Autor: Miroslav M Jovičin, istoričar
Naredba Namesničkog veća od 9. januara 1776. godine odrediće sudbinu jelinske kolonije u Novom Sadu. Gotovo jedan vek posle dolaska prvih Cincara i Grka u Petrovaradinski Šanac, njihovi sunarodnici i rođaci konačno su ušli u sisteme države i tokove građanskog života Novog Sada. Naredbom su bile definitivno presečene sve vitalne veze sa zavičajem i porodicama u Turskoj, te od tada Jelini su sve svoje životne aktivnosti i emocije usmerili ka zbivanjima u sredinu gde su živeli. Na gurbet su većinom slučajeva dolazili sami muškarci, pa je daljina zavičaja učinila da se od toga vremena momci Cincari i Grci, kao fanatični pravoslavci, žene isključivo pravoslavnim Srpkinjama.
U Novom Sadu je među pravoslavnima živelo nekoliko porodica Cincarima srodnih Vlaha, Rumuna, poreklom iz Vlaške i Erdelja, kao što su bili Vla(h)ovići, Pašćani, Vlajovanovi, Vlalukini, svi sa već posrbljenim prezimenima. Ove siromašne porodice najnižeg staleža generacijama su davale čobane, kočijaše i nadničare, tako da se bogati Grci i Cincari, aktivni i ugledni deo građanskog sloja u povoju, nisu krvno sa njima mešali. Devojaka čistokrvnih Cincarki i Grkinja u gradu gotovo da nije bilo, jer kao što smo videli muški Cincari i Grci rado su dolazili sami ili sa sinovima, ali bez ženskog dela porodice. NJihove žene i kćeri ostajale bi u zavičaju u Grčkoj ili Makedoniji, tako da čisto ženski potencijal Jelina u gradu nije postojao. Stoga su polutanke, kćeri i unuke prvih šanačkih Cincara i domaćih Srpkinja među jelinskim momcima bile na visokoj ceni, ali i njih je u to vreme bilo još uvek malo u odnosu na potražnju. Širok izbor bogatih Srpkinja iz uglednih porodica, ili ako ne bogatih onda barem lepih, vodio je većinu Grka, pogotovu Cincara pravo u njihov zagrljaj i posrbljavanje. Malo njih je uspelo da prevede svoje žene iz Makedonije, ili su se naknadno ženili devojkama svoje krvi iz zavičaja, pa su ljudi iz tog kruga, čiste krvi i snažnog grčkog osećaja, pokrenuli neočekivano žestoku borbu za očuvanje svoga nacionalnog bića. Odupiranje asimilaciji i borba Grko-Cincara za grčki jezik i narodno ime, vođena je tokom dve poslednje decenije XVIII veka kroz odvajanje svog opštestva, škole i crkve od srpske pravoslavne zajednice. U narednim poglavljima biće reči o ove dve kampanje.
Odevanje i ponašanje novosadskih Cincara i Grka
Cincari i Grci su više nego Srbi iz Turske davali orijentalni ton i izgled novosadskoj trgovačkoj čaršiji u XVIII veku i takav imidž varoš je, barem njeno pravoslavno jezgro, zadržala sve do sredine sledećeg veka. Jezik i spoljni izgled razlikovao ih je od istovernih Srba, dok su se od katoličkog stanovništva Jelini takođe razlikovali po izgledu i jeziku, ali suštinski i po tradiciji, običajima, odevanju, ponašanju. Svi grčko-cincarski naseljenici stizali su kao pismeni ljudi, koristili su uglavnom grčki jezik i alfabet. NJihov talenat za lako učenje jezika brzo je dolazio do izražaja jer su već posle prve godine provedene u Novom Sadu, pored svog maternjeg cincarskog ili grčkog i obaveznog turskog, već znali da govore i ponešto da napišu na srpskom i nemačkom jeziku. Dok su bili u fazi savladavanja ovdašnjih jezika, u zvaničnim odnosima i korespondenciji sa vlastima pomagali su im njihovi već odomaćeni sunarodnici.
Cincari u rasejanju nisu imali svoju jednobraznu prepoznatljivu nošnju, njihova odeća je bila raznolikog porekla. Kako piše Erdujhelji, neki Cincari u našim krajevima su se pojavljivali u odelima onoga kraja iz kojeg su dolazili, na primer iz Mađarske ili Slavonije, što znači da su odmah po dolasku iz zavičaja odbacivali svoje orijentalne haljine i oblačili evropska odela. Za razliku od ovih pomodara, većina se oblačila tradicionalno, donoseći sobom specifičnu mešavinu grčkog, arbanaškog i turskog stila odevanja. Sopron je za zemunske Cincare zabeležio da muški nisu lako, kao njihove žene, napuštali svoju nošnju, što može da se kaže i za neke novosadske. Novosadski Cincar iz druge polovine XVIII veka izgledao je ovako: nosio je uglavnom crne čakšire (pantalone), crni ili tamnoplavi jelek (prsluk) i crni pojas tkan od vune; na glavi je skoro uvek imao crveni fes obmotan crnim suknom; na nogama plitku obuću crvene ili crne boje; bogatiji su nosili crne, visoke evropske šešire, šire gore nego dole i široko kućno odelo od tamnog sukna, koje se spreda zakopčavalo velikim dugmadima; kada je bilo hladno, preko ovog odela navlačili bi prsluk, grudnjak od ovčije kože sa krznom. Grčki trgovci su voleli da obuku kućno odelo kratkih rukava alagijas, krojeno od šarene pamučne tkanine, ali često i od sirove svile. Vladan Đorđević je kao dete bogatog Grka nosio:
tozluke, džemadan i ćurče od crvene čoje, sve izvezeno zlatom, pa rukavi od ćurčeta, čepkeni, prikačeni na leđima, a od pojasa, od malog šarenog tarabokasa i malog silava, od crvenog sahtijana, pa do kolena, snežno bela, u stotinu bora uštirkana fustanela, a na jemenijama od crvene kože ozgo ćubeta od plavo bojadisane vune. Na glavi fes sa vrlo dugačkom pušćulom, kićankom od ibrišima, koja ga je tukla po ramenima.[1]
Ovaj grčko-turski način odevanja bio je karakterističan za ljude poreklom iz Carigrada i njegove okoline, a koristila su ga i deca izuzetno bogatih ljudi.
Sa jedne policijske poternice koju navodi D. J. Popović, imamo opis Andrije Andrića, grčkog trgovca iz Ugrinovaca u Sremu, koji je imao tezgu i na vašaru u Futogu. Andrija je trgovao raznom turskom robom koja nije bila ocarinjena, bio je deo krijumčarskog lanca koji je iz Beograda i Zemuna ilegalno prebacivao espap (robu) u unutrašnjost Ugarske i prodavao ga. Švercovanom robom snabdevao je i trgovine novosadskih Grka i Cincare, pa kako je u ovom prestupu bio više puta hvatan, stavljen je van zakona. Trgovac Andrija je na policijskoj poternici ovako opisan:
Bio je srednje stature, smeđih očiju, kose i brade, jakih obrva (što je bila česta telesna osobina kod Cincara); govori srpski, cincarski i grčki. Nosi plavi ogrtač, Karot, crnkast ćurak, Moltonröskel, plavo ćurče sa čeličnim dugmadima, plave čakšire, čizme i crnu šubaru. Jahao je na belom konju sa mađarskim sedlom. Konj je bio potkovan samo na prednje noge i vodile su ga čikoške uzde.
U Novom Sadu i drugim varošima južne Ugarske, sve do Bune mogli su se sresti trgovci obučeni po makedonski. Krajem četrdesetih godina XIX veka već su bili retki Novosađani poreklom iz Makedonije i Grčke koji su držali do zavičajnih nošnji. Samo su ostareli Cincari bili prepoznatljivi po dugim anterijama sa uzdužnim prugama, tesnom ćuretu na beloj košulji sa vezom, fesom sa ćubastom kićankom, dugim čarapama ispod anterije. Bez ćilibarske brojanice nije se mogao zamisliti Grk ili Cincar tradicionalne spoljašnjosti. U rukama bi pored brojanice držali struk mirisnog bosiljka, a za pojasom visila je burmutica. Iz džepa anterije virila je šarena, obavezno svilena marama. Već je rečeno da su žene i kćeri ovih trgovaca, ugledajući se na odevanje Nemica i nekih Srpkinja, rado odbacivale svoju tradicionalnu nošnju i udešavale se po evropskoj modi. Pored konstatacije da su mnogi Jelini čuvali svoj stil odevanja do sredine devetnaestog veka, u Novom Sadu je krajem osamnaestog stoleća bilo i suprotnih primera, kako muškarci Cincari odbacuju tursku nošnju i oblače se po evropski. Takav je bio kazandžija Dimitrije Lazarević, Cincar rodom iz južne Albanije, koji je nosio odelo, frak, gerok (kaput) i bundu sa dvadeset srebrnih dugmadi.
Na osnovu mnoštvo obrađenih spisa iz osamnaestog veka Vasa Stajić je uspeo da prikaže život bogate grčko-cincarske mladeži. Kuzman, Nastasja ili Nasta i Katarina ili Kata, bila su deca uglednog i bogatog novosadskog trgovca Hadži-Zaharija Popovića Pecija i na njihovom primeru može se videti kako su bogati novosadski Grci i Cincari držali svoju decu. Na školovanje ove dece nije se žalio trud i novac, kupovane su knjige Polustav, Psaltir, na srpskom i Ortodoksis na grčkom jeziku; Mali Kuzman je za godinu dana dobio pet istih malih i jedan veliki Bukvar, jer je verovatno bio nemaran i gubio knjige, ili su mu ih druga deca krala. Za domaće vaspitavanje Kuzmana i Naste brinuo se privatni učitelj, proceptor, čiji je mesečni honorar iznosio jednu forintu. Pored podučavanja u ponašanju i lepim manirima, proceptor je odvodio decu u školu i vraćao ih kući. O Nasti je vodila računa i neka Madam, verovatno majstorica za podučavanje devojačkih lepih manira i ručnih radova. Najmlađa Kata je učila da veze i šije, za šta se učiteljici ručnih radova plaćalo 40 forinti godišnje. Nasti je 1779. godine kupljena neka knjiga za basnoslovnih 5 i po forinti. Tu je bio kraj Nastinog školovanja, dok je Kuzman završio nižu grčku i nastavio da pohađa srpsku latinsku školu. Nabavljeno mu je nekoliko skupih knjiga, koje svedoče o njegovom temeljnom obrazovanju: bukvar latino-slavjanski i knjigu nemecku i slavjansku. Po računima Timoteju sabovu (krojač) za stihar (duga i široka bela haljina, deo svešteničke odore), vidimo da je Kuzman bio redovan u crkvi i aktivan na liturgijama. Za crkvu je Nasta dobila svečani i skupi komotl (duži vuneni kaput), postavljen kuninim krznom. Pored toga što je pohađao državnu latinsku školu, mali Kuzma je pet meseci odlazio i u privatnu školu na nemačkom jeziku kod izvesnog magistera Blaziusa, kome se za poduku mesečno plaćalo dve i po forinte.
Po računima znamo da su se devojčice već tada nosile gospodski, jednako kao njihove vršnjakinje u Pešti, ili Beču. Svaka je imala po tri kaputa, kontoš, bekeš i komotl, za svako vreme i priliku; zimske cipele su im bile od dobre kože, dok su letnje patofne bile izvezene od sirove svile. Kecelje su šivene od flanela i od tafeta. Iako je zvanična država vodila kampanju protiv korišćenja midera među mladim devojkama zbog škodljivih posledica utezanja po devojačko zdravlje, obe devojčice su ih kao simbol ženskog gospodstva rado nosile. I na kraju, kao ukrasne detalje one su imale čipkaste rukavice i lepezu; u kišno doba obe su koristile svilenu umrelu, a leti suncobran od istog materijala svetle boje. Kuzman se takođe lepo nosio: za školu je oblačio bekeš, laibl (vrsta sakoa), prsluk i čakšire na hozntregere. Na glavi mu je šešir korzikaner. Iako još dečak, on je kao i njegove sestre koristio orpuder, prah za kosu koji se kupovao u apoteci na funte. Pored kožnih cipela Kuzman je nosio i čizme štiflete, uz koje idu obojci i naglavci.
Ako bi se koje od dece razbolelo, tutor (otac im je mlad umro) bi pozvao felčera, lečnika. Felčer Lazar je davao Kati neku travu da joj od nje prave čaj i njime ispira grlo, a Kuzmanu, koji se u igri često povređivao, davao je nekakve masti za lečenje uboja, masnica. Jozef Čivutin je za lečenje dečakovog hematoma naplatio oko 15 forinti, dok je felčer Mok dva puta Nasti puštao krv. Nasta je od rođenja bila bolešljivo dete, pa su joj felčeri davali razne vodice za oči, a kada su joj puštali krv, svaki put bi je majka sa tutorom nosila zapregom na molitvu u manastir Kovilj, gde bi bolesnica prilagala po funtu voštanih sveća. Kod kujundžije su naručili srebrne oči koje je Nasta stavljala na ikone svetaca koji čudotvore i isceljuju očne bolesti. Kada se Kata nešto jače razbolela 1777. godine, nosili su je u manastir Bođane i tom prilikom je bdenije plaćeno 6 forinti. U ceduljama sa računima našla se i jedna koja glasi na ime baba Ruže što decu leči. Veliki luksuz je bila kupovina stakla (bočice) vodice za zube. Kada je Kuzman jednom prilikom bio dever, kupljeno je 9 vezica cvetića za venac, svilena marama i par cipela od damaške za snaju.[2]
Iako su Grci i Cincari važili za čuvarne ljude i preko granica cicijašluka, njihove kuće u varoši podignute u drugoj polovini XVIII veka nisu zaostajale za bogatim trgovcima i zanatlijama iz redova Srba ili Nemaca. Na veličinu i udobnost svojih domova Jelini nisu štedeli truda i novca, što se vidi u slučaju Paraskeve Hadži-Janjinog: kada je od vlasti bio pritisnut da dovede suprugu u Novi Sad, ili da proda kuću i vrati se u Tursku, on se istovremeno vlastima i žali i hvali da je podigao lepu kuću u gradu i na nju potrošio sedam hiljada forinti, što je za ono vreme bila velika suma novca. Tokom istraživanja nailazio sam na brojne izveštaje o tome kako su neki od Jelina tražili od Magistrata jednokratne dozvole za pravljenje i pečenje cigli radi zidanja novih kuća. U zahtevima je bilo obavezno navesti koju količinu podnosilac želi da ispeče i po tim količinama vidi se da je planirana gradnja porodičnih kuća sa više prostorija i pratećih objekata. Prostrane zgrade debelih zidova, građene sa dva reda cigala, u kojima je u najtoplijim letnjim danima bivalo sveže, a zimi prijatno toplo, pokrivali su u prvo vreme trskom, a tek kasnije crepom. U gradu je bilo malo objekata od naboja zbog vlažnog tla i ćudljivih podzemnih voda, a podrumi su kopani posle isušivanja bara u podbarskom kraju i u oceditim centralnim četvrtima koje su podizane na najvišoj gradskoj koti. Novosađani prosečnog imovnog stanja svoje domove su pravili skromnije, najčešće od ćerpiča u jednom redu i pokrivali ih slamom ili trskom.
U narodnoj arhitekturi Novog Sada, među stambenim građevinama koje su za sopstvenu upotrebu podizali njegovi građani, razlikujemo tri osnovna tipa kuća. U srpskim kvartovima preovladavale su kuće panonskog tipa, dok su Grci i Cincari svoje prve kuće pravili prema modelu kuće iz zavičaja, bio je to balkanski tip kuće, a Nemci su sobom doneli kolonistički, modifikovani franački i alzaški tip kuće. Između panonske i kolonističke kuće razlike su bile neznatne, one su se vremenom stilski i funkcionalno izjednačile, pa ih je bilo teško razlikovati. Svaki stambeni tip ponaosob svedoči koliko su one bile dobro prilagođene klimatskim uslovima južne Ugarske, raspoloživim građevinskim materijalima i imovinskom stanju vlasnika.
Kuće panonskog i kolonističkog tipa bile su okrenute svojom užom stranom (čelom) prema ulici, a raspored se sastojao od jedne (kasnije gostinske) sobe prema ulici, sa kuhinjom (u koju se ulazilo iz dvorišta) u produžetku. Kasnije, sa porastom potreba i životnog standarda, doziđivane su u nastavku sobe, prvo jedna, a zatim još nekoliko, spram broja ukućana. Ovakva kuća je bila osnovni model građevine u kojoj su živeli baštovani na Salajci, u Rotkvariji i Banatiću. Kako su novosadski Nemci bili uglavnom zanatlije, uz sličan, gotovo isti arhitektonski sklop zidali bi radionicu uz glavnu kuću, ili bi je podizali u dvorištu kao zasebnu jedinicu. Zidovi su bili kombinovani, od pečene cigle i ćerpiča, ređe naboja, a krovovi od slame, trske ili ređe šiblja. Kuće nabijače, kojih je više bilo sa sremske strane nego u varoši, po logici graditeljstva mogle su da budu samo prizemne i dosta kasno su dobile tavan, a tek posle Bune krovovi su dobili crep. Bitna novina kod nemačke, kolonističke kuće bio je gong, isturena streha duž dvorišne strane kuće koja je bila poduprta stubovima. Preuzet od panonskog tipa kuće, gong je bio vrsta letnje terase, mesto gde su ukućani leti rado boravili, tu se radilo, jelo, pa čak tokom letnjih noći i spavalo. Poreklo gonga nije do kraja istraženo, iako nosi nemačko ime, a neki ga u literaturi vezuju za trem kuća iz Šumadije i sa Kosova.
Blizina Fruške gore je obezbeđivala veće prisustvo drveta u građevinarstvu Novog Sada, za razliku od nekih izrazito panonskih krajeva južne Ugarske, gde su ovaj materijal koristili samo za ono najnužnije (grede, vrata, prozore i krovnu konstrukciju). Imućniji Grci, Cincari i Srbi, koji su u drugoj polovini XVIII veka došli iz Turske nisu žalili novca i pravili su kuće po zavičajnom uzoru, u čijoj je izradi preovladalo drvo. Kuća od kvalitetnog drveta je bila prilično skuplja od ćerpičare ili nabijače, svakako lepša i prijatnija za život, ali i podložnija požaru. Stoga ih posle tragičnih iskustava iz Bune više u Novom Sadu nije bilo, od dasaka su građene samo šupe. U terminologiji ovih kuća preovladavali su turcizmi: doksat, basamci, pendžeri, avlija, taraba i drugi. Balkanskih kuća je bilo najviše u Dunavskoj, Ćurčijskoj, Lebarskoj, Bostandžijskoj ulici i u Hanskom kraju. NJih je prema sećanju iz svoga detinjstva opisivao Polit i većina tih kuća je bila građena u drugoj polovini osamnaestog veka.
Grčki i cincarski trgovci nastanjivali su se u pravoslavnim kvartovima i u trgovačkom jezgru varoši, koncentrišući se oko Velike pijace, ili Magacinske ulice (danas Zmaj Jovine ulice). Iako su u ovoj ulici imali kuće sa dućanima, tokom letnjih meseci voleli su da drže tezge sa raznom robom na otvorenom ispred svojih dućana. U dućanima su prodavali trajnu robu, dok su na tezgama uglavnom nudili hranu i lako kvarljive sezonske artikle.
Dunavska ulica je bila veoma privlačna jelinskim trgovcima, rado su se nastanjivali u njoj i dugo održavali njen istočnjački izgled. Od ugla Magacinske ulice kuće grčko-cincarskih trovaca u Dunavskom sokaku formirale su prilično usku i krivudavu džadu, koja se od polovine nastavljala u Riblju pijacu. Pijaca će sa ove lokacije, nekoliko godina pred Bunu, biti preseljena pod Baru, jedan blok severnije, na mesto na kome se i danas nalazi. Dunavski sokak je među novosadskim trgovcima bio smatran srećnim trgovačkim mestom. Smatrali su da svakoga ko u njoj ima dućan prati poslovna sreća koja ga vodi ka bogatstvu i blagostanju. Sujevernim Grcima i Cincarima ovaj detalj bio je presudan, pa su naseljavajući Dunavsku ulicu načinili od nje prestižni kraj u kojem su placevi i kuće bile na visokoj ceni. [3] Talična ili ne, za ovu ulicu bio je presudan njen povoljan položaj: povezivala je sve centralne ulice sa pijacom, a preko nje i sa Dunavom i preko sa Sremom.
Ovaj sokak je bio poznat i po nekoliko javnih kuća, koje su smetale moralnijim građanima, ali kako su imale legitimitet i dozvole Magistrata, niko ih nije mogao sprečiti u njihovom radu. Arheolozi su osamdesetih godina prošlog stoleća u dvorištu jedne kuće u Dunavskoj ulici pronašli ostatke turskog kupatila iz osamnaestog veka, što navodi na zaključak da su se tadašnji stanovnici ovoga kraja, prvenstveno Grci i Cincari, rado predavali orijentalnim uživanjima i navikama.
Turski han – zbog blizine Nikolajevske crkve mnogi Grci i Cincari rado su podizali svoje kuće i u Ćurčijskoj, današnjoj Pašićevoj ulici, kao i u susednom Hanskom kraju, deo varoši oko Nikolajevske crkve i današnjih zgrada Matice srpske i u ulici istog imena. Kraj je dobio ime po Turskom hanu, istočnjačkom motelu organizovanom po turskom uzoru, koji je podignut druge godine slobodnog kraljevskog grada. Za Turski han su vezane životne priče većine grčkih i cincarskih trgovaca koji su gostovali u Novom Sadu. Iako han nije ni malo bio gospodsko i otmeno mesto, već naprotiv, u njegovu birtiju voleli su da svrate mnogi Novosađani iz nižih slojeva društva.
Kada je obesni potpukovnik Sekula Vitković kao penzioner, napustio Novi Sad, prodao je tek formiranom Magistratu svoju veliku kuću u Podbari. Grad je ovu zgradu namenio i delimično preuradio za han, ugostiteljski objekat orijentalnog tipa za prihvat trgovaca iz Turske. Novosađani su ovaj objekat nazivali Turski han, isto onako kako možemo da ga nađemo u zvaničnoj dokumentaciji. Turski han je 1. novembra 1749. godine bio ustupljen braći Cincarima, Anastasiju i Kosti Todorović, koje smo već sreli u poslovima sa Cincarima drumadžijama, za 420 forinti na period od šest godina. Pri hanu su braća otvorila gostionicu sa sobama, kupatilo, kasapnicu, simidžinicu (pekaru) sa dobrim ekmedžijskim espapom, bakalnicu, kafanu, berbernicu za brijanje, šišanje i sa specijalizovanim berberima hirurzima koji su vadili zube i puštali krv, kao i dva dućana mešovite robe.
Turski han je, iako orijentalno mesto i stecište Grka, Turaka i povremeno raznih Levantinaca, bio preteča današnjih turističkih objekata sa sobama, restoranima, spa bazenima i megamarketima. Da li zbog toga što je neko iz gradske vlasti bio blagonaklon prema braći i njihovom poslovanju, ili da bi vlasti najlakše kontrolisali turske trgovce, Magistrat je doneo odluku da svi trgovci iz Turske, koji dođu na privremeni boravak, ili su u tranzitu kroz Novi Sad, moraju odsedati isključivo u Hanu. Ovako sklopljen ugovor davao je zakupcu mogućnost monopolskog formiranja visokih cena i loših usluga, protiv čega su se pobunili grčki i cincarski trgovci i kiridžije. U Novom Sadu su kiridžije menjali umorne zaprežne konje za vuču, uklanjali kvarove na kolima, pa su i po nekoliko dana morali da odsednu u hanu. Tamo ih je za sitan novac, „za njihove rođene pareˮ (fraza karakteristična za Cincare i Grke), podzakupac i kanazir gostionice u hanu, neki Arnaut Đujka, rđavo hranio i pojio kao da su skitnice i prosjaci. Ni smeštaj u konaku nije bio bolji: često je po 40, pa i 50 osoba bilo sabijano u jednu sobu, gde su svi zajedno porebarke ležali na zemlji, pribijeni jedan uz drugog. Tako bi do jutra ostajali zaključani u zagušljivoj prostoriji, bez mogućnosti da izađu, obave toalet, ili da izvan hana nabave kakvu hranu i piće. Carevali su krajnje loši uslovi, ali Đujka se rukovodio načelom „uzmi ili ostaviˮ.
Pored Grka i Cincara redovni gosti hana bili su Turci. Mahom su to bili trgovci iz Beograda, Smedereva i Šapca, ponekad bi naišao neki Turčin iz Soluna, retko iz Trakije i još ređe sa Levanta. Usled velike verske netrpeljivosti izbijale su česte tuče između gostiju muslimana i hrišćana. Magistrat je primio mnoge žalbe od suseda hana zbog velike graje, dreke i lomljave usled sve učestalijih sukoba Grka i Turaka, pa je gradska vlast naložila da se han tako adaptira kako bi Grci i Cincari fizički bili odvojeni od Turaka i Arbanasa muslimana. Čak je dvorska komora obećala oružanu stražu koja bi čuvala red i goste u hanu. Vremenom su Turci sve ređe dolazili u Novi Sad, ali je i njihovo retko prisustvo bilo uvek zapaženo. Gotovo uvek bi se potukli sa drugim gostima, ili bi se noževima poboli sa Grcima. Nekolko puta su baš u novosadskom hanu turski trgovci hvatani kako krijumčare evropsko oružje u Tursku. Tako je jula 1754. godine neki Sulejman-paša (svi su se Turci među sobom oslovljavali sa paša, baša, aga, ili efendija, a sam Bog zna kakva su uistinu fukara bili), sa još dvojicom sunarodnika odseo u hanu. Turci su potplatili domaćina (recepcionera) i noću potajno uneli nekoliko vreća punih pištolja i karabina. Sledeće noći su natovarili oružje na zaprežna kola, odvezli ga do obale Dunava i ukrcali u barku. Neko iz hana ih je diskretno pratio i blagovremeno stvar prijavio pandurima. Organizovana je ozbiljna vojna potera i Sulejman je sa jaranima i arsenalom od 600 pušaka, pištolja i velikom količinom džebane uhvaćen na Dunavu kod Zemuna, na samo korak od granice.
Kada je jednog leta prilikom boravka u hanu umro stari beogradski trgovac Mustafa-baša, novosadski fizik nije dozvolio da se zbog velike vrućine njegovi posmrtni ostaci transportuju u Tursku. Pokojnik je sahranjen po islamskom obredu, u prikrajku nekog od novosadskih grobalja, (najverovatnije Svetojovanskom) gde su se obično sahranjivali nekršteni i skitnice. Sahrani su prisustvovali dvojica Mustafinih rođaka, Mahmut i Osman, beogradski hodža Husein i predstavnici gradskih sanitarnih vlasti. Obred sahrane je obavljen prema islamskim običajima sa namaznom molitvom i klanjanjem, što je prisutnim službenicima Magistrata delovalo nesvakidašnje i egzotično. Rahmetli Mustafa je sahranjen sa svojim fesom i čibukom, a za sobom je ostavio nešto ličnih stvari, koje su službenici Magisrata uredno evidentirali: srebrni prsten sa pečatom, kratki handžar sa drškom od slonovače, par pištolja, srebrna hamajlija, brojanica, bakarni ibrik, bele šalvare, čuzdančić od čoje, diskalčine od abe i naravno, rezervni fes zagasito crvene boje, sa dugim crnim resama. O ovom nesvakidašnjem događaju pročulo se po varoši, pa se na Mustafinoj dženazi (sahrana) okupilo neočekivano puno sveta. Znatiželjni i dokoni Novosađani su želeli da čuju hodžu i vide muslimanski ritual sahrane.
Kanazir Anastas, Nasta Todorović sa kraćim prekidima je držao han sve do 1785. godine, kada ga je preuzeo opet Grk Zarija Anastasijević, a prvih decenija XIX veka zakupac hana bio je Nemac Isak Krištof. Poslednji zakupac turskog hana je zabeležen kao Nikola Vasilijev, isti onaj Cincar koga se Polit seća kao Vasiljevića, vlasnika simidžinice sa firmom Macedonischer Traceur na Ribljoj pijaci. Nikola je držao Han sve do Bune i propasti grada, kada je zgrada u potpunosti izgorela, a njen inventar razvučen i porazbijan. Novosađani su se najradije sećali birtaša Manojla Berbera, okretnog i simpatičnog novosadskog Grka koji je kod Cincara Nikole držao u zakupu kafanu Hana. Posle požara, na mestu Turskog hana ostalo je prazno kućište sve do 1911. godine, kada je započelo zidanje zgrade Trandafilkinog sirotišta, kasnije Matice srpske.
***
Kako su Grci i Cincari postajali građani Novog Sada i kupovali, ili gradili svoje porodične kuće, tako je han polako gubio svoj turistički značaj i orijentalne goste. Krajem XVIII veka bogati trgovci, liferanti i zanatlije su počeli da zidaju svoje porodične kuće pod Barom, dok su im radnje i zanatske radionice ostale u ulicama Bostandžijskoj, (današnjoj Grčkoškolskoj), Kazandžijskoj, (današnjoj ulici Jovana Subotića), gde je kako joj ime govori, bilo središte rufeta kazandžijskog; novosadski pekari svih veroispovesti bili su koncentrisani u Lebarskoj, današnjoj Miletićevoj ulici. Ova lokacija vremenom je postala vrlo popularna kod bogatih trgovaca, skoro isto kao Dunavska ulica, pa tamo u prvoj polovini XIX veka nailazimo na najuglednije novosadske Srbe i Grke. Iako im zemljoradnja nije bila omiljena delatnost, bogati grčki trgovci su iz čistog prestiža kupovali vinograde na obroncima Fruške gore, ili salaše sa velikim njivama na Čeneju, Sajlovu ili prema Pirošu, današnjoj Rumenci. Već smo videli da su u Novi Sad prispele bostandžije i povrtlari, koji su svojim kućama formirali nove kvartove širokih i pravih ulica. Tako je istočnjački tip varoši bio sužen na centar grada gde su i dalje carevali trgovci sa Juga, dok je periferija organizovana u stilu panonskih naselja.
Grci i Cincari su se pokazali spretni u izvrdavanju zakona uvek kada je trebalo da zaštite svoje interese. Od kada je carica donela zakon o zabrani iznošenja austrijskog novca iz carevine i ostavljenju legata u Turskoj, Jelini su krijumčarili srebrnjake u svoj zavičaj, na isti način kao i pre nekoliko decenija, samo ovog puta u suprotnom smeru. Prvi primer odliva grčkog i cincarskog kapitala u Tursku nalazimo početkom novembra 1762. godine kada nekolicina novosadskih građana Grka i Cincara optužuje svoje sunarodnike i konkurente turske državljane, da svu svoju zaradu u zalivenim ćupovima iznose u Makedoniju. Trideset godine kasnije Srbin Arsenije pl. Marković u Beču prijavljuje Ilirskoj dvorskoj kancelariji novosadske Grke koji u tajnosti prikupljaju novac za izgradnju svoje crkve, iako su i u srpskoj imali prava na svoju liturgiju. Plemeniti Marković nastavlja:
Skupivši toliko novca dokazali su da štete Eraru, jer u Tursku krijumčare mnogo srebrnog novca, koji Turci pretapaju u svoje pjastre. Samo su braća Hadži Bogdan i Stojan Vulko iz Novog Sada oštetili Tridesetnicu (carinu) u Zemunu za 26. 000 forinti. Grci su koristili Privilegije koje su dobili Srbi, koji verno služe Carevini, a Grci se bogate. U Banatu su kupili više od deset vlastelinstava na račun srpskih privilegija,
i završava svoju žalbu na Grke, pisanu na šest strana na srpskom i nemačkom jeziku.[4]
***
Novosadski melting rot
Iz brakova Grka i Cincara sa Srpkinjama rađala su se deca vaspitavana u novosadskom okruženju srpske većine i obrazovana u duhu srpskog jezika, porodične slave, ćiriličnog pisma i kosovske tradicije. Ova deca su stasavala u porodicama gde je dominirala majka Srpkinja i u kućama u kojima se držala ikona njezine devojačke krsne slave koja će ubrzo zameniti očev imendan i dati grčkoj kući srpsku dušu.[5] Mnoga od te dece su odrastanjem postajali vatreni Srbi i kao takvi aktivno učestvovali u društvenom životu grada. Grčki i cincarski jezici polako su iščileli iz njihovih kuća; grčki je ostao samo kao prestižna stvar u klasičnom obrazovanju dece, skoro jednako koliko i latinski jezik. Decu iz tih familija roditelji su po pravilu davali na visoke škole i ona će sve do Bune 1848. godine predstavljati znatan deo jezgra srpskog školovanog sveta u Novom Sadu. Uz pomoć čvrstih grčko-cincarsko-srpskih veza, prepletenih poput micelijuma, formiraće se prvi sloj građanstva kod Srba. Nije bilo mnogo Novosađana, borbenih srpskih intelektualca iz Miletićevog Omladinskog pokreta koji u sebi nisu imali barem koju kap cincarske ili grčke krvi. Kada su Jelini iščezli, u dobrim građanskim kućama Novog Sada je ostalo nečeg smirujućeg istočnjačkog kao što su tišina, red, štedljivost i čistoća. Cincarske kuće su opojno mirisale na slatko od ruža, zrele jabuke i orijentalne začine, toliko zavodljivo da će svojom lepotom i urednošću poslužiti kao uzor svakodnevnog života bogatim srpskim domaćinima.
Habzburška monarhija je podsticajnim i restriktivnim merama nastojala da za sebe veže korisne trgovce i zanatlije iz Turske, čime je nehotično potakla pretapanje ove egzotične i napredne trgovačke kolonije u većinske Srbe. Proces asimilacije je pomogao da se prema evropskom uzoru obrazuje prvi sloj srpskog građanskog staleža. U kakvim kombinacijama su se novosadski Jelini porodično mešali sa Srbima saznajemo iz Stajićevog članka objavljenom u „Glasniku istorijskog društvaˮ, knjiga IX i u mnogim prilozima iz njegovih Novosadskih biografija. U tim tekstovima rekonstruisane su i objašnjene mnoge novosadske veze i mešoviti brakovi između Cincara, Grka i Srba, o čemu će biti reči u nastavku rada.
Novosadski senator i advokat Jovan Kamber se oženio devojkom iz ugledne srpske porodice Bogdanovića; braća Jovan i Andrija Kamber su bili deca Grka Đorđa iz Rume i Cincarke Evdoksije, rođene Karamata, poreklom iz Zemuna.
Devojkom Anastasijom, ćerkom Mardarija iz imućne porodice Vujić, bio je oženjen Konstantin Manojlović, brat od strica Marka Servijskog od Turske Kanjiže.
Miško Saranda je oženio Krunu iz Čerevića, da bi njihov sin Stefan posrbio prezime u Sarandić.
Srpkinjama su bili oženjena i dvojica znamenitih novosadskih Grka, trgovaca u ortakluku od 1760. godine, Dimitrije Janković i Kosta Jovanović. U oba ova slučaja očigledan je primer posrbljavanja, jer njihovi sinovi, senator Grigorije Janković i delovođa Jovan Jovanović Kiš, ne samo da se nisu solidarisali sa borbom gradskih Cincara i Grka za izdvajanje iz zajednice sa Srbima, već su bili njeni otvoreni protivnici. Jovan Jovanović Kiš se oženio Srpkinjom iz Budima, a njegov unuk, pesnik Zmaj, grčki jezik je učio samo u školi i bio jedan od najvatrenijih Srba svoga vremena.
Deda pisca Dimitrija, Mite Kalića, novosadski krojač Dimitrije Kalić, verovatno Grk iz Iriga, bio je oženjen polutankom Martom, od oca Alekse Čarnojevića, stražmeštera novosadske policije i majke Paraskeve, poreklom Cincarke. To nije smetalo pesniku Miti da kao izraziti patriota piše srpske patriotske pesme.
Srpkinjom Anom, bratanicom episkopa Josifa Šakabente oženio se Damjan, osnivač izdavačke kuće i štamparije „Kauliciˮ. NJegov sin Konstantin je živeo u braku sa polutankom Jelisavetom iz Zemuna rođenom Karajanko. Jovan, sin Konstantina i Jelisavete bio je oženjen Srpkinjom Dragicom.
Grk Dima Kirjaković Sentivanac je verovatno bio oženjen Srpkinjom, dok mu je sin Georgije, rođen 1784. godine, pisao Vuku da je on pravi Srbin… koi se rodio Srbin i umire Srbin i da ima deset života za otečestvo i rod svoj svi bi deset žertvovao…
Deda poznatog novosadskog advokata i gradonačelnika Georgija Konstantinovića, koji je organizovao intelektualne kružoke i uz vino se družio sa gimnazijskim profesorima Šafarikom i Magaraševićem, zvao se Konstantin Jeftič i bio je čizmar. Kada je Konstantin delio svoje imanje među decom, nagodbu overava grčkim, a njegova deca srpskim potpisom. Očigledno su mladi Konstantinovići bili pod velikim uticajem svoje majke Sare, Srpkinje iz Karlovaca. Sam Georgije je bio oženjen unukom Mardarija Vujića, Alojzijom, Lojdom, Srpkinjom nesrpskog imena.
Supruga Jovana Polita i majka Mihaila Polita Desančića, Julijana, bila je kći Srbina Nikole Desančića, poreklom iz Kostajnice. Ona je bila polutanka, jer mati joj beše Katarina Petru iz Baje, čistokrvna Cincarka.
Marko Popović (stariji) svoj testament je 1805. godine potpisao grčkim alfabetom, bio je oženjen Jelisavetom Tajčević iz Osijeka, možda polu-Cincarkom. NJihov sin Kiril dva puta se ženio i ne znamo da li je Srpkinja ili Jelinka bila njegova prva supruga, majka Marka Popovića (mlađeg); druga žena Marka mlađeg, Srpkinja Marija rođena Luburić, rodila je čuvenu Braću Popović: Ćiru, Kirila i Đoku – Đorđa ili Georgija, koji su se javno deklarisali kao dobri Srbi.
Pored brige za očuvanjem grčkog jezika i imena, Marko Servijski je svakako bio svestan velikog uticaja srpske sredine, koja je vršila snažne uticaje na njega i na sve članove njegove porodice. Nikada Marko nije porekao da je deo srpskog društva, posebno to nije uradio u svom testamentu u kome ostavlja fond nadarenim mladićima moga naroda i moje vere. Ni ostali pripadnici ove moćne porodice nisu bili imuni na brakove sa Srbima i Srpkinjama. Markov brat od strica, Konstantin Đurković je u svom prvom braku bio ženjen Anastasijom Vujić. Druga žena mu je bila Grkinja Katarina, rođena Saranda. Markova sestra Katarina je bila snaha novosadskog senatora Pantelije Milankovića, udata za njegovog sina Đorđa.
Za najvećeg parničara Novog Sada onoga vremena važio je Jovan Stajo, rodom iz Selca u Turskoj. On je 1790. godine postao građanin Novog Sada pod posrbljenim prezimenom Stajić. Bio je oženjen Srpkinjom Eufemijom, sestrom Maksima Atanackovića, osnivača jedne manje stipendijske zadužbine ostavljene na upravljanje srpskom opštestvu. NJihov sin Đorđe Stajić je bio poznati novosadski lakrdijaš, o kojem je pisao Đorđe Rajković. Jovanova sestra Paraskeva, ili Malamati, kako ju je on posrbljeno zvao, parničila se sa bratom oko nasledstva i u stanju duševne bolesti živela je u vrbacima na obali Dunava.
Brak velikih dobrotvora Jovana i Marije Trandafil je bio u potpunosti grčko-cincarski, ali se njihova rodbina mešala sa Srbima i posrbljenim Cincarima: Jovanova sestra Jela, Helena, udala se u srpsku kuću Marinovića, dok je Marija bila tetka dobrim Srbima, braći Popovićima, Ćiri i Đoki.
Jovan Forović stariji, potomak Diamandija Foro iz Pančeva i osnivač porodice Forović u Novom Sadu, oženio se pre 1778. godine Jelisavetom, sestrom trgovaca Srba, Georgija i Simeona Stojkovića. NJihov sin Đorđe bio je oženjen Martom, ćerkom Grko-Cincara Jovana Popovića Pecija; Jelisaveta, najstarija kćerka Đorđa i Marte, udala se u kuću Milutinovića i rodila Anku, ženu Svetozara Miletića.
Majka Jovana Hadžića Svetića, Sofija rođena Ćirković verovatno je, ali nepotvrđeno, bila polu-Grkinja; i sam Jovan se oženio drugom ćerkom Nikole Desančića i Cincarke Petre, sestrom Politove Katarine, tetke Mihaila Polit-Desančića.
Georgije, Đorđe Čakra, pradeda kontroverznog i nedokazanog poete Emila, koji se smatrao srpskim pesnikom, bio je pobornik grčkog odvajanja u Novom Sadu i nalazio se među onim Grcima koji su 1793. godine zahtevali sveštenika Grka u Nikolajevskoj crkvi. Bio je oženjen Marijom, čije se devojačko prezime, ni poreklo ne znaju. Sin im Petar, Emilov otac oženio se Sofijom, ćerkom Jovana Makijevića, zvanog Frajkorac, koji je trgovao žitom i njegove žene evangelistkinje, Alzašanke iz Strazbura.
Da su se i pojedini Srbi ženili Grko-Cincarkama pokazuje porodični primer Save Nikolića, prvog gradskog kapetana policije Novog Sada. Savin brat Jovan bio je oženjen Cincarkom Anom, rodom iz spahijske porodice Mosko. Posle Jovanove smrti, Ana je sa sinom Pavlom Nikolićem prešla da živi u vanbračnoj zajednici sa kapetanom Teodorom Manastirli, takođe Cincarem, sa kojim se kasnije i venčala. Ubrzo je obudovala i njen sledeći muž bio je Marko Dimitrijević, opet kapetan. Znatno stariji i on je ostavio Anu po treći put udovicom 1767. godine, da bi se ona, još uvek mlada i telesno zahtevna, po četvrti put udala za kapetana, opet Srbina Jovana Savića. Ana je u varoši bila zapamćena kao kapetanica sa pet prezimena. Anina mlađa sestra Jelisaveta bila je udata za jednog od agilnijih boraca za grčku stvar u Novom Sadu, Bogdana Hadži Vulka.
Nema podataka gde su sestre Mosko bile rođene jer im je otac često menjao mesta prebivanja zbog vojne službe, ali se zna da su mladost provele u Pešti. Tamo im je otac Jovan plemeniti Mosko živeo kao penzionisani potpukovnik, gde je 1762. godine i umro. Jovan Mosko je služio u Ilirskoj husarskoj regimenti (Srpskom konjičkom puku) i bio duboko upleten u novčane špekulacije. Nekoliko godina po Jovanovoj smrti kćeri Ana i Jelisaveta su preko Ilirske dvorske deputacije (IDD) potraživale novac u visini 12. 778 forinti od pripadnika regimente, koji je njihov otac davao pod interes. IDD je 1770. godine od sestara Mosko tražio da svoj zahtev potkrepe čvrstim dokazima, ali kako sestre to nisu učinile, njihov zahtev je bio odbijen. Jovan je imao i sina Nauma (Naum plemeniti Mosko od Ivande), uglednog člana pravoslavne zajednice i učesnika Temišvarskog sabora.
Navedeni primeri u prethodnom članku su samo deo bračnih mešanja Srba, Grka i Cincara.
[1] Srpski lekar, književnik i političar Hipokrat (Vladan) Đorđević (rođen u Beogradu 1844, umro u Badenu 1930) bio je dete beogradskih Cincara i po majci potomak čuvene porodice Leko. Ime mu je kao maturantu gimnazije posrbio Đura Daničić. Kao đak bio je član i sekretar Ujedinjene omladine srpske, kasnije jedan od osnivača srpskog Crvenog krsta i saosnivač Srpskog lekarskog društva. Vršeći dužnosti ličnog lekara kneza Milana vezao se politički za dinastiju Obrenović, pa je bio predsednik srpske vlade 1897-1900. NJegova sećanja na detinjstvo pružaju sliku porodičnog života Cincara u Beogradu sredinom devetnaestog veka. Odevni predmeti koje je on kao dete nosio bili su deo balkanske tradicije odevanja i imali su turske nazive.
[2] Vasa Stajić, Život imućne naše dece u 18. stoleću, 1940, GID, knjiga VIII, sveske 1-2, Novi Sad, str. 169-170
[3] Dunavska ulica je sve do danas zadržala svoj trgovački karakter, iako je u drugoj polovini devetnaestog veka bila centar novosadskog štamparstva. U njoj je još krajem XVIII veka svoju tipografiju imao Emanuilo Janković, kao prvi novosadski štampar, u kući broj 2. U istoj zgradi jedan vek kasnije će Milan Ivković takođe imati svoju tipografsku radionicu. Preko puta nje, u broju 3 bila je smeštena štamparija Arse Pajevića; Đorđe Ivković je svoju štampariju držao na numeri 10. Na kraju leve strane Dunavske ulice, u zgradi bivšeg hotela „Fabriˮ bila je štamparija N. Dimitrijevića. (Branislav J. Vranešević, Sindikalna i revolucionarna borba novosadskih grafičkih radnika, 1980, Novi Sad, str. 17 i 18).
[4] Arhiv Vojvodine, IDK, F 12, (35) 4/1 1792.
[5] Imendan (jorti) je kod Grka i grcizovanih Cincara lični, a ne porodični praznik. Određuje se imenom sveca čije se ime nosi, koji je ujedno i zaštitnik onoga ko nosi to ime, a slavi se na dan svetitelja-zaštitnika. Po običaju slavljenik posti tri dana pred imendan i na jutarnjoj prazničnoj liturgiji, a na sam dan se pričešćuje. Gosti se na imendan ne pozivaju, već sami dolaze da čestitaju slavljeniku, uz skromne darove. Cincari i Grci, koji su preuzimali srpske krsne slave ponekad su svoje imendane prevodili u slave, tako što bi paljenjem sveća i pravljenjem koljiva (žita), predavali svoj lični praznik porodici. Oni koji su ženili Srpkinje uglavnom su preuzimali ženinu slavu, a svoj imendan su po srpskom običaju preslavljali, ili ga vremenom napuštali.
Ostavi komentar