Autor: prof. dr Boris Stojkovski
U srednjem veku tle današnje Vojvodine bilo je tokom najvećeg perioda ove istorijske epohe deo srednjovekovne Ugarske. Budući da se i u to vreme Ugarska, a i njeni južni krajevi, nalaze na vrlo važnoj raskrsnici civilizacija, i da se tu nalaze i velike reke, prevashodno Dunav, ali i Sava, ovo područje je bilo nezaobilazna tačka mnogim putnicima, osvajačima, hodočasnicima, trgovcima, naučnicima i drugima koji su iz bilo kog razloga obilazili ondašnji svet.
Među najstarijim i najslavnijim naučnicima koji su posetili ili makar znali nešto o području današnje Vojvodine bio je i jedan od najslavnijih arapskih geografa i putopisaca al-Idrizi. Punim imenom Abu Abdulah Muhamed al-Idrizi rođen je najverovatnije u Seuti, na jugu Španije, oko 1100. godine. Napomenimo na ovom mestu da je muslimanska Španija (al-Andalus, Andaluzija) bila jedno od najznačajnijih kulturnih i civilizacijskih središta. U njoj je stalno dolazilo do mešanja islamskog uticaja sa jevrejskim, ali i hrišćanskim. Andaluzija je tokom srednjeg veka, sve do 1492. godine, bila u kulturnom smislu jedno od vodećih područja. Sam Idrizi poticao je iz jednog izuzetno visoko civilizovanog područja.
Pomenuta godina rođenja, međutim, nije sasvim najtačnija i zapravo vrlo malo je preciznih podataka o Idrizijevom životu. Školovao se u Kordovi, tadašnjem centru islamske nauke i kulture u arapskoj Španiji. Putovao je dosta po Španiji, obišao je Severnu Afriku i poznavao je i arabljanski Istok. Ne zna se tačno kako je i kada došao na dvor normanskog sicilijanskog kralja Rožera II, ali su punu deceniju i po njih dvojica vrlo tesno sarađivali na izradi Idrizijevog dela, svetski poznate Geografije ili Rožerove knjige. U svojoj Geografiji, za koju se misli da je završena 1154. godine, Idrizi opisuje mnoge zemlje koje je proputovao. Konkretno, on je u Rožerovoj knjizi opisao dobar deo onovremenog islamskog sveta sa Mekom i Medinom, kao i udaljenijim krajevima Istoka. Idrizijevo delo je, međutim, vanredno zanimljiv izvor za onovremenu istoriju i geografiju Evrope, kojoj je posvetio nemalo prostora. Tako se u ovom znamenitom delu nalaze odeljci koji se odnose na Lombardiju, Siciliju, zatim i ostatak Italije (Apeninskog poluostrva), naravno Španiju, kao i zemlje zapadne Evrope. Za nas je iznimno važno, a ključno za ovu temu, da Idrizi ostavlja značajne informacije i za područja zemlje istočne i jugoistočne Evrope. Tako je u svoj spis uključio Poljsku, Češku, za nas ovom prilikom ključnu Ugarsku, ali i Bugarsku, Srbiju, Makedoniju, i na koncu samu Vizantiju. Po svom povratku u Palermo na dvor svog mecene i kralja Normana Rožera II, Idrizi je zamolio kralja da mu pomogne da sačini mapu zemalja kroz koje je putovao, a što je i činio u suštini na kraljev zahtev. Sam kralj je potom naredio da se od čistog srebra sačini velika i teška geografska mapa. Zatim su kraljevi i Idrizijevi saradnici na ovom poduhvatu nacrtali sedam klimata ili klima (sedam velikih delova sveta kroz koje je al-Idrizi putovao) i dato je i da se na njima ucrtaju gradovi, kao i druga naseljena i nenaseljena mesta, ali i planinski predeli, šume, jezera, mora, reke, itd. Uzor Idriziju bio je najčuveniji antički geograf Ptolemaj, koji je takođe u svoje vreme svet podelio na klimate, te je i arapski učenjak koristio vrlo sličnu metodologiju.
Kao neka vrsta vodiča kroz ovu veliku Idrizijevu mapu, sicilijanski kralj Rožer II je tražio da se sačini jedna knjiga i to je zapravo čuvena Geografija. Ova knjiga je trebalo da sadrži opis gradova i zemalja koji se nalaze na karti, ali i njihove karakteristike, kako geografske, tako i (gde je moguće) društvene, ekonomske, s posebnim osrtom na trgovinu, zatim je imala opisati i floru, faunu, ali čak i tipove hrane koja se koristi u tim zemljama, odnosno pojedinim gradovima. Na samoj knjizi je rađeno skoro petnaest godina. U svom predgovoru Geografiji al-Idrizi ističe da mu je cilj bio da otkrije neka nova saznanja, a glavno pitanje koje do danas naučnici postavljaju jesu izvori Idrizijevog dela. Iz aspekta kartografije nesumnjivo je imao dva uzora. Jedan je već rečeni Ptolemaj, a drugi korpus njegovih izvora potiče od već uveliko razvijenih arapskih geografa i kartografa srednjega veka. Isto tako, na raspolaganju su mu bili pre svega arapski istoričari i učenjaci, i to se posebno ocrtava u delu njegove Geografije gde opisuje islamski svet. Za ovu temu je ključno i to što je al-Idrizi je sabirao i usmena predanja, informisao se i kod običnog naroda, a što se konkretno tiče Ugarske, prema mišljenjima savremenih naučnika, izvesno da su mu ključan izvor mogli biti ugarski trgovci i izaslanici koji su dolazili na dvor normanskih kraljeva na Siciliju, poglavito u vreme njegovog mecene Rožera II kada je sicilijanska kraljevina bila na vrhuncu.
Dakle, kao što je već sugerisano, i tle današnje Vojvodine pa i sam grad Novi Sad opisani su kod ovog arapskog autora. Prema najnovijim naučnim istraživanjima upravo je podatak iz Idrizijeve Geografije najstariji izvor za istoriju Petrovaradina, ali onog na levoj strani Dunava, odnosno područja gde se danas nalazi grad Novi Sad.
„Od grada Ifrankabīlah (Manđelos) na severoistok ima 50 milja do grada Abrandis/Ibrandis (Petrovaradin, današnji Novi Sad). Abrandis je civilizovan grad u kome ima trgova i mnogo zgrada. Nalazi se ispod brda, u dolini.“
Najpre pomenimo da je Manđelos, danas selo u Sremu, u srednjem veku vrlo značajno mesto, u kome se nalazio i samostan Svetoga Krsta, kao i mesto u kome je živelo dosta stranaca. Upravo u Idrizijevo vreme u ovom mestu živelo je nemalo ljudi zapadnog porekla, koji su se tu zadržali do duboko u srednji vek. Nejasno je njihovo poreklo, neki ih smatraju Nemcima, neki pak Valoncima (Francuzima), ali zacelo se radilo o življu poreklom iz latinske zapadne Evrope. Naziv Francavilla je srednjovekovni, i potiče verovatno još iz doba franačke uprave nad Sremom u doba Karla Velikog.
Međutim, što se Novog Sada tiče, ovaj podatak značajno pomera naša prva saznanja o istoriji grada na levoj obali reke Dunav. Svakako je poznata istorija Petrovaradina (Novog Sada) početkom XIII veka. Tada je Petur, sin Gurveja, u čijem su se posedu upravo nalazili, između drugih poseda, i Petrovaradin, koji po njemu nosi i ime, osuđen na smrt zbog učešća u ubistvu kraljice Gertrude. Kao Petur ban našao je i svoje mesto u jednom od najznačajnijih spomenika mađarske književnosti, delu Bank ban Jožefa Katone. NJegovi posedi su oduzeti, na mestu današnje Petrovaradinske tvrđave naseljeni su redovnici cisterciti, a sam Novi Sad (Petrovaradin) je menjao svoje sopstvenike tokom srednjeg veka. Iz dokumenata XIII stoleća zna se da je na tlu današnjeg Novog Sada bilo naselje u kome se nalazila nekakva kraljevska palata (rezidencija), a Idrizijev podatak svedoči da je toga bilo i najmanje pola veka pre nego što je Petur osuđen zbog ubistva kraljice Gertrude (nakon 1213. godine). Iz kasnijeg naziva Vašaroš Varad može se zaključiti da je ovo mesto bilo i ekonomski značajno, jer se tu održavala pijaca i bio izvesno i trg, što pominje uostalom i Idrizi. Da li među zgradama o kojima piše Idrizi možemo naslutiti i županovu kasniju palatu ili kraljevsku rezidenciju, ostaje nepoznato, ali je sasvim slobodno pretpostaviti, budući da podaci koincidiraju.
Zbog svega ovoga Idrizija treba neizostavno smatrati autorom koji je ostavio prvi pisani trag o današnjem Novom Sadu, koji je tokom većeg dela srednjeg veka nosio naziv Petrovaradin, Varadinum Petri, Varadinus, i verovatno od ovog poslednjeg oblika i treba tražiti koren arapskog naziva Ibrandis, odnosno Abrandis, kako je možda pravilnije kada se konsultuje originalni arapski tekst Geografije ovog arapsko-sicilijanskog učenjaka.
Idrizi je pored Novog Sada i Manđelosa dao opis i drugih značajnih mesta onovremene južne Ugarske, odnosno današnje Vojvodine. Evo kako arapski geograf i putopisac sažima podatke o Baču, jednom od najznačajnijih crkvenih, političkih i vojnih centara srednjovekovne Ugarske:
„Od grada Arīnīyah (Đer) do grada Baqaṣīn (Bač) na jug rekom Danaw ili Dunū (Dunav) ima 60 milja udaljenosti. Baqaṣīn je slavan grad, koji treba ubrojati u najveće gradove. Tu se nalaze trgovi, trgovci, zanatlije i grčki učeni ljudi. Imaju gazdinstva i obradive zemlje. Žito je, pak, vrlo jeftino, jer ga kod njih ima u izobilju.“
Naziv Bakasin je zapravo od grčkog oblika naziva Bača – Pagacion, a podaci koji se ovde mogu naći su u potpunom skladu i sa drugim izvorima. Bač je u ovo vreme već zaista napredno i značajno mesto koje je ime dalo čitavoj županiji. Osim toga, grčki učeni ljudi (arapski termin koji al-Idrizi koristi za njih je ulema) su zacelo grčki, odnosno vizantijski sveštenici, budući da se u Baču nalazilo i sedište grčke, odnosno vizantijske episkopije Sirmijuma, koja je ovde premeštena 1071. godine i upravo negde do Idrizijevog zapisa i bila njeno sedište. Svakako da o žitu u Bačkoj ne treba trošiti previše reči, budući da je i Bač, kao i Novi Sad, bio značajno trgovačko sedište.
Među gradovina sa tla današnje Vojvodine, al-Idrizi je ostavio podatke i o Kovinu. Iako su lapidarni, vredni su i zanimljivi.
„Od grada Baqaṣīn do grada Qāūn (Kovin) ima na istok 60 milja. Qāūn je veliki grad, prosperitetan grad na reci Danaw / Dunū sa trgovima i zanatskim radionicama. Od već pomenutog grada Aqrah (Jegra, danas Eger) do grada Qāūn ima 160 milja razdaljine.“
Kovin je i u srednjem veku, kao i danas, bio na Dunavu. S obzirom na to da je Dunav tokom srednjeg veka bio jedna od najbitnijih saobraćajnica onovremene Evrope, značaj Kovina je bio veliki. Dao je, kao i Bač, ime i županiji na jugu Ugarske, i sve do osmanskih osvajanja bio je izuzetno značajno pogranično mesto kod koga se neretko prelazio Dunav u vreme kada su krstaši, a potom i ugarska armija, prelazili Dunav u Srbiju i dalje ka Vizantiji. U vreme kada ga opisuje Idrizi, Kovin postoji već više od sedam decenija, jer se pominje da postoji 1072. godine tvrđava Kovin u jednoj ugarskoj hronici. Tako da su i ovi podaci arapskog geografa sasvim komplementarni istorijskim činjenicama, štaviše, Idrizi i ovde značajno dopunjava lakune koje postoje u istorijskim izvorima za istoriju Kovina, o čijoj poznijoj srednjovekovnoj prošlosti postoji niz dokumenata i istorijskih izvora prvoga reda.
„Odatle, rekom Danaw do grada Qāūn ima 70 milja. Slično tome, od grada Abrandis do grada Baqaṣīn isto ima 70 milja. Baqaṣīn je u odnosu na grad Qāūn na zapadu. Baqaṣīn i Qāūn su dva poznata grada, imaju puno stanovnika i ulaznog i izlaznog saobraćaja (prometna grada).“
Još jedna napomena koju Idrizi daje tiče se ekonomije ova dva grada, i kao što je već dobro poznato, i jedan i drugi su vezani za Dunav. Kovin je direktno na Dunavu, Bač preko Mostonge se takođe zapravo nalazio na Dunavu, te je ovaj bogat saobraćaj i trgovina sasvim logična posledica tako dobrog položaja oba grada.
„Sad se vratimo gorepomenutim, rekli smo, da od pomenutog grada Budawārah (Budim) do grada Tīt(a)lūs (Titel), pečnim tokom u pravcu istoka ima 75 milja. Od grada Tītlūs, do Baqaṣīn takođe ima 75 milja. Tītlūs se nalazi na severnoj strani reke. Ima mnogo stanovnika i stoke, stanovnici su mnogo imućni i žive u izobilju.“
I Titel je, pre svega u crkvenom pogledu, bio važno mesto. U njemu se nalazila prepozitura, titelski zborni kaptol je bio i mesto javne vere (preteča notarijata). Ono što je kod Titela poseban kuriozitet, jeste i činjenica da je njegov kaptol bio posvećen Svetoj Sofiji, što je jedinstven slučaj u čitavoj srednjovekovnoj Ugarskoj. Budući da su na jugu Ugarske, ali i diljem zemlje, postojali vizantijski manastiri u XI i XII stoleću, možda je taj uticaj Istočnog rimskog carstva bio i u Titelu, ali o tome podataka nema. Inače prvi pomeni Titela su vek pre Idrizijevog putovanja, tako da i u ovom slučaju se na njegove informacije može osloniti kao na bitnu dopunu istorije ovog važnog srednjovekovnog grada na Tisi.
Na kraju, nekoliko poslednjih Idrizijevih podataka u kojima se pominju prostori današnje Vojvodine jesu vezani za razdaljine. Evo šta on kaže:
„Pomenuli smo da od grada Tītlūs do grada Ifrankabīlah na jug ima (nedostaje u rukopisu) milja. Od grada Ifrankabīlah do grada Qāūn je sto milja. Od grada Ifrankabīlah do grada Abrandis je 50 milja. Od grada Abrandis do grada Vānīah (neubikovan) koji se nalazi na reci Līnāh (neubikovana) ima 75 milja. Mali je, ali sa gradskim naseljima i utvrđenjima, na obali reke. Reka se između Qāūn i Bālġradūn (Beograd) uliva. Od grada Qāūn do zemlje Ankrīa/Unkarīa (Ugarska) put vodi na sever. Prema jugu se nalazi i osam dana kopnenim putem reka Danaw. Teče između gradova Baqaṣīn i Qāūn. Od grada Qāūn do Šanat (Čanad) je put od četiri dana, to je grad na zapad od reke. Napredan, lep i civilizovan grad.“
Idrizijevi podaci o razdaljini su daleko od preciznih. Kao što se moglo videti iz samog izlaganja Idrizijevog, on razdaljine piše u miljama, što je verovatno oko kilometar i po (1555 ili 1973 metara prema različitim pretpostavkama naučnika). Neretko je u svojoj Greografiji pominjao i put u danima, a prema proračunima onih koji su se bavili ovom spisom, za Idrizija je jedan dan lakšeg puta 23-25 milja, 30-36 milja je dan jačeg puta, a vodom se pređe 100 milja za dan. Naravno treba uzeti u obzir i pristupačnost terena. Međutim, neretko se mogu naći nedoslednosti, pa i netačni podaci. Uostalom do danas, uz sav napor savremene istoriografije, neki toponimi nisu ubikovani, iako postoje pretpostavke i za grad Banija i za reku Lina, međutim, to izlazi iz okvira tla današnje Vojvodine.
Podaci iz Rožerove knjige arapskog geografa i putopisca al-Idrizija dopunjuju postojeća saznanja o prošlosti gradova današnje Vojvodine, i uz sve nepreciznosti, a u nedostatku većeg i bogatijeg izvornog korpusa, predstavljaju zanimljivu riznicu podataka iz jednog aspekta potpuno druge kulture i civilizacijskih okvira.
Ostavi komentar