoje gotovo trideset četvorogodišnje vladavine ova moćna ruska i evropska vladarka sprovela je niz reformi i preduzela brojne poduhvate kako bi modernizovala Rusiju i još više je približila zemljama razvijenog Zapada. Državna uprava, prosveta, zdravstvo i kultura, bili su pod posebnom pažnjom ruske carice, koja je direktno učestvovala u reformisanju ovih važnih aspekata društvenog života te zemlje.
Međutim, uz sve ove velike reformatorske poduhvate, ono što moramo posebno istaći kada govorimo o višedecenijskoj vladavini Katarine II to su njeni značajni uspesi u spoljnoj politici. Fokus njene spoljnopolitičke agende bio je usmeren prema rešavanju u to vreme za Rusiju dva posebno važna pitanja. Jedno je Poljsko, a drugo Istočno ili ti pitanje sudbine Osmanlijskog carstva. Praktično po preuzimanju vlasti u zemlji 1762. godine Katarina se nalazi pod snažnim pritiskom pruskog kralja Fridriha II da se između njihove dve države uspostavi savez. Pre nje, tim putem već je krenuo njen suprug, tokom svoje kratkotrajne vladavine, i na taj način napravio raskid sa politikom koja je inagurisana još za života Petra Velikog. Suština te ruske spoljnopolitičke agende svodila se na usmeravanje dalje ekspanzije prema jugu, odnosno Osmanlijskom carstvu. Za takvu politiku prirodan saveznik Rusiji bila je Austrijska carevina, a ne Pruska. Međutim, Fridrih II je sve više zazirao od daljeg širenja i jačanja svog istočnog suseda, kao i od njegovih sve tešnjih veza sa bečkim dvorom. Upravo zato, pruski kralj će pokušavati da odvoji Katarinu od Balkana i Austrije, a da je usmeri prema otvaranju pitanja Poljske, na čiji račun je planirao da širi svoju državu.
Na ruku mu je išao zaplet u Poljskoj, koji je došao kao posledica pokreta tamošnjih patriotskih krugova, nastalog u Baru 1768. godine, sa ciljem da se odbrani nezavisnost poljske i da se oduzmu prava verskim otpadnicima (pravoslavcima i protestantima). U tom trenutku Poljska je svojevrstan protektorat Rusije koja preko svojih trupa i ambasadora upravlja političkim tokovima te zemlje. Uostalom, poljski kralj Stanislav Ponjatovski nametnut je voljom Katarine i snagom ruskog oružja. Samim tim, Rusija je na ovu pobunu poljskih rodoljuba reagovala odlučno i preduzela je oštre mere kako bi zavela red i očuvala prevlast u svom susedstvu. Međutim, to je bio tek početak šireg evropskog zapleta izazvanog previranjima u Poljskoj. Na rusku akciju u toj zemlji stigla je reakcija iz Pariza, Beča i Istanbula. Osmanlije su ultimativno zahtevale da se ruske trupe povuku iz Poljske, što je Katarina kategorički odbila, nakon čega 1768. započinje novi rusko-turski rat. Inače, Francuzi i Austrijanci su podstrekivali Turke na akciju, upozoravajući ih da će nakon Poljske oni biti sledeća žrtva ekspanzionističke ruske spoljne politike.
Rusija je na samom početku rata 1768. godine velik deo svojih snaga uputila prema Osmanlijskom carstvu, dok je tek manje trupe zadržavala u Poljskoj. Takođe, značajna rezerva ostala je u samoj Rusiji, usled straha od unutrašnjih previranja. Nakon sporijeg napredovanja trupa pod komandom kneza Golicina 1769. godine, usledila je brza i efikasna ruska ofanziva pod grofom Rumjancevom, a koja će omogućiti da ruske snage zaposednu Jaši i Bukurešt. Naredne godine vode se odlučujuće bitke u kojima Rumjancev sa malobrojnijim trupama od tek oko 17.000 vojnika nanosi težak poraz armiji od oko 150.000 turskih askera kod reke Kagulu. Sa druge strane Katarinin miljenik Grigorije Orlov posle neuspešnog pokušaja da izazove pobunu Grka na Peloponezu, uspeva da nanese katastrofalan poraz turskoj floti kod Česme. Međutim, usled nedostatka trupa ove pobede se nisu eksploatisale na adekvatan način. Naredne 1771. godine knez Dolgoruki prodire na Krim, gde na vlast dovodi novog hana, lojalnog Rusiji. Mirovni pregovori koji su vođeni 1772. godine doživeli su fijasko usled odbijanja Turaka da se pomire sa nezavisnošću Krima. Rat se produžava za još dve godine, kada Suvorov 1774. godine nanosi težak poraz Turcima pod Kozludžom, a Rumjancev napreduje ka Šumli. Rat je okončan Kučuk Kajnardžijskim mirom 1774. godine kojim je Krim stekao nezavisnost. Rusija je dobila tvrđave na Azovskom moru i teritorije između Buga i Dnjepra. Takođe, ruska flota stiče pravo slobodne plovidbe po Crnom moru i slobodan prolaz kroz moreuze Bosfor i Dardanele. Rusiji sleduje i značajna materijalna odšteta, kao i pravo da se meša u unutrašnja pitanja u Osmanlijskom carstvu kroz status zaštitnice hrišćanskih podanika Sultana.
Da se kojim slučajem nije suočila sa snažnim unutrašnjim problemima, Pugačovljeva buna, koja je zahtevala značajno angažovanje trupa na tom planu, izbijanje kuge u Moskvi, kao i političko približavanja Istanbula i Beča na spoljnjem planu, verovatno bi ruski uspesi bili i veći. Ovako, Katarina Velika je pobedom u Rusko-turskom (1768–1774) ratu stvorila dobre preduslove za dalju ekspanziju, koji će doprineti razrađivanju takozvanog „grčkog plana“. Upravo taj plan podrazumevao je potpuno slamanje Osmanlijske države i na njenim ruševinama uzdizanje Grčkog carstva, po ugledu na Vizantiju. Zajedno sa nekoliko ostrva u Egejskom moru, koja bi bila baze za rusku flotu, ta helenska država trebala je predstavljati eksponent ruske ekspanzije u Sredozemlju. Narednih trinaest godina i Rusija i Turska praktično su se pripremale za novi obračun. Katarina u tom periodu napušta savezništvo sa Pruskom i okreće se Austriji, sa kojom će zajedno voditi novi rat protiv Osmanlija od 1787–1792. godine. Pre toga 1783. godine Katarina Rusiji pripaja Krim.
Novi rat protiv Turaka za Katarinu ima poseban značaj, jer ukoliko ruski trijumf bude apsolutan biće stvoreno Grčko carstvo na čelu sa njenim unukom Konstantinom Pavlovičem. Ukoliko trijumf ne bude potpun, Katarina je smatrala da će se zadovoljiti oslobođenjem i ujedinjenjem Vlaške, Moldavije i Besarabije u jednu državu pod ruskim protektoratom. Međutim, vreme je pokazalo da su ti planovi bili preambiciozni. Pošto su i Austrija i Rusija napravile istu grešku razvlačeći trupe na preširokom frontu i smanjujući mogućnost strateškog prodiranja u dubinu neprijateljske teritorije, značajniji vojni uspesi saveznika su izostali. Sem toga, napad Švedske na Rusiju značajno je umanjio njene kapacitete na balkanskom bojištu. Sa druge strane Austrija se suočila sa pobunom u Belgiji, nakon čega je fokus svoje politike pomerila sa Balkana ka zapadu Evrope. Samim tim, ishod tog rata se sveo na potvrdu odredaba Kučuk Kajnardžijskog mira i potvrdu ruskog pripajanja Krima. Katarinin plan za rešavanje Istočnog pitanja time je doživeo neuspeh, ali to nije značilo i kraj interesovanja ruska vladarka za njegovu realizaciju. Sve do kraja života ona neće odustati od svoje strateške politike ekspanzije ka toplim morima. Međutim, u pripremama za novu ofanzivu na Osmanlijsku carevinu sprečila je smrt 1796. godine.
Što se tiče Poljske, Katarina je učestvovala u tri podele te zemlje. Prva se dogodila 1772. godine u jeku Rusko-turskog rata (1768–1784), kada je pod pritiskom unutrašnjih previranja i iscrpljujućeg vojevanja protiv Osmanlija, Katarina pristala na podelu Poljskih teritorija sa Pruskom i Austrijom. Za Katarinu ova podela je dobrim delom bila iznuđena. U teškoj situaciji u kojoj se njena zemlja našla, podela Poljske došla je kao nužan ustupak, Austriji i Pruskoj zarad izbegavanja otvaranja frontova i prema tim državama. Celu tu situaciju ove dve nemačke države iskoristile su da se bez praktično ispaljenog metka prošire na račun Poljske. Druga podela desila se 1793. godine nakon novog pokušaja poljskih rodoljuba da donošenjem novog ustava oslabe spoljni uticaj u svojoj zemlji. Usledila je ruska vojna intervencija i nova podela Poljske teritorije, samo ovaj put između Rusije i Pruske. Treća podela Poljske nakon koje ta zemlja nestaje sa političke mape Evrope, izvršena je 1795. godine. Neposredni povod bio je ustanak Poljaka pod Košćuškom, nakon čega je usledila intervencija Suvorova i slamanje ustanka. Rusija je ovom podelom dobila Kurlandiju i ostatak Litvanije, Austrija Krakov i njegovu okolinu, a Pruska severozapadni deo poljske sa Varšavom.
Tokom svoje gotovo tridesetčetvorogodišnje vladavine Katarina Velika obezbedila je teritorijalno proširenje Rusije na više od 500.000 kvadratnih kilometara, odnosno nešto manje od ukupne teritorije današnje Francuske. Osim toga, Katarina je učinila Rusiju ne samo neodvojivim delom tog kruga velikih zapadnoevropskih sila, nego je toliko podigla uticaj svoje zemlje da se bez Rusije ni jedno važnije evropsko pitanje nije moglo rešavati. Možda kao nikada pre toga Rusija je u punom smislu bila integrisana u zapadni politički okvir. Isto tako, Katarina je neko ko je afirmisao zapadnu kulturu u Rusiji i po tom pitanju je svakako verni nastavljač politike Petra Velikog. Na njenu inicijativu brojna umetnička dela i knjige dolaze u Rusiju, čime se stvara jedan od najznačajnijih svetskih hramova kulture, muzej Ermitaž u Sankt Peterburgu. Međutim, tu nije kraj. Katarina sanja o razvoju školstva, koje bi doprinelo prosvećenosti i sveukupnom razvoju ruskog društva po zapadnom modelu. U tu svrhu dolaze joj savetnici iz Austrije, koja je imala jedan od najboljih školskih sistema, a koji su svakako doprineli stvaranju ruskog obrazovnog sistema. U Katarinino vreme otvaraju se škole i za devojčice, kao i domovi za nezbrinutu decu. Katarina ima značajnu ulogu za razvoj zdravstvenog sistema svoje zemlje, podržava vakcinaciju kao sredstvo borbe protiv boginja, pa se čak i sama vakciniše dajući primer svojim podanicima i razbijajući njihove strahove i predrasude. Takođe, ruska carica sprovodi sveobuhvatnu reformu sistema državne uprave, kojim će decentralizovati zemlju i približiti vlast građanima. Na taj način rađa se ruski birokratski aparat koji će uz plemstvo i apsolutističku vlast cara predstavljati temelj funkcionisanja ruske države u decenijama koje su dolazile. Uzmemo li sve to u obzir, Katarinu svakako možemo smatrati jednom od najznačajnijih vladara u istoriji Rusije, a s obzirom na globalni značaj te zemlje i sveta. Ona je u punom smislu tih reči bila i ruska i evropska vladarka, neko ko je imao viziju Rusije na Zapadu i ko je taj svoj san uspeo da ostvari.
IZVORI I LITERATURA
Robert K. Mesi, Katarina Velika: portret jedne žene. Laguna: Beograd, 2018.
Aleksej Jelačić, Istorija Rusije. Srpska književna zadruga: Beograd, 1929.
Pavel Miljukov, Istorija Rusije. Narodna kultura: Beograd, 1939.
Fjodor Uspenski, Istočno pitanje. Logos: Beograd, 2013.
Ostavi komentar