Autor: dr Aleksandra Kolaković
Jovan Žujović (1856–1936) jedan je od Srba školovanih u Francuskoj, koji su po povratku u domovinu postavili temelje novim naučnim disciplinama. Nakon neuspelih studija u Cirihu, gde su „bakunjisti“ okupirali njegovu pažnju više nego učenje, Žujović je 1880. godine završio Antropološku školu u Parizu. Bio je učenik najpoznatijih predstavnika geoloških i mineroloških nauka – Andrea Fukea i Mišlea Levija. Po povratku u Srbiju započeo je rad na Velikoj školi u okviru tek osnovane Katedre za geologiju i mineralogiju, a od 1883. godine bio je redovni profesor. U naučni život Evrope uključio se radom na obimnoj monografiji o stenama Kordiljera, koju je finansiralo Ministarstvo prosvete Francuske (1884) i sintetičkim prikazom geologije Srbije. Na osnovu znanja stečenog u Parizu Jovan Žujović je „razradio nove metode u proučavanju stena i minerala, obradio na naučnim osnovama veliki broj stena i minerala sa Balkanskog poluostrva a posebno sa teritorije Srbije“. Žujović je izradio prvu geološku kartu Srbije (1884) i pokrenuo geološku bibliografiju Balkanskog poluostrva (1886). Žujevićevo uvođenje polarizacionog mikroskopa i petrografski način proučavanja stena uneli su revolucionarni preokret u geološku nauku u Srbiji. Žujović je pomogao i razvoj kulturnih institucija Srbije osnivanjem Srpskog arheološkog društva i Muzeja srpske zemlje.
Saradnjom sa francuskim kolegama i samostalnim radovima iz geologije otkrio je Srbiju naučnoj sceni Evrope. Na Antropološkoj školi u Parizu stekao je brojna poznanstva i prijateljstva, koja su kasnije uticala na njegov naučni rad. Osnivanjem Katedre za mineralogiju sa geologijom na Velikoj školi u Beogradu i pokretanjem časopisa Geološki anali Žujović je krenuo putem afirmacije nauke u Srbiji i prvi je među srpskim naučnicima koji su u potpunosti shvatili značaj saradnje sa naučnicima iz drugih država. Saradnja sa naučnicima iz Pariza imala je poseban značaj, uz njegove lične i političke afinitete prema Francuskoj. Potreba da se dostignuća geološke nauke u Francuskoj približe srpskim naučnicima i doprinesu razvoju nauke u Srbiji pokretala su Žujovića na konsultovanje francuske literature i prezentovanje rada geološke nauke, koja je u Srbiji tek u povoju. O navedenom svedoče i dva pisma upućena Žujoviću 1894. godine od strane knjižara Bodrijea. Između ostalog, knjižar srpskog naučnika izveštava o prijemu čeka u iznosu od 20 franaka za knjigu Uspomene iz Palentologije, IV tom, što je samo ilustracija kako je Žujović nabavljao savremenu literaturu. Nakon Ivanjdanskog atentata na kralja Milana Obrenovića 1899. godine Jovan Žujović morao je da ode iz Srbije i tada je oko godinu dana proveo u Parizu gde je radio u laboratoriji College de France. Pored prikupljanja literature Žujović je u Parizu pripremao i izradu svojih publikacija. Prilikom jednog susreta sa kraljem Aleksandrom Obrenovićem, koji je opisao u svojim beleškama, između ostalog naveo je da se razgovor vodio i o Žujovićevom naučnom radu. Srpski kralj se raspitivao o Žujovićevom radu na publikaciji Geologije Srbije, a Žujović je ovom prilikom obavestio kralja da se atlas za tu publikaciju štampa u Parizu, kao i da tamo sarađuje sa najpoznatijim naučnicima.
Školovanje u Parizu ostavilo je traga i na političke poglede Jovana Žujovića. Uspon francuske Treće Republike, ideje radikalizma, republikanizma i socijalizma, ličnosti francuskih političara Klemansoa i Gambete, ostvarile su snažan utisak na Žujovića. Pored novih naučnih saznanja, u Srbiju je preneo i duh francuske politike i Treće Republike. Miodrag Ibrovac piše kako se Žujović „zapojio idealima jednakosti i bratstva koje su Francuzi pružili svetu“, kao i da je „zavoleo njihove demokratske slobode, pronikao u francuski duh koji je tako odgovarao njegovoj sopstvenoj prirodi“. Pored nauke, Jovan Žujović je bio i politički aktivan (Samostalac), pri čemu je u srpski politički život unosio francuska republikanska uverenja. Miodrag Ibrovac je na Žujovićevoj sahrani istakao da je jedan od vodećih srpskih intelektualaca u Parizu spoznao prava značenja ideja bratstva, slobode i jednakosti. Francuska materijalna i duhovna obnova nakon rata sa Pruskom, koja se ogledala u napretku privrede, nauke, kulture, razvoju umetnosti uticala je i na formiranje Žujovićeve ličnosti i njegove dobre vezanosti za ideje jednakosti, bratstva i slobode oličene kroz radikalizam. Ideje francuskih radikala, Gembetin i Klemansoov uticaj u političkom životu Francuske, Žujović je upoznao na izvorištu i prihvatio. U spisima Jovana Žujovića, koji se čuvaju u okviru ličnog fonda u Arhivu Srbije, mogu se pronaći ispisi iz francuskih knjiga koje su se bavile periodom Revolucije, kao i jakobincima i Napoleonom. Čini se da je Žujović, upravo iz ovih knjiga crpeo informacije koje su kreirale osnovu za njegove stavove o republici.
Krajem 19. veka Žujović je predlagao da se u Srbiji osnuje Univerzitet kako bi još više napredovala. U jednom razgovoru sa kraljem Aleksandrom Obrenovićem, Žujović je istakao da Srbija nema dovoljno fakulteta niti intelektualaca koji su dostojni titule univerzitetskog profesora, te da treba sistematski raditi na podizanju jednog po jednog fakulteta i time stvoriti uslove za proglašavanje Velike škole u Univerzitet jer „i velika Francuska podigla je prvo pojedine fakultete pa sad tek pomišlja da ih u univerzitetske celine sastavlja“. Srpski Univerzitet je osnovan neku godinu nakon pomenutog razgovora, 1905. godine, a za katedrama se našao veliki broj francuskih đaka, koji su prenosili znanja i iskustva stečena u Francuskoj.
Jovan Žujović je pisao da francuska proza „vrlo prosta i jasna, pravilna i lepa, gipka i životna“, a iako smatra da Francuzi nisu rasa poeta, ističući prevlast francuskog duha u srpskom društvu, usaglašava svoj stav sa Bogdanom Popovićem da Francuzi ipak nisu izgubili poetski dar svojih predaka. Protežirajući francusku kulturu, srpski intelektualci su pokušali i uspeli u tome da se srpski književnici, poete i umetnici ugledaju na Francuze. Stoga ne čudi i da je tzv. beogradski stil svoj nastanak dugovao ugledanju na fleksibilnosti francuske fraze. Žujović je pisao da se francuski duh, koji je bio imperativ srpskog kulturnog napretka, najbolje ogleda u francuskom jeziku, koji je „jasan, melodičan, kratak i vrlo prigodan za tečno izražavanje svake misli i pojmova, pogodan za sve nauke i veštine, za sve oblike književnosti i besedništva“. Pred kraj Valikog rata Jovan Žujović je posebno naglašavao da je srpsko društvo još do 1914. godine bilo prožeto francuskim uticajima od klasičnih ideja slobode, bratstva i jednakosti, solidarnosti i nezavisnosti do ideja koje su proklamovali Buržoa, Gizo, Tjer, Renan, Rambo, Lavis, Senjobos, Ten i Sorel.
Jovan Žujović je tokom svog školovanja i karijere uspeo da izgradi važne kontakte u francuskom društvu. Jedan od najvećih autoriteta u pitanjima spoljne politike i saradnik La Revue des deux mondes, Rene Pinon, pred rat 1914. godine je posetio Beograd i ovom prilikom se susreo sa Žujovićem. Francuski intelektualac je 1913. godine u svojim člancima pisao o kraju austrougarske vlasti nad Slovenima: „Moćna Srbija koja bi zadržala sve što su srpske vojske osvojile, koja bi se usko spojila, možda sve do potpunog ujedinjenja, sa Crnom Gorom, koja bi se oslanjala na Bugarsku i na Grčku, svoje saveznice, bila bi očigledno za Austriju opasnost. Prestiž pobjede i privlačivost snage učinili bi od nje ognjište akcije za sve Srbe, i čak za sve Slovene juga; oni bi težili oko Beograda; oni bi došli u iskušenje da ostvare ujedinjenje svoje rase izlazeći iz ćesarevine, dok se, u Beču, gojilo tajnu nadu, sjediniti, oko Zagreba i katoličke Hrvatske, sve Slovene juga gospodare pukova k Solunu i Egejskomu moru”. Tokom susreta sa Jovanom Žujovićem interesovao se da li će Srbija, nakon što je osvojila teritorijalno proširenje na jugu, ući u sukob sa Austrougarskom. Srpski intelektualac bio je mišljenja da bi sukob trebalo odlagati kako bi se srpska vojska odmorila i pripremila, nacija ekonomski oporavila i razvio kulturni rad među Srbima u Austrougarskoj. Ovom prilikom Jovan Žujović, koji je još za vreme studija antropologije u Parizu vršeći kraniološka istraživanja nekih lobanja „Srbohrvata“ iz Slavonije zagovarao ujedinjenje Južnih Slovena, a potom 1901. godine u jednom govoru u Srpskoj kraljevskoj akademiji podržao ideju da su Srbi i Hrvati jedan narod sa dva imena, 1914. godine od Pinona je zatražio francusku podršku za „organizovanje Jugoslavije“. Ovaj razgovor bio je jedna od karika u oblikovanju i realizovanju ideje jugoslovenstva kroz francusko-srpsku saradnju.
U svojim tekstovima Žujović je istakao i uticaj „francuskih ideja“ na Srbe, odnosno stvaranje duhovnih i moralnih osobina srpskog naroda. Bio je jedan od onih Parizlija koji su uticali na to da srpska elita početkom 20. veka pokuša uspostaviti kontinuitet razvoja srpske kulture po francuskom uzoru. Žujović je bio i predsednik Francuskog književnog društva, koje je imalo velikog uticaja na širenje francuskih kulturnih uticaja. Tokom ratnih godina (1914–1918) Francuska je pokazala visok stepen razumevanja za srpske probleme i pomagla savezničkoj srpskoj vladi, a od strane francuskih intelektualaca sa kojima su srpski intelektualci Jovan Žujović, Jovan Cvijić i Milenko Vesnić imali kontakt još od ranije, pokrenuta je inicijativa za pomoć Srbima. Žujović je bio važna spona francuske i srpske borbe protiv zajedničkog neprijatelja. U toku Velikog rata bio je zadužen za srpske đake i izbeglice koji su se školovali u Francuskoj, čime je uticao na to da se u novoj državi formira jedna nova generacija – obrazovana, evropska i frankofilska.
Ostavi komentar