Autor: msr Ognjen Karanović, istoričar
Spoljnopolitičku orijentaciju posleratne Demokratske Federativne Jugoslavije, odnosno Federativne Narodne Republike Jugoslavije, naročito prema Sovjetskom Savezu, ne bismo na odgovarajući način bili u prilici da razumemo, niti da postavimo u određeni istorijski kontekst, bez determinisanja relacije između tih procesa i diplomatske, odnosno uopšte spoljnopolitičke delatnosti partizanskog Narodnooslobodilačkog pokreta, predvođenog Josipom Brozom Titom, u toku Drugog svetskog rata. Napadom nacističke Nemačke na Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika, 22. juna 1941. godine, rat je ušao u sasvim novu fazu i umnogome odredio i njegov ishod. U ovom događaju od izuzetnog globalnog značaja nalazi se i pokretački motiv za masovni pokret dela jugoslovenskih naroda pod vođstvom do tada ilegalne Komunističke partije Jugoslavije protiv okupatorskih i kvislinških vlasti uspostavljenih na prostoru Kraljevine Jugoslavije, nakon Aprilskog rata 1941. godine. Paktom Ribentrop-Molotov iz avgusta 1939. godine za neko vreme je odložen neizbežni sukob između dve totalitarne imperije Hitlera i Staljina. Sovjetske vlasti su se nadale da će ovim paktom sebi obezbediti dovoljno dugo prelaznog mira i manevarskog prostora, kako bi se za budući rat, za koga su smatrale da će izbiti u toku 1942. godine, pripremile na odgovarajući način. U skladu sa tim zvanična sovjetska i politika Kominterne u ovom periodu se kretala u pravcu izbegavanja bilo kojih provokativnih akcija prema Trećem Rajhu kako Hitleru ne bi dali povoda za neki prevremeni rat i blickrig koji je doživela Francuska. Ni jedna negativna reč o naci-fašizmu od 1939. do 1941. godine nije izgovorena javno iz usta nekog od sovjetskih zvaničnika, niti se ista mogla čuti od moskovskog radija ili iz sovjetskih javnih glasila poput Pravde ili Izvestije. Prvi put, nakon dve godine, reč fašizam je pred medijima javno izgovorio Vječeslav Molotov 22. juna 1941. godine obaveštavajući domaću i svetsku javnost o nacističkoj agresiji na Sovjetski Savez.[1]
Kao i druge komunističke partije, KPJ, kao sekcija Kominterne, iako sa antifašističkim ubeđenjima i opredeljenjem članstva, prihvatila je sve direktive Kominterne. Posle jugoslovenske aprilske katastrofe, Partija počinje sa pripremama za pokretanje oružane borbe protiv okupatora, ali u skladu sa stavovima sovjetskog rukovodstva i Kominterne, ništa ne preduzima. Za takve planove ona nema ni blagonaklon stav SSSR-a, koji je, izlazeći u susret Nemačkoj, prekinuo zvanične odnose sa izbegličkom vladom Kraljevine Jugoslavije. Ti odnosi će ponovo biti uspostavljeni posle napada Nemačke na Sovjetski Savez, 17. jula 1941. godine. Posle otvaranja istočnog fronta rukovodstvo KPJ, očekujući brz poraz Nemaca i njihovih saveznika u Rusiji i dogledan dolazak Crvene armije na granice Jugoslavije, prema uputstvima Kominterne, artikulišući ogromno nezadovoljstvo naroda postojećim stanjem u spremnost na oružanu borbu, od jula do septembra iste godine, podižu ustanke širom Jugoslavije, ali težište tog velikog narodnog pokreta smeštaju u zapadnu Srbiju, gde je prešao i formirani Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i partizanskih jedinica. Iz ove činjenice se mogu uočiti težnje i ratni planovi partizanskog Vrhovnog štaba da svoje operativne akcije usklade sa operacijama Crvene armije na istočnom frontu, smatrajući da će ako koncentrišu svoje glavne ustaničke snage u istočnim delovima Jugoslavije, lakše stupiti u direktnu vojno-političku vezu sa sovjetskom armijom za koju su bili uvereni da će sa lakoćom potisnuti nemačke invazione snage i kroz nekoliko meseci stići do Jugoslavije sa istoka.[2]
Jugoslovenski oslobodilački rat vodio se ne samo za oslobođenje države od zavojevača i njegovih saradnika, nego i za novo državno i društveno uređenje zemlje. Dakle, pred partizanske borce za oslobođenje zemlje je postavljen dvostruki zadatak: očistiti zemlju od okupatora i u oslobođenoj državi stvoriti novo uređenje nove odnose i nove temelje jugoslovenskog društva. Taj cilj se nije mogao ostvariti samo čisto vojnim akcijama, a takođe ni akcijama na tlu Jugoslavije. Za potpuni uspeh oslobodilačke borbe bilo je potrebno i priznanje najvažnijih antifašističkih činilaca međunarodne politike, pre svih SSSR-a, Velike Britanije i SAD. Tog priznanja u samom početku borbe, bar u onom političkom smislu, nije bilo. U prve dve godine borbe, odnosi sa inostranstvom NOP-a, su bili prvenstveno određeni vojnim potrebama. Drugi sadržajniji odnosi su bili podređeni vezama zapadnih Saveznika, ali i Sovjetskog Saveza sa izbegličkim vladama Kraljevine Jugoslavije. Kada je krajem 1941. godine došlo do raskida saradnje između pokreta Draže Mihajlovića, kao jedinog legitimnog predstavnika oružane sile vlade Kraljevine Jugoslavije i pokreta Josipa Broza, to se odrazilo i na odnose partizanskog pokreta sa zapadnim Saveznicima. U tom periodu došlo je do prekida kontakata kako sa britanskom vladom, tako i sa britanskim oružanim snagama.[3]
Od tog perioda pa do prve polovine 1943. godine NOV i Pokret oslobođenja Jugoslavije su vodili svoju oružanu i revolucionarnu borbu, a da pri tom nisu ostvarili bilo kakvu formalnu vezu sa zapadnim Saveznicima. Jedini kontakti sa spoljnim svetom su bile veze sa Sovjetskim Savezom koje su ostvarivane svo vreme rata, ali te veze su se u početku ostvarivale jedino preko radio-stanice što je u mnogome umanjivalo efikasnost tih veza s obzirom da putem takvih kontakata nije moglo biti tešnje koordinacije vojnih operacija niti političke delatnosti. U skladu sa obzirima koje su prema legalnim vladama u egzilu imale članice Antihitlerovske koalicije, vreme do prvih formalnih i fizičkih kontakata partizanskog pokreta i Saveznika 1943. godine, bi se moglo nazvati periodom potpune informativne izolovanosti savezničkih zemalja o rasplamsavanju oružane borbe protiv fašizma od strane još jednog antifašističkog pokreta. Jedini aspekt prevazilaženja te medijske blokade je bila radio-stanica Slobodna Jugoslavija sa sedištem u Moskvi, koja je pod nadzorom sovjetskih vlasti bila dragocen politički subjekt propagande Narodnooslobodilačkog pokreta sa ciljem širenja vesti o partizanskoj borbi na tlu Jugoslavije. Opšti vojno-strateški i politički manevri međunarodnih aktivnosti savezničkih vlada su do 1943. godine doprineli formiranju stava da je pored pomoći i podrške koja je pružana Jugoslovenskoj vojsci u Otadžbini Draže Mihajlovića, istu potrebno usmeriti i prokomunističkom pokretu Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Tome su, dakako, doprineli i sjajni vojni uspesi Titovih partizana u njihovoj gerilskoj borbi protiv okupatora. Tako je, u tom periodu i uslovima građanskog rata protiv četnika, glavni spoljnopolitički program KPJ i partizanskih snaga bio kompromitovanje antifašističke ideologije četničke oružane borbe i svrstavanje partizanskog pokreta oslobođenja Jugoslavije, kao jedinog saveznika antihitlerovske koalicije na tlu Jugoslavije, u opšti ratni tabor protiv sila Osovine. Ovi napori i blagonaklon stav Velike Britanije i Sovjetskog Saveza prema tim stremljenjima su urodili plodom. [4]
Od novembra 1942. godine, kao posledica Prvog zasedanja AVNOJ-a formiraju se prvi revolucionarni organi nove vlasti kvalifikovani za predstavljanje oružane borbe NOP-a kako u samoj zemlji tako i u svetu. Još pre toga u Jugoslaviji je tokom 1942. godine došlo do stvaranja lokalne ustaničke vlasti, formirane potpuno na novim osnovama, gde se težnja za odbacivanjem predratnog poretka mogla lako očitovati. Međutim, takve okolnosti razvoja revolucionarne borbe nisu naišle na odobravanje ni SSSR-a, kao jedine svetske sile i „prve zemlje socijalizma“, na čiju podršku su jugoslovenski komunisti posebno računali. Istovremeno, Antifašističko Veće Narodnog Oslobođenja Jugoslavije u Bihaću 1942. godine, je konstituisan samo kao politički predstavnik borbe naroda Jugoslavije, a ne kao predstavničko telo, odnosno najviši organ narodne vlasti na oslobođenoj teritoriji. Na ovom ograničenju je insistirala, upravo Moskva, koja je preko radio-stanice, bila obaveštena o zasedanju AVNOJ-a. Sovjetska vlada je tada održavala normalne odnose sa izbegličkom vladom u Londonu, a pored toga je bila vezana dogovorom sa Velikom Britanijom da utiče na ponovnu uspostavu odnosa između partizanskih jedinica Josipa Broza Tita i Jugoslovenske vojske u Otadžbini Draže Mihajlovića i pored nastojanja predstavnika NOP-a da rivalsku antifašističku vojsku označe kao kolaboratora i nacionalnog izdajnika. Taj nesporazum, u ovo vreme, svakako, nije bio jedini između vodećih organa NOP-a i vlade SSSR-a na čelu sa Staljinom. Naime, u ovom periodu Moskva se protivila i formiranju udarnih jedinica NOV, koje nisu bile vezane uz određenu teritoriju. Posebno je kritikovano formiranje proleterskih jedinica i upotrebe srpa i čekića na crvenoj zvezdi kao oznake tih jedinica. Međutim, Vrhovni štab NOVJ nije želeo da se odrekne tih proleterskih i pokretnih jedinica, jer u nastvku rata bez tih jedinica bi sigurno došlo do stagnacije pokreta, njegovog postepenog osipanja i neizbežnog pada morala.[5]
Upravo postojanje ovako krupnih razlika u gledanju i nemogućnost da se postigne pun sporazum naveli su NOP na to da popusti pod pritiskom u vezi sa formiranjem vrhovnih organa nove revolucionarno-oslobodilačke vlasti već u 1942. godini. Naravno, ovi nesporazumi sa SSSR nisu bili objavljivani u to vreme, a u najužem krugu Vrhovnog štaba i Politbiroa, koji su bili upoznati sa ovom dimenzijom odnosa sa SSSR-om, isti su objašnjavani time da Moskva nema potpuna i sadržajna obaveštenja o pravoj situaciji u zemlji. U suštini, niko od saveznika Antifašističke koalicije nije imao negativan stav prema vojnom elementu oružanog ustanka partizanskih snaga predvođenih Komunističkom partijom Jugoslavije, niti generalno prema tom pokretu, ali u međusavezničkom kalkulisanju oko budućeg, posleratnog uređenja Evrope, u tom periodu je proizišao stav da u Jugoslaviji treba pomiriti dva suprotstavljena i, u krvavom građanskom ratu, sukobljena antifašistička pokreta, pri tom ne menjajući, bar ne u tom ratnom vremenu, društveni poredak, oblik vladavine i generalnu liniju legaliteta i legitimiteta vlade Kraljevine Jugoslavije u Londonu, tj. u emigraciji. Međutim, situacija će se izmeniti već u narednih nekoliko meseci. Nakon pobede Crvene armije u Staljingradskoj bici, početkom 1943. godine, uspešnog okončanja borbi u severnoj Africi i započinjanja još uspešnijeg savezničkog potiskivanja snaga Osovine na Siciliji, dominacija antihitlersovske koalicije u „gigantskom rvanju“ sa silama Trojnog pakta, uspostavljena već 1942. godine, u maju 1943. godine je u potpunosti stabilizovana. To je automatski značilo i prekompoziciju odnosa sva tri saveznika prema jugoslovenskom pitanju. Sa jedne strane SSSR, očekujući veće angažovanje zapadnih saveznika na otvaranju atlantskog fronta i jače materijalne pomoći Crvenoj armiji u prelomnim momentima oslobađanja ogromne zaposednute teritorije, je više nego i jedna članica Koalicije Ujedinjenih naroda izlazio u susret anglo-američkim, ali pre svega britanskim političkim interesima u pogledu odnosa prema pokretima otpora u Jugoslaviji. Sa tim u vezi, njegovo držanje prema Narodnooslobodilačkom pokretu se sve do početka 1944. godine nije bitnije promenilo. Sa druge strane, Velika Britanija, i pod njenim uticajem američka vlada, su pokazale daleko fleksibilniji odnos prema partizanskim snagama, opet izlazeći u susret interesima SSSR.[6]
U vreme teških borbi na Sutjesci (operacija Švarc) britanska misija sa kapetanom Frederikom Vilijamom Dikinom i Vilijamom Stjuartom spustila se na improvizovani durmitorski aerodrom NJegobuđe 28. maja 1943. godine. Dikin je kasnije pisao „o epskoj borbi koja se vodila u jednom kotlu“[7] i na terenima koji su ga podsećali na „Mesečevu površinu“[8]. Ovo je bila prva saveznička misija, a za njom je usledilo još nekoliko, listom britanskih misija. Uspostavljanjem tih misija otpočinju prvi neposredni kontakti na tom planu međunarodnih odnosa nove Jugoslavije. Posle kapitulacije Italije, u septembru 1943. godine, preko britanske vojne misije, u oktobru, dolazi do uključivanja američkih oficira u tu misiju, koja od tada postaje saveznička anglo-američka vojna misija. Ovi kontakti su, isprva, bili ograničeni na obeveštajnu delatnost i dostavljanje i primanje materijalne, pre svega, pomoći u naoružanju. Međutim, uskoro počinju i pregovori, a potom i sporazum o međusobnom podupiranju vojnih akcija. Paradoksalno, SSSR neće svoju misiju uputiti u Vrhovni štab sve do februara 1944. godine. Svakako da se tu radilo o bukvalnom i doslednom vođenju računa o interesima i reakciji zapadnih saveznika, zbog čega je pod pritiskom sovjetske vlade, 15. maja 1943. godine i Izvršni komitet Kominterne doneo odluku o gašenju ove međunarodne organizacije radničkih i komunističkih partija, a suštinski „produžene ruke“ sovjetskog uticaja i diplomatije. Međutim, još jedan momenat je doprineo razmimoilaženju stavova sovjetskog i rukovodstva NOPJ, a to je bilo Drugo zasedanje AVNOJ-a u Jajcu 29-30. novembra 1943. godine. Drugo zasedanje AVNOJ-a se odvijalo u vreme održavanja Teheranske konferencije tri velika saveznika, Čerčila, Staljina i Ruzvelta, koji su na toj konferenciji usvojili zaključak koji je predviđao da se partizani u Jugoslaviji potpomognu do najveće moguće mere provijantom i opremom, kao i operacijama komandosa. Ovakvom odlukom veliki saveznici su de fakto priznali oružane snage NOP-a. Na osnovu saglasnosti Čerčila i Staljina u Teheranu, upućena je u Vrhovni štab i sovjetska vojna misija sa generalom Kornjejevom na čelu, čiji su se članovi 23. februara 1944. godine spustili avionom kod Bosanskog Petrovca, na tlo Jugoslavije. Na odluke AVNOJ-a poslednja se oglasila sovjetska vlada, čekajući, najverovatnije, reakciju zapadnih saveznika, mada je CK KPJ izvestio Moskvu o radu i zaključcima AVNOJ-a u Jajcu. Za stav SSSR karakteristično je da je radio stanica Slobodna Jugoslavija prilikom objavljivanja odluka AVNOJ-a, početkom decembra 1943. godine, izostavila da obavesti javnost o odluci o suspenziji prava i zabrani povratka kralja Petra II Karađorđevića u zemlju. Sovjetski Savez se solidarisao sa britanskom politikom kompromisa u Jugoslaviji, izjašnjavajući se protiv Mihajlovića, ali nije istupio protiv kralja i vlade u emigraciji sa kojom je održavao diplomatske odnose. Sam Staljin je odluke AVNOJ-a označio kao „udarac u leđa Sovjetskom Savezu i odlukama u Teheranu“[9], a ove Staljinove reči je istaknuti funkcioner ukinute Kominterne Dimitru Z. Manuilski preneo Veljku Vlahoviću i Đuri Salaju[10].
U drugoj polovini 1944. godine sovjetsko-jugoslovenski odnosi su doživeli sasvim novi obrt. Taj obrt je, svakako, imao i svoju strateško globalnu dimenziju u pomeranjima u odnosima među velikim saveznicima koje su izazivale okolnosti približavanja kraja ratnog sukoba i potrebe za novom preraspodelom snaga u Evropi i svetu. Za posleratno uređenje zemlje, dešavanja u međunarodnoj politici NOP-a tih poslednjih meseci 1944. godine su bila ključna. Nakon sporazuma Tito–Šubašić iz juna 1944. godine, britanska vlada je učinila veliki napor da se taj sporazum sprovede u delo na samom terenu, tj. da se u NKOJ uključe predstavnici emigrantske vlade i očuva status monarhije kao oblika vladavine u Jugoslaviji. Sa druge strane, SSSR je izvesno vreme izlazio u susret ovim britanskim interesima, ali uviđajući mogućnost da nad jugoslovenskim rukovodstvom NOP-a ostvari svoj individualni uticaj, bez ostalih saveznika, Staljin je odlučio da Titu i NKOJ pruži podršku u njihovim težnjama da jugoslovensko uređenje izgrade u skladu sa načelima proklamovanim na Drugom zasedanju AVNOJ-a u Jajcu. Ovom cilju je, zasigurno, poslužio i prvi neposredni susret Tita i Staljina u Moskvi, septembra 1944. godine. Shvatajući da svojim, ipak, nedovoljnim oružanim snagama ne može osloboditi i preuzeti vlast nad celom zemljom, Tito se obratio Staljinu za pomoć u vidu dolaska jedinica Crvene armije iz Rumunije i Bugarske kako bi zajedno sa NOVJ, oslobodile Beograd i ključne oblasti u Jugoslaviji. Time se želela preduprediti Čerčilova nastojanja, koje je on na nedvosmislen način predočio Titu, prilikom susreta u Napulju avgusta te godine, da angloameričke snage preko zapadnog dela Jugoslavije stignu do Budimpešte i centralnih delova Evrope, pre Rusa. Kako bi u toj situaciji, poredak stvoren od strane NOP-a i NOVJ predvođenih komunistima bio ugrožen mogućnošću da kralj, vlada i poredratni režim uz podršku zapadnih saveznika preuzmu vlast u zemlji, Tito je odlučio zatražiti zaštitu od Staljina i SSSR-a. U svakom slučaju ni Sovjeti nisu želeli da se granice njihovog uticaja „završe na Karpatima“, pa su se, po ovom pitanju, interesi Tita i Staljina preklopili[11].
Na ovom sastanku u Moskvi dogovorena je i saradnja NOVJ i Crvene armije u završnim operacijama za oslobođenje Jugoslavije, u prvom redu u operaciji oslobođenja jugoslovenske prestonice Beograda. Prema tom dogovoru Crvena armija je trebalo u sadejstvu sa NOVJ osloboditi Makedoniju, Srbiju sa Beogradom, a potom se prebaciti dalje na front u Mađarskoj, bez bilo kakvog zadržavanja na tlu Jugoslavije, što je, tada, u jugoslovenskoj javnosti od strane rukovodstva NOP-a tumačeno kao uspeh Titove diplomatije u nastajanju da suverenitet i integritet nove Jugoslavije bude strogo poštovan od strane Sovjetskog Saveza i ostalih saveznika Koalicije Ujedinjenih naroda. „Moskovski dogovor“ je ispunjen i posle uspešnih operacija oslobođenja Beograda i njegove okoline, sovjetske jedinice krenule su na severozapad i zaposele samo najseverniji deo fronta na gornjem delu toka Dunava kroz Jugoslaviju i tu, posle forsiranja reke kod Bezdana, prešle u Mađarsku. Time su Tito i NKOJ osujetili planove Čerčila i britanskog Forin ofisa da se sa svojim vojnim snagama učvrste na teritoriji Jugoslavije, odakle bi, verovatno, pomogli organizovanje „kontrarevolucionarnih snaga“ predratnog režima u borbi protiv komunista. Ovo je bio, zaista, osetljiv momenat u trogodišnjoj borbi KPJ i NOVJ za oslobođenje i stvaranje nove Jugoslavije. Ako se uzme u obzir da najveći deo Srbije, kao ključni deo Jugoslavije, pre sovjetsko-partizanske ofanzive nije bio pod vojnom kontrolom NOVJ, niti je KPJ imala neko značajnije uporište među srbijanskim stanovništvom, moglo se lako dogoditi da četničko-nedićevske snage uz podršku Velike Britanije preuzmu kontrolu nad tom teritorijom, čime bi i posleratni izgled Jugoslavije bio prejudiciran tom činjenicom.[12]
Pored niza otvorenih pitanja u vezi posleratnog uređenja Balkana i uticaja velih sila na ovom prostoru, pitanje Jugoslavije je zauzimalo posebno mesto u Čerčilovim bojaznima od potencijalne dominacije SSSR-a nad tokovima politike u Jugoslaviji. U toj situaciji je došlo i do susreta Čerčila i Staljina u Moskvi od 9. do 17. oktobra 1944. godine gde je odmah postignut sporazum o Balkanu, koji je pored drugih država uključivao podelu interesa u Jugoslaviji po principu 50% prema 50%. Prvi javni znak da je postignut određeni dogovor u pogledu Jugoslavije može se naći u članku Pravde od 21. oktobra 1944. godine, na kraju Čerčilovog boravka u SSSR-u, u kojem se kaže „da su se SSSR i Velika Britanija složili da vode zajedničku politiku u Jugoslaviji“[13]. Sprovođenje ovog sporazuma je od početka izazivalo nezadovoljstvo kod obe velike sile zbog toga što je Jugoslavija bila jedina balkanska zemlja koja je već u toku rata izgradila svoj identitet i jasno izraženu volju, a pored toga, i izvesnu sposobnost da tu volju i realizuje. Međutim, sam Tito je, poštujući odluke Jaltske konferencije iz februara 1945. godine o stvaranju zajedničke vlade Demokratske Federativne Jugoslavije temeljima sporazuma sa Šubašićem, prvobitno poštovao generalnu liniju zajedničkog sovjetsko-britanskog uticaja na novonastale prilike u zemlji, da bi nakon zaoštravanja odnosa sa zapadnim saveznicima povodom Trsta i zapadnih granica u prvoj polovini 1945. godine kurs svoje spoljne politike okrenuo prema SSSR-u. Čerčil se u junu 1945. godine žalio Staljinu da u Jugoslaviji nema ni 10 od 50% uticaja predviđenog sporazumom iz oktobra prethodne godine. Sa druge strane, Staljin je shvatio da ove okolnosti može lako da upotrebi u korist Sovjetskog Saveza, pa je prirodnu bliskost prokomunističkog rukovodstva Jugoslavije sa SSSR-om odlučio da učvrsti još više i u dogledno vreme Jugoslaviju u potpunosti prevede u tzv. „sovjetski blok“. Ova okolnost je bila pravi temelj budućih jugoslovensko-sovjetskih odnosa koji će doživeti potpuno nove zaplete i obrte u prvim posleratnim godinama savremene blokovske podele sveta.[14]
IZVORI I LITERATURA
Biber, Dušan, Tito – Čerčil, zbirka dokumenata 1943-1945, Arhiv Jugoslavije, ČGP Delo, Globus , str. 4, Beograd, Zagreb, 1981.
Mates, Leo, Međunarodni odnosi Socijalističke Jugoslavije, Nolit, str.13-14, Beograd, 1976.
Branko Petranović, Istorija Jugoslavije 1918-1978, Nolit, str. 223-253, Beograd, 1981.
Popov, Čedomir, Politički frontovi Drugog svetskog rata, Društvo istoričara Južnobačkog i Sremskog okruga, str.32-33, Novi Sad, 1995.
[1] Čedomir Popov, Politički frontovi Drugog svetskog rata, Društvo istoričara Južnobačkog i Sremskog okruga, str.32-33, Novi Sad, 1995.
[2] Branko Petranović, Istorija Jugoslavije 1918-1978, Nolit, str. 223-253, Beograd, 1981.
[3] Leo Mates, Međunarodni odnosi Socijalističke Jugoslavije, Nolit, str.13-14, Beograd, 1976.
[4] Isto, str. 7-20.
[5] Grupa autora, Istorija Saveza Komunista Jugoslavije, Izdavački centar Komunist, Narodna knjiga, Rad, str. 215-220, Beograd, 1985.
[6] Branko Petranović, navedeno delo, str. 301-313.
[7] Dr Dušan Biber, Tito – Čerčil, zbirka dokumenata 1943-1945, Arhiv Jugoslavije, ČGP Delo, Globus , str. 4, Beograd, Zagreb, 1981.
[8] Isto, str. 5.
[9] Branko Petranović, navedeno delo, str 328-331.
[10] Isto, str, 331.
[11] Leo Mates, navedeno delo, str. 22-30.
[12] Isto, str. 31-40.
[13] Isto, str 31.
[14] Isto, str. 38-51
Ostavi komentar